Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Enes S. Omerović; foto: karta zarobljeničkog puta Nikole Božića Milivojevića

 

Prvi svjetski rat, kao jedna od najvećih tragedija u historiji čovječanstva, ostavio je iza sebe nekoliko desetina miliona vojnih i civilnih žrtava. U ratnim statistikama svoje mjesto ima i Bosna i Hercegovina sa stotinjak hiljada žrtava – poginulih, nestalih, ranjenih i zarobljenih. Posebno interesantnom skupinom unesrećenih čine nam se ratni zarobljenici. U masi od oko 6 miliona zarobljenika tokom Prvog svjetskog rata bilo je i nekoliko desetina zarobljenika čije su zarobljeničke sudbine bile, na ovaj ili onaj način, vezane za Bosnu i Hercegovinu. Tri su velike skupine ratnih zarobljenika vezanih za Bosnu i Hercegovinu tokom Prvog svjetskog rata. Prvu predstavljaju taoci/internirci. Odmah nakon objave mobilizacije, vojne vlasti u Bosni i Hercegovini počele su uzimati za taoce najuglednije i najutjecajnije Srbe kako bi ograničili i spriječili izvođenje gerilskih akcija, a veliki je broj Srba iz Bosne i Hercegovine interniran u logore za internaciju u Aradu, Doboju, Žegaru kod Bihaća itd. Druga skupina su ruski i italijanski vojnici zarobljenici, zarobljeni na italijanskom i ruskom frontu, koji su u Bosni i Hercegovini bili raspoređeni najčešće kao radna snaga u industrijskim centrima – npr. u Zavidovićima, Begovom Hanu itd. Treća skupina su bosanskohercegovački vojnici-zarobljenici u ruskom i italijanskom zarobljeništvu. U ovome eseju namjeravamo se baviti upravo posljednjom kategorijom, a prema zvaničnim podacima, 18.088 bosanskohercegovačkih vojnika tokom Prvog svjetskog rata steklo je status ratnih zarobljenika.

S proljeća 1918. godine iz ruskog zarobljeništva, a u logorima od Urala do Vladivostoka, duž Transsibirske pruge, bilo je oko 2 miliona zarobljenika, počinju polahko stizati prvi povratnici. Taj će proces potrajati nekoliko godina. O njihovim sudbinama – zarobljeničkim odisejama – uglavnom saznajemo iz zapisnika sa saslušanja koja su obavljana s njima tokom povratka ili nakon povratka iz zarobljeništva. Teški životni uvjeti u logorima – prisilni rad, nedostatak hrane i odjeće, epidemije različitih zaraznih bolesti, česta premještanja iz jednog u drugi logor, iscrpljeni povratnici su znali opisivati jednostavno kao „robiju i mrtvačnicu“.

Priče iz zarobljeništva u Bosnu i Hercegovinu počinju dolaziti s prvim povratnicima. Naime, krajem januara 1918. godine Austro-Ugarska Monarhija i Rusija završile su pregovore o razmjeni zarobljenika. Već u februaru 1918. godine vraćaju se prvi zarobljenici, a masovni povratak će trajati, uz različitu dinamiku, sve do sredine 1921. godine. Kasnije, tokom 1922. godine povratničke grupe su sve manje i rjeđe, ali je pojedinačnih povrataka bilo čak i kasnih tridesetih godina XX. stoljeća.

Svaki od povratnika iz Rusije, zemlje u kojoj je boljševička revolucija kompletno društvo okrenula naglavačke, bio je sumnjiv kao potencijalni nosilac „ubitačnih klica boljševizma“, odnosno ideja koje bi se mogle raširiti i po „zemlji domaćinu“. Zbog toga su i Austro-Ugarska Monarhija, i posebno kasnije osnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, uspostavile sistem za organiziranje povratka i prihvata povratnika iz zarobljeništva. Austro-Ugarska Monarhija gradi sistem koji su morali proći svi povratnici iz zarobljeništva, a koji je bio usmjeren na osposobljavanje za povratak na front. Taj sistem se sastojao od prijemnih logora u kojem su povratnici provodili 2 do 3 sedmice u medicinskom karantinu, zatim su prolazili kroz obuku u armijskim oblastima kako bi se pripremili za povratak na front, a potom bi bili upućeni kućama na odsustvo na 4, a kasnije 8 sedmica, prije povratka na front. Povratnici su u logorima imali i predavanja o „stvarnom stanju u Monarhiji“, te predavanja o štetnosti boljševizma. Dok je rat još trajao, bosanskohercegovački vojnici na povratku kući prolazili su i kontrolne tačke u Bosanskom Brodu, Brčkom i Bosanskom Novom, čime je nastavljan nadzor nad njima. Taj nadzor će se po inerciji nastaviti i nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Kraljevstva SHS, i vremenom postati mnogo organiziraniji.

Strah od potencijalnog širenja boljševičkih ideja vremenom postaje sve veći i upravo zahvaljujući tom strahu organa vlasti novoformiranog Kraljevstva SHS sačuvano nam je nešto od zarobljeničkih odiseja u Rusiji. Tokom 1919. godine početak nadzora se pomjera dalje od bosanskohercegovačkih granica i u novoj državi uspostavlja se institucionalna „mreža“ zadužena za repatrijaciju i nadzor nad povratnicima. Njeni dijelovi istovremeno su bili i filteri za selekciju povratnika. Prvi filter bila su vojna i diplomatska predstavništva Kraljevstva SHS u Rusiji i drugim zemljama na glavnim pravcima povratka zarobljenika, drugi su bili punktovi Ministarstva unutrašnjih dela u vojnim i diplomatskim predstavništvima Kraljevstva SHS, treći filter se nalazio na granicama Kraljevine SHS i činili su ga pogranični policijski komesarijati i prijemni logori (Maribor, Ljubljana, Koprivnica, Subotica i Dubrovnik), a četvrti se nalazio u mjestima povratka i činili su ga državni organi – kotarski uredi, policija, žandarmerija.

Nastojalo se sve povratnike iz zarobljeništva usmjeriti kroz spomenute filtere, te su na svakom od njih povratnici saslušavani kako bi se utvrdilo da li predstavljaju opasnost po Kraljevstvo SHS, odnosno da li nose „ubitačne klice boljševizma“. Naravno, nisu svi povratnici prošli kroz sve filtere, a mnogi nisu prošli niti jedan do povratka kući (posebno oni koji su se vraćali krajem 1918. i početkom 1919. godine), ali većina ih je na kraju prolazila kroz ruke lokalnih organa vlasti. Zahvaljujući upravo tom sistemu sačuvano je nešto zapisnika sa saslušanja, najčešće sa trećeg i četvrtog filtera, odnosno iz prijemnih logora i zavičajnih mjesta povratnika.

Većina se iskaza sastoji od 1 do 2 stranice, nekada i manje, a rijetko opširnije. Iskaze su uglavnom davali nepismeni ili polupismeni povratnici, a uzimali državni službenici (i oni ponekad na „vi“ sa pismenošću), koje je prije svega zanimalo da li su povratnici tokom zarobljeništva dolazili u kontakt za boljševicima, da li su pohađali njihove kurseve, da li je među našim ljudima bilo ljudi koji su pristupili boljševicima itd. Zbog toga su u sjeni ostajali drugi, svakako mnogo interesantniji podaci o životu u logorima i uopće u Rusiji tokom tih turbulentnih godina. Čak i u slučajevima kada su iskaze davali obrazovani ljudi (oficiri), „kruta“ ruka ispitivača nije dozvoljavala nikakve osjećaje ili nepotrebne detalje. Tako su uglavnom ostale sakrivene one priče koje su povratnici sigurno pričali svojim ukućanima ili na sijelima o svojim petogodišnjim, šestogodišnjim, sedmogodišnjim zarobljeničkim odisejama po Rusiji.

Iako spomenuti zapisnici sa saslušanja, kojih je relativno malo sačuvano u odnosu na broj zarobljenika, pojedinačno ne predstavljaju revolucionarno otkriće, ipak svaka od tih pojedinačnih sudbina čini jednu malu kockicu u mozaiku priče o ratnom zarobljeništvu i ratnim zarobljenicima tokom Prvog svjetskog rata. Nekoliko pojedinačnih sudbina koje smo izabrali za ovo izlaganje pokazat će nam kako su, iako su svi u statusu zarobljenika, imali različit tretman tokom svog „robovanja“.

Ivo Jozipović iz Bistrice, kotar Fojnica, mobilisan je 15. januara 1915. godine i upućen na obuku u Budimpeštu, a zatim i na istočni front u Galiciju. Zarobljen je kod Ternopila u današnjoj Ukrajini, a zatim je preko Kijeva transportovan u logor u Ivangorodu, gdje ostaje dva mjeseca, a zatim u Jekaterinburg, gdje ostaje sve do jeseni 1917. godine. Odatle je prebačen u Omsk, u kojem ga zatječe ruska revolucija. Premda je priznao da je dolazio u dodir sa boljševičkim agitatorima, tvrdio je kako je odbio pridružiti im se, pa je raspoređen na težačke poslove u polju. Godine 1918. Omsk je ponovo zauzela Bijela armija, a njega i druge zarobljenike transportuju u Pavlodar (iako kaže da je u Sibiru, mjesto tog imena postoji u Kazahstanu), gdje ostaje do maja 1920. godine. I tu je bio nagovaran da se priključi boljševicima. Prilikom davanja iskaza Ivo nabraja imena osoba iz Bosne i Hercegovine koje su bile s njim, između ostalih i Ivana Čubelju, zemljaka iz Fojničkog kotara, kojeg na taj način dovodi pod lupu lokalnih vlasti, te i on naknadno biva pozvan na razgovor. Ivo Jozipović je tokom svoje zarobljeničke odiseje ljeti provodio vrijeme obrađujući zemlju za jednu Kozakinju, i za to je bio plaćen, ali je zime provodio u logoru s ostalim zarobljenicima. U logoru je dobivao samo komad hljeba i šolju supe dnevno. U svom iskazu na jednom mjestu kaže da je u vrijeme carske uprave tjeran na rad i da je zarađivao svega 14 rubalja mjesečno; međutim, „kako je nastupila boljševička uprava došla i sloboda, pa sam ja mogao slobodno se kretati kao i drugi slobodni Rus. Po mom mišljenju tamo nije niti dobro niti zlo, jer tko je zdrav može kao i ovdje da zaradi i ima. U maju 1920. godine pobjegao je iz Pavlodara i mjesec dana pješke putovao prema Omsku. Na putu je još jednom uhapšen i predan na rad jednom Kozaku, ali je istu noć ponovo pobjegao i nastavio put. U Omsku se prijavio u zarobljenički logor, gdje ostaje do jula ili augusta 1920. godine, kada započinje njegov povratak kući preko Petrograda, morem do Njemačke, zatim vozom preko Beča do Maribora, gdje je zadržan u karantinu 8 dana, te preko Zagreba, Bosanskog Broda i Visokog stiže kući 10. oktobra 1920. godine.

Karta 1 – zarobljenički put Ive Jozipovića

 

Ivan Čubelja iz Crnića, kotar Fojnica, pozvan je na razgovor nakon što ga je u svom iskazu spomenuo Ivo Jozipović. Ivan Čubelja je mobilisan odmah na početku rata i upućen u Beč na obuku, gdje ostaje naredna tri mjeseca. Nakon toga odlazi na front u Galiciju i nakon četiri mjeseca zarobljen je negdje na Karpatima, početkom 1915. godine. Odmah je transportovan u Taškent (u današnjem Uzbekistanu), gdje je bio u logoru narednih šest mjeseci (u logoru je bilo 5000–6000 zarobljenika, od toga oko 300 Bosanaca). Odatle je premješten u logor u Samari, u kojem ostaje samo dva mjeseca (u logoru je bilo 1000–2000 zarobljenika, od toga svega 20-ak Bosanaca). Iz Samare je dalje deportovan u logor u Omsku i tu ostaje narednih godinu dana. U početku je bio dodijeljen nekom ruskom težaku kome je obrađivao zemlju četiri mjeseca samo za hranu i 3 rublje mjesečno. Nakon što je dobio tifus, smješten je u bolnicu i tu ostaje narednih osam mjeseci – tri kao bolesnik, a nakon što je ozdravio, još pet mjeseci kao radnik. Za svoj rad bio je plaćen hranom i plaćom od 900 rublji mjesečno. Nakon toga odlazi iz Omska, ali ne govori da li je bio prisilno deportovan, nego samo kaže: „(…) a odatle sam otišao kojekuda tako da sam obišao može se kazati čitavu Rusiju“. Ruska revolucija ga zatječe u logoru u Astrahanu. Nakon što je revolucija buknula, logor je bio stavljen u potpunu izolaciju, a logoraši punih šest mjeseci nisu izlazili nigdje van kapija logora. Tek nakon toga ponovo su angažovani kao radna snaga na kopanju kanala, a kao naknadu su dobijali samo komad hljeba i 1 rublju dnevno. Nakon devet mjeseci rada na kopanju kanala premješten je u Čerepovac, gdje je naredna 4 ½ mjeseca radio na izgradnji jedne škole. I tu je kao naknadu za rad dobijao samo komad hljeba i 4 rublje mjesečno, i upravo tu prvi put spominje glad – “može se kazati da sam gladovao”. Odatle je transportovan prema Petrogradu, gdje je trebao raditi na sječi šume, ali je nakon 15-dnevnog putovanja, na kojem su logoraši dobijali samo po dva pečena krompira na dan, transport okrenut i željeznicom usmjeren prema Omsku. Do Omska je oko 1000 zarobljenika putovalo naredna 22 dana. Za hranu nisu dobijali ništa, nego su se prehranjivali kupujući hranu usput (oni koji su imali nešto novca). U logoru u Omsku Čubelja je ostao sve do 21. augusta 1920. godine. Bio je angažovan na imanju nekog ruskog seljaka i za obavljene poslove bio je nagrađivan (dobrom) hranom i sa 3 rublje mjesečno. Tu je upoznao i zemljaka Ivu Jozipovića, za kojeg kaže da su zajedno planirali bijeg, ali da je Jozipović pobjegao, a on nije. Čubelja je, kao i brojni drugi zarobljenici, bio izložen boljševičkoj propagandi, pozivanju da se priključi, ali je on, bar prema iskazu, sve odbijao. Iako na nekoliko mjesta govori o boljševicima u negativnom kontekstu, ipak i on iznosi neke tvrdnje zbog kojih će postati sumnjiv. Njegov povratak kući počeo je 21. augusta 1920. godine i put ga je vodio preko Saratova, Petrograda, Njemačke, Beča, Maribora, Zagreba, Bosanskog Broda i Visokog do Fojnice, u koju stiže nakon 2 ½ mjeseca, 5. decembra 1920. godine.

Karta 2 – zarobljenički put Ivana Čubelje

 

Štarfer Nikola iz Sarajeva interesantan je po tome što je riječ o oficiru i obrazovanom čovjeku, za razliku od većine drugih čiji su iskazi sačuvani. Njegovi opisi su nešto življi, živopisniji, detaljniji, ali je „kruta“ ruka državnog službenika koji je pravio zapisnik „ubila dušu“ i ovom iskazu. Navedeni je mobilisan 26. jula 1914. godine i već 30. jula kao vođa vojnog transporta odlazi u Budimpeštu, a već 8. augusta 1914. godine učestvuje u bitkama na istočnom frontu. Dana 28. augusta teško je ranjen, a zatim i zarobljen. Narednih nekoliko mjeseci trajalo je njegovo prebacivanje od bolnice do bolnice u pozadinu. Po nekoliko dana je boravio u bolnicama u Holmu i Brest Litovsku, a zatim je preko Minska i Smolenska stigao do Petrograda, gdje je u Nikolajevskoj vojnoj bolnici zadržan mjesec dana. Odatle je prebačen preko Vologde i Perma u Transbajkalsku oblast u Sibiru i tu je u bolnici proveo mjesec dana, a zatim u bolnicu u Novonikolajevsk (danas Novosibirsk), gdje ostaje 21 dan. Odatle je na sankama prevezen u dvjestotinjak kilometara udaljenu bolnicu u Barnaulu, koji konačno postaje njegovo trajnije stanište. Do kraja februara 1915. godine bio je smješten u toj bolnici, a nakon toga ostaje i kao zarobljenik u logoru do 6. aprila 1916. godine. U logoru je radio kao oficir intendant. Tada je prebačen u logor u Omsku, gdje ostaje sve do 2. augusta 1918. godine, radeći kao oficir kod ruske državne pošte. U Omsku je krajem 1917. godine doživio revoluciju i dolazak boljševika na vlast. Također, u Omsku je u junu 1918. godine doživio još jednu smjenu vlasti – potiskivanje boljševika od strane čeških trupa. Češka vojska je njega i kompletan zarobljenički logor zatim prebacila u Krasnojarsk. Početak 1920. godine donio je novu smjenu vlasti i ponovni dolazak boljševika. U Krasnojarsku je radio različite, pa i najteže poslove, najviše u bolnici. U svom iskazu opisuje boljševičku agitaciju među zarobljenicima, ali je tvrdio da joj on nikada nije podlegao. U oktobru 1920. godine počinje njegov povratak kući. Za razliku od ranije spomenutih, njegov put povratka vodio je na istok, preko Vladivostoka, na krajnjem istoku Azije. Put iz Krasnojarska do Vladivostoka je trajao sve do 24. decembra 1920. godine, a brodom je nastavljen tek 2. marta, kada jednom engleskom lađom na put kući kreće oko 1600 zarobljenika. U Trst je stigao 21. aprila 1921. godine, a zatim željeznicom u Sarajevo 25. aprila 1920. godine.

 

Karta 3 – zarobljenički put Nikole Štarfera

 

Avdo Krajišnik iz Travnika zanimljiv je zbog nekoliko detalja. Prva zanimljivost je vezana za njegov ratni put jer je u manje od godinu dana ratovao na tri fronta. Nakon mobilizacije 1915. godine Avdo je proveo 6 mjeseci na obuci u Budimpešti, a zatim upućen na srpski front. Potom je četiri mjeseca ratovao na italijanskom frontu, a nakon toga je upućen na ruski front, gdje je 1916. godine zarobljen kod Ternopila (u današnjoj Ukrajini). Neposredno po zarobljavanju otpremljen je u logor u gradu Tumenj, oko 300 km istočno od Jekaterinburga, gdje ostaje gotovo 2 godine. Tu je radio je u pilani i na sječi drva, i imao je osiguranu (skromnu) hranu i odjeću te simboličnu plaću. Tokom 1918. godine priključuje se Jugoslovenskoj legiji, u kojoj ostaje 14 mjeseci. U borbama sa Crvenom armijom, a tokom povlačenja prema Vladivostoku krajem 1919. godine, ponovo je zarobljen i smješten u logor negdje u Sibiru. Sa drugim zarobljenicima bio je angažiran na popravcima i održavanju pruge i mostova i za to su dobijali samo hranu. Nakon što je obolio, a možda samo uspješno simulirao da je bolestan, upućen je u bolnicu u Moskvi, ali umjesto da se tamo i smjesti, on pronalazi posao i kao civil radi u pekari. Druga zanimljivost vezana za Avdino zarobljeničko iskustvo vezana je upravo za Moskvu. Tu se prvo zaljubljuje, a zatim 28. decembra 1920. godine i vjenčava u pravoslavnoj crkvi sa Katarinom Sergejevnom Ratnikovom. Posredstvom Crvenog krsta Avdo sa suprugom 28. juna 1921. godine kreće iz Moskve natrag kući. Put ih vodi preko Rige, Ščećina, Berlina i Beča do Maribora, gdje su smješteni u karantin. Međutim, policijski tretman u mariborskom logoru uplašio ga je, te on bježi u Gratz, a u logoru ostavlja ženu. U Gratzu ga u Jugoslovenskom konzulatu uspijevaju nagovoriti da se vrati u Maribor. U Mariboru saznaje da su mu suprugu već otpremili u Travnik, tako da je mlada stigla u Travnik prije mladoženje. Katarina je po dolasku u Travnik ispitana i u svom iskazu izrazila i dozu kajanja i razočarenja jer joj je muž pobjegao. Međutim, nakon Avdinog dolaska u Travnik izjavila je da želi ostati živjeti s njim. Organi vlasti, ipak, mladu Ruskinju (23 godine), za svaki slučaj stavljaju pod policijski nadzor.

Karta 4 – zarobljenički put Avde Krajišnika

 

 

Nikola Božić Milivojević iz Bosanske Gradiške svoje zarobljeničko putešestvije započinje 1915. godine bjekstvom iz austrougarske vojske na frontu u Bukovini. Smješten je u zarobljenički logor u Kijevu, ali ubrzo stupa u srpsku dobrovoljačku jedinicu. Ipak, zbog bolesti se nije vraćao u borbu, nego naredne godine provodi po bolnicama u Moskvi i Odesi. Do kraja svog boravka u Rusiji Nikola gotovo nikako više nije boravio u logorima i uglavnom se sam snalazi i preživljava zahvaljujući svojoj snalažljivosti. Iz Odese odlazi u Samaru i 6 mjeseci radi različite poslove, dok Samaru nisu zauzeli Česi. Nakon toga zajedno s njima odstupa do Čeljabinska, a odatle čak u kineski Harbin, gdje se nalazio jedan od centara kontrarevolucionara. U Harbinu je preživljavao trgujući mesom i duhanom narednih 6 mjeseci, a onda kreće za Vladivostok s ciljem da se sa drugim zarobljenicima vrati kući. Međutim, taj plan propada jer tamo ne zatječe više zarobljeničke transporte i ponovo se vraća u Harbin, gdje ostaje još 4 mjeseca. Nakon toga se vraća u Sibir u grad Hačinski (?) i trguje mesom i rakijom, a odatle pred boljševicima odlazi u grad Kanski, također u Sibiru. Tu su ga boljševici uhvatili i zatvorili, a zatim i pustili, ali sa ograničenim pravom kretanja. Dobio je posao mesara i tu radio 6 mjeseci, a zatim još jedan mjesec radeći pomoćne poslove u kuhinji. U Kanskom je dobio dozvolu za povratak kući. Put ga je vodio preko Moskve, zatim preko Rige brodom do Ščećina, i onda preko Njemačke i Austrije stiže kući. Zapisnik je sastavljen 9. augusta 1921. godine kod Kotarskog ureda u Bosanskoj Gradišci. Njegovi opisi prilika u Rusiji su vrlo šturi, ali i takvi dovoljno govore o oskudici i teškim životnim prilikama. Naravno, organe vlasti su i u njegovom slučaju više interesirali podaci o eventualnim nosiocima „ubitačnih klica boljševizma“ među njegovim sapatnicima, nego njegovo zarobljeničko iskustvo.

Karta 5 – zarobljenički put Nikole Božića Milivojevića

Osim suhoparnih nabrajanja mjesta u kojima su boravili, ili kroz koja su prolazili, nije bilo gotovo nimalo emocije, niti nastojanja da se pokušaju dočarati stvarne razmjere tih nesretnih sudbina. S ciljem da utvrde da li je svaki od povratnika bio zaražen „ubitačnim klicama boljševizma“, ispitivači su zanemarivali sve drugo. Pitanje je da li su njihove ispovijesti bile mnogo opširnije i živopisnije od onoga što je kroz zapisnike sa saslušanja stiglo do nas. Sigurno da jesu. Ali, te ispovijesti slušali su njihovi najbliži uz svijeće poslije skromne večere, na sijelima na kojima se okupljala rodbina i komšije, ili u lokalnim mehanama uz čašicu ljute. Možda su povratnici bili govorljivi i tokom saslušanja, ali tvrde činovničke ruke te sudbine nažalost nisu znale, niti su htjele pretočiti u drugačija štiva. Bilo je samo važno utvrditi da li su bili zaraženi „ubitačnim klicama boljševizma“. Na ruku nam ne ide ni (ne)obrazovanost i (ne)pismenost većine povratnika. Ne mogu se oduprijeti pokušaju da zamislim kakvo bi svjedočenje ostavio iza sebe neko sa darom Jergovića. Ili Hemona. Ili nekog trećeg. Ili da su, barem, ispred Avde, Ive, Ivana i Nikole na saslušanjima bili Jergović, Hemon ili neko treći. Kako bi tada izgledala spomenuta ili druga sačuvana zarobljenička iskustva? Pokušavam s čežnjom zamisliti.

 

*Ovaj esej predstavljen je kao referat na Konferenciji „Prvi svjetski rat i Bosna i Hercegovina – neispričane priče“, koja je održana na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 22. februara 2018. godine. Konferencija je predstavljala dio projekta NETWORLD (Networking in Preserving the First World War Multicultural Heritage in the Danube Countries), čiji je cilj očuvanje baštine vezane za Prvi svjetski rat i razvoj kulturnog turizma u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Dunavske regije. Bila je to prilika da historičari ponude svoja znanja i iskustva turističkim radnicima. Iako je najveći dio izlaganja na toj konferenciji išao u smjeru traženja mogućnosti eksploatacije bosanskohercegovačke baštine i bosanskohercegovačkog iskustva s Prvim svjetskim ratom za potrebe stranih turista u Bosni i Hercegovini, moja je namjera bila nešto drugačija. U skladu s temom Konferencije i ciljem projekta želio sam prikazati neispričane priče običnih ljudi iz Bosne i Hercegovine i pokušati njihove zarobljeničke odiseje ponuditi kao mogući turistički proizvod za Bosance i Hercegovce. Na koji način? Ucrtajte na karti kretanje npr. Nikole Štarfera, ili Nikole Božića Milivojevića, ili bilo kojeg povratnika iz zarobljeništva. I krenimo na put stazama naših predaka. Iz Bosne do Vladivostoka. I nazad.

Izvori i literatura:

  • ABiH, ZVBiH, k. 93, sign. 3264/1921 prez.
  • ABiH, ZVBiH, k. 93, sign. 3451/1921 prez.
  • ABiH, ZVBiH, k. 97, sign. 5352/1921 prez.
  • ABiH, PU, k. 3, sign. 8086/1921 prez.
  • ABiH, PU, k. 5, sign. 9560/1921 prez.
  • Miloradović, G. 2004. Karantin za ideje – Logori za izolaciju „sumnjivih elemenata“ u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1919-1922. Beograd: Institut za savremenu istoriju.
  • Šehić, Z. 2007. U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918. Sarajevo: Sarajevo publishing.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.