Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mubera Kapetanović

 

Mak Dizdar je bio otac trojici sinova koje je dobio u braku sa suprugom Senijom. Najstariji, Murkel, ili zvanično Faruk, uvijek je bio najmanje eksponiran član obitelji Dizdar. I dok su braća Enver i Majo u dobroj mjeri slijedili očevu ljubav prema pisanju, radeći kao novinari, publiciste, književnici, Murkel se uvijek držao po strani, a od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, iako mu to nije postala profesija. O ocu Maku, Murkel je uvijek radije govorio kao o tati, nego o velikom pjesniku. Njegova sjećanja na oca su skup sekvenci iz djetinjstva, mozaik anegdota, putovanja, druženja.

Murkel Dizdar je rođen ratne 1942. godine u Sarajevu, kao sin prvenac mladog bračnog para Maka i Sene. Iako je bio rat, strah, neizvjesnost, siromaštvo, rođenje bebe unijelo je ogromnu sreću u podstanarsku sobu Dizdarovih. Odlučili su da mu daju ime Murkel, inspirisani knjigom nekog njemačkog pisca koju su tada čitali. Sudbina likova iz knjige ličila je na njihovu i željeli su da im se sin zove baš tako kako se zvao dječak iz te knjige.

Murkel, inače, u prevodu znaci smrčak, mala gljiva koja, eto, raste i u njemačkim, kao i našim, šumama. Međutim, nije baš sve išlo glatko sa davanjem imena svom prvom sinu. Kada je Mak dosao da prijavi rođenje djeteta, hodža, koji je u tadašnjem režimu bio zadužen za administraciju te vrste, odbio je da upise ime Murkel.

“Nađite neko normalno muslimansko ime” – bio je hodža odlučan.

Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:

“Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk…”

“Dobro, Faruk” – rekao je Mak, želeći da što prije pobjegne iz tog ureda.

I, tako je mali Murkel iznenada postao mali Faruk. Ali samo u knjigama. Za roditelje, porodicu, prijatelje uvijek je bio i ostao samo Murkel.

“Roditelji su mi pričali kako je to vrijeme bilo teško. Rat, strah. Tata je sarađvao s ilegalcima, mama je strahovala kući. Sjećam se kad je pričala koliko se bojala zvuka koraka koji su se čuli vani, a od onih koji bi zastali ispred vrata i njeno srce bi stalo u grlu. Tada smo živjeli kao podstanari kod neke Mađarice. Mama je od nje naučila da kuha, pa smo mi kasnije često na jelovniku imali mađarska jela.”

Djetinjstva se Murkel sjeća kao sretnog, ali siromašnog. Bilo je to takvo vrijeme i svi oko njega su živjeli slično. Mak je volio sport. Često je s komšijama igrao fudbal. Jedno vrijeme je čak bio član uprave FK Sarajevo.

“Vodio me je na utakmice i toga se sjećam kao nekih lijepih naših zajedničkih trenutaka. Navijači su bili drugačiji, nisu bili agresivni kao sada. Ljudi su nosili sa sobom piće i hranu i utakmice su bile pravi teferič.”

Osim sporta, Mak je volio klasičnu muziku i u njihovoj kući se uglavnom slušala takva muzika.

“Sjećam se kad je tata bio u Istočnoj Njemačkoj i otud nam donio puno ploča ruskih klasika koje smo mi kasnije stalno slušali… A tom prilikom nam je donio i rekete, rolšule, lopte… Našoj sreći nije bilo kraja. U to vrijeme porodica je živjela u jednom stanu na Čaršiji. Imali smo telefon. Samo mi i policija. Još se sjećam broja: 2118. Ljudi su nam stalno dolazili da telefoniraju.”

Na Čaršiji je stanovao i amidža Hamid sa porodicom. Mak i njegovi su ih cesto posjećivali. I dok bi očevi sjedili, razgovarali i pili, dječaci su jurcali okolo i ”visili” na trešnji.

“Amidža Hamid je imao puno stripova i to je meni bio doživljaj, sjediti na trešnji i čitati stripove, sjeća se Murkel. S tatom, amidžom Hamidom i njegovim sinom Murisom sam često išao na more, u Makarsku. Išli smo i u Stolac redovno. Sjećam se tamo ljetne kuhinje, smokve, i da smo spavali svi na podu… Sjecam se Bence i njegove familije. Bilo je to vrijeme sindikalnih sastanaka, teferiča. Tata je bio druželjubiv, volio je s ljudima da razgovara, pomno ih je slušao, zanimala su ga tuđa mišljenja…”

Porodica Dizdar je brojala pet članova, i nije je bilo lako izdržavati. Mak je naporno radio. Satima je sjedio za stolom i pisao.

“Mi smo morali biti mirni kao bubice dok je tata radio. Puno je pušio. Govorilo se da mu je trebala samo jedna šibica ujutro, a kasnije bi palio cigaretu na cigaretu…”

Situacija u kući je često bila napeta, osjećao se strah u zraku da će Mak ostati bez posla. I desilo se, Mak je ostao bez posla kada je političkom odlukom rasformirana Narodna prosvjeta, najveća izdavačka kuća tada u Jugoslaviji, a Mak je bio njen glavni urednik. Bio je to montirani politički proces u kojem je direktor Mustafa Zitić dobio čak godinu dana zatvora. Murkel se sjeća očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek puno kasnije, kad je odrastao, shvatio je kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen njegov otac i kome je sve smetao.   

Na pitanje da li je Mak bio strog kao roditelj, Murkel se osmjehnuo:

“Ne, upravo suprotno! Bio je previse tolerantan, da je to ponekad graničilo sa nezainteresovanošću. Ako bi ga neko upitao u koji razred idemo, on to nije znao odgovoriti, nikad nije išao na roditeljske sastanke i sl. Ali nam je uvijek bio podrška i gurao nas da budemo samostalni i svoji. A ako je i bio strog neki put, onda se to obično lomilo na meni, jer sam ja bio najstariji. Kao naprimjer za pušenje…, mene su proganjali, a Enver je kasnije počeo pušiti bez ikakvih problema.”

Mak je imao puno prijatelja i njihova uloga i u životu njegovih sinova je bila velika, ostavila pečat na njihov razvoj, profilirala ih. Bilo je to vrijeme intenzivnih druženja, direktnih kontakata, posjećivanja jednih drugima.

“Često smo isli kod Hamze Hume kuci. Njegova supruga Anka, bila je profesorica na Muzičkoj akademiji i uvijek nam je svirala na klaviru. Iz tog vremena volim Beethovena i njegovu Mjesečevu sonatu… Sjecam se plejade tatinih prijatelja među kojima su antikvar Sadik Vucuk, dr. Iblizović, arheolog Zdravko Maric, filmski snimatelj Jan Beran, komšija Mišo Bugarski, Anđela Mustafa Zirić, Borka Pusić, književnica i arheologinja (majka Ramba Amadeusa) i njen muž, zatim gospodin Havel, direktor Kožare, Isidor Raibah, Miodrag Žalica, Adem Čejvan…”

Poznato sastajaliste umjetnika, književnika, boema u Makovo vrijeme bila je kafana “Istra”, koja se nalazila u centru grada, tamo gdje je sad robna kuca BBI. Bilo je to mjesto gdje su se začinjala velika djela, gdje su se kupile inspiracije, rađale ideje. Mak je volio slikarstvo i slikare i puno se s njima družio. I sam je slikao, ali veliki majstori su ga fascinirali.  Bio je dobar prijatelj sa Rizim Stetićem, Ismetom Mujezinovićem, Mehom Sefićem… A bio je i inspiracija mnogima, pa su se motivi iz njegove poezije često nalazili na slikama Dževada Hoze, Kučanskog, Kujundzica… 

Posljednji rat je uništio veliku kolekciju slika koje je Mak dobivao od svojih prijatelja. Među njima i veliki, divni, portret, rad Marija Mikulića. I Franjo Likar je, između ostalih, radio tatin portret, kojeg sam ja sačuvao.

Makovo druženje sa slikarima je uveliko obilježilo i Murkelovo odrastanje. Talenat koji je naslijedio od oca, i interes koji su u njemu probudili slikari iz očevog okruzenja, su bili presudni da se upiše u Umjetničku školu.

Tata mi je govorio da sam talentovan, ali da sam lijen, i vjerovatno je imao pravo. Slikarstvu se nikad nisam potpuno posvetio, iako je to ostala moja velika ljubav. Kasnije, u životu, mi je kamera postala sredstvo za rad.”

Mak se, naravno, puno družio i sa književnicima. Prijatelji su mu bili Veljo Milosević, Derviš Susić, Libero Markoni (Slobodan Marković) iz Beograda… Murkel se sjeća književnih večeri na kojima je i njegov otac učestvovao.

“Tata nije volio da govori svoju poeziju. Ali je na takvim večerima morao, pa je onda birao što kraće pjesme, da bi izbjegao čitanje. Sjećam se jedne književne večeri u Dubrovniku gdje je izabrao da govori pjesmu Zapis o štitu,  koja je njegova najkraća pjesma i glasi ovako:

Poiskah štit dobri da štiti me

Bacih ga potom dobrog jer

Tišti me.

U državi Jugoslaviji su susreti književnika iz svih republika bili gotovo pravilo. Išlo se je i na turneje. Murkel je pratio oca Maka na takvom jednom putovanju brodom ratne mornarice “Lavsa”.

“Za mene kao tinejdžera ovo putovanje je bila velika avantura. Brod je imao dva jarbola i u meni je budio želju da i sam postanem marinac. Obilazili smo ratne luke na Jadranu, pisci su se druzili, i to je bilo za mene nezaboravno iskustvo. Jedan događaj neću nikad zaboraviti. Bili smo na Sipanu i mene je nešto ujelo za nogu. Da li je bio pauk, zmija ili nešto drugo, ne znam, ali mi je noga strašno otekla i ja sam se uplašio. Kad sam pokazao tati on se nije previše uznemirio: “Idi, popij konjak!” rekao mi je, i nastavio svojim poslom. I ja sam stvarno popio neki alkohol. Moj prvi alkohol… Još jedan događaj s te plovidbe mi se urezao u pamćenje. Bila je neka zučna diskusija koju ja nisam razumio, a nisam ni pomno slušao. Sve do momenta kad je jedan od kolega opsovao tati mater. Tata mu je prišao i ošamario ga. Nastao je muk, ali se tenzija ubrzo smirila jer se taj kolega ispričao. Psovke su bile dio običnog vokabulara pogotovo kolegama iz Srbije, ali tata je bio izuzetno osjetljiv na bilo koje pominjanje njegove majke. Trauma koju je doživio zbog odvođenja majke i sestre u Jasenovac, kao odmazdu za učešće u ilegalnom pokretu njegovog brata Hamida i njega, nikad nije prebolio. I nikad nije gledao ratne filmove… Nije mogao.”

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, porodica Dizdar je konačno riješila svoj stambeni problem. Iz starog stana na Skenderiji su mogli da se presele u nov i komforan stan na Grbavici. Ali, u prizemlju. To mama Sena nikako nije mogla prihvatiti jer se bojala svakog šuma. Mijenjali su zato taj stan za stan u ulici Mose Pijade, preko puta bolnice Koševo. Stan je bio manji nego onaj na Grbavici, ali ovdje je mama bila mirnija.

“U blizini je stanovao i Meša Selimović, koji je u to vrijeme bio predsjednik Udruženja književnika. Meša je imao dvije kćerke i mi smo se ponekad družili. Ali njihova mama nas baš nije voljela. “Ulazite u kuću, eto makovaca!” vikala bi kad bismo se mi približili njihovom dvorištu. Ali, eto, ipak smo Maša Selimovic i ja bili dobri prijatelji, čak je bilo i simpatije među nama – kaže Murkel, napominjući da se njegova starija kćerka zove Maša.”

Sinovi su rasli, postajali momci, pa se ubrzo pokazalo da je stan u ulici Moše Pijade, koji je imao samo 56 kvadrata, postao premalen za veliku porodicu. Otac nije imao radnu sobu i tako je ponovo počela borba za rješavanje stambenog pitanja. I mama Sena je pokušala da skrene pažnju na njihov stambeni problem.

“Kultura vam spava na podu” – odbrusila se na političke glavešine na nekom prijemu gdje je bila u Makovoj pratnji. Ovu njenu rečenicu su kasnije mnogi ponavljali i citirali.

Nakon nekoliko godina Dizdari su preselili u novi stan. Ali taj stan je na neki način bio i razlog Makove prerane smrti.

Bilo je ljeto, 14. juli. Najtopliji dan te godine. Mak se dan ranije vratio sa Sipana gdje je s porodicom bio na ljetovanju. U Sarajevu je bio samo Murkel. On je tada već radio kao kamerman na TV Bosne i Hercegovine. Mak se vratio ranije zbog jednog važnog sastanka koji je imao bas tog 14. jula.

“Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: “Neću, ne mogu”, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam sa vještačkim disanjem… Nista nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.”

Sve se kasnije odvijalo kao na nekoj traci. Murkel je nazvao TV, da javi da neće doći na posao. Njegov kolega, redatelj Nikifor Nino Simsić je odmah obavijestio informativni program i vijest o smrti Maka Dizdara je bila udarna vijest ne samo u Sarajevu, nego u cijeloj Jugoslaviji.

“Nino Simsić je prvi dosao…. On je nedavno i sam doživio smrt vlastitog oca, i znao je u kakvom stanju sam se ja nalazio. Pomogao mi je da okupamo tatu…. Mama Sena, Enver i Majo su čuli za smrt na vijestima i policija ih je dovezla kući isto veče. Sjećam se kako je mama bila slomljena. Ona nije mogla prisustvovati ni sahrani…”

Dugo poslije se spekulisalo da je Mak ubijen. Šta se sve desilo tog dana na važnom sastanku… Zašto se nalog za deložaciju nikad više nije pojavio… Ko su bili ljudi koji su noću zvali i prijetili… Puno pitanja bez odgovora. Mak je umro, a imao je samo 53 godine.

“Sjećanja na mog oca i na život s njim nikad ne blijede. Ponosan sam na njega. Jedino što želim da zaboravim jeste ovo posljednje sjećanje na njegovu smrt. Ali, ne mogu.”

Završava priču Murkel, paleći cigaretu na cigaretu, baš kako je i njegov otac radio.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.