Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

 

Časopis Gradac već je 40 godina prozor u svjetsku književnost, na koji se naginju svi čitatelji kojima je bliska takva, panoptička književna i kulturna perspektiva. Temat o Krleži, izašao u 200. broju, upravo se idealno uklapa u taj svjetskoknjiževni pogled i ne treba ga svoditi na hrvatsko-srpske književne veze, iako se u njih upisuje (čitajući Krležu u Gradcu, ne treba previše ustrajati na etnocentričnosti tzv. književnih veza). Nastao je na temelju izbora iz golema korpusa piščevih objavljenih djela, njegovih časopisa i rukopisa, na osnovi rukopisa iz ostavštine, mnogobrojnih izvora povezanih s Krležinom osobom i opusom te publicističkih priloga koji pomažu u razumijevanju cjeline teme. Iako nema književnopovijesnoga aparata koji bi akribičnije smještao pojedine izvore, budući da je riječ o višekratno objavljivanim fragmentima i nizovima, lako se prati dinamika njihova prigodnoga, časopisnoga, usto kronološkoga rasporeda. Slično je i s fragmentima iz ostavštine, koji se mogu slijediti prema katalogu objavljenom na osnovi u ostavštini pohranjenih rukopisa. Iako se, s intencijom podastiranja varijanata, fragmenata, rukopisa, bilješki i drugih “marginalija” nastoji zahvatiti u stabilnu cjelinu “Krležina stoljeća”, upitno je treba li uopće težiti savršenoj pravocrtnosti kronologije, kad je ionako sam pisac, u svemu što je pisao, od najambicioznijih stranica do onih nastalih usput i ovlaš, ispisivao uvijek istu, misaono zaokruženu cjelinu. Čak i kad je prikazan “bočno”, prigodno i s obzirom na zadan kontekst, kao što je Krleža u svojim srpskim relacijama, uvijek je to etablirani, integralni Krleža, pa je beziznimno i najbočniji pogled izravan uvid u smisao cjeline. Ne treba stoga pokušaj opisivanja Krležina kruga (i) u srpskoj kulturi ograničavati na pogled Drugoga, kad je taj Drugi ovdje istovjetan sa zamišljanim Prvim – o čemu god pisao, koliko god intervenirao u kulturu koju ne poima posve jednako kao onu hrvatsku, njemu ishodišnu, njegove riječi i rezoniranje vode istim ciljevima i smislovima.

Opsežni komentari priređivača u simetriji se slažu s ulomcima iz Krležinih tekstova, nadalje s ulomcima aktera Krležine svakidašnjice i intelektualnoga okruženja, s tekstovima njegovih uobičajenih književnopovijesnih pratitelja, poput Augusta Cesarca, koji kao da kritički nije potpun ako nije smješten u širok društveni kontekst međuraća, za kojega s Krležom dijeli mladenačke nade i, pokazat će se, iluzije. Simetrija Krležina teksta i dviju vrsta komentara ne može nikad biti idealna jer upravo podastiranjem konteksta, nekog karakterističnoga biografskoga detalja, uza svaki članak, usporedno, u istoj ravnini, između teksta i komentara uočavamo nedosegnutu ravnotežu. Zato Krleža, koliko god kidan, lomljen i prigodan, i ostaje nov, jer je uvijek samosvojan, iznutra samorazumljiv. Komentare ne treba stoga čitati kao upute u Krležina značenja nego kao opisivanje kruga oko Krleže, kao prinos više stoljeću, manje Krleži, s pomoću njegova pogleda na vlastito doba i protagoniste. Zanimljiviji je stoga taj tipski postmoderan način prepletanja tekstova, autora, smislova i poruka, pri čem je gotovo nevažno što je Krležino, što je ulomak kojega njegova tumača ili suputnika, a svemu tome, kao metodološka konstanta, pridružuje se komentar u rasporedu stranica slijeva, koji služi osvjetljavanju doba i ozračja s pomoću uvida u Krležina životna iskustva: aktivan i zainteresiran, angažiran i ostrašćen, Krleža i u ulomcima nudi povlašten pogled u karakteristična opća mjesta XX. stoljeća, pa je utoliko reprezentativan za tipične književne i javne teme hrvatskoga, srpskoga, jugoslavenskoga i južnoslavenskoga prostora. Koji su nam slojevi kulturnopovijesnoga Krleže možda promaknuli, to nam je nanio Gradac. Na koje je pojedince, tada ne do kraja artikulirane i još neoblikovane nailazio mladi Krleža u svojim školskim i kadetskim danima, osobe poslije bitne za kronotop jugoslavenskoga javnoga života, i o tome čitamo, nadalje kako je rezonirao o nekim mladenačkim susretima koji nikad nisu postali ono što se naziralo na početku, bilježe se neki rani momenti odnosa s Belom, prva zapažanja oko predratnih političkih vrenja, ono što dakle tek proviruje između mnogih glasovitijih stranica Krležina nad-teksta, ovdje postaje središnji sadržaj i glavni lik, mreža u koju se sapleće Krležina književnopovijesna figura, pripovjedni glas koji tek mjestimično nadjača javnu predodžbu, čemu se pridružuje i glas tumača, diskretan, ali sveprisutan. Što nam danas govore Krležine stvarne i zamišljane koordinate kojima se kretao “među narodima”, ponekad s jasnim ciljem, ponekad promjenjive sreće, no nikad uzaludno jer i tada ispisuje duhovni tekst svojega životnoga i stvaralačkoga kretanja?

To kako Krleža vidi Drugo, kako transponira drugost u vlastitost, to podastire Gradac. Koji god izabrali ulomak iz temata, ako je iz Krležina pera, uvijek je to svjedočanstvo o drugosti u prošlosti, opisivanje postupka premošćivanja jaza i prema Drugom i prema prošlom, čiji je doslovni smisao, zato što je naprosto prošao, ionako izgubljen, raspadnut. Osvrćući se na ljude, mjesta i sjećanja, premješta prošlost u sadašnjost pa naoko oprečne momente i neka očita proturječja u podatcima i njihovim interpretacijama premošćuje u jasnoj namjeri dokidanja razlika između ja i Drugi. Nema stoga lakšega puta od ovoga izabranoga, pregalačkoga, ako se ima na umu ova Krležina intencija, da se pojmi sva širina njegova zahvata u drugi, a opet blizak kulturni prostor. Ni o kakvoj asimilaciji ne može biti govora. Nema dvojbe, nitko, a dakako tom usudu ni Krleža ne promiče, ne može nadvladati sebe u poimanju Drugoga. Njegov pogled na drugu stranu Save i Dunava proizlazi iz širine pogledavanja autentičnosti samoga sebe. Ne treba stoga poistovjetiti Krležu, kao biografsku osobu, kao javnu osobu, kao angažiranoga intelektualca, kao mladića gorljivo zainteresirana za žarišta svojega vremena, naposljetku i kao ostarjela enciklopedista koji utjehu radije nalazi u erudiciji umjesto u praznoj, paradnoj društvenosti, s heterogenošću okruženja u kojem se kretao i o kojem je pisao. Najkraće, kao povijesno pa i politički uvjetovana svijest, Krleža motri na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Europu kao na “drugo ja”, kao prostor koji treba ponovo, poznavanjem, zaposjesti ne bi li se povratio dio identiteta za koji bi, da je bio reduktivnije svijesti, možda bio prikraćen. Dakako da je riječ o svojevrsnoj utopijskoj kompenzaciji nastaloj u nedostatku izravnog razumijevanja (a njega pak nema jer nema trajanja u svakidašnjici pa tako postoji niz sociokomunikacijskih arhetipa, upravo srpske politike i kulture, koje Krleža ne zapaža i ne usvaja). Uostalom, čitamo ulomke iz rukopisa, zapise o epizodama, o čaršijama, kolodvorima, slučajnim susretima, slijedimo tijek misli od opažanja u prostoru do asocijacija u imaginaciji. Dio toga Krležina kazivanja opire se načelnoj slici o njegovu karakteru i osobnosti, oslonjenoj na pretjerano naglašavanje bunta, metaforu “obračuna”, rušenja mitova i konvencija. Znamo, ne iscrpljuje se Krležina “avangardnost” u buntu i obračunu. Prije je riječ o promišljenom pristajanju uz jednu od književnih konvencija, naime o artizmu, o odsjaju fascinacije estetikom fin de siéclea, pa ni razni rukopisni ulomci, o proputovanjima Balkanom, nisu zastoji, ili neki dokazi vrludanja, potrage za egzotičnijim nadahnućem, a nisu ni bijeg od srednjoeuropske estetike rodnoga Zagreba, nego odraz osjećaja o kraju jedne i začetku druge paradigme, točno onako kako se danas doimaju njegovi zapisi, istovremeno i tragovi minuloga i nagovještaji novoga. Kako naglašava Viktor Žmegač, u svojem eseju o ranom Krležinu opusu, koji u Gradcu čitamo u ulomku, sam je pisac pridonio stilizaciji ukupne slike o svojem ranom stvaranju, a činio je to cijeloga svojega vijeka, mijenjajući tekstove, redigirajući, prepravljajući, unoseći novi kontekst u naoko poznato značenje.

U književnopovijesnoj literaturi nema otvorenih sporova o literarnosti Krležina opusa, a ponešto sporova koji se neovisno o opusu otvaraju povezani su s izvorima reminiscencija koje se u neprekinutom nizu ukazuju pa poniru no, iako proizvode tanke slojeve publicističkoga prigodništva koje treba prepuštati zaboravu, pridonose stalnom čitanju Krležina teksta. Nakon mora specijalističkih, višedesetljetnih napora da se razlomi i secira svaka stilska, jezična, idiolektska pojedinost, Krleža je opet umaknuo, koji god se ulomak probrao u njegovu jedva savladivom katalogu, jaz između biografske upućenosti i posebno biografije koju se čita na osnovi njegovih zapisa o sebi građanskome, pa književnopovijesne fusnote, iako ekstenzivne i znalačke, te probir između zapisa o Krleži koje su sastavili njegovi suputnici kojima je kadšto (i) sebe tumačio u pero, sve to ne ukida implicitnost njegova teksta. Da se sastavi antologija samo iz ovih stotinu zapisa, od kojih su neki vrlo kratki i može se učiniti nedovoljno reprezentativni, otvorila bi se interpretacijska polja koja uvijek stoje samo u citatnom odnosu prema piscu, nikad ga ne natkriljujući. Rukavac stoljetnoga meandra, kako piše u uvodnom eseju priređivač Vlaho Bogišić, mogao bi se, primjerice popunjavanjem biografija galerije osoba spominjanih u zapisima i onih čiji su ulomci kritički preuzeti, račvati u golemo diskurzivno polje u kojem je Krleža simbol i metafora, arhetip iz kojega naviru naracije navedenih autora. Svima njima, Zvonimiru Bartoliću, Josipu Vaništi, Đorđu Zelmanoviću, Viktoru Žmegaču, Josipu Horvatu, Slavku Batušiću, Radi Draincu, Rastku Petroviću, Zofiji Nałkowskoj, Filipu Lukasu, neka se spomenu samo oni koji zrcale svu disparatnost i raznolikost Krležina diskurzivnoga polja, oblikuju naracije s obzirom na Krležine ocjene socijalnih i političkih prilika, na njegove kazališne i književne kritike, na susrete i duge razgovore s njim, misleći o svojim rješenjima s obzirom na temelj koji je Krleža postavio. Taj temelj nije samo tekst nego i Krležin “običan život”, koji u svojoj složenosti i neobičnosti donekle iznevjerava književni horizont očekivanja. U cjelini zapisi koje čitamo, kao krug oko stoljeća, slika su dijaloške rezonancije i naše sadašnjosti, i taj krug ometa da se na Krležu stavi točka i dovrši značenje. Pa iako ta nedovršivost možebitno frustrira neke partikularne pokušaje hvatanja Krležina teksta u mrežu interpretativnih akrobacija pa i smicalica, nemoguće je dovinuti se do nekog konačnog smisla, a još manje na nj polagati pravo. Krleža u Gradcu nije apsolutni, univerzalni Krleža, pa možda stoga ovakav izbor nije pragmatičan, iz vizure književne komunikacije. No jest nešto drugo, rijetko, u polju kanona endemsko-čitateljska idila, nemoguća u svojoj disperzivnosti i neusklađenosti, gotovo idealna za čitatelja sklona interakciji s tekstom, k tome još na terenu blagoga premošćivanja jaza između dviju kultura, koje se vole motriti na nišanu (i to je jedna od mitologija našega vremena koju nosimo iz Krležina stoljeća, a i on ju zatječe već uznapredovalu).

Današnju, i čitateljsku i kritičarsku situaciju, idealno zahvaća opet sam Krleža, kako čitamo u ulomku prema njegovoj “rukopisnoj promemoriji”: “Postoji heterogenost u stilovima, ali upravo ova heterogenost u stilskim elementima znači samo to da smo mi bili i ni da nismo bili periferija, to jest da se nad nama i nad našim reljefom precrtavaju dva periferijska kruga jakih kulturnih centara, zapadnog i istočnog, ali da je isto tako, kroz stoljeća kod nas spram oba ova utjecaja razvijan otpor koji je postojano živ i zanimljiv, a kao odraz originalan i prema tome nikada manje interesantan od onoga na zapadu ili na istoku”.

 

Tea Rogić Musa

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.