Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Pjesnik Eugenio Montale je u Kralju ribara (Il Re Pescatore) izrazio misao kako samo Kralj ribara ima odgovarajuću mjeru, dok ostali imaju dušu, i strah – da je ne bi izgubili. No, ovdje neću ni o ribarima, a ni o pjesnicima – nego o mjeri. Mjerama. Namjeri? Možda.

Nedavno osnovano, bosanskohercegovačko Udruženje za modernu historiju iz Sarajeva je, između nekoliko zaista hvale vrijednih naslova, prevelo i objavilo disertaciju Ioannisa Armakolasa koja obrađuje pitanje političkog natjecanja između, uvjetno rečeno, građanske i nacionalističke politike u ratnim uvjetima, i to na primjeru Tuzle, grada soli. Grada k’o grada, rekli bi oni što u Tuzli voljeli nisu.

Šta je Tuzla i kakva je Tuzla bila prije višepartijskih izbora 1990. godine? Kako je njen identitet metamorfozirao tokom ratnih godina? Tuzla je bosanskohercegovački regionalni centar. Specifična iz više bitnih razloga, koje valja navesti, bez neke posebne želje za prenaglašavanjem, na ovom mjestu za pomisao “evo ga opet, balkanac i nesretni šćavo lamentira o centru svijeta, vlastitoj veličini, mudrosti i slavi’’ nema potrebe. Tuzla je i u bosanskohercegovačkim (republičkim) i jugoslavenskim okvirima specifična ne samo zbog geografskog položaja. Bliska je Hrvatskoj, Srbiji, isto tako, ni službenom Sarajevu nije suviše daleka, ali sasvim dovoljno udaljena da bude centar regije. Tuzla je, tvrde, specifična i zbog jake radničke tradicije. To mislim nije sporno. No – pitanje koje se ovdje može postaviti jeste pitanje identiteta Tuzla nakon 1945. godine. U kojoj je mjeri u ovom gradu sprovedeno “čišćenje od ostataka građanskog društva’’, koliko je zapravo duboko “strah prodirao u kosti’’ svima onima koji su se usudili da makar “usput pogledaju ka crkvi i džamiji’’, koliko je tu iskopano grobnica za Borise Davidoviče. Koliko je Tuzla bila radnička, recimo 1953., a koliko krajem 80-ih godina 20. stoljeća? Razlikuju li se tuzlanske prilike u ovim pitanjima od bosanskih, hercegovačkih, krajiških, jugoslavenskih? 

Temeljitih historijskih istraživanja o ovim pitanjima, koliko znam, još uvijek nemamo. Memoaristika je tu nešto malo uspješnija. Književnost – skromna. Pitanja koja su još uvijek otvorena mogu se svest na usmenu tradiciju i osobni doživljaj i tu zapravo ulazimo na veoma slojevito i sklisko polje koje može voditi pretjerivanju i mnogim drugim stvarima za koje nema mjesta u znanosti. Stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji je takvo da je autor ove studije morao, sticajem okolnosti, graditi treći sprat kuće dok drugi još nije dovršen. U tom poslu mu je svakako od velike pomoći bila politologija – povijesti srodna disciplina. Tu dolazimo do problema mjere! U kojoj mjeri je autor knjige koristio historiografske, a u kojoj politološke metode? Koliko su stavove autora i teze, iznesene u knjizi, potkrepljivali dostupni historijski izvori koje možemo i sami konzultirati, a u kolikoj mjeri su tome doprinosili brojni informanti, čitatelju nepoznate osobe, učesnici dešavanja o kojima je u knjizi riječ? 

Armakolasova svrha je bila da u ovoj studiji pokaže jesu li i na koji način građanske političke opcije ‘preživjele’ rat 1992.-1995., budući da međunarodna diplomacija pretpostavlja da je upravo građanska i nenacionalistička elita ključni element stabilizacije, pomirenja i rješenja konflikta, odnosno prevencija istog. Tema – ozbiljna, ratna. Pristup – politološki i historiografski. Sudionici dešavanja – uglavnom još uvijek živi. Autor (kao i izdavač) – na visokom znanstvenom nivou, uzoran, britak, odmjeren. Za naše “drijemam na ramenu vremena’’ prilike i hrabar. 

Autor je u osnovnim crtama sasvim jasno ocrtao kontekst u kojem se politička borba u Tuzli odigravala, ne gubeći prostor na dešavanja koja su dovela do stanja s početka 90-ih godina. Armakolas smatra kako su prvi višepartijski izbori 1990. godine donijeli Bosnu i Hercegovinu pred rat i u proces neuspješne demokratizacije zemlje. Nacionalističke partije koje su dominirale i lokalnim i republičkim nivoom uradile su sve u svojoj moći da gaje etničke tenzije koje su kasnije korištene, i izvana i iznutra, da se započne konflikt. Prvo je u pitanje, na početku rata, došao sam opstanak Muslimana, a potom je nacionalistički projekat ekstremnih Srba počeo ličiti na genocidnu kampanju koja je prijetila istebljnjem Bošnjaka. Uhvaćeni između stanja na terenu i realiteta diplomatije, bosansko muslimansko rukovodstvo počelo je da intenzivno ustupa moć radikalima među svojim redovima. Armakolas smatra kako je linija podjele među političkim grupacijma išla kroz sve grupe i institucije, a bitka za građansko i demokratsko društvo je najočitija bila u samoj Armiji. Kako je rat odmicao pritisci za islamizacijom i nacionalizacijom institucija bivali su jači, i ta je činjenica članove bosanskog predsjedništva ponukala na sastavljanje deklaracije protiv brisanja građanskog u vojsci i državi, što su bili očiti signali da Bosna i Hercegovina zapravo “odotdo’’ postaje etnička i stranačka zemlja. U knjizi autor nastoji odgovoriti na pitanja da li je grad i njegovo stanovništvo uspjelo ostati van nacionalističkih igara koje su pomele Jugoslaviju, je li Tuzla oaza interetničke harmonije i multikulturalnosti, kako su se vlasti udaljile od nacionalizma, kako je izbjegnuta podjela grada, kako je politička elita ostala van utjecaja radikalnih promjena sistema i socio-ekonomskih uslova državne vladavine. Jedno od pitanja koje se postavlja jeste i kako je i u kojem obliku građanska politika bila sposobna da preživi u bosanskohercegovačkom gradu tokom rata 1992.-1995.?

U relativno kratkom vremenu bosansko državno uređenje i njen politički sistem su prošli kroz radikalne promjene: krizu jugoslavenske federacije, deintegrirajuće efekte lokalnih politika vladajućih nacionalnih partija, krizu bosanskohercegovačke države izazvanu srpskim autonomaštvom, stvaranje nove politike kao rezultata bosanskohercegovačke nezavisnosti, državnog sloma kao rezultata srpskog secesionizma i rata, te državne konsolidizacije nakon ranog ratnog razdoblja.

 Prema autoru, Tuzlanska deklaracija donijeta 30. marta 1992. deklarira vjernost suverenoj, samostalnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini. Podržali su je vladajuća koalcija i Stranka deokratske akcije, dok su protiv nje bili tuzlanski HDZ i SDS. Deklaracija je plod momenta u kojem je za tuzlansku političku elitu bila neprihvatljiva kantonizacija po načelima SDS, ali je isto tako bilo nepoželjno i stvaranje “male države bošnjaka muslimana.’’ Nakon što je u Tuzlu za samo tri dana ušlo oko 4000 izbjeglih sa zaraćenih područja Podrinja, što je zgrozilo i političko rukovodstvo i stanovnike grada, načelnik Bešlagić je 4. aprila 1992. sazvao hitnu sjednicu na kojoj se sagledala sigurnosna situacija u općini. Nakon sjednice došlo je do zauzimanja “pat pozicija’’ na ulicama u Tuzli, s jedne strane centra stajali su članovi Patriotske lige i SDA, na drugoj snage policije. Sukob je izbjegnut jer je ispoštovana ranije spomenuta Deklaracija. Ovi događaji od 4. aprila bili su ključni za stvaranje tuzlanske strategije u neposredno prijeratnom vremenu i slove kao pobjeda umjerene i nenacionalističke politike. Ovime je Tuzla postala model koji je trebalo slijediti, budući da su ispoštovane legalne procedure što je srpsko stanovništvo lišavalo formalno-pravnih razloga da se odlučuju na odvajanje koje je provodila Srpska demokratska stranka. Ovime je zadržana i zadovoljavajuća razina dogovora među stranakama, određen nivo jedinstva grada, potezi su vučeni legalno što nije dozvoljavalo ekstremistima bilo kakve provokacije.

Tuzla se nakon početka ratnih zbivanja morala prilagoditi novim potrebama, izbjegli Bošnjaci iz Bijeljine i Zvornika su prepričavali doživljene grozote koje su počinili Srbi i u ovom prijelaznom vremenu jezgro rukovodstva je usvojilo strateško djelovanje na dva nivoa: javni i tajni, odnosno službeni i neslužbeni. Službeni je predviđao da će se odluke legalnih organa strogo slijediti i provoditi, pripremiti obrana grada od bilo kojih vanjskih agresora i odgovarati za sigurnost svih građana; spriječiti djelovanje svih paravojnih pokušaja i formacija; izbjeći sve podjele u gradu, sačuvati jedinstveni i multietnički front, surađivati s JNA dok god to bude legalno te pregovarati o mirnom povlačenju vojske. Neslužbeni nivo je predviđao da se legalne odluke i procedure mogu slijediti na fleksibilan način tako da u opasnost ne dođu opći ciljevi. 

Autor postavlja pitanje da li je Tuzla, njeno zauzimanje ili podjela od JNA bio uopće vojni cilj snaga BH Srba? Mišljenja su oprečna i kreću se od pogleda koji dijele mnogi Tuzlaci da JNA ustvari i nije željela zauzeti grad do toga da je JNA u određenom razdoblju grad željela zauzeti. Tako i pokazuju i izvori. Da JNA prema Tuzli nije bila ravnodušna vidljivo je u odluci SDS nakon 18. sjednice Narodne Skupštine RS održane 11. VIII. 1992. Bitnije od navedenog je to da su probosanske snage održale kontrolu nad gradom sve do kraja rata, a time je Tuzla bila jedini veći urbani centar pod punom kontrolom Armije BiH. Odlazak velike većine Srba (oko 65%), od ukupne populacije, bio je prvi udarac rukovodstvu grada i ideji višenacionalne zajednice. Odlazak je dokazao da je etnicitet mnogim ljudima u doba sukoba bio posljednje utočište koje su radije odabrali (kao i vojnu superiornost) nego riskirali s građanskim idealima koje je rukovodstvo željelo uvesti. 

Armakolas zaključuje kako su se službeno prekinuta politička previranja unutar bosanskog političkog sistema nastavila i u ratu. Glavni cilj SDA je bio da svu političku snagu svrsta pod svoje okrilje. Neuspješna u ovoj namjeri SDA se namjerila na nastavak političkog pritiska na tuzlansku političku elitu. Početkom rata bosanska je država bila u virtualnom kolapsu, pored srpskog secesionizma, središnja vlast nije bila sposobna da vrši sve svoje funkcije pa su pojedine regije kao npr. Tuzlanska stvarno funkcionirale kao mini države. Jedan od načina na koji je bosanskohercegovačka država povratila svoj autoritet bio je i centraliziranje ratnih ciljeva i ponovno uvođenje središnjih nivoa vlasti. 

Na kraju se i nije teško složiti s rije-čima profesora Roberta Donije na Armakolasovu knjigu kojom je bosansko-hercegovačka historiografija dobila djelo koje će doprinjeti razumijevanju korijena i uzroka rata i prirode političkih neslaganja po završetku istog. “Njegovo svježe i fascinantno djelo će pomoći da se sruše lažne tvrdnje o drevnim razlikama između tri najveća bosanska naroda koje su neizbježno dovele do  nasilja, ratnih zločina i genocida početkom 1990-tih. U njegovom narativu nema savršenih muškaraca i žena, ali on vješto pokazuje kako su se mnogi nesavršeni muškarci i žene ujedinili vođeni sposobnim liderima u borbi za svoj grad i svoju zemlju. Stoga ti protagonisti njegove priče – zajedno – zaslužuju naše poštovanje i divljenje zbog odlučnog otpora podjelama i ekstremizmu.’’ U velikim historiografijama se historijom bave profesionalni historičari, a za zdrava društva za istu gaje ljubav i trude se da je ne bi ponavljali.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.