Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Gorčin Dizdar

 

Na istočnom ulazu u sarajevsko polje, gdje padine Romanije naglo prelaze u bezbrojnim kućama načičkane mahale Baščaršije, pomalo nezgrapno stoluje impozantno zdanje sarajevske Vijećnice, nekadašnje sjedište gradskog poglavarstva, potom Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, pa zgarište i nijemi svjedok brutalnog ataka na dušu ovog grada, te konačno i glamurozno rekonstruirana turistička atrakcija koja još uvijek traga za svojom svrhom. Vijećnica je, prvi put, svečano otvorena 1896. godine, nepuna dva desetljeća nakon što je Bosna i Hercegovina Berlinskim kongresom administrativno dodijeljena Habsburškoj Monarhiji, koja se u duhu prosvijećenog kolonijalizma spremno prihvatila zadatka civiliziranja ove zapuštene provincije Osmanskog Carstva. Civilizacija je, u to vrijeme, shvatana rigidno i nedvosmisleno: bila je to konačna pobjeda razuma nad osjećajima, linearnog reda nad organskim haosom, materijalnog napretka nad metafizičkim iluzijama, riječju: idealiziranog Zapada nad imaginiranim Istokom.

Pa ipak, u jednom od središta ovog evropskog trijumfalizma, u carskom Beču, već su se širili prvi simptomi instinktivnog odbacivanja njegovih univerzalističkih obrazaca, nigdje jasnije, no u prevratničkom umjetničkom pokretu secesije i njezinih brojnih izdanaka. Upravo u ovom kompleksnom i kontradiktornom spletu društvenih okolnosti – habsburškog fin-de-siécle imperijalizma i nedosanjanog kolonijalizma, eksplozivnog industrijsko-kapitalističkog materijalnog progresa, te dekadentnog traganja za novim i sve smjelijim umjetničkim oblicima – leže razlozi za procvat pseudomaurskog stila u Bosni i Hercegovini i nastanak njegovog najznačajnijeg primjera, sarajevske Vijećnice.  

Svojim jedinstvenim izgledom Vijećnica znatno odudara od tradicionalne bosanskohercegovačke arhitekture osmanskog perioda kojom je okružena, kao i od evropskog historicizma i secesije koji dominiraju austrougarskom gradnjom u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.  Riječ je o jednoj od najreprezentativnijih građevina glavnoga grada novoosvojene provincije, čiji je urbanistički značaj trebao biti dodatno naglašen planiranom izgradnjom saborske palače s druge strane rijeke Miljacke, što za sobom povlači pitanje simboličke poruke koju je ovim stilskim određenjem imperijalni vladar želio uputiti svojim podanicima u Bosni i Hercegovini. Odgovor na ovo pitanje sasvim sigurno nije jednostavan: ne radi se, naime, ni o jednostavnom naglašavanju kontinuiteta s prethodnom historijskom epohom, ni o pukom nametanju novih, evropskih arhitektonskih oblika kojima bi se u potpunosti negirale ovdašnje graditeljske tradicije. Tragajući za inspiracijom, austrijski neimar Alexander Wittek, kojemu je projektiranje Vijećnice povjereno nakon odbijanja prvobitnog rješenja Karla Paržika, proučavao je islamsku arhitekturu sjeverne Afrike i maurske Španije i dva puta posjetio egipatsku prijestolnicu Kairo. Tako je i nastala ova neobična građevina, koja svojim eskpresivnim oblicima i živim bojama i danas djeluje kao da je u ovu bosansku dolinu transplantirana iz nekih egzotičnijih krajeva.

Wittek, naravno, nije bio prvi arhitekta koji je inspiraciju za savremeno graditeljstvo tražio u tradicijama sjevernoafričke i maursko-španske civilizacije. Pseudomaurski stil ili orijentalni slog prvobitno su, u duhu historicizma, pri gradnji sinagoga koristili evropski Jevreji. I dok je historicistička kršćanska Evropa nadahnuće tražila u romanici, gotici, renesansi, baroku ili Bizantu, Jevreji su nastojali revitalizirati arhitektonske tradicije maurske Španije, u čijim se okvirima u srednjem vijeku odigrao značajan procvat jevrejske kulture. Slični pokreti u arhitekturi uskoro su se počeli pojavljivati i u nekim muslimanskim zemljama, poput neoosmanskog stila unutar Osmanskoga Carstva, neomamlučkog stila u kolonijalnom Egiptu ili – orijentalnog sloga u habsburškoj Bosni i Hercegovini. Dok se u drugim slučajevima radilo o revitaliziciji arhitektonskih elemenata koji su zaista bivali dijelom kulturne historije država ili naroda koji su ih koristili, orijentalni slog u Bosni i Hercegovini bio je čista projekcija izmišljene tradicije: maurska arihtektura, naime, nikada nije ostavila tragova u ovoj zemlji. I dalje se, dakle, postavlja pitanje: zašto je habsburška vlast svoj arhitektonski najambiciozniji poduhvat u Sarajevu odlučila izgraditi upravo u ovom stilu?

Dio odgovora na ovo pitanje moguće je pronaći u okolnostima koje su dovele do nastanka neomamlučkoga stila u Egiptu, zemlji koja je u ovom periodu (1867. – 1914.), slično kao i Bosna i Hercegovina, de jure ostala provincija Osmanskoga Carstva, a de facto postala protektorat jedne evropske imperijalne, odnosno kolonijalne sile, u ovome slučaju britanske.

Neomamlučki stil karakterizirala je kombinacija evropskih građevinskih principa i dekorativnih elemenata preuzetih iz arhitekture perioda vladavine etnički heterogene, turkijsko-kavkaske mamlučke vojne kaste u Egiptu, koja je trajala od 1250. do 1517. godine. Kako što to u knjizi Stvaranje srednjovjekovnog Kaira pojašnjava američka historičarka islamske civilizacije Paula Sanders, stvaranje neomamlučkog stila činilo je dio šire urbanističke transformacije Kaira, u sklopu koje je došlo do precizne fizičke podjele grada u medijevalizirani historijski centar i moderne kvartove sagrađene u evropskom stilu. Pokretačka snaga ove transformacije bio je Komitet za konzervaciju spomenika arapske umjetnosti, osnovan 1881. godine. Iako je imao i nekoliko egipatskih članova, komitetom su dominirali Evropljani obrazovani u duhu restauracijske filozofije francuskog arhitekte Viollet-le-Duca.

Prema Viollet-le-Ducu, jednoj od vodećih figura neogotičke arhitekture koja je nastala u Francuskoj 1830.-ih godina, restauracija nije podrazumijevala tek zaštitu postojećih ostataka neke građevine, već i njezinu rekonstrukciju u skladu s pretpostavljenim izvornim ili idealnim stanjem kakvo možda nikada nije uistinu postojalo. Ovaj proces zahtijevao je iscrpno istraživanje postojećih građevina određenog perioda, ali i postulaciju idealnog ili čistog oblika njihovoga stila, u skladu s kojim su se stvarali nedostajući arhitektonski elementi.

U simboličko-ideološkome smislu, ovakav pristup urbanističkog transformaciji Kaira imao je dvije značajne posljedice. Najprije, kako to tvrdi Sanders, “konstrukcija medijevalnog Kaira koju je proveo komitet vizuelno je predstavljala islam kao medijevalan u smislu njegove neprikladnosti, stagnacije i inkompatibilnosti sa modernizmom, upravo u periodu u kojem su reformistički muslimani u Egiptu i ostatku Osmanskog Carstva artikulirali viziju reformiranog islama koji bi bio kompatibilan sa modernizmom i ugrađen u njega” (59). Drugim riječima, iako je srednjovjekovni centar Kaira bio u značajnoj mjeri prezerviran i restauriran, na ovaj način on je pretvoren u kuriozitet i puku dekoraciju suštinski modernoga, neislamskog grada. Nadalje, insistiranjem na “čistoći” mamlučkoga stila, kolonijalne vlasti implicitno su predstavljale arhitektonsko i kulturno naslijeđe tri stoljeća osmanskoga perioda ovoga grada kao nešto strano i nepoželjno, a sebe kao zaštitnike i legitimne nasljednike autohtonog, medijevalnog Egipta. Upravo u ovom smislu da se protumačiti i razvoj neomamlučkoga stila. S jedne strane, kao što je historijski centar Kaira činio tek zanimljiv ornament modernog grada, tako je i u neomamlučkome stilu izvorni mamlučki element sveden na određena dekorativna rješenja, a ne i na suštinski koncept građevine. S druge strane, zanemarivanjem osmanlijskog arhitektonskog naslijeđa unutar egipatskog arhitektonskog historicizma, ovaj period egipatske historije i na ovaj način doživio je svovjevrsni damnatio memoriae.

Ekvivaletne ideološke motivacije daju se identificirati i unutar habsburškoga pristupa urbanističkoj transformaciji Sarajeva: novi imperijalni vladar bio je suočen s gotovo nemogućim izazovom pridobijanja simpatija bosanskohercegovačkih muslimana i njihovog istovremenog distanciranja od gotovo četiri stoljeća pripadnosti Osmanskom Carstvu. U tu svrhu, primijenjen je pristup sličan onome u Kairu: jedan dio zatečenog arhitektonskog naslijeđa je ograđen, prezerviran i dijelom restauriran, te na taj način i “medijevaliziran”, dok su drugi dijelovi osmanskog Sarajeva, koje se prostiralo sve do džamije Magribija na Marijindvoru, mahom uništeni i u arhitektonskom smislu pretvoreni u savremeni evropski grad.

Kako Sarajevo, međutim, za razliku od Kaira nije imalo nikakvih ostataka predosmanske arhitekture, bilo je potrebno izmisliti neki “čisti” stil koji bi odražavao tobožnju kulturalnu esenciju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U školskom primjeru onoga što je Edward Said nazvao orijentalizmom, tj. evropskom tendencijom posmatranja cjelokupnog Istoka kao jednog monlitnog, statičnog bloka, kao najprikladniji stil za izgradnju reprezentativnog sjedišta gradskog poglavarstva izabran je oblik historicizma koji se oslanjao na maursku arhitekturu kao jedan od nesumnjivih kulturalnih vrhunaca islamske civilizacije. Na kraju devetnaestog stoljeća, Habsburška Monarhija tako je bosanskohercegovačke muslimane simbolički otrgnula od historijsko-kulturalnog konteksta Osmanskoga Carstva i nakalemila ih na duh zlatnoga doba islamske civilizacije.

Dok je bosanskohercegovačka islamska kultura na ovaj način medijevalizirana, njezina kršćanska komponenta je u potpunosti ignorirana. Izgradnjom gradske Vijećnice u pseudomaurskom stilu, Habsburška Monarhija svojim je podanicima u Bosni i Hercegovini poslala jasnu simboličku poruku da Sarajevo smatra prvenstveno islamskim – s obzirom na povezanost pseudomaurske arhitekture i evropskog judaizma, eventualno i jevrejskim – ali ne i katoličkim ili pravoslavnim gradom. Na ovaj način, propuštena je i značajna prilika darivanja simboličkoga oblika ideji nacionalnog jedinstva stanovništva Bosne i Hercegovine, koja je bila deklarirani politički cilj tadašnjih imperijalnih vlasti. Dok bi eventualni islamsko-pravoslavno-katolički arhitektonski eklekticizam bio unaprijed osuđen na estetički neuspjeh, jedna takva mogućnost možda se nudila u pokušaju revitalizacije srednjovjekovne bosanske estetike izražene u umjetnosti stećaka. U ovom periodu, međutim, umjetnost stećaka nije bila dovoljno poznata, a evropska kulturna javnost još uvijek nije otkrila vrijednost “primitivne” umjetnosti. Ni pseudomaurski stil sigurno nije bio po mjeri tadašnjih estetskih konzervativaca, dok je veliko pitanje da li su sarajevski i bosanskohercegovački muslimani Vijećnicu osjećali dijelom vlastite tradicije?

Bilo bi, međutim, previše banalno i jednostrano kritizirati Vijećnicu i pseudomaurski stil kao potpunu zabludu i stranputicu habsburškog imperijalizma i kolonijalnog zamišljanja orijentaliziranog identiteta u Bosni i Hercegovini. Najprije, kao što je već rečeno, valja imati na umu da je još od prve polovine devetnaestog stoljeća cjelokupna Evropa bila opsjednuta arhitektonskim historicizmima raznih oblika, te da je pseudomaurski stil jedan relativno egzotičan, ali ipak logičan ogranak ovog paneuropskog pokreta. U procesu nastanka i naglog širenja gradova nakon industrijske revolucije, nisu stradale samo džamije i sokaci Kaira i Sarajeva, već i crkve i druge građevine Pariza i Beča. Kapitalizam i imperijalizam kasnog devetnaestog vijeka nisu medijavalizirali i u ornament pretvorili samo islamsku, već i svoju vlastitu prošlost i tradiciju. Iako iz današnje perspektive na orijentalni slog više nije moguće gledati kao na benigni pokušaj stvaranja nacionalnog stila u Bosni i Hercegovini, njegov razvoj doveo je do izgradnje čitavog niza reprezentativnih građevina koje i danas spadaju među najljepša arhitektonska ostvarenja u Sarajevu. Kao posljedica izrazito turbulentne povijesti ovog grada u posljednjih 150 godina, pseudomaurske građevine samo su jedan od čitavog niza međusobno nekonzistentnih arhitektonskih stilova koji dominiraju Sarajevom i na taj način tvore njegovu haotičnu, ali barem na trenutke i još uvijek zapanjujuću ljepotu.  

 

Nadalje, već u trenutku njezine konačne izgradnje, svaka građevina donekle se odvaja od ideološkog konteksta u kojem je nastala i kao dio gradskog tkiva počinje živjeti svojim vlastitim životom. Tako je, na primjer, neoosmanska arhitektura prvobitno nastala kao pokušaj osnaživanja panosmanskog identiteta, da bi se raspadom Osmanskog Carstva i nastankom turske države pretvorila u potentan simbol turske nacije. Na sličan način, ako je ikada percipirana na taj način, Vijećnica je odavno prestala biti simbol neuspjelog habsburškog pokušaja stvaranja jedinstvene bosanske nacije.

Svoje najsretnije trenutke vjerovatno je doživjela kao dom Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, kada je percipirana kao simbol političkog, ekonomskog i kulturnog napretka ove zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Spaljena i srušena granatama JNA i Vojske Republike Srpske, na fotografijama čeliste Vedrana Smailovića obišla je svijet i postala simbol nadmoći ljudskog duha nad silama destrukcije. Ovaj globalni, ikonički značaj Vijećnice možda je i olako zanemaran njezinom potpunom rekonstrukcijom, čime je traumatična prošlost Sarajeva potisnuta u kolektivnu podsvijest. Sva problematičnost prošlosti i različitih percepcija Vijećnica je, međutim, potpuno marginalna u odnosu na njezinu trenutačnu grandioznu nesvrhovitost. U svojoj utopijskoj raskoši, Vijećnica, čini se, prevazilazi imaginativne i materijalne kapacitete današnjih sarajevskih elita i kao svojevrsni prazni označitelj čeka bolja vremena u kojima će neka nova ideologija znati iskoristiti njezin raskošni simbolički potencijal.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.