Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Enes S. Omerović

 

Rano ujutro 28. aprila 1934. godine iz kuće Adama Žežuickog u selu Velika Ilova kod Prnjavora, kroz prozor je iskočio nizak i mršav muškarac. Dok je skupljao razbacane stvari koje je prethodno izbacio iz kuće, neko je povikao: „Drž’te lopova!!!“ On poskoči i potrča sa ukradenim stvarima. Dok je bježao kroz selo, povici „Drž’te lopova“ postajali su sve brojniji i glasniji. Progonitelja je bilo sve više, a neki su ga pokušavali zaustaviti pucajući iz lovačkih pušaka. Jedan od kuršuma ga pogodi u leđa, nakon čega i on poče uzvraćati vatru iz revolvera. Iako ranjen, jedno vrijeme uspijevao je umaknuti seljacima koji su ga progonili, ali tri kilometra dalje i tri sata kasnije, u selu Šereg Ilova, konačno je klonuo i predao se progoniteljima. Dok su ga razoružavali, jedan od njih mu je oteo srebrni sat i lampu, a uhvaćeni je samo procijedio: „Ja sam doduše krao, ali nisam otimao kao ti!“ Tako je završeno gotovo jednogodišnje hajdukovanje Jana Konopke, jednog od posljednjih bosanskih hajduka.

U burnoj bosanskohercegovačkoj historiji nikada nije manjkalo odmetnika od zakona i vlasti – hajduka. Čak je i tokom XX stoljeća, zahvaljujući relativno čestim i naglim društvenim lomovima, stvarano plodno tlo za njihovu pojavu. Ratovi i neposredna poraća u Bosni i Hercegovini, tokom posljednjih stotinjak godina, iznjedrili su desetine i stotine „hajduka“ – zelenokadrovaca, škripara, četnika i drugih – koji su izražavali bunt prema državi i time podsjećali na hajduke iz ranijih vremena. I tokom mirnijih perioda, uvjetno rečeno, povremeno se javljaju pojedinci koje su vlasti i narod nazivali hajducima, iako su često sa „slavnim“ prethodnicima dijelili samo hajdučko ime, jer su oni uglavnom zanemarivali bunt protiv države na račun pljačkanja naroda. Jedan od takvih hajduka – Jan Konopka – držao je u strahu i pripravnosti stanovništvo i organe vlasti tokom 1933. i 1934. godine na prostoru Bosanske krajine, odnosno na prostoru Prnjavorskog, Banjalučkog, Bosanskogradiškog, Teslićkog i Derventskog sreza.

Jan Konopka rođen je decembra 1906. godine u selu Rakovac, srez Prnjavor, u porodici poljskih (galicijskih) doseljenika. Njegovi roditelji se, kao i veliki broj drugih poljskih i rusinskih doseljenika, nisu uspjeli domoći državnih parcela na koje su planski naseljavani seljaci iz različitih dijelova Austro-Ugarske monarhije, pa se već na samom početku i u Bosni suočavaju sa siromaštvom od kojeg su pobjegli iz Galicije. U potrazi za boljim životom Janov otac Mihailo napušta porodicu i odlazi u Ameriku, dok se „njegova majka vucala po selima“, kako je to opisao Ivan Štemen, rimokatolički župnik u Rakovcu. Odrastajući u razorenoj porodici, u sredini gdje je najvjerovatnije bio stigmatiziran kako zbog poljskog porijekla od strane većinskog domaćeg stanovništva, tako i od drugih kolonista-sunarodnika zbog majčinog „vucanja“ po selima, Konopka je prešao na drugu stranu zakona. Prvi susret sa zatvorom, bar nam tako govori opširan sudski spis sa njegovog suđenja iz 1935. godine, imao je već kao 18-godišnjak, kada je 1924. godine bio u istražnom zatvoru Okružnog suda u Banjoj Luci. Od tog trenutka većinu vremena provodio je po zatvorima, a tokom kratkotrajnih boravaka na slobodi bavio se jedinim zanatom koji je izučio – krađom. Juna 1925. godine osuđen je na jednu godinu zatvora, zatim 1927. godine na četiri mjeseca zatvora i u augustu 1928. godine na tri godine robije i tri godine prisilnog rada, svaki put zbog krađa i svaki put pred Okružnim sudom u Banjoj Luci.

Prije izdržavanja cjelokupne kazne prisilnog rada, Konopka je 4. aprila 1933. godine pušten na uvjetnu slobodu, koja mu je istjecala 8. augusta 1934. godine. Izdržati punih 16 mjeseci bez činjenja krivičnih djela pokazalo se kao nemoguća misija. Pri tome, čini se da krivica za neuspjeh puštanja na uvjetnu slobodu ne pada samo na Konopku, nego i na društvo koje je propustilo šansu da mu pruži ruku kada mu je bilo najpotrebnije. Naime, kad je izišao iz zatvora, Konopki je određeno da do isteka uvjetne kazne mora živjeti u zavičajnom mjestu i redovno se javljati lokalnim organima vlasti. Upravo u tome leži dio problema, jer čak i da je imao iskrene namjere da se promijeni i posveti životu običnog i poštenog čovjeka, Konopka nije imao velike šanse da uspije. S jedne strane, nije imao vlastitu kuću, niti zemlju koju bi mogao obrađivati, a njegove molbe da mu se dodijeli komad državne zemlje bile su ignorisane. Također, u rodnom kraju ga zbog loše reputacije i straha gotovo niko nije htio zaposliti i tek bi povremeno odradio poneki poslić isključivo za hranu i eventualno za stan. S druge strane, ni njegovim molbama da mu se dodijele putne isprave kako bi pokušao pronaći posao u krajevima u kojima nije bila poznata njegova reputacija lopova nije se moglo udovoljiti zbog pravila pod kojima je pušten na uvjetnu slobodu. Upravo tim razlozima Konopka u istrazi, a kasnije i na suđenju, pravda svoj povratak starom zanatu: „Našavši se u takvim prilikama, nije mi preostalo ništa drugo nego da kradem, i to da kradem onoliko koliko mi je potrebno da imam šta pojesti i obući.“ Ne možemo znati šta bi se desilo da je udovoljeno nekoj od Konopkinih molbi, ali je ignorisanje njegovih zahtjeva sigurno olakšalo povratak starom zanatu.

Već prve krađe (koje je kasnije priznao) pošle su naopako. Prvo je uhvaćen u pokušaju pljačke kuće Jozefa Lamersa, 7. maja 1933. godine u Novoj Topoli (nekadašnji Windhorst), srez Bosanska Gradiška, iz koje je pokušao ukrasti odijelo (pušten na slobodu do početka suđenja), a zatim je otkriveno i da je ukrao jedne hlače i košulju u Lišanjskoj općini. Iz straha da će biti vraćen u zatvor zbog kršenja uvjetne kazne prestao se javljati vlastima i bježi u Slavoniju, čime i zvanično započinje svoj odmetnički život, odnosno, kako su to vlasti u početku opisivale – „provodi vreme u skitnji, a iz odvratnosti prema poslu“. Kako ni u Slavoniji nije mogao pronaći posla, jer nije imao nikakvih isprava, ubrzo se vraća u Bosnu, ali ga žandarmerija već u Odžaku hapsi jer nije imao nikakvih isprava kod sebe. Žandarima daje lažno ime i istu noć uspijeva pobjeći iz pritvora.

Iako je bio bez ikakve imovine ili rodbine, rodni kraj mu je pružao najbolje utočište. U okolini Prnjavora živjelo je i nekoliko njegovih zatvorskih drugova, te se upravo njima obraća za pomoć. Prvo odlazi do Eduarda Sove, s kojim je služio zatvorsku kaznu u Staroj Gradišci, jer je računao na njegovo poznavanje rezbarskog zanata i da će mu on falsificirati općinski pečat kojim bi mogao sebi izraditi lažne isprave. Eduard Sova ga je primio u kuću i obećao pomoć i upravo s njim Konopka počinje graditi specifičan odnos kakav će vremenom izgraditi i s drugim pomagačima i jatacima – usluga za uslugu. Jataci su mu narednih mjeseci osiguravali krov nad glavom, hranu, ponekad i vlastite žene ili kćerke, a on njima „ono što im bude trebalo“, odnosno snabdijevali su ga informacijama o tome gdje i šta može ukrasti i šta od toga njima može donijeti, a kasnije i informacijama o kretanju žandarskih patrola. Premda je do decembra 1933. godine najviše vremena provodio kod svog prvog jataka Eduarda Sove (koji mu je stalno obećavao da će mu uskoro završiti izradu općinskog pečata, a ustvari ga je zavlačio zbog vlastite koristi), u međuvremenu je postepeno širio jatačku mrežu (Dominik Sova, Franjo Kušur, braća Vološin, braća Madžaši, braća Šainović itd.). Mnogi od njih su i sami učestvovali u Konopkinim krađama. Njegovi jataci uglavnom su bili Poljaci, ili Galicijani, kako ih je nazivalo domaće stanovništvo, ali je među jatacima bilo i domaćih ljudi.

Dio jatačke mreže bile su i brojne žene, često njegove ljubavnice. Uostalom, kakav je to hajduk bez ljubavnice u svakom selu. Tokom istrage i nakon hapšenja, Konopka je otvoreno govorio i o svojim ljubavnim uspjesima. Tako je tvrdio da je održavao intimne odnose sa Francikom Vološin (suprugom njegovog jataka Jozefa), Brankom Opala (suprugom njegovog jataka Mihajla) i Stanislavom Vladoha (kčerkom njegovog jataka Franca) i to sa znanjem i uz odobravanje njihovih muževa, odnosno oca. I svi navedeni su to priznali tokom istrage. Pored toga, Konopka je kao svoje ljubavnice naveo i Poljak Anku, Albinu Jambraz, Draginju Jurišić, Anu Jablanski i Jozefinu Sovu, koje su tokom istrage potvrdile da su bile u vezi sa Konopkom. Zadržati Konopku nekoliko dana u svojoj kući značilo je dobijanje dijela plijena iz njegovih krađa pa se neki jataci nisu ustručavali da mu pruže all inclusive uslugu. Koliko daleko su neki išli govori i podatak da je Savo Šainović tjerao svoju ženu Stojanku da ima intimne odnose sa Konopkom neposredno nakon poroda.

Da bi osigurao sebi i jatacima „ono što im treba“, Konopka je stalno bio „zaposlen“. U početku je krađe uglavnom činio po danu, ulazeći u prazne i često nezaključane kuće dok su ukućani radili na njivama. Radno vrijeme je, međutim, nakon što su vlasti intenzivirale potragu za njim, morao malo prilagođavati, pa bi se preko dana uglavnom krio i spavao kod nekog od brojnih jataka i ljubavnica, a uvečer bi krstario i vršio provale po selima Prnjavorskog, a kasnije i Banjalučkog, Bosanskogradiškog, Teslićkog i Derventskog sreza. Krađe je uglavnom vršio sam, ali je bilo i slučajeva kada je imao jednog ili više pomagača, često onih jataka koji su ga snabdijevali informacijama o tome gdje i šta može ukrasti. U svim krađama Konopka je bio naoružan revolverom (ponekad i puškom), ali su rijetke bile situacije da je oružje koristio, osim za plašenje onih koji bi ga primijetili. Mada nikada nije priznao da je vršio otimačinu prijeteći oružjem, ipak je bilo slučajeva da je svoj „scenski nastup“ upotpunjavao držanjem oružja. Tako je s puškom “na gotovs” došao do dućana Ilije Ivanovića u Srđevićima i „zamolio“ ga da mu na veresiju da bateriju za električnu lampu, a od Save Šainovića je u njegovom dućanu pokušao iznuditi 1000 dinara držeći revolver za pojasom, ali je dućan napustio sa svega 20 dinara. Plijen u njegovim krađama bio je raznovrstan – oružje (revolveri i puške), odjeća, obuća, hrana, rakija, bicikli, kišobrani, ponekad novac, nakit i druge dragocjenosti, ali kako je djelovao uglavnom na selima, među siromašnim stanovništvom, tako je i plijen najčešće bio mršav.

Vremenom se glas o Konopki počinje širiti, a i banjalučke Vrbaske novine s jeseni 1933. godine počinju pratiti Konopkine „podvige“. U lokalno stanovništvo uvukao se strah, a u pričama, koje su po sličnom obrascu pratile i prijašnje hajduke, Konopka je bio mnogo veći, bezobzirniji i krvoločniji nego što je to zaista i bio. Pored toga, uz krivična djela koja je doista počinio (i kasnije ih i priznao tokom istrage i suđenja), počinju mu se „prišivati“ i tuđe zasluge. Upravo će djela koja su mu neopravdano „prišivena“ intenzivirati nastojanja organa vlasti da ga uhvate. Tako je bio optužen da je početkom augusta 1933. godine ubio i opljačkao „bogatog trgovca“ Justina Bećina u selu Paremije (pokazalo se da je „bogati trgovac“, kako su ga opisale Vrbaske novine nakon Konopkinog hapšenja, živio u trošnoj kući i hranio se samo kukuruzom), da je zajedno sa Ljubom Petkovićem silovao 15-godišnju Ljeposavu Ljubojević, da je 1. januara 1934. godine u Banjoj Luci u jednom stanu napao i teško povrijedio staricu Zumretu Filipović, da se 5. januara 1934. godine kod Hrvaćana sukobio sa žandarskom patrolom, pri čemu je došlo do obostranog puškaranja itd. Ukratko, sve loše što se dešavalo na već označenom teritoriju u drugoj polovini 1933. pa do kraja aprila 1934. godine pripisivalo se Janu Konopki i njegovoj družini. Kasnije će se utvrditi da Konopka nije imao ništa s većinom tih krvnih delikata, a utvrdilo se i da je bio optužen za više krivičnih djela koja su bila izvršena u isto vrijeme na različitim mjestima.

Upravo ovi slučajevi pomogli su da se organi vlasti trgnu i poduzmu energičnije akcije na njegovom privođenju. Tako je Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine 3. novembra 1933. godine pozvala Konopku da se u roku od 20 dana preda vlastima, a po isteku tog roka, 6. decembra iste godine Jan Konopka je od strane Kraljevske banske uprave Vrbaske banovine proglašen za hajduka i ucijenjen sa 5000 dinara, čime je otvorena nova stranica njegovog hajdukovanja.   

Nakon ovoga obruč oko Konopke počinje se stezati. Žandarmerijske patrole bile su stalno na terenu, krstarili su po poljskim kolonijama i pretresali kuće onih za koje se sumnjalo da su njegovi jataci, a bilo je situacija u kojima se Konopka nalazio faktički pred nosom progoniteljima. Tako se prilikom pretresa kuće Jozefa Vološina u Novom Martincu Konopka krio u njegovoj kući, u sanduku koji je Jozef posebno za njega izradio. Konopka se nekada skrivao i tako što se oblačio u žensku odjeću, a njegova jatakinja Jozefina Sova mu je u tim prilikama čak i noge brijala kako bi maska bila što uvjerljivija. Jedno vrijeme čak se razmišljalo da potpuno isele pojedina poljska sela jer se smatralo da se Konopka uspješno skrivao zbog velike podrške sunarodnjaka. Već nekoliko dana nakon ubistva Justina Bećina stvari se počinju komplicirati za Konopku. Dio jataka koji su nekoliko dana prije toga od njega primili neke ukradene stvari nakon nekoliko dana vraća se i govori da ih ne smije zadržati jer Konopku optužuju za Justinovo ubistvo. S jedne strane, mreža jataka počinje polahko „popuštati“, a s druge strane, nagrada za njegovo hvatanje ohrabrila je lokalno stanovništvo. Tako je krajem septembra 1933. godine, prikom jedne pljačke koju je u selu Mujinci izvršio s Ljubom Petkovićem, Konopka gotovo uhvaćen, ali je u posljednji trenutak uspio umaći. Te sreće nije bio njegov prijatelj Petković, kojeg su seljaci uhvatili i koji se dva dana kasnije utopio u Vrbasu prilikom pokušaja bijega.

Konopka se i početkom februara 1934. godine našao u teškoj situaciji. U noći sa 7. na 8. februar 1934. godine, Konopka se u selu Nožičko sukobio sa Boškom Novakovićem prilikom pokušaja provale u njegovu kuću. Prijeteći pištoljem, Konopka je tražio da ga puste u kuću, ali je to Novaković odbio i došlo je do puškaranja, u kojem su ranjeni i Konopka i Novaković. Nakon ovog sukoba uspio je pobjeći i narednih dana krio se kod svojih jataka. U to vrijeme nigdje se ne zadržava dugo, gotovo svaku noć previja rane, hrani se i spava u drugom selu i drugoj jatačkoj kući.

Tokom marta i aprila 1934. godine počela su i prva saslušanja, a zatim i prva hapšenja osoba osumnjičenih da pomažu skrivanje Jana Konopke, a među prvima su uhapšeni Dominik i Eduard Sova. Kako je Konopka djelovao na relativno malom prostoru, vrlo brzo počelo se ulaziti u trag ukradenim stvarima i tako je polahko počelo odmotavanje jatačkog klupka. Osipanje jatačke mreže svakako mu je otežavalo kretanje i skrivanje, a obruč se konačno zatvorio 28. aprila 1934. godine u Šereg Ilovi.

Vijest da su seljaci uhvatili Konopku brzo je doprla do predstavnika vlasti, koji su tih dana na terenu pokušavali da ga uhvate. Vrlo brzo, na licu mjesta, pojavili su se prnjavorski sreski načelnik Nikola Blagojević, komandiri prnjavorske i derventske žandarmerije kao i žandarmerijske patrole koje su tih dana pokušavale uhvatiti Konopku. Nakon hapšenja povorka je, kao svatovska, krenula prema Prnjavoru – ranjeni Konopka i dva žandara na kolima, a masa razdraganog svijeta pješke uz pjesmu, vrisku i puškaranje za njima. Stigavši do Prnjavora, zarobljenik je smješten u žandarmerijsku stanicu, a u samom gradu bila je silna gužva i slavilo se do duboko u noć. Radoznali seljaci tiskali su se okolo pokušavajući da uđu i vide čuvenog odmetnika. Oni koji su to uspjeli nisu krili razočarenje: „Pa, brate, da sam znao da je ovako sitan, ne bi ga se nimalo plašio. Vidiš, bogati, da mu se vrana s puta ne ukloni. Jadan ti je to hajduk. Ništa od onoga što se pričalo. Kamo mu zapis da ga ni jedna puška neće.“  

Već sutradan, 29. aprila 1934. godine, Konopka je saslušan u Sreskom sudu u Prnjavoru. I tada, ali i kasnije tokom istrage i suđenja, on priznaje većinu krivičnih djela koja su mu stavljana na teret, ali se pravda na sljedeći način: „Sve ove krađe počinio sam zato, da bi mogao živjeti i da bi mogao nagraditi svoje jatake, koji su me izdržavali i hranili, jer me drukće oni ne bi ni držali. Da nije njih bilo ja nebi ni počinio ovolike kradje, no oni su me natjerivali i upućivali odakle bi mogao ukrasti novac što je njima trebao. Redovno su mi saopćavali šta hoće da im dobavim i govorili gdje to mogu naći, pa sam ja takve stvari krao i njima davao.“ Tokom davanja iskaza Konopka pokušava dokazati da je krao iz nužde, samo da se prehrani, obuče i zadovolji (pre)velike apetite svojih jataka. Da bi to pokazao, navodi primjer kako je nakon jedne pljačke „sve stvari osim prstena povratio oštećenom, jer sam poslije čuo, da je siromah pa mi ga je bilo žao“, ili kako je nakon jedne krađe vratio vlasniku pušku jer je čuo da mnogo žali za ukradenom puškom i da nudi otkup. Pušku je zaista vratio i zauzvrat dobio 30 dinara i malo duhana. Posebno je naglašavao da u većini krađa nije provaljivao, nego ulazio u nezaključane kuće, te da ni od koga ništa nije oteo. Bez ustezanja je svaku krađu do u detalje opisao – kako je ulazio u kuće, ko mu je davao informacije o kućama koje bi mogao opljačkati i ko mu je pomagao, šta je krao i šta je kasnije činio s ukradenim stvarima. Iako je većinu krađa za koje je bio optužen priznao, neke krađe ne priznaje da ih je izvršio. Također, iako je bez imalo ustezanja izdao sve svoje jatake, pomagače i ljubavnice, neke od osumnjičenih je oslobodio svake krivnje tvrdivši da nisu krivi za ona krivična djela koja su im stavljana na teret.

 Zbog ranjavanja Konopka je sve do 1. juna 1934. godine bio na bolničkom liječenju, a gotovo čitav juni iste godine sa žandarmerijskim patrolama obilazio je sva sela u kojima je činio krađe kako bi se sprovela istraga. Nakon završene istrage na terenu, u žandarmerijskoj stanici u Prnjavoru predložili su krivično gonjenje Jana Konopke i još 74 osobe koje su osumnjičene da su bili njegovi pomagači i jataci. Među njima bilo je i 16 žena, a čak 9 ih je optuženo da su bile njegove „bludnice“.  Svi osumnjičeni privedeni su i saslušani, a za 14 je određen i pritvor do početka suđenja. Privođenje i saslušanje izbjegao je samo Stanko Poljak iz Novog Martinca, koji je uspio pobjeći. Tek 11 mjeseci kasnije, u martu 1935. godine, i ovaj posljednji Konopkin jatak je uhapšen, i to u tajnom sanduku ispod vlastitog kreveta, gdje se i skrivao sve vrijeme. Dana 17. jula 1934. godine, Jan Konopka i 14 osoba koje su bile osumnjičene da su njegovi jataci i pomagači, a kojima je određen pritvor do suđenja, prebačeni su u Banju Luku, gdje je trebalo biti organizirano suđenje jer u Prnjavoru nije bilo moguće smjestiti ni sve pritvorenike niti osigurati dovoljno veliku sudnicu za sve osumnjičene. Ipak, zbog obima sudskog predmeta, početak suđenja je dosta kasnio. Tek u novembru 1934. godine bila je podignuta optužnica protiv Jana Konopke i još 67 osoba (od tog broja 14 je žena), a tek od 28. do 30. marta 1935. godine održano je i dugo očekivano suđenje.

Suđenje je izazvalo veliku pažnju javnosti. Sudnica je bila puna, a izvještaje sa suđenja prenosile su i Vrbaske novine. Konopkino priznavanje većine krivičnih djela za koja je bio osumnjičen tokom istrage, te priznanja njegovih jataka, trebala su osigurati brz proces i visoke kazne za sve optužene. Međutim, na suđenju se pokazalo da su tokom istrage i ispitivanja Konopkinih jataka žandarmerijske snage primjenjivale davno provjerenu i efikasnu metodu ispitivanja – batine. Neki optuženici su povukli priznanja pod izgovorom da su tokom istrage priznanja bila iznuđena batinama, a neki su te tvrdnje potkrijepili i još uvijek vidljivim tragovima zlostavljanja. Posebno su se svi optuženi opirali da budu osuđeni za ubistvo Justina Bećina. Sam Konopka je priznao još tokom istrage da je početkom augusta 1933. godine na nagovor Dominika Sove, dok mu je isti čuvao stražu, upao u Bećinovu kuću i pretresao je.  Pri tome nije pronašao ni pušku ni 15000 dinara za koje je Dominik Sova tvrdio da se nalaze kod njega. Iz kuće nije ništa ukrao, niti je učestvovao u njegovom ubistvu. Ostali optuženi, Dominik Sova i Jozo Kozak, koji su tokom istrage priznali i opisali njegovo ubistvo, na suđenju su to porekli i svjedocima dokazali da u vrijeme ubistva nisu bili na mjestu zločina. Posljednji optuženi za ovo ubistvo – Ljubo Petković – još krajem septembra 1933. godine stradao je prilikom pokušaja bijega od žandara.

Također, dio optuženih koji su tokom istrage priznali da su podvodili vlastite žene Konopki ili da su uz saglasnost svojih muževa ili očeva imale seksualne odnose sa Konopkom, na suđenju su povukli priznanja uz tvrdnju da su im iznuđena batinama ili prijetnjama. Iako je Konopka uporno tvrdio da je sa ženama i kćerkama nekih svojih jataka imao ljubavne veze, samo su rijetke to i priznale na suđenju.

Suđenje je okončano 30. marta 1935. godine izricanjem prvostepenih presuda. Jan Konopka je proglašen krivim za ukupno 71 krivično djelo (za pokušaj ubistva Boška Novakovića, 58 krađa koje je izvršio sam, 7 krađa koje je počinio u saučesništvu sa drugim osobama, iznudu, krivotvorenje isprava, lažno predstavljanje i neovlašteno nošenje oružja). Osuđen je na jedinstvenu kaznu od 16 godina robije, tri godine prisilnog rada i trajni gubitak časnih prava. Konopka je oslobođen optužbi, baš kao i svi drugi optuženi, za ubistvo Justina Bećina, kao i za nekoliko krađa. Praktično, osuđen je samo za ona djela koja je priznao.

Pored Konopke, osuđeno je još 46 optuženih osoba. Na kazne robije osuđeno je 12 optuženih zbog učešća u krađama, primanja i trgovanja ukradenom robom i jatakovanja – Franjo Kušur na 6 godina robije i trajni gubitak časnih prava, Savo Šainović na 5 godina robije i 5 godina gubitka časnih prava, Stanislav Roman na 5 godina robije i 5 godina gubitka časnih prava, Đukan Jurišić na 3 godine robije i 3 godine gubitka časnih prava, Eduard Sova na 2 godine robije i 4 godine gubitka časnih prava, Jozef Vološin na 2 godine i 2 mjeseca robije i 4 godine gubitka časnih prava, Obrad Šainović na godinu i dva mjeseca robije i 2 godine gubitka časnih prava, Nikola Dudli na godinu i dva mjeseca robije i 2 godine gubitka časnih prava, Stipo Madžo na godinu i dva mjeseca robije te 2 godine gubitka časnih prava, Mato Siček na godinu i dva mjeseca robije i 2 godine gubitka časnih prava, Vaskrsije Jurišić na godinu i dva mjeseca robije i 2 godine gubitka časnih prava i Stevan Jašinski na godinu i dva mjeseca robije i 2 godine gubitka časnih prava. Ukupno 15 osoba osuđeno je na kazne strogog zatvora od 2 mjeseca do 1 jedne godine, a 19 osoba na uvjetne kazne (kazne zatvora od 3 do 6 mjeseci, uvjetno na 2 godine).

Zbog nedostatka dokaza svih optužbi oslobođena je 21 osoba, najviše zahvaljujući Konopkinom priznanju u kojem je, s jedne strane, bez imalo ustezanja odao sve svoje jatake i opisao njihovu ulogu u svom hajdukovanju, a s druge strane, svojim iskazima oslobodio sve one koji su bili neopravdano optuženi. Interesantno je da na kraju nijedna osoba nije osuđena za „krivična djela protiv javnog morala“, kako pojedinci koji su bili optuženi da su podvodili svoje žene ili kćerke Konopki, tako ni one žene koje su bile osumnjičene da su bile u ljubavnoj vezi sa Konopkom. Ipak, vjerovatno je ljubovanje sa Konopkom skupo koštalo Anku Poljak, koja je priznala da je bila njegova zaručnica, ali ne i ljubavnica. Dok su ostale žene ili oslobođene ili osuđene na uvjetne kazne zbog jatakovanja, jedino je ona osuđena na kaznu zatvora (8 mjeseci), ali samo zbog jatakovanja.

Čini se da je većina osuđenih bila zadovoljna kako su prošli jer je samo petero njih (Jan Konopka, Anka Poljak, Stipo Madžo, Vaskrsije Jurišić i Eduard Sova) uložilo žalbe na visinu dosuđenih kazni. Međutim, i te žalbe je, 19. juna 1935. godine, Apelacioni sud u Sarajevu odbio i potvrdio prvostepene presude.

Već 1. aprila 1935. godine, ne čekajući eventualne žalbe, Jan Konopka upućen je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Do kraja godine tu će mu se pridružiti dio osuđenih, a dio je upućen u Staru Gradišku. Iako je presudom interes javnosti za Konopkin slučaj splasnuo, ovaj slučaj će se još nekoliko godina povlačiti po sudskim ladicama. Žalbe pojedinaca na visinu dosuđenih kazni, pozivanje na služenje kazni pojedincima tek krajem 1935. godine, zahtjevi pojedinih osuđenih da im u zatvorsku kaznu budu uračunati i pritvori koji nisu uračunati prilikom izricanja presuda, te obavijesti o puštanju osuđenih nakon izdržavanja kazni omogućili su da se Konopkin sudski predmet puni dokumentacijom i narednih godina.

Jedan za drugim, Konopkini jataci i pomagači odslužili su svoje kazne, a posljednji je na slobodu izašao Franjo Kušur sredinom oktobra 1938. godine. Junak naše priče nije izgleda imao tu sreću da još jednom osjeti slobodu. Mada još uvijek ne možemo rekonstruisati njegove zatvorske dane niti sa sigurnošću utvrditi njegovu sudbinu, ime Jana Konopke, rođenog decembra 1906. godine u Rakovcu, pojavljuje se na spisku stradalih u logoru Mathauzen. Uz osnovne podatke stoji i informacija da je u logor stigao 5. maja 1944. godine, a kao datum smrti naveden je 4. januar 1945. godine.

Premda se svojim „podvizima“ ne može mjeriti sa mnogo krvoločnijim savremenicima koji su tokom 20-ih i 30-ih godina XX stoljeća hajdukovali na prostoru Hrvatske (Jovo Stanisavljević Čaruga) ili Srbije (braća Barbulović, Đorđe Stanojević ili Ivan Babejić), Konopka predstavlja zanimljivu figuru vrijednu istraživanja. Njegov sudski spis, sakupljen u dvije arhivske kutije, ne govori samo o njegovom nesretnom životu, nego predstavlja i izvor za proučavanje života u okolini tzv. „Male Evrope“ (kako i danas nazivaju Prnjavor i njegovu okolinu zbog velikog broja stranih kolonista i njihovih potomaka), izvor koji govori o svakodnevnom životu, siromaštvu, nepismenosti, nepovjerenju, nemoralnosti, pohlepi i brutalnosti.

 

Izvori:

  • Arhiv Republike Srpske, Banja Luka (ARSBL), Okružni sud Banja Luka (OSBL), krivični predmeti, kut. 273 i 274, inv. br. 776/34.
  • „Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca“. Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, god. XI – 1929, br. 33 – XVI. Beograd, 9. februar 1929. 157-186.
  • „U srezu prnjavorskom seljaci hvataju odmetnika“. Vrbaske novine, V, br. 222. Banja Luka: 3. X 193. 3.
  • „Posle duge i mučne borbe odmetnik Konopka je uhvaćen“. Vrbaske novine, VI, br. 395. Banja Luka: 1. V 1934. 4.
  • „Hajduk Jan Konopka i njegova družina dopraćeni su u Banju Luku“. Vrbaske novine, VI, br. 458. Banja Luka: 17. VII 1934. 4.
  • „Jedan drug hajduka Konopke 11 mjeseci se krio u svome krevetu“. Vrbaske novine, VI, br. 655. Banja Luka: 14. III 1935. 3.
  • „U četvrtak počima suđenje Janu Konopki i drugovima“. Vrbaske novine, VI, br. 664. Banja Luka: 26. III 1935. 2.
  • „Suđenje hajduku …“. Vrbaske novine, VI, br. 667. Banja Luka: 29. III 1935. 3.
  • „Nastavak procesa protiv hajduka Jana Konopke i drugova“. Vrbaske novine, VI, br. 669. Banja Luka: 31. III 1935. 2.
  • „Hajduk Jan Konopka osuđen je na 16 godina robije“. Vrbaske novine, VI, br. 670. Banja Luka: 2. IV 1935. 3.
  • http://search.ancestry.co.uk/cgi-bin/sse.dll?_phsrc=RjO12&_phstart=successSource&usePUBJs=true&gss=angs-g&new=1&rank=1&msT=1&gsfn=jan&gsfn_x=1&gsln=konopka&gsln_x=1&msbdy_x=1&MS_AdvCB=1&msbdy=1906&cp=0&catbucket=rstp&MSAV=2&uidh=yd6&pcat=ROOT_CATEGORY&h=12556&recoff=9%2010&dbid=1515&indiv=1&ml_rpos=1

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.