Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Vladimir Kecmanović: Osama, Laguna, 2015.

 

Vladimir Kecmanović ima reputaciju velikog romansijera ponajviše zbog proste činjenice da je svaki roman koji je objavio u svojoj spisateljskoj karijeri doživio ogroman uspjeh kod čitateljskog auditorija. Taj uspjeh ne bi smio biti iznenađenje jer je Kecmanović autor koji se u svojim prozama bavi temama iz proteklog rata vješto manipulirajući činjenicama pokazujući kako je njegov najveći pripovjedni talenat podražavanje stereotipnih društvenih predstava i poticanje književne istine utemeljene na eksploataciji mitskih slika. Obraćajući se čitateljstvu nespremnom da kritički razmišlja o neuralgičnim tačkama recentne historije i nevoljne da fikcionalno štivo podrvgne analizama istraživačkog duha Kecmanović je stvorio opus ne toliko izuzetan po svojoj literarnoj vrijednosti, nego prije prepoznatljiv po svojim ideologijskim iskrivljavanjima duha istine.

Primjedba kako književnost nema zadatak da otkriva ili svjedoči istinu sasvim je legitimno opravdanje svakog autora koji svoju umjetnost nastoji zaštititi od često proizvoljnih kritika koje literarno djelo nastoje ograničiti na jednostavnu mimesu nečega što uobrazilja prosječne svijesti poima kao životna svakodnevnica ili istina ljudskog života. Ali u nekim specifičnim slučajevima i piščeva sloboda da bira teme i predstavlja ih u svjetlu vlastitog svjetonazora moraju biti podvrgnute kritičkom preispitivanju koje neće biti usmjereno samo na analizu fabularno predstavljenje pripovijesti, nego će postaviti pitanje svrhovitosti pisanja samog.

Osama je roman jednostavne pravolinijske fabulacije u kojoj pripovjedač retrospektivno po  aristotelovskom principu ab ovo priča događaje iz života glavnog junaka. U toj priči on je i sam učesnik mnogobrojnih događaja pa kao svjedok zbivanja zadržava pravo da o događajima govori neposredno, prisno i uz mnogo komentara koji čitaocu semantički pojednostavljuju praćenje fabularnog toka istovremeno ga navodeći da o ispričanom formira stav koji će biti u najbliskijoj koliziji sa stavovima pričaoca.

Iako prenaglašeno prostodušan, neobrazovan i naivan, sam pripovjedač je suptilno konstruirana ličnost čiji je osnovni zadatak da svojim samo naizgled nenametljivim pripovijedanjem sije signale usmjerene karakterizacije ne dozvoljavajući nikada da se pomisli kako iza granica njegovog pripovijedanja postoji neki drugačiji svijet. Taj svoj osnovni zadatak Pisac, kako se nominalno u pripovijesti naziva, izvodi dosljedno do kraja romaneskne priče, a tehnike kojima se služi nezabilježen su slučaj vulgarnog unižavanja pripovijednog stila u jugoslovenskim književnostima.

Od samog početka romaneskne pripovijesti narator se socijalno, kulturno i nacionalno samodefiniše korištenjem posebnog pripovijednog idioma veoma prepoznatljivog i specifičnog u fikcionalnom portretisanju savremenog bosanskog života. Potpuno na tragu poetike novog primitivizma naratorov govor eklektična je mješavina uličnog i govora obrazovno zaostalih staleža tako da njegov jezik na svakom mjestu odudara od književne norme. Takav postupak u književnosti nije nepoznat, ali u pripovijestima u kojima se pojavljuje u pravilu ima funkciju da predstavi određenu socijalnu grupu ili društveni fenomen življenja, a nikako da bude mjera pripovijedanja uopšte, kakav je slučaj u romanu Vladimira Kecmanovića.

Svodeći ovakvim stilskim odabirom društvenost Bosne na samo jedan njen moguće ispoljivi vid autor namjerno u romanu predstavlja isuviše suženu perspektivu, koju onda upotrebom jedne vrste pripovijednog sveznanja promovira u ethos svog narativnog svijeta. Problem sa ovakvim postupkom ogleda se u činjenici da je Kecmanoviću u njegovoj ideološki obojenoj naraciji najviše stalo da svoj literarni jezik i svijet koji se tim jezikom definira kao zbilja učini proizvodom čiste poetičke mimese. Takav postupak kod čitaoca neupoznatog sa izgledom bosanske stvarnosti može proizvesti utisak kako je sve ispripovijedano istinito, što je opasna zloupotreba ograničenosti čitaočevog horizonta znanja.

Problemi sa interpretacijom i razumijevanjem Kecmanovićevog romana tek počinju na mjestu gdje se pripovjedni manir naratora ukazuje kao smišljen konstrukt kojem je jedini cilj da stvarnost bosanskog življenja unizi do tačke na kojoj se tom životu oduzimaju redom duhovnost, intelektualnost i sposobnost mišljenja, jer jezik vulgarnog pripovjedača nije u mogućnosti izraziti bilo kakvu stvarnost osim one najprizemnije, što je opasno reduciranje ontološke stvarnosti na partikularizam upitne egzistencije.

Predstava tog života daleko je više nepodudarna sa bilo čim postojećim u Bosni, a priča o begovskoj porodici, koja se jedno cijelo stoljeće pridržava staleških pravila kao svojevrsnog postamenta društvenih odnosa, malo je reći da nije utemeljena u stvarnosti bosanskog življenja. I baš je to osnovni razlog zbog kojeg Kecmanovićev roman luči uspjeh kod čitalačke publike jer na mjestu gdje bi trebali biti realistični opisi i naturalističke reminiscencije Kecmanović postavlja ideologijski kompromitirajuće slike pretvarajući jednu složenu stvarnost u njen groteskno pojednostavljeni derivat. Život bosanskih muslimana u neimenovanoj bosanskoj provincijskoj kasabi predstavljen je tehnikama najdosljednijeg orijentaliziranja pa je mogućnost življenja u mnogostrukim izrazima modernosti u Kecmanovićevoj pripovijesti gotovo nemoguć.

Kecmanović svoju pripovijest počinje u vrijeme jugoslovenskog socijalizma portretišući razmetnog provincijskog bega kako pomagan nevidljivim društvenim i porodičnim vezama prkosi strogosti komunističke birokracije. Murat je otresit, svojeglav i ohol čovjek koji se razmeće novcem na zgražanje nekolicine zelota samoupravnog socijalizma i na očigledno divljenje prostačke mase kojoj je naslijeđeno rasipništvo bega jedinca nešto sasvim prirodno i samorazumljivo. Ti su odnosi u svijesti muslimanskih masa ugrađeni pola milenija dugom dominacijom Osmanskog Carstva sile koja je, kako to vidi Kecmanovć, utemeljila i odgojila kulturu razdijeljenosti i društvo zasnovano na rodovskoj supremaciji. Pa iako proživljava stanovit ekonomski prosperitet ta zajednica ostaje tvrdokorno konzervativna i zatvorena i što je još važnije permanentno i ustrajno nepovjerljiva prema stranom, novom i drugačijem. Čak su i ekonomski dometi socijalizma prikazani kao društvena ekstravagantnost nemoguća da postoji bez svoje unutrašnje protivrječnosti koja i daje smisao življenja zajednici koja novitete prihvata samo kako bi što više istakla svoju odanost tradiciji.

Ako je Murat trebao da bude tipska ličnost zasnovana na karakteristikama stvarnog društvenog bića onda je njegova literarna realizacija potpun promašaj jer niti je ikada postojao neko nalik Muratu niti se taj lik može tumačiti kao idealno tipski karakter. Portretišući ga kao pretjerano ekstrovertnog, namjerno bezbrižnog, aljkavog i drskog Kecmanović je konstruisao ličnost u kojoj su prenaglašene sve stereotipne crte junaka koji je svojim osobinama prilagodljiviji kontekstu epske junačke naracije nego sofisticiranoj historijsko-realističkoj prozi. Baš zato Murat pati od svih boljki koje orijentalizam tako olako atribuira muslimanskom koljenoviću i nasljedniku, a naratorska instanca ili autorsko nad ja nikada ne dovodi u sukob njegovu literariziranu prirodu sa stvarnošću njegovog kontekstualnog djelovanja. Murat, osion i neprekidno u sukobu sa sredinom, nije simbol pobune protiv birokratizirane stvarnosti, on je jednostavno osoba sukobljena sa stvarnošću bez nekog jasnog motiva.

I upravo tako konstruiran Murat nikada ne bi mogao biti ličnost jednog stvarnog društvenog sukoba jer bi taj sukob podrazumijevao promišljeno djelovanje, ideološku pobunu i spremnost da se nosi sa posljedicama, koje su, u svim komunističkim društvima, bile nesagledivo destruktivne za ličnost odmetnute individue. U Kecmanovićevom romanu Murat je istovremeno prkosni protivnik zajednici i njen najveći heroj jer je on mnogo više spoj epskog junaka usmene tradicije, dakle nesaglediv, nesalomiv i nepobjediv nego karakter izrastao iz odnosa koje po prirodi stvari oblikuju jednu društvenu zajednicu.

Prenaglašavanje značenja njegovog begovskog porijekla kod Kecmanovića ima jednu zlokobnu primisao, a fluidni Muratov odnos sa zajednicom, u kojoj se pojavljuje kao junak i antijunak, način je da se istakne arhetipsko nepovjerenje „islamskog svijeta Bosne“ naspram modernog socijalističkog društva. A iz te latentne netrepeljivosti Kecmanović će, kroz usta svog naratora, sasvim proizvoljno i krajnje lapidarno uzroke raspada Jugoslavije i međuetničkog divljanja u Bosni svesti na tezu ničeanskog ponavljanja historije u kojoj čas jedni kolju druge, čas ti drugi kolju one prve, čime se obrazuje začarani krug kolektivnog osvećivanja, a mržnja se postamentira kao osnovni, možda i jedini, pokretač dijalektičkih socijalnih zbivanja.

Ograničenost njegovog uvida u stvarnost bosanskog života očitovana je na još nekoliko mjesta krajnje ostrašćeno i krivotvoreno, a spomenično orijentaliziranje odnosa unutar muslimanskog društvenog bića način je na koji je opisana ljubavna veza između Murata i njegove supruge Milice. Opisujući tu vezu kao eksces koji prijetećom snagom želi narušiti ontologiju postojanja društvene zajednice Kecmanović ljubav dvoje ljudi koristi kako bi potcrtao navodnu nespremnost muslimanskih masa da prihvate modernizam življenja zasnovan na etničkoj i klasnoj ravnopravnosti. Brak između dvoje ljudi je zakonski prihvaćen, ali Milica ostaje cijeloga života, ili bar do trenutka kada ne konvertira u islam, izopačena iz zajednice u kojoj je njen suprug važna i dominantna društvena i simbolička figura. To odbijanje da Milicu prihvate kao ravnopravnu i kao dio zajednice mještane kasabe čini nevjerovatno otpornim na zahuktale društvene promjene pa se njihovo diferenciranje od žene druge nacije i vjere može tumačiti jedino kao tvrdoglava ogrezlost u fanatizmu konzervativizma, što je, dakako, nezabilježen slučaj u socijalističkoj Bosni, gdje je modernost komunističkog ustroja svijeta nemilosrdno rušila tradicijske barijere.

Kecmanović nimalo slučajno apostrofira Miličin neuspjeh da se integriše u način života nove kulture jer je njemu potrebno da Bosnu prikaže kao svijet latentne mržnje i nevidljive podijeljnosti, a rat koji će uslijediti kao razumljiv završetak stanja koje je bilo protuprirodno u društvenom smislu. Pravo pitanje koje je Kecmanović trebao postaviti u dramatizaciji pripovijesti trebalo je biti ono o razlozima zbog kojih se mlada gradska i akademski obrazovana žena ne može uklopiti u svijet provincijske kolotečine jer sukob koji je ona mogla provocirati sa netrepeljivom zajednicom više bi se odnosio na svjetonazorska, fenomenološko-pojavna i pitanja životnog stila, a nikako na odbijanje koje za razlog ima njenu drugačiju etničku pripadnost.

Relativizacija ratne krivnje i kriminalizacija života muslimanske životne zajednice velike su teme Kecmanovićevog romana i obe ove, poptuno apokrifne slike, upotpunjuju autorovo nastojanje da stvarni život zajednice što više približi stereotipskoj mitologiziaciji. Posljednji rat u Bosni je završetak jednog procesa koji možda nije logičan, ali je svakako bio nužan jer društvenim odnosima socijalističke zajednice vladala su pravila koja nisu izvođena iz volje njenih habitanata. Socijalizam je samo bio represivna forma koja je različite društvene fenomene držala prisilno objedinjene u jedan ontološki okvir koji se, prirodno Kecmanovićevom razumijevanju historije jugosloveneskih prostora, raspao kada je taj objedinjujući okvir prestao biti važan. U procesu uništenja društvnog sadržaja primordijalnost i atavizam njenih aktera nametnuo se kao nešto podrazumijevano, a destruktivnost kao jedina mjera društvenog postojanja. Samo Kecmanović u svojim interpretacijama recentne historije propušta biti historiografski precizan uspostavljajući analogije i usvajajući interpretativne zaključke koji se ne temelje na istinosnom pogledu u prošlost.

Naprotiv, on prihvata da istinosni okvir njegove književne istine bude jedan kompromitiran i nesuvisao mit po kojem su sve ratne strane podjednako odgovorne za mržnju, nasilje i ubijanje, a odabirom da svojom naratorskom sviješću iluminira bošnjačku i muslimansku poziciju, predstavljajući je kao bastijalnu, nepoštenu i divljačku on posredno vrši epistemološku intervenciju u kojoj odnose doslovce izvrće naglavačke. U njegovom romanesknom i fiktivnom pamćenju rata, koje ima ozbiljne pretenzije da se nametne kao poštena interpretacija događaja, branioci varošice koja je poprište događaja predstavljeni su kao divlja i neobuzdana rulja, zatim kao neposlušna i odmetnuta horda i na koncu kao politički instrumentalizirana sila kojoj je primarni zadatak islamizacija životnog okvira bosanskih muslimana.

Kao da takva vrsta demonizacije nije bila dovoljna pa se Kecmanović potrudio da sliku bosanske muslimanske varošice još više oslika crnim bojama. Dio novostvorene društvene realnosti postaju Munir i njegova supruga kao likovi novostečenog bogatstva i moći, ali to je bogatstvo stvoreno sumnjivim poslovima i kriminalom, a divljenje koje zajednica osjeća prema novoj varoškoj eliti sugerira kako svetinja i običan svijet ne uspijevaju uspostaviti razlikovanje između dobra i zla, a društveni uspjeh i lično materijalno bogatstvo jedine su vrijednosti koje zajednica priznaje.

S tim je Kecmanović u najdublju vezu doveo i pomahnitalo siromašenje zajednice i njeno osipanje iseljavanjem ne dajući nigdje neko suvislo objašnjenje tim pojavama. Njemu je jednostavno bilo dovoljno da Munira, inače policajca u penziji, prikaže kao središte svih kriminalnih djelatnosti nastojeći tim odabirom kriminalizirati cijelu zajednicu i povijest njene borbe za opstanak. Jer, ako su policajci, vjerski poglavari i društveni upravljači imanentno zlikovačke ličnosti onda je jasno kako je i zajednica koju su ustanovili neprijateljski postavljena prema normama civliziranog življenja.

Vrhunac satanizacije Kecmanovićevog pamfletskog oblikovanja svijeta bosanskih muslimana dešava se kada se jedan od glavnih junaka romana Bajazit zvani Bajo, sin Murata i Milice, odmetne od naizgled normalnog i svakodnevnog života i svoj život podvrgava strogim pravilima selefijskog shvatanja islama. U toj potrazi za vlastitim identitetom Bajo se počinje identificirati sa Osamom bin Ladenom na tako snažan način da u jednom trenutku prestaje da postoji razlika između tog zbunjenog mladića i najtraženijeg teroriste na svijetu. Kecmanović to njegovo magnovenje ne ubacuje slučajno u središte svoje pripovijesti jer je taj Bajin konvertizam, na simboličkoj razini, ona teleološka nužnost koju proživljava cijela zajednica bosanskih muslimana. Njihova potreba da žive islam, koliko god takav društeni zahtjev bio smislen i svrhovit, prikazana je kao potraga za oružjem kojim se planira uništiti svijet, a borba za biološki opstanak kao kamuflaža tajnom planu islamizacije Bosne.

Ako je nekome i bilo nejasno koje su Kecmanovićeve namjere onda u Bajinom radikalnom konvertizmu mora prepoznati podmetnutu nacionalističku fobiju koja cijelu jednu zajednicu želi prikazati kao potpuno odmaknutu od konteksta modernog i suštinski suprotstavljenu zasadima modernosti. Razumijevajući historiju bosanske borbe za opstanak samo iz sporadičnog i indvidualnog čina samofundamentalizacije Bajazita – Osame za Kecmanovića znači složenost fenomena raspada Jugoslavije i rata u Bosni svesti na jednostavan i pogubno pogrešan narativ u kojem je težnja za islamizacijom životnog prostora jedini iskreni pokretač svih nesreća koje su se odigrale početkom devedesetih godina.

Roman Osama čisti je politički pamflet u kojem su balkanske tehnike orijentalizacije muslimana korištene kako bi se, skriveno u jednu naizgled fiktivnu romanesknu priču, život zajednice bosanskih muslimana predstavio kao glavna prepreka u modernizaciji životne cjelokupnosti. U tom podhvatu Kecmanović je pokušao historiju posljednjih pola stoljeća prikazati na apokrifan i fundamentalno netačan način namjerno pripisujući zajednici bosanskih muslimana vrijednosti koje, ako želimo biti historiografski tačni, nikada nisu bile dominantan dio njihovog životnog svjetonazora. Svjestan kako literatura posjeduje neograničenu apelativnu moć Kecmanović je semantiku svoje romaneskne pripovijest uspostavio oko podražavanja jednog zlokobnog mita ne poduzimajći ništa da slike te kolektivne predodžbe razgoliti, prokaže ili da barem nagrize njihove neistinite temelje, što u konačnici njegovoj literaturi oduzima estetsku i etičku vrijednost.

Nesiguran u izvore vlastitog poetskog nadahnuća Kecmanović je bio primoran da se koristi vulgarnim stereotipima izraslim na dugoj tradiciji orijentalizacije, a nespreman da ih pokuša sagledati do jezgra neispravnosti propustio je da napiše istinski vrijednu pripovijest o jednoj zajednici koja se bori sa demonima prošlosti nastojeći nadvladati teret historije i hrabro kročiti u svijet modernosti. Ovako, njegov roman Osama možda će i imati popularnost kod čitalačke publike koja od literature očekuje puku zabavu ali će, zbog odsutnosti želje za razbijanjem ideoloških mitova, ostati trivijalna i bezvrijedna književnost u kojoj će svaki iole pošten analitičar književnosti prepoznati običan politički pamflet.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.