Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

Grupa autora, Prvi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2017.

 

… toplim srcem na vreo čelik (Alija Isaković, Antologija zla, 9. lipnja 1992.)

 

O agresiji na Bosnu i Hercegovinu i temama o bosanskohercegovačkom ratu 1992. – 1995. se mnogo pisalo i još uvijek se piše, a da mnoge teme još uvijek nisu otvorene. Publicistička, memoarska i naučna literatura je gotovo nepregledna, a dostupan arhivski materijal historiografiji nudi platformu za široki spektar istraživanja. Svoje memoare su objavili i mnogi generali Armije Bosne i Hercegovine, i činjenica je da se u tim dnevničkim i memoarskim bilješkama pojavljuju ličnosti i događaji na koje svaki pojedinac može da gleda iz različitog ugla, vlastitog ugla. Grupa autora, koja je u svojstvu autorskog tima iza projekta objavljivanja ove gotovo enciklopedijske jedinice o Prvom korpusu Armije, nastojala je da na osnovu ukupne arhivske građe koja je relevantna za navedenu temu napiše djelo koje ne boluje od subjektivizma i površnosti, te da temu sagleda iz više perspektiva i nekoliko razina.  

 

Jugoslovenska narodna armija je tokom 1991. godine, za vrijeme trajanja rata u Hrvatskoj koristila teritorij Bosne i Hercegovine kao poligon za vojna dejstva, a u suradnji sa organima Srbije i Crne Gore te Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine radila na destrukciji središnje jugoslavenske republike u koju je prebacila ogromnu vojnu efektivu i ostvarila veliku koncentraciju snaga. Vojnim stručnjacima je jasno kako je priča o JNA kao 4. vojnoj sili tadašnje Evrope zapravo mit. Bosnu i Hercegovinu, i dio Hrvatske je organizacijski pokrivala 2. vojna oblast koja je imala 15 generalskih položaja, od čega je bilo 12 Srba, 1 Crnogorac, 1 Hrvat, 1 Musliman (Bošnjak), što je bio odraz politike rukovođene iz Beograda koja je kroz već viđene obrasce ponašanja prema rukovodstvu Hrvatske (suradnja sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, razoružavanje paravojski, angažman JNA kod izbijanja sukoba) nastojao rasturiti i delegitimizirati političko vodstvo u Bosni i Hercegovini, te na taj način uspostaviti vlast. Glavni grad BiH, Sarajevo, je već krajem 1991. i početkom 1992. bio okruženo sa stotinjak artiljerijskih cijevi, a jedinice JNA su raspolagale i sa  znatanim brojem helikoptera, terenskih vozila i transportera i ostale vojne tehnike koja je na prostor oko grada dislocirana iz Hrvatske. U okruženju se nije našlo samo Sarajevo već gotovo svi bosasnkohercegovački gradovi. Pod izgovorom izvođenja vojnih vježbi JNA je zauzela strateške položaje, objekte i komunikacije, da bi ubrzo zatim bila rasformirana na tri vojske: Vojsku SRJ, Vojsku Republike Srpske Krajine i Vojsku Srpske Republike u BiH. Potonja je po osnivanju započela javnu, masovnu i prisilnu mobilizaciju stanovništva na prostoru pod svojim nadzorom, na čelu sa komandantom Mladićem, koji je jedno kratko vrijeme bio i na vrhu 2. vojne oblasti JNA i na vrhu Vojske Srpske Republike čime je osiguran kontinuitet rukovođenja oružani snaga Savezne Republike Jugoslavije u Bosni i Hercegovini (36). Autori tvrde i kroz primjere dokazuju kako je VRS bila podređena Vojsci Jugoslavije, te da je ona ustvari bila samo ”pravna fikcija u nastojanju da se zamaskira i prikrije učešće JNA/Vojske Jugoslavije u agresiji i genocidu” u BiH.

Autori su nastojali ispitati značaj podviga odbrane Bosne i Hercegovine, a naročito Sarajeva, što je tokom nesmiljene agresije bio zadatak Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Linije fronta koje će ostati do svršetka rata su povučene već krajem 1992. godine. Armija Republike Bosne i Hercegovine je kontrolirala urbane dijelove grada, VRS je držala većinu brda, s kojih su nadgledali Sarajevo, te industrijska predgrađa Vogošću, Hadžiće, Semizovac i Ilijaš. Linija fronta je tekla otprilike ovim pravcima: od aerodroma Sarajevo na jugozapadu, okupacijske srpske snage držale su dijelove novoizgrađenih naselja Dobrinje i Nedžarića približavajući se aerodromu na sjevernoj strani. Nadzor je dalje tekao sjeverozapadno duž grebena brda Mojmilo, zakrivljivao sjeverno dodirujući južnu obalu rijeke Miljacke u Hrasnom. Jedan mali komad gradskog centra koji je VRS držala bila je Grbavica, otprilike kilometar i po uz južnu obalu rijeke. Od juga Grbavice linije VRS se protežu na brdo Vraca, te vrhom toga brda prema jugoistoku. Snage VRS su držale obje stare Otomanske kule nad Sarajevom iz jugoistočnog kuta grada. Linija opsade je na najistočnijem kraju grada išla gotovo smjerom sjever – jug, zaobilazeći Sedrenik na sjeveroistoku i pružajući se sjeverozapadno iznad Olimpijskog stadiona Koševo, ka Velešićima i Pofalićima južno od Vogošće koju je držala VRS. Na sjeverozapadu grada, stratešku točku Žuč je Armija Republike Bosne i Hercegovine konačno i nepovratno osvojila u decembru 1992. Snage VRS su dalje bile okružile Rajlovac koji je držala ARBiH, od kojeg zapadna linija opsade također ide linijom sjever – jug. Zapadna je granica označena prugom, od koje VRS drži zapadnu stranu, a ARBiH istočnu. Obje snage kontrolirale su teritorije blizu aerodroma Sarajevo. VRS je držala Ilidžu na sjeverozapadnom izlazu. ARBiH je nadzirala veći dio Stupa istočno od Ilidže, ali su snage VRS držale dio Butmira na južnoj strani izlaza. Činjenica je da tokom opsade Sarajeva, snage Armije nisu uspjele deblokirati Sarajevo vojnim putem. Sarajevo je deblokirano za zelenim stolom, a autori ne bježe od činjenice da ni jedna operacija koja je za cilj imala deblokadu opsade Sarajeva nije izvršena prema planu, nije uspješno okončana. Naoružani cijevima i oružjem vojne namjenske industrije, koje je prikladnije za vođenje uličnih borbi, oružjem kojim je krajem 20. stoljeća bilo nemoguće voditi rat, oružje kojim nije bilo moguće deblokirati grad. Uz komandni kadar koji nije bio školovan do te razine da može i zna komandovati sa preko 2000 vojnika, bilo je moguće spriječiti ulazak neprijateljskih vojnika u Grad, odnosno spriječiti podjelu grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio. Podjela  Sarajeva je bila jedan od strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, proklamiranih na sjednici Skupštine srpskog naroda u Banja Luci 12. maja 1992. godine. Napad JNA na Sarajevo 2. maja 1992. godine spriječen je spletom okolnosti. U vojnoj nauci, praksi, taktici i strategiji još uvijek vrijede osnove koje je Sun Tzu postavio u Umijeću ratovanja. Kod opsade Sarajeva su naročito zanimljiva opažanja ovog stratega koja se odnose na osvajanje grada te moral branioca. Prema planovima koji su temeljeni na vojnoj nauci cijenjeno je da bi za deblokadu Sarajeva bilo potrebno u potpunosti opremiti 6 brigada unutar prstena, isti toliko broj s vanjske strane uz učešće jedinica HVO-a, pri čemu bi broj poginulih vojnika bio oko 3000, što je i za politički i za vojni vrh bila prevelika žrtva. I utopija. Odlukom o organizaciji Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine s početka jula 1992. godine formirana je Armija Republike BiH, a istog je mjeseca neuspješno okončan i pokušaj proboja okruženja, opsade Grada, ali se bilježe i uspjesi na prostoru Igmana i Trnova uz veliki broj poginulih i ranjenih boraca. Sredinom augusta je Odlukom o formiranju korpusa između ostalog osnovan i Prvi korpus, a dotadašnji komandant RgŠO Sarajevo Mustafa Hajrulahović postao je njegov prvi komandant. Ubrzo po neuspješnom okončanju operacije ”JUG”, Prvi je Korpus pristupio planiranju i pripremama nove operacije s ciljem deblokade Sarajeva pod kodnim nazivom ”KOVERTA”, o čijim je aspektima pripreme informacije imala i Vojska Republike Srpske koja je početkom decembra gotovo uspjela da u potpunosti presječe linije obrane Sarajeva i grad podjeli pravcem Nedžarići – Stupska petlja – Rajlovac. Upravo je ovaj napad VRS bio razlog prijevremenog pokrtanja operacije “KOVERTA”.

Početne tenzije između ARBiH i HVO su po predstavljanju Vance-Owenovog mirovnog plana početkom 1993. godine eskalirale u otvoreni vojni sukob, koji je doveo do potpunog zatvaranja logističkih kanala čime je zakomplikovan nezavidan položaj Prvog korpusa (156). Već na proljeće je VRS počela da priprema ofanzivu, a Armija RBiH je već 14 mjeseci pokušavala da izvrši proboj iz okruženja i deblokadu Sarajeva, pri čemu je dolazilo do velikih gubitaka ljudstva, rastao je broj poginulih vojnika. Iz rečenog je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, tokom juna 1993. godine, uspostavilo novu šemu organizacije Oružanih snaga. U Direktivi VRS izdatoj krajem istog mjeseca stajalo je: ”Situacija na ratištu i kretanja u međunarodnoj javnosti ukazuju na to da od jedinstvene BiH više nema ništa. Na pomolu je stvaranje tri nove države na teritoriji bivše BiH. Nedavni sporazum predsjednika BiH doveo je muslimansku stranu da se i protiv HVO bori za teritorije, kako bi mogla opstati. Muslimansko rukovodstvo nastoji očuvati kontinuirano dominaciju nad centralnom Bosnom i po mogućnosti, obezbijediti izlaz na more (ušće Neretve) i na r. Sava (širi rejon Brčkog). U tom cilju ofanzivnim dejstvima i protiv HVO i protiv naših snaga nastoje povezati u jednu cjelinu region Tuzle, Zenice i Sarajeva. Obzirom da šire prostore Tuzle i Zenice već kontrolišu, preduzima šira ofanzivna dejstva radi deblokiranja Sarajeva i uspostave širokog koridora između Sarajeva i Goražda, kao i povezivanja Goražda sa Žepom i Srebrenicom.” Prema procjeni Štaba vrhovne komande OSRBiHs početka jula 1993. godine agresor je pokrenuo operaciju LUKAVAC-93 u kojoj su jednice VRS sarađivale sa HVO, kako u borbenom djelovanju, tako i u prodaji materijalno tehničkih sredstava, artiljerijskoj podršci te slobodi prolaska jedinica kroz teritorije koje kontrolišu druge jedinice. Ofanzivu VRS i zauzimanje Igmana zaustavilo je Vijeće sigurnosti OUN, a belgijski general Briquemont, komandant snaga UN je objavio kako 25. jula treba da na snagu stupi primirje i obustava vojnih djelovanja. Međutim snage VRS su i tog 25. i narednog 26. jula napadale položaje Armije Republike Bosne i Hercegovine koja se nakon oružanog odgovora morala povući na rezervne položaje. Napadi su prestali nakon što je na pregovorima u Ženevi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Izetbegović upozorio srpski pregovarački tim i predsjedavajuće Konferencije, Owean i Stoltenberga o povlačenju s pregovara ukoliko ne prestanu napadi na Brčko i Sarajevo. Primirje koje nije dugo trajalo, ali kojim je okončana julska ofansziva VRS, je potpisano 30. jula 1993. godine na Sarajevskom aerodromu, istoga dana kada je u večernjim satima probijen tunel ispod piste aerodroma.  

Početkom augusta nastupa određeno zatišje na ratištu u Bosni i Hercegovini kada su počele pripreme za operaciju NERETVA-93 u kojoj su sudjelovale i brigade Prvog korpusa, a koja je za cilj imala deblokadu Mostara. Deblokada Mostara nije izvršena vojnim putem, već je na inzistiranje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, odnosno Harisa Silajdžića koji je ukazivao na mogućnost sklapanja primirja između Armije i HVO. Tokom ove operacije su pojedini pripadnici 9. mtbr u Uzdolu i Grabovici počinili masakr nad civilnim stanovništvom za što su i osuđeni pred mostarskim, odnosno sarajevskim sudom. Masakar civilnog stanovništva je jedna od posljedica totalne neorganizacije zapovjednog kadra i kaosa koji je nastao i bio prisutan među vojnicima Armije tokom ljeta 1993. godine, na što je ukazivala Komanda 1. korpusa. Naime početkom godine je ponašanje komandanata određenih brigada izašlo ”iz okvira zakonitosti i mogućih granica tolerancije”, te je Armija tek krajem oktobra, pokretanjem akcija TREBEVIĆ i MILJACKA zaustavila njihovu samovolju.

Nakon što je Hrvatska vojska izvela akciju na prostoru Medačkog džepa, septembra 1993. godine otvorile su se mogućnosti vojnog rješavanja krize, a vojno je stasanje Armije Republike BiH davalo bolje pregovaračke pozicije na diplomatskom planu, što će na neki način ”biti krunisano” potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma kojim su okončani sukobi Armije i HVO. Zajednički, udruženi odgovor srpskog rukovodstva na mijenjanje stanja bilo je pokretanje plana DRINA, kojeg su do 21. decembra trebale izvesti Vojska Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Srpska vojska Krajine (229). Autori tvrde kako je i ovim planom vidljiva mnogostrka upletenost Beograda u svaki aspekt rata u BiH. ”Srbija je stvorila, finansirala, snabdijevala, obavještajno i kadrovski podržavala vojsku i policiju RS-a.”, a jedinice iz Srbije su i učestvovale u borbama u BiH ”što je predstavljalo otvorene geste vojne agresije” na Bosnu i Hercegovinu (241). Upravo u akcijama i ofanzivnim dejstvima kojima je trebao biti realiziran plan DRINA, na prelazu iz 1993. na 1994. godinu, su izvršeni zločini nad civilnim stanovništvom u Sarajevu. Granatom ispaljenom iz Lukavice 4. februara 1994. godine, sa položaja VRS, je na pijaci u sarajevskom naselju Dobrinja masakrirano 9 civila. Narednog dana je u središtu grada, na pijaci Markale od grante ispaljene sa položaja VRS ubijeno 68, a ranjeno 163 građana Sarajeva.

Tokom proljeća 1994. će se pokazati sve prednosti stečene mogućnošću izlaska snaga Prvog korpusa kroz tunel Dobrinja – Butmir na bojište sa vanjske strane prstena opsade. Promijenjen je odnos snaga i pozicija Korpusa prema neprijatelju, ali su se vojnici morali suočiti s određenim teškoćama pri nužnosti prilagođavanja, odnosno privikavanja ”gradskih” jedinica uslovima planinskog terena, organizacije i logistike. Potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma ARBiH ”je prestala biti gola, gladna i goloruka vojska koja broji metke na komad”, poboljšana je ishrana, a borci su vojnički uniformirani i opremljeni čizmama. Svojim su reakcijama snage VRS pomjerile ljestvicu i mjeru agresivnosti i arogancije prema snagama UN-a i međunarodne zajednice, ali i dublje zalazile u zločin prema civilnom stanovništvu svakodnevnim iznenadnim djelovanjem minobacača i snajpera. Autori ukazuju na opasnost koja je po Prvi korpus i stanovništvo Sarajeva nastala nakon ograničenog bombardiranja snaga NATO-a po položajima VRS i nakon što su snage VRS zarobile tristotinjak pripadnika UN-a. Postojala je mogućnost ulaska pripadnika VRS kao diverzantsko-terorističkih grupa, preobučenih u UN-ove uniforme u sam Grad, te su i prema tom pitanju poduzete određene mjere predostrožnosti (307).

Agresor je početkom maja 1995. godine nastavio sa svakodnevnim granatiranjem Sarajeva. Prekinuti dotoci vode, struje i plina, a reakcije Međunarodne zajednice nije bilo, te je Vrhovna komanda OS-a RBiH, odnosno sam predsjednik Predsjedništva, Izetbegović 19. maja 1995. naredio da se ”u što kraćem roku pristupi izvođenju operacije za deblokadu Sarajeva” (313). Pokrenuta je operacija TEKBIR, odnosno T, u kojoj su od sredine juna 1995. učestvovale snage 1., 2., 3., 4., i 7. korpusa Armije. Operacija je trajala 45 dana te je prekinuta radi ogromnih gubitaka života boraca Armije (317 poginulih, 604 ranjenih), a velik je utjecaj imao i oad zaštićenih enklava UN-a Srebrenice i Žepe. Komandant Delić je naveo niz objektivnih faktora koji su utjecali na neuspjeh ove operacije. Na prvom mjestu je tehničku inferiornost ARBiH u odnosu na VRS, kratko vrijeme za pripremu akcije, kao i nedostatak oružja, oruđa i municije za ofanzivna djelovanja, ali je naveo i šverc, ratno profiterstvo i ostale oblike kriminala u društvu koji su negativno utjecali na moral boraca i sam tok operacije (324).

To su bila i posljednja vojna djelovanja Prvog korpusa koja su se odnosila na rješavanje njegovog primarnog zadatka – deblokade Sarajeva, koje je bilo gotovo svakodnevno izloženo vatri minobacača. Nakon granatiranja od 28. augusta 1995. godine kada je djelovano po Derveniji, Narodnom pozorištu i pijaci Markale, nakon ponovljenih masakara civila (43 poginulih, 89 ranjenih), uslijedila je konkretna vojna akcija međunarodne zajednice ”Deliberate Force”, u kojoj je Prvi korpus imao naređenje da vojnici ne izvode borbena dejstva i ne koriste operaciju NATO-a i RRF-a za napredovanje i promjene stanja na terenu u vlastite svrhe.

Činjenica jeste da je Armija uvelike raspolagala mladošću i neiskustvom, te da je upravo juriš toplog srca na vreo čelik jedan od najbitnijih razloga što je Bosna i Hercegovina postala i ostala subjekt međunarodnog prava.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.