Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Kristina Ljevak; Fotografije: Almin Zrno

 

Na nesvakidašnje umjetničko putovanje koje će ispuniti beskompromisan odnos prema umjetnosti, Jusuf Hadžifejzović je krenuo iz rodnog Prijepolja, najprije u Sarajevo na Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Nakon položenih prijemnih ispita na zagrebačkoj, sarajevskoj i beogradskoj akademiji, odlučio se za studij u Beogradu kao jedinom gradu u bivšoj Jugoslaviji sa Muzejom savremene umjetnosti. Na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu diplomirao je slikarstvo u klasi čuvenog profesora Stojana Ćelića. Postdiplomski studij završio je u Düsseldorfu nakon čega se ponovo vraća u Sarajevo, koje će još jednom napustiti, izbivati deset godina te shvatiti da će bilo gdje drugdje uvijek biti strancem, i zbog toga se vratiti.
Krajem osamdesetih, sa prijateljima umjetnicima – Aleksandrom Sašom Bukvićem i Radoslavom Tadićem – osnovao je najznačajniju manifestaciju posvećenu savremenoj umjetnosti na tlu bivše Jugoslavije, Jugoslovenska dokumenta, čiji značaj danas, kao i tada, mnogo više prepoznaju i vrednuju van bosanskohercegovačkih granica.
Važno u Hadžifejzovićevoj umjetničkoj biografiji, osim performansa po kojima je nadaleko poznat, svakako je i osnivanje Centra kreativnih aktivnosti Charlama unutar kojeg djeluje istoimena galerija. Početna faza projekta podrazumijevala je umjetničko „nastanjivanje“ napuštenih prodajnih prostora u Privrednom gradu Skenderija, socijalističkoj preteči današnjih tržnih centara. U okviru programa Subdokumenta zahvaljujući brojnim umjetnicima i umjetnicama oživio je ove prostore pretvarajući ih u male galerije. Vremenom su se postavke ipak morale svesti na jedan veći prostor, da bi prodajna mjesta nastavila tavoriti u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici. Ta utakmica nalik je i ovoj umjetničkoj, nekorespondirajućoj sa posttranzicijskim ritmom, kad tržište umjetničkih djela gotovo ne postoji. Upravo zbog toga, Jusuf Hadžifejzović je započeo novu stvaralačku fazu. Od odbačenih predmeta koje godinama sakuplja, napravio je izložbu praznina, prodajući ambalažu po cijeni proizvoda koji je nekada „stanovao“ u njoj. Jer Jusuf Hadžifejzović zna da „novac je najveći konzervator umjetnosti. Svako će baciti praznu kutiju od cigara, ali će čuvati onu koju je od mene kupio za 3,5 KM“, najčešće kaže i dodaje kako je za umjetnost bolje pokazati prazninu u kojoj je nekada „boravio kečap“, nego uraditi nešto što može biti lažno.

„Nakon dugog bavljenja umjetnosti, analitičkim slikarstvom i performansima, shvatio sam, pošto nema tržišta savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini, da tržište na neki način trebam etablirati. Onda sam se odlučio za izložbe praznina koje godinama skupljam, od rata na ovamo, i koje sam izlagao i ranije, ali ne pod tim nazivom. Sama praznina me asocira na prazninu umjetničkog života, a on je ovdje na nivou ilegalnog predstavljanja umjetnosti. Kad dođem na otvaranje neke dobre izložbe u Zvono (alternativni sarajevski galerijski prostor, op.a.), ja sretnem sve one ljude čiji broj telefona imam u imeniku. To je krug ljudi koji se međusobno poznaje. I to je realna slika naše scene definisane Zvonom i Charlamom. A upravo se moji radovi referiraju na društveno političke prilike, na činjenicu da je Sarajevo jedini grad sa pola miliona stanovnika koji nema galeriju u glavnoj ulici“. Iako nema galerija na glavnoj gradskoj ulici, Sarajevo ima dovoljno institucija koje su mogle organizovati retrospektivnu izložbu kakvu zaslužuje autor opusa kakav je Hadžifejzović. Ipak, jedina bosanskohercegovačka retrospektivna izložba Jusufa Hadžifejzovića organizovana je prije osam godina u Banja Luci zahvaljujući agilnosti Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske koji je na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni svijetli primjer adekvatnog tretmana prema savremenim umjetnicima/ama i načinu prezentacije njihovog djela.
Izložba pod nazivom Depografija Evrope bila je jedan od najreprezentativnijih umjetničkih događaja u posljednjoj bosanskohercegovačkoj dekadi, a Jusuf Hadžifejzović i tog je puta potvrdio kako je čarobnjak trenutka. Najprije kreirajući izuzetnu postavku, a potom u večeri otvaranja izložbe izvodeći performans.
Izložbu koja se tada desila spominjemo i danas jer umjetnik sumnja da će mu se za života u Sarajevu nešto slično ponoviti.
Ista iskustva nosi iz Slovenije gdje je prošle godine upriličen remake izložbe Jugoslovenska dokumenta. „U prevodu sa slovenskog naziv izložbe glasi djedovina. Slovencima su Jugoslovenska dokumenta nasljeđe, a u Bosni i Hercegovini niko povodom tridesete godišnjice od njihovih osnivanja nije napisao ni riječi. To dovoljno ilustruje gdje živimo i kolika je razlika između Slovenije i nas.
Na otvaranje je došla cijela Ljubljana. Kada sam na press konferenciji pričao o tome kako smo to Saša Bukvić, pokojni Radoslav Tadić i ja radili, novinari su plakali. Ni tada nije bilo podrške ali mi se čini da je ukupna atmosfera bila bitno drugačija. Bilo je drugo vrijeme, a i mi smo bilo mlađi, što je jako važno. Ne znam sličan primjer kao što je bio Saše Bukvića i moj, uz Sašino ulaganje tadašnjeg viška vlastitog kapitala u savremenu umjetnost. Nema mnogo takvih primjera ni u svijetu, a o tome niko ne piše“, objašnjava Hadžifejzović.
Na dinamiku njegovog današnjeg rada bitno utiču okolnosti unutar kojih djeluje. Zato su u skorije vrijeme rezidencije na koje odlazi prilika da uradi onoliko koliko smatra da je neophodno. A tada se naradi, kao naprimjer tokom nedavnog dvomjesečnog boravka u Sloveniji kada je nastalo 200 njegovih radova. Uz udoban smještaj i pristojan honorar te odmak od dnevnih sarajevskih briga kreira se adekvatan ambijent za stvaranje.
Za odnos prema umjetnosti u domovini najprije je mislio kako je razlog javašluk, jer mu se nije činilo da bilo šta ovdje može biti rezultat strategije. S obzirom na to da se vlastodršci mijenjaju, a odnos ostaje isti, vremenom je počeo vjerovati kako je dio plana aktuelno urušavanje umjetnosti.
Sve ga to podsjeća na savjete umjetnika Dada Đurića koje je onomad davao mladim umjetnicima.
„Kad su ga još u ono doba pitali šta bi preporučio mladim umjetnicima, njega koji je živio i radio u Parizu i povremeno dolazio u Crnu Goru, govorio bi im da idu raditi na brod. Ako je on to tada govorio, šta bih drugo ja mogao reći danas osim da volim umjetnost i da volim ljude koji stvaraju savremenu umjetnost. Ne insistiram da savremena umjetnost u Sarajevu bude na svakom ćošku, ali bilo bi dobro da postoji barem nekoliko oaza. I da neko stoji iza toga. Da njegujemo domete naših najboljih umjetnika“.

U prvim danima maja u pomenutoj galeriji Charlama, Jusuf Hadžifejzović otvorio je II No Budget Biennale vizualnih umjetnosti EUROAZIA/PROVIZUM kojim je kurirao, te okupio skoro 70 umjetnika/ica sa Balkana, Evrope i Azije. Uz izostanak finansijskih sredstava kako i sam naziv manifestacije sugeriše, u okolnostima u kojima najčešće egzistira savremena umjetnost u Bosni i Hercegovini.
„Siromaštvo u umjetnosti obećava“ rekao je na otvaranju postavke koja će trajati dva mjeseca, uz filmske, književne i scenske programe koji će izložbu pratiti.
U svjetlu ukupnih političkih prilika, pred nadolazećom predizbornom kampanjom u Bosni i Hercegovini unutar koje po pravilu ispliva retorika za koju smo vjerovali kako smo je ostavili u prošlom stoljeću, Bijenale je organizovano s light motivom, odnosno parafrazom stiha Ede Majke “Nećemo više da ispucavamo metke za sumnjive pretke” iz pjesme Suze. Dio suza je i ranije zatvaranje galerije Charlama u nekoliko navrata iz različitih razloga neumjetničke prirode. Danas radi zahvaljujući podršci Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, odnosno resornog ministra Mirvada Kurića, i to je jedina institucionalna podrška koju jedna od najagilnijih likovnih platformi u BiH dobija.
I aktuelna postavka uvid je u recentnu umjetničku praksu domaćih i internacionalnih umjetnika/ica, od kojih najmlađi ima 12 godina, a najstariji izlagač 82.
Izbor najmlađeg učesnika nije posljedica afirmisanja ideje učešća svih generacija, već prepoznavanje iznimnog dara dječaka koji je bio u autističnom spektru i za kog Jusuf Hadžifejzović kaže kako je najbolji minimalistički slikar u Bosni i Hercegovini. „Osnovni razlog za izlagane njegovih radova je što zapravo uopšte nisu dječiji“, objašnjava.

„Da nema nekoliko ljudi koji su zaljubljenici u umjetnost, entuzijasti koji sve drže na svojim plećima, ovdje savremene umjetnosti ne bi ni bilo“, dodaje i konstatuje kako većina mladih, uspješnih, profiliranog autorskog izraza, odlaze iz zemlje, u inostranstvo gdje će njihov rad biti ne samo bolje valorizovan, nego gdje će raditi unutar adekvatnog okrilja. Okolnosti u kojima radi najčešće definiše kao istrajavanje u nemogućim uslovima.
„Odnos ove vlasti prema savremenoj umjetnosti ne postoji. Postoji prema filateliji i folkloru. Potvrđuje to odnos prema Gradskog galeriji Collegium Artisticum i nezainteresovanost prema Charlami. A uprkos tome ja radim zato što ne mogu pristati na život u gradu od pola miliona stanovnika u kojem savremena umjetnost ne postoji. Osim nekoliko ljudi koji pišu o tome šta se na likovnoj sceni dešava, mi nemamo ozbiljnu kritiku koja bi se bavila valorizacijom, definisanjem hijerarhije te dokumentovanjem savremene produkcije“, kaže Hadžifejzović te primjećuje da uz neadekvatan odnos vlasti postoji i neadekvatan odnos samih umjetnika/ica prema umjetnosti kroz primjer jedine selektivne izložbe u Bosni i Hercegovini, Šestoaprilske, u organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, gdje o selekciji ne odlučuje stručni žiri, nego Umjetnički savjet samog Udruženja, što dovodi do prakse nezamjeranja i štete po samu umjetnost.
„Veći broj dobrih umjetnika iz godine u godinu odustaje od izlaganja na Šestoaprilskoj izložbi zbog toga što ne pristaju na miješanje baba i žaba. Vodeći se principom nezamjeranja gubimo na kvaliteti kulturnog života. Niskom razinom jedine selektivne izložbe na koju će doći rodbina umjetnika podilazimo najnižim ukusima. Kada se ovdje organizuju likovne kolonije, pozivaju se anonimni umjetnici, kako bi i naši anonimni mogli otići u uzvratnu posjetu. Predstavljamo državu pogrešno, njegujući najniži nivo saradnje“.

Saradnja koju Jusuf Hadžifejzović njeguje, sa mnogobrojnim umjetnicima/icama iz cijelog svijeta bazirana je na srodnosti i sličnim umjetničkim reakcijama na stvarnost koju nerijetko definiše kao nakostriješenu. Za aktuelnu postavku u Charlami gerilski je, kako je naučio, nabavljao radove, odlazeći na poštu i preuzimajući ih, nemajući uslova da one koji/e izlažu i lično ugosti.
„Poznajem toliki broj umjetnika koji bi rado došli u Sarajevo, a ja nemam ni da im platim put…“

Razlozi zbog kojih ne odustaje i dalje su mu važniji od okolnosti u kojima djeluje. „Ono što sam započeo u Charlami, slično kao i Saša u Zvonu, po meni je zlatna žila rude. Jedino je problem što to niko osim nas tako ne vidi. Ali ako sam većinu života posvetio tome, ne mogu da odustanem. Jer znam da je dobro, potvrdili su to i ljudi iz svijeta koji su dolazili. Od Vima Vendersa preko Rene Bloka. Nisu mogli vjerovati da nešto takvo postoji“.

U trenutku kada odlasci iz zemlje više prestaju biti vijest, Jusuf Hadžifejzović ne žali zbog povratka u BiH.
„Vratio sam se u Sarajevo vjerovatno kao i većina onih koji su nakon desetak godina života u inostranstvu shvatili da nikada neće biti domaći. Uvijek si stranac. Drugi razlog povratka je bio da uz ovo znanje, sa 2.000 eura koje mi je dala pokojna prijateljica Lucia Pianto, napravim galeriju.
Lucija je govorila kako će trebati proći još pedeset godina da se rodi neko poput mene. I možda je bila moja dužnost da ovo uradim.
Likovna umjetnost nije poput filma kog vidi puno ljudi. Ali je ona priča o svetom putu, a to je jedino do čega držim. Poput priče o mravu koji je hodao pustinjom i sreo drugog mrava te mu rekao da je krenuo na Ćabu. Ovaj mu je odgovorio da će umrijeti, na šta je mrav hodočasnik kazao da će, ako se i to desi, umrijeti na svetom putu. To je priča koju vežem za umjetnost i za ovo što radim, a što je dobro i za prijatelje i za neprijatelje“.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.