Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Već prilično dugo, svakako znatno duže nego je tijekom prvog desetljeća prošloga stoljeća u Sarajevu izlazila njegova osnovna historijska serija u Zagrebu izlazi Behar – kulturni magazin ili književni list, kako se uzme, odnosno čita. Zagrebački je Behar donio dosta zanimljivih književnih stranica i još više važnoga kulturnoga gradiva, pa ipak jedva da je vidljiv. Čak ni standardni portal Hrvatske enciklopedije ne drži ga uputnim, barem u poveznici, spomenuti kada se osvrće na ishodišni pojam. A upravo su tom nominalnom poveznicom pokretači suvremenog Behara vjerojatno vodili računa i o detalju do kojeg je hrvatskim leksikografima selektivno i zapravo pogrešno (jedino) stalo, to jest da je znameniti bošnjački časopis barem nakratko, deklarativno i po tipu suradnje, očitovao svoju „hrvatsku“ usmjerenost. No ono što je prije stotinu godina barem funkcionalno i bilo relevantno, sada nije presudno u realnim rasporedima. Hrvati i Bošnjaci u međuvremenu su se, kao kulturne zajednice, s voljom za vlastitom suverenom odgovornošću, kakva se obično naziva nacijom, emancipirali do shvaćanja književnosti prema kojemu je prethodni uvjet atribuiranja kojega književnog teksta ili njemu pripadnoga konteksta autorskim pa onda i nacionalnim određenjem samorazumljiva, simultana okolnost da je doista riječ o konstruktu iz književne a ne kakve druge zbilje. Drugim riječima, nije više moguće da koje društvo, pa makar i pompozno poput (državne) akademije, odbora, pa ni (uglednih) nagrada, posebno ne društvenim rasporedima inspirirane interesne skupine za probitak „naše“ stvari osiguraju „uvjerenje“ o iznimnosti kakva književnog pothvata. Koliko je za književni život neugodno što je u novom stoljetnom restrukturiranju, koje se sada naziva „tranzicija“ kao takav odbačen na marginu društvenog interesa ili javnosti, toliko je upravo to za samu književnost i u formativnom kao i u pogledu njene misije upravo poželjno. Napose je takvo stanje blagotvorno kada se razmrsuju čvorišta književnosti zajedničkoga književnog jezika kojega Hrvati, Srbi i Crnogorci nazivaju po svome narodnom, a Bošnjaci po imenu zemlje iz kojega pak izvode svoje narodno ime. Tako ni u razmjeru slabe vidljivosti književnoga lista, koji je potaknula svijest o zajedničkom podrijetlu skupine koja njime skreće pozornost na posebnost svoga iskustva očevidno nije ponajprije riječ o poteškoćama što bi ih u tom smislu imala ta ili koja druga skupina koliko o položaju književnosti same. A taj položaj, kada je riječ o razumijevanju distinkcije javnosti i publike u društvenome spektru, daje književnosti privilegiranu početnu poziciju. Njeno je da pridobije čitatelja i osvijesti publiku kao svojstvo, jer publika nije moguća kao dogovor, pa ni kao snažna ili dobra volja. 

Obično se kompleks „nedovršenosti“ nacije, i to ne samo komparativno, u hrvatskom slučaju precjenjuje a u bošnjačkom podcjenjuje. Ako je nedovršenost u konstitucijskoj, odnosno političkoj dimenziji riskantna, taj se rizik u kulturi, posebno umjetnosti reflektira poticajno, već prema nuždi da društvo ostane otvoreno. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a i Bugari, kao i drugi južnoslavenski entiteti, moderne su evropske nacije tzv. kulturnog modela, no za razliku od dosljednije provedenih procesa u nacija koje bi u tom smislu imale u podlozi snažniji „državni“ rezon, recimo Austrijanaca ili Mađara, oni se, svatko na svoj način, rado „sjećaju“ država iz kojih su, kao iz srednjovjekovnog identitetskog ćupa proizašli. Takva politgeneza znade polagati odveć težišta u imaginacijski potencijal književnosti i drugih predodžbenih disciplina, ali ako se viteški herojski kompleksi još nekako i mogu rastumačiti, fenomen „zaborava“ samoga modernoga procesa je delikatniji. Tako je prošle (2016) godine u Hrvatskoj na posebno svečan način obilježena stota godišnjica institucionalizacije islama u Hrvatskoj. Za povod je uzet akt Hrvatskog sabora iz 1916. prema kojemu su građani islamske vjere recimo to tako zavičajno etablirani, i formalno su im priznate povlastice državljanstva. Razlog je na sreću mnogo snažniji od povoda: građani islamske vjere su u Hrvatskoj i kao pojedinci i kao zajednice po različitim kritičkim uvidima u boljemu položaju nego u drugim evropskim zemljama, napose iz bivšega habsburškoga ambijenta. Islamska zajednica u Hrvatskoj dala je za tih svečanosti vrlo suptilno prepoznati ne samo taj afirmativni sloj, već i nijanse, primjerice kako u Hrvatskoj žive muslimani različitog etničkog podrijetla i različitih nacija, zavičajni, dakle autohtoni, i oni koji su prihvaćeni kao (i)migranti. Spomenute su pritom i tri točke suvremenog hrvatskog urbanog rasporeda u kojima posebno dobro potvrđuje metafora o životu, a ne tek suživotu: Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Spomenuti akt Hrvatskog sabora nije se, međutim, uopće odnosio na građane Dubrovnika i Rijeke, jer oni tada, a zapravo nedavno, nisu bili u njegovoj nadležnosti. Muslimani su svoja prava u Dubrovniku, kao podanici austrijske Dalmacije, dobili još 1912., a u Rijeci, od izravno za tu „enklavu“ nadležne ugarske vlade u Pešti, nekoliko mjeseci ranije, te iste ratne 1916. godine. Da bi se doista, pa i svečarski razumjelo o čemu je prije stotinu godina bilo riječ trebalo bi se „sjetiti“ kako su upravo toga proljeća bosanski muslimani, koji su u tisućama odvedeni na talijansko bojište u Logu pod Mangartom podigli pravu i sudeći po fotografskom zapisu lijepu džamiju. Bogomolje ondje više nema, ali ima spomenika s bosanskim fesom koji bolje od simboličkih paragrafa zrcali razmjere iz kakvih se razumijevaju identitetski kontinuiteti i posebno preskoci. Bosna i Hercegovina bila je dakle prije stotinu godina znatno kompaktnija „unutrašnja zemlja“ od Hrvatske i Hrvatskoj će trebati još nekoliko, i to vrlo osjetljivih epizoda da bi u Dubrovniku, Zadru i Rijeci došla u priliku za sve svoje građane preuzeti odgovornost kojom se, barem kada je riječ o Bošnjacima, sada s pravom diči.

Zavičajna osnova habsburškog domo-branstva predstavila je Bošnjake na središnjoj, evropskoj pozornici Velikoga rata ne samo po scenografskim i kostimografskim detaljima, pa ni šekspirijanskoj dramaturgiji smrti, već i kao identitet s prepoznavanjem prije u srodnosti nego u razlici. Pritom nije ponajprije riječ o situacijskom, ratnom kompleksu: Bošnjaci su se za ratne krize, koja zapravo neće prestati s primirjem, udaljili od zavičajne posebnosti kao takve i s drugima počeli dijeliti osjećaj pripadnosti većini i manjini kakav se u Evropi stabilizirao na temeljima građanskog, prosvjetiteljskog prevrata, svojevrsne enciklopedije. Bošnjaci se u književnim i kulturnim rasporedima, lokalnim i evropskim, prema posebnosti vlastitoga iskustva javljaju i prije toga, kao što se primjerice na tako pozicionirane njihove autorske opuse referira književnopovijesni pregled Dragutina Prohaske. Sjećanje Tugomira Alaupovića na književne prilike u Sarajevu početkom dvadesetog stoljeća drži se interpretacijskih linija prema kojima se muslimanska posebnost tematski identificira, s tim da se samu književnu razinu publiciranih prinosa, muslimanskih i drugih, uzima s rezervom. Alaupović se zapravo bavi oblicima organiziranja književnog života, pri čemu se, kada je riječ o srpskim i hrvatskim tradicijama logički otvara paralela s drugim nacionalnim središtima. Premda i to što prvi urednik Behara Safet Bašagić i prvi književni nobelovac „bosanske teme“ Ivo Andrić svoje književne karijere započinju u Bosanskoj vili, časopisu koji proizlazi iz senzibiliziranosti srpskom tradicijom u takvu rasporedu, zacijelo nije tek kulturološki kuriozitet, ali u detaljima između izbora i geste po pravilu počiva egzistencijalni zijev, tako tipičan za književnost kao iskustvo. Srpska je vlada tako, u povijesnoj epizodi koja neposredno prethodi kulturnim formama kakve će razvijati Bašagić i Andrić, kao obavještajnoga kulturnoga komesara u Bosnu i Hrvatsku poslala Matiju Bana. Taj se zavičajni Dubrovčanin prethodno na beogradskom dvoru nije zatekao izravno ili po kojem evropskom transferu, već je ondje stigao iz Carigrada. Problem rastakanja „središta“ pokazat će se za Bošnjake, jednako kao i za druge (kulturne) entitete istočnomediteranskog zavičajnog kompleksa delikatnim na način osvješćivanja pozicije manjine, odnosno nemogućnosti da se u vlastito ime dominira iz središta za koje se odgovara, a ne tek da mu se pripada. Književni je tekst i kao autorska gesta i kao čitateljeva sloboda da sam uspostavlja središte vlastitoga svijeta utoliko iznad dogovornog, pa i enciklopedijskog rasporeda.

Kada je sredinom dvadesetog stoljeća u Zagrebu kao „središtu“ dogovarana „enciklopedija“ koja bi osmislila društvenu i kulturnu premreženost južnoslavenskih entiteta, njezin je pokretač pisac Miroslav Krleža predložio da se razmatrani oblici života koji se odnose na Muslimane i vode pod njihovim narodnim imenom, a ne razvrstani kao srpsko ili hrvatsko gradivo. Za nekoliko godina u toj je Enciklopediji međutim trebalo objaviti članak o književnosti u Bosni i Hercegovini, pa je segment za moderno razdoblje naručen od Meše Selimovića, univerzitetskog docenta u Sarajevu, a od već priređene natuknice se odustalo, jer se upravo Krleža drukčije dogovorio. Dogovorio se o tome sa šefom sarajevske redakcije Ilijom Kecmanovićem na način da cjelina književnog rada u Bosni i Hercegovini bude obrađena kao hrvatska ili srpska. U okolnosti da će do enciklopedijske definicije vlastitoga iskustva Bošnjaci u tom ambijentu doći kada se sustav bez Krleže „vrati“ na njegovo početno polazište, a suradnik Selimović od takva koncepta udalji sadržan je kulturni paradoks, ali i poučak kako književnost nije tek kulturni sadržaj već i život te iste kulture. Dok su enciklopedije za zajednicu koja ih prihvaća obvezujuće i kada ih ne koristi, književni se časopisi kao i drugi kanali po kojima književni tekst pronalazi „izlaze“ iz definiranih sustava proizlaze iz potrebe za srodnošću kao sposobnošću oblikovanja a ne tek formuliranja, kao sposobnošću za promjenu.

Kompaktnost koja je u Bosni i Hercegovini u kratkom razdoblju njezine habsburške „ustavnosti“ uključivala kulturna i potporna društva, književne časopise i pobunjenu omladinu nije be-ha „svijet“ koji bi se kao estetska dimenzija zrcalio na kaotičnim kolosijecima kojima poslije Velikoga rata pokušava ovladati avangarda. U isto doba kada se u programatskim spisima referira na bogumile, Križanića i Kranjčevića – svaku od njih na svoj način „bosansku“ osnovu spomenuti Krleža u upravo i po naslovu „identitetskom“ tekstu, dramatiziranoj „viziji“ Hrvatska rapsodija fiksira Muju: „A Mujo, žut, gladan, golišav, kao prokislo ptiče – propao u onu platnenu bluzu mondura, kao u vreću stegnutu oko vrata, ispija ga očima“. Mujo, naime, gleda Mornara koji siječe i jede butinu, „jede s mornarom u duhu. Kao pseto prati geste mornara. Glad mu poispijao boju, upiljio podočnjake – tijelo mu je posušeno kao u lešine što se usmrdila na kolcu“. Pisac onda u didaskaliji kaže da je riječ o „biblijskoj sceni“ oko čega će se akademska kritika lako suglasiti, ali ako i uzme u razmatranje „glad“ kao „ključnu riječ“ toga „svijeta“ u pravilu će je posredovati u izvanknjiževni kontekst, za Krležinu parabolu o lešini i kolcu jedva da itko zna, dok se o drugu, Andrićevu romanesknu epizodu fenomena kolca s kojega život sporo curi kanonski obnavlja kao figuru. Krležin Mujo sažima metafore „gladi“ i „kolca“ u koncepciji kakvom se kao povjerenjem u mogućnosti estetskog razumijevanja zbilje i povijesti u nas kalkulira(lo), pa i u enciklopedijskim osnovama toga istoga Krleže. 

Za razliku od akademskih, književne se elite u tranzicijskim procesima nisu uspjele socijalno pozicionirati, državne ih potpore drže na margini čak i kada, kao pojedinačne karijere ili povremeni prežici tradicionalnih formata uživaju potaknutu pozornost. Kristalizacija novih odnosa na takvom humusu tek prividno bez središta dovodi književnost, pa i u formatima kroz koje ona ulazi u rasporede društvenih utjecaja u privilegirani prostor slobode na koji se inače poziva, ali sada bez stvarnih ograničenja, pa i kada bi ih kao orijentir za snalaženje poželjela. Književna se zajednica, kada to doista jest, kao i druga društva sjeća nekog prijelomnog ishodišnog „događaja“ koji je iznutra, a ne tek nominalno definira. Ona je s obzirom na tu okolnost uvijek iznova „manjinska“ pa i kada po vlastitoj pojmovnoj definiciji nije takva. Margina je uvijek prostor s kojeg se dolazi u središte da bi se ondje ostavilo traga. 

Behar je bio bošnjački časopis i kada je pokrenut u Sarajevu, kao i kad je u sjećanje na taj događaj „obnovljen“ u Zagrebu. Njegova hrvatska poveznica ne dolazi međutim toliko iz toga što su se pokretači Behara i hrvatski pisci iz Sarajevskoga književnoga kruga iz tog doba dobro razumijevali, niti iz sretne mogućnosti da ponovo zaživi u Zagrebu. Kao što se slabo sjećamo da su muslimani u Dubrovniku ili Rijeci „institucijski“ legitimirani prije nego u Zagrebu, neće od osobite pomoći biti ni naglašeno sjećanje na trenutke „institucijske“ (kulturne) privrženosti bošnjačkog i hrvatskog entiteta. Time što je Mešu Selimovića kada su se za to stekli uvjeti „manje“ zanimalo da bude enciklopedijski, dakle kulturno vidljiv kao bošnjački pisac ,ne dovodi njegov književni tekst ni za nijansu niže u zalihi kulturnog sjećanja zajednice koja kao bošnjačka razumijeva svoju historičnost. Književnost je sada i za nas kao korisnike cjeline evropskog bestežinskog stanja ona vrsta kozmičke izmještenosti po kojoj „drugo“ donosi vlastito pravo na razliku. Stoga je, možda opet, kao kada je Kranjčević uređivao hrvatski književni svemir iz Sarajeva, moguće da u Zagrebu s Beharom možda bude manje književne praznine.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.