Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Rijetki su slučajevi da povjesničari, napose oni s bogatim iskustvima u službenoj historiografiji bivše Jugoslavije i sklonošću javnopolitičkim angažmanima, pišu o sebi i svom okruženju. Nekako je stara garda izmicala od takvih iskušenja, ostajući pretežno sklona obradi standardnih historiografskih tema i njihovom povremenom predstavljanju u javnosti. Ipak, uvijek postoje iznimke koje žele drugima ispričati svoju prošlost. Među takve pripada i akademik Vasilije Krestić, širim krugovima najprepoznatljiviji po suautorstvu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji još i danas voli u poznijim godinama, komentirati dnevnopolitičke događaje u duhu svog viđenja srpskog patriotizma. 

Krestićeva Zapamćenja nisu književno djelo. Ona su pišćeva potreba da zabilježi svoja svjedočanstva o ljudima s kojima je imao iskustva i ambijentima u kojima je djelovao. Kako to često biva s autobiografskim prilozima, i ovdje je pisac ponudio apologetsku sliku o prošlim događajima i, neskrivenu pristranost prema sebi samome kad je trebao prikazati pojedine polemike ili opravdati svoje stavove. A nije na odmet pridodati da je dobar dio tekstova već ranije objavio u ispovjednom tonu tako da knjiga nije donijela neke novosti. 

Na početku knjige Krestić piše o povijesti obitelji kojoj prve poznate tragove pronalazi u 16. stoljeću, dajući svojoj lozi dublje korijene i pečat uspješnosti. Od njegova djeda obitelj se veže uz imanje u Đali, banatskom selu u kojemu se rodio budući akademik. Slijedi opis djetinjstva, vremena Drugoga svjetskog rata, srednjoškolskog i fakultetskog školovanja. Na pojedinim mjestima Krestić donosi zapažanja radi podrobnijeg upoznavanja čitatelja sa sredinom u kojoj je živio do svog prelaska u Beograd. Tako saznajemo da je njegovo rodno mjesto za rata bilo pod njemačkom okupacijom, uz tvrdnju zašto tamo ratno nasilje nije bilo uobičajno: „U selu nije bilo ni četnika, ni partizana, pa se živelo mirno, povučeno i potišteno“ (35). Nastavljajući raspredati o lokalnoj povjesnici ističe i mrske mu ljude. Primjerice, nije mu bio mio lokalni predvodnik komunističke Partije, folksdojčer Toma Granfil „koji je tada u severnom Banatu bio svemoćan i kao zamenik vojnog komandanta Banata vedrio i oblačio“ (47). U pozadini te priče bili su privatni razlozi. Njemu je na teret stavio zločinačku namjeru da mu je htio podmuklo ubiti politički nepodobnog oca, želeći ga poslati na Srijemski front i zatim ga „kao što je učinjeno i s mnogim drugim politički nepodobnim osobama, s leđa likvidirati.“ (48) I tako se nižu opisi odrastanja u teškim vremenima koji čitatelja vode prema Krestićevu upisu na studij. Prema njegovu zapisu, on je zapravo slučajno studirao povijest jer ga je nakon neuspjeha s upisom na željeni medicinski fakultet na budući studij upisao neimenovani kolega koji se našao u Beogradu. Iz toga možemo zaključiti da slučaj može izazvati i šire posljedice. Od tada su Krestića često pratile neprilike tako da, primjerice, nije mogao dobiti ni stipendiju. A nju mu nije odobrio jedan Mađar „čiji otac je u vreme šestoaprilskog bombardovanja Beograda 1941. godine, očekujući ulazak mađarskih trupa u selo, kao odlučujući politički činilac uzurpirao opštinsku vlast“ (80). Krestić se trudi pokazati da vrijedi narodna poslovica kako jabuka ne pada daleko od stabla pa tvrdi da je taj Mađar o kome mu je ovisila stipendija bio za vrijeme Drugoga svjetskog rata „veliki Mađar“, a zatim je odmah u poraću postao „podoban i prihvatljiv“. Time je pokazao da nešto nije bilo u redu s Partijom, koja je u svojim redovima imala notorne elemente poput navedenog folksdojčerko-mađarskog dvojca. Ali, kasnije, kad je došlo pitanje zaposlenja na Filozofskom fakultetu, Krestić je, na savjet profesora Vase Čubrilovića, prihvatio ulazak u Partiju. Ozbiljna karijera se mogla početi izgrađivati. 

Od tada počinje njegovo suočavanje s hrvatskom poviješću koje će ga dugoročno vezati uz istraživanje pojedinih aspekata hrvatsko-srpskih odnosa. Profesor mu je odredio temu disertacije koja je glasila Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine. On je nevoljko i bez mogućnosti izbora prihvatio takav predmet proučavanja i 1967. uspješno je obranio tezu pred komisijom koju su sačinjavali V. Čubrilović, Viktor Novak, Ferdo Čulinović i Radovan Samardžić. Sve su to bili istaknuti povjesničari toga vremena, ali i, kako to Krestić bilježi za neke od njih, sljedbenici jugoslavenske politike, tj. historiografi koji su u svojim radovima pazili na isticanje vrijednosti jugoslavenske ideologije. U kontekstu proučavanja druge polovice 19. stoljeća Krestić tvrdi da je već tada izrazio sumnju u „Štrosmajerevo jugoslovenstvo“, očito nazirući da je iza biskupa Josipa Juraja Strossmayera stajao plan eliminacije srpskog pitanja s dnevnog reda putem „pohrvaćivanja“. Nadalje u pogledu svoje obranjene disertacije ističe da mu Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije htjela objaviti tezu u Zagrebu, nego je ona tiskana u Beogradu (111). Čini se da je tu Krestić osjetio osobnu bol jer ga je, osim toga, hrvatska historiografija i prešutila. Je li bilo baš tako? Kao prvo, Izdavački zavod JAZU nije imao običaj objavljivati disertacije. Zatim, ako uzmemo u ruke glavne radove vodećih predstavnika prozvane historiografije, onda vidimo da se Krestića nije zaobilazilo. Primjerice, Jaroslav Šidak u svojim Studijama iz hrvatske povijesti XIX stoljeća (Zagreb 1973.) upućuje čitatelje na njegovo djelo o Nagodbi. Ne prešućuje ga ni tada vodeći ekonomski povjesničar Igor Karaman u svom kapitalnom zborniku radova Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću (Zagreb 1972.). Isto tako, u standardnoj monografiji Mirjane Gross i Agnaze Szabo Prema hrvatskome građanskom društvu (Zagreb 1992.) na više se mjesta u opisima literature navodi Krestićeva teza i neki drugi radovi. Njegovo ime nalazimo među suradnicima stručnih časopisa – kao primjer uzimamo tada vodeće periodičke naslove poput Historijskog zbornika ili Radova, pa i na popisu literature za studente povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Krestić je bio naveden i kao jedan od mnogih suradnika Enciklopedije Jugoslavije koju je izdavao Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu. Stoga priča o prešućivanju nema uporišta. Slično je bilo i od 1990-ih na dalje jer mnogi povjesničari nisu prekrižili njegovo djelo o Nagodbi i navodili su ga u svojim radovima. Druga su stvar njegovi radovi iz posttitoističkog razdoblja, kad je krenuo putem srpskog ekskluzivizma. Kao da se u ovom slučaju pokazalo staro pravilo zanata da su često doktorske disertacije profesionalno odrađena djela koja realno ostaju glavna referentna jedinica mnogih povjesničara. 

U poglavlju posvećenom počecima razvitka svoje sveučilišne karijere, a navlastito u potpoglavlju koje se bavi njegovim profesorom Vasom Čubrilovićem, uočavaju se izvori budućih prevrednovanja i sukoba. Tako je za Krestića stari profesor, akademik i pred kraj života kritičar Memoranduma SANU-a, bio „naivni Jugoslaven“ koji je bio spreman žrtvovati činjenice o stvarnoj prirodi Hrvata i hrvatstva. Krestić u tom kontekstu piše: „Kad sam počeo da objavljujem radove zasnovane na bogatoj i prvorazrednoj građi, koji su u mnogočemu menjali dotadašnje predstave o jugoslovenstvu i srpsko-hrvatskim odnosima, po kojima su Srbi uvek prikazivani negativno, kao neprijatelji Hrvata, kao izdajice hrvatstva, koji u Hrvatskoj i Slavoniji služe Mađarima a u Dalmaciji Italijanima, moj profesor pokušao je da me zaustavi u tom poslu. Dobro je on znao kakvi su Hrvati, kako se oni odnose prema Srbima i kakva je njihova politika, ali je, ne kao naučnik već kao političar, a o politici je uvek vodio računa, bio spreman na kompromise, na prećutkivanje istina, uveren da će vremenom sve doći na svoje mesto, a da se iznošenjem naučno proverenih činjenica mogu samo raspaliti strasti. On je zagovarao tezu da istoriča ne sme da krivotvori činjenice, ali da ponekad treba da prećuti istinu“ (113). Iz ovog citata jasno se vidi Krestićeva potreba za generalizacijom kojom je stigmatizirao čitav jedan narod. Premda će u kasnijim polemikama i drugim oblicima javnih nastupa isticati da nije kolektivno proglašavao nikoga krivim za počinjene ratne zločine, iz navedenog citata ipak je očito na djelu bila drugačija nakana. Tim više, što je nekoliko redaka dalje napisao da je kao mladi istraživač već tada shvatio da je „jugoslovenska ideja postala besmislena“ (114). Jedino nije bjelodano kad je on doista shvatio da je navedena ideja apsurdna, jer je i dalje u svojim radovima stajao na jugoslavenskim pozicijama. Ili je možda riječ o mimikriji? 

Kao što je već rečeno, Krestić će okrenuti list početkom 1980-ih i tek od tada može se pratiti njegova potraga za genocidnim namjerama na hrvatskoj strani. Njegov tekst O genezi genocida nad Srbima u NDH koji je objavio tijekom rujna 1986. u beogradskim Književnim novinama otvorio je pitanje zločinačke ćudi u Hrvata. Na temelju selektivno probranih izvora i iskrojene intepretacije prema unaprijed postavljenoj tezi započeo je širiti ocjenu o dubokoj ukorijenjenosti genocidne ideje. U jednom razgovoru za zagrebački tjednik Nacional, objavljenom u lipnju 1997., on je objasnio da mu tekst u Književnim novinama napisan kad je „u određenim segmentima hrvatskoga društva sazrela ideja o hrvatskome pitanju koje bi se moglo riješiti čistim genocidom, etničkim čišćenjem i fizičkim uništavanjem Srba.“ No, osim te paušalne tvrdnje nije bilo odgovoreno koji su to bili „određeni segmenti“ i kako su u tadašnjem političkom sustavu zamišljali provesti zločinačke namjere. Pokazalo se zapravo da je s Krestićevim tekstom historiografija iskorištena kao izlika za skoro izbijanje srpske pobune u Hrvatskoj. 

Posebna poglavlja odnose se na Krestićevo dijeljenje lekcija kolegama s beogradskog Filozofskog fakulteta. Za poznatog filozofa, golootočkog uznika, disidenta i obnovitelja Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića, kojemu je bio „jedan od predlagača za učlanjenje u Partiju“, napisao je da je „karijerist“ jer mu kasnije kao predsjednik Narodne skupštine nije pomogao u dobivanju financijske potpore za projekte. Očito je nezaobilazan u Zapamćenjima morao biti i poznati slučaj udaljavanja iz nastave Drage Roksandića, današnjeg redovitog profesora na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu koji je stekao u međuvremenu i internacionalnu reputaciju. Krestić uvjerava čitatelja da je Roksandić, od kraja 1970-ih njegov asistent na Katedri za povijest naroda Jugoslavije u novom vijeku u Beogradu, bio „pristalica hrvatskog Masovnog pokreta“ (122). Štoviše, ovdje se servira priča o boju sa špijunskom pozadinom. Tako Zagreb želi „svog čoveka, koji će u skladu s maspokovskim velikohrvatskim tumačenjima srpsko-hrvatskih odnosa i srpske istorije držati predavanja i vaspitavati beogradske studente“ (123). I tu Krestić „otkriva karte“ i nastavljajući u kontraobavještajnoj maniri plasira tumačenje da su se u „javnosti pronele vesti“ da je „vrh hrvatskih političara“, imenujući Miroslava Tuđmana i admirala Petra Šimića, vodio borbu da nedisciplinirani asistent ipak ostane u Beogradu i nastavi širiti protusrpska stajališta. Doduše nije jasna kronologija ove interpretacije jer su višestranački izbori u Hrvatskoj održani u proljeću 1990., a navedeni slučaj propitivanja moralnopolitičke podobnosti pokrenut je 1987. godine. Osim toga, poznato je da je Miroslav Tuđman na početku procesa stranačke pluralizacije bio član Socijaldemokratske stranke Hrvatske za koju još nitko nije utvrdio da je služila promoviranju velikohrvatskih tumačenja. 

Nakon toga slijedi dio posvećen autorovu djelovanju u sklopu Srpske akademije nauka i umetnosti, u ustanovi u kojoj će doživjeti klimaks svoje osobne misije definirane lansiranjem politički angažirane historije. Krestić niže opise osnivanja Odbora za istoriju Srba u Hrvatskoj, svog imenovanja za direktora Arhiva SANU i sastavljanja akademijinog Memoranduma koji je većina onih koji su pratili događaje u Jugoslaviji doživjela kao ogledalo preusmjeravanja političkog pravca Srbije u drugoj polovici 1980-ih godina. Bez sumnje, smrt Josipa Broza Tita otvorila je vrata odvagivanju odnosa snaga u SFRJ. Za dio srpske inteligencije predvođene pojedinim akademicima postojeća je federacija s Ustavom iz 1974. bila nedopustiva i sa njene strane pokrenut je val nacionalne homogenizacije koji je trebao voditi prema jedinstvenoj i jakoj Srbiji. U tom je smislu Memorandum bio politička demonstracija. Krestić je bio član Odbora za pripremu Memoranduma o aktualnim društvenim pitanjima kojeg je 1985. imenovalo Predsjedništvo SANU, a u njemu se bavio položajem Srba u Hrvatskoj na sebi svojstven način, nastojeći nametnuti tezu o kontinuiranom zastupanju genocidnih namjera kod znatnog dijela Hrvata i prepredenosti njihovih političkih i vjerskih predstavnika koji su preko jugoslavenske ideje nastojali narušiti ne samo srpske interese, nego i sam opstanak srpstva. U pogledu Memoranduma pomalo je neobično da Krestić kao pratitelj zbivanja u Hrvatskoj nije imao potrebe osvrnuti se na javno iznijete izjave Josipa Perkovića da je hrvatski SDS snimio sadržaj Memoranduma SANU, prateći razgovor između Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića (http://www.vecernji.hr/hrvatska/nakon-1-opceg-sabora-hdz-a-u-beogradu-su-osvanuli-naslovi-tko-je-pustio-ustase-u-zagreb-912649). Uz put, Perkovićeva izjava donosi i podatke koje ruše ocjenu o obespravljenom položaju Srba u Hrvatskoj tijekom 1980-ih godina na primjeru podataka o sastavu hrvatske državne sigurnosti. 

U Zapamćenjima je autor iskoristio prigodu da namiri osobne račune i prozrači odaje u SANU pa je tako, između ostalog, prozvao i svog protukandidata na mjesto potpredsjednika Akademije Predraga Palavestru, oštro mu zamjerajući da se u toj borbi „poslužio poznatim srbožderom Predragom Matvejevićem!“ (147). Poslije čitanja te invektive nije nam bilo jasno je li riječ o tipfeleru ili je možda Krestić doista htio reći da nedavno preminuli sveučilišni profesor, poznat u međunarodnim krugovima i suosnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, brani i zastupa protusrpske stavove, isto onako kako je i u jugoslavenstvu đakovačko-srijemskog biskupa otkrio zavjeru protiv Srba. Posebnu je pozornost posvetio sukobu s predsjednikom SANU-a Nikolom Hajdinom koji je, po njemu, bio još jedan predstavnik globalističkog smjera, nesposoban da brani nacionalnu stvar i spreman da svima uliznički popušta u dezintegraciji srpstva. U suštini radilo se o Hajdinovoj ocjeni da Krestićev način djelovanja ne odgovara potrebama suvremene akademije. Došlo je vrijeme moderne stvarnosti i bijega iz izolacije u koju se ušlo zbog zablude o nužnosti ekspanzionizma. 

Koliko Krestić drži do razine pokazuju i neki drugi primjeri neumjesnog etiketiranja. Tako on na mjestu gdje piše o kritikama pojedinih hrvatskih povjesničara o njegovim rezultatima navodi primjer uglednog medijevista Nevena Budaka. Ne iznoseći pouzdano što je njegov kolega, sveučilišni profesor Budak izjavio u kritici, on uzvraća na prizemni način: „Kako je reč o prezimenjaku zloglasnog ustaškog ministra bogoštovlja i nastave Mila Budaka, nije se od njega ništa drugo ni moglo očekivati“ (198). Ako bismo htjeli biti sarkastični, onda bismo skoro mogli očekivati da samo nedostaje tvrdnja da je Neven Budak kao donedavni predsjednik Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije možda i kurikularnu reformu provodio u prikrivenom duhu doglavnikove ideje o preobrazbi nastavnog sustava. Sapienti sat!

Krestić tvrdi da nije htio ući u politiku jer ga ona kao profesija nije zanimala. No, nije imao ništa protiv toga da se kao akademik stavi na raspolaganje političarima na vlasti i time postane nešto više od pukog političkog promatrača. Čitatelju će relativno opširno prikazati kako je kao član delegacije tzv. Republike Srpske Krajine sudjelovao u pregovarima s koordinatorom Evropske zajednice, nizozemskim diplomatom Henryjem Wynaendtsom (211-214.) Tu je delegaciju predvodio Milan Babić, kasnije osuđeni ratni zločinac u Hagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Krestić bilježi što je tom prigodom, na sastanku održanom u listopadu 1991. rekao: „Kad sam dobio reč, govorio sam o nemogućnosti zajedničkog života s Hrvatima i o razlozima zbog kojih zajednički život nije moguć. Kao dokaze o tome naveo sam počinjeni genocid nad Hrvatima s brojnim primjerima od kraja XIX veka do naših dana“ (213). Na osnovi takve izjave, izrečene u navedenom vremenu, jasno se vidi kakvu je političku ideju Krestić zastupao: podržati krajišku paradržavnu tvorevinu, odvojiti je iz sastava Hrvatske i zatim je priključiti Srbiji. Upada još u oči da prema toj izjavi on ne govori više o genocidnim namjerama u 19. stoljeću, nego o počinjenom genocidu „od kraja XIX veka“, Nekoliko stranica kasnije Krestić želi pokazati svoju diplomatsku mudrost u odnosu na pokojnog Babića. Mijenja svoj prethodno izrečeni sud o nemogućnosti zajedničkog života s Hrvatima i prihvaća u radnim skupinama pod vodstvom inozemnih diplomata opciju specijalnog statusa u Hrvatskoj jer bi to po njemu bila „neka vrsta države u državi“ (218). No, ni takva „popustljivost“ eksperta za hrvatsko-srpska pitanja nije prošla test. 

U drugim poglavljima proširuje uvid čitateljima o raznim političkim prosudbama. Primjerice, donosi podatke o Drugom kongresu srpskih intelektualaca, održanom 1994., i pri tome podržava iznijetu ideju o „ujedinjenju srpskog naroda i stvaranju jedne srpske demokratske države, koja bi bila predziđe germanskoj i islamističko-fundamentalističkoj opasnosti“ (231). Tako je uz već prije navedene vatikanske i bolješevističke zavjere naveo još dvije koje su po njemu i njegovim sumišljenicima zrcalile glavne opasnosti za srpstvo tijekom 1990-ih. Krestić bilježi da je na prijedlog Radovana Karadžića imenovan članom Senata Republike Srpske u njegovu prvom sazivu (1996. – 2008.), a kasnije je ušao u sastav Odbora za istinu o Radovanu Karadžiću, kad je bivši predsjednik Republike Srpske završio u Hagu, čime je pokazao i svoju brigu za svoje sunarod-njake u Bosni i Hercegovini (233).

Kasnije će Krestić ponovo upasti u zamku generaliziranja i time pobiti svoju obranu da on samo kritirizira dio Hrvata. U poglavlju koje opisuje kako je trebao biti svjedok obrane Slobodanu Miloševiću pred haaškim sudištem on piše: „Smisao mog svedočenja, kako smo se dogovorili, bio je u tome da se mnogim neoborivim dokazima pokaže i dokaže da je čitava hrvatska politika prema Srbima u Hrvatskoj u višedecenijskom kontinuitetu bila prožeta idejom da se svim sredstvima, pa i genocidom, stvori velika, etnički i verski čista rimokatolička hrvatska država.“ (244). Dakle, akademik ponovo uopćava, tvrdeći da je „čitava hrvatska politika“ bila prožeta i genocidnim sklonostima. U stvari, ovdje se radilo o vrlo prozirnoj stvari. Krestić je u svojim radovima nastalim tijekom 1980-ih započeo iznositi tvrdnju da je ideja hrvatskog državnog prava izvor svih zločina. S druge strane, želio je pokazati da je kod Srba državno pravo nešto prirodno i progresivno. Zato svaki pokušaj na hrvatskoj strani za ostvarivanjem državnosti vodi u zločin, a na onoj srpskoj znači ostvarenje i zaštitu najviših načela.

Sve u svemu, Krestić je svoja Zapamćenja iskoristio za dosljedno ponavljanje proturječnih ocjena, smatrajući pri tome sebe jedinim sposobnim interpretatorom povijesti i promotorom nacionalnih vrijednosti, koji se s lakoćom obračunava s unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Kroz taj ego-trip pristup omogućio je čitatelju da se podsjeti na njegove eskapade koje su poslužile kao jedno od ishodišta za nadolazeće brutalne događaje. Za povjesničare su to bila zanimljiva vremena, ali istodobno za mnoge ljude i vremena s tragičnim posljedicama.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.