Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Pisanje skoro nikada ne može biti preodmaknuto od autobiografskoga pečata. Damir Ovčina u romanu Kad sam bio hodža (po)kazuje stvarnu snagu autorskog potpisa i rukopisa koji s naglašenim Sopstvom u sebi odašiljava i prevlači tananu oštricu objektivne stvarnosti, koja se očituje kao vječita potreba za potvrđivanjem sebe – ljudstva u vremenu čovječjeg nevremena. 

U jednom takvom vremenu skrivanja čovjeka od drugih ljudi kao da su štetočine ili pripadnici druge vrste, a da pritom sam ne skrene stazom nevremena, jedino što može da čini jest da se preda Ljubavi. Od ljubavi se, poručuje Ovčina, u egzilu bez egzila, jedino može preživjeti. Ta ljubav je otjelovljena u ljubavi naspram žene, naspram čitanja, naspram pisanja, naspram oca za kojega ne zna ni da li još uvijek, negdje pritvoren, diše zrak. 

Slavna Bulgakovljeva rečenica da rukopisi ne gore, ovaj bi roman pre-inačio na rečenicu da sjećanja ne gore, nego ostaju zapisana na papirnatim i pregorjelim stranicama preživljavanja. Roman Kad sam bio hodža jest roman o otuđenosti od vlastitoga života u vlastitome gradu, koji više ne pripada ni sebi kao što ne pripada ni onome koji pokušava zatomiti sjećanje o pripadanju. Satvoren u studen teške sarajevske zime dubokoga minusa, preko ljetnje žege i zimske stege, preživljava u nekad rodnom a sada odrođenome gradu; odcjepljen u sebe, skoro sasvim bez sebe, glavni je Junak tadašnjega paradoksalnoga doba. 

Pet stotina i trideset stranica ovoga rukopisa (po)kazuje odgovor na pitanje: Što ti se izistinski desi u Sarajevu, 1. maja 1992. godine na Grbavici, ukoliko propustiš autobusnu liniju prema Aerodromskome naselju? 

Ovčina kao Autor ovoga romana propituje fenomen međuljudskih odnosa koji odista znaju zablistati i natjerati čovjeka na preživljavanje dok simultano ispreda priču i kroji sliku grada koji je prestao da postoji, iznenada, preko noći tog prvomajskog dana devedeset druge godine, kada se Grbavica odcjepljuje iz strukture grada. 

Uprkos tome, činjenica je da Ovčina, zarobljen od devedeset druge do devedeset pete godine, preživljava na osnovu rukopisa poezije i proze sastavljenog uz pomoć djevojke koja ugrožava i rizikuje vlastiti život pomažući etničkog tuđinca uspostavljenog upravo odcjepljenjem Grbavice. 

Stoga, Damir Ovčina kaže: „Čitam s nelagodom šta sam zapisao da sam mislio, vidio, čitao, vježbao, ponavljao, sjećao se, zamišljao pa tako ratujem s ratom sve do planirane serije vježbi prije ručka.“ (457).

Djevojka Ovčinu primorava da unutar „egzila“ uspostavi rutinu svakodnevnoga života pod opsadom, na osnovu čega će da preraste adolescentsku dob i u posljednoj sceni romana, u susretu s ocem, da promatra oca očima odrasloga čovjeka. 

Promatran očima čitateljice koja ne poznaje priču o preživljavanju unutar opsade, ovaj roman ostavlja neizbrisiv trag i nezaobilaznu literaturu: udžbenik o raspadanju grada i jednoga strašnog nasilnog odrastanja bez blizine roditelja i roditeljskoga doma. 

Ovčinin roman o Sarajevu mora da se sveti trenutnoj živućoj slici Sarajeva, koje ne poznaje i koje je protjeralo u egzil, i na marginu, priče o nepoznavanju nametnutog etničkog Drugog. Taj etnički Drugi je upravo junak ove priče koji je osigurao život junaku koji nam sada priča priču o gradu koji nisu uništili nametnuti Drugi, nego upravo oni koji danas odagnavaju ljudske priče o ljudskom vremenu i nevremenu koje je, ovakvo ili onakvo, shodno tomu kako ga uspostavimo i čitamo, pišemo i pamtimo. 

Na tom tragu, autorski potpis ovoga romana garantira da ispod pokožice ovakvoga „smrdljivoga grada“ diše i postoji ona ljudskija, jedna topla i iskrena čovječnost, ona koja ne pozna nametnute norme, Drugost i jednodimenzionalne prikaze. 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.