Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Tea Sesar

Namik Kabil, Amarcord, Hena com, Zagreb, 2017., drugo izdanje.

 

Katkada, dovoljno je osjetiti dašak poznatog mirisa, čuti već znani zvuk, prepoznati koji proživljeni osjećaj te odmah naviru “podzemne vode nostalgije i sjećanja” (169), uzburkaju se uspomene, prisiljavajući nas da pokušamo srediti neočekivano izazvani košmar vlastitog mentalnog spomenara. U našim se mislima pojavi jedna, često i više slika koje nas vraćaju u proživljeni trenutak, pokazujući nam nemilosrdno da je pamćenje proces na koji je teško utjecati, kojim je nemoguće ovladati te da smo mi podređeni pamćenju, a ne obrnuto. “Jasno je bilo, kao što ne možeš izabrati u koga ćeš se zaljubiti, ne možeš izabrati ni što će te pokrenuti, inspirisati.” (181). Očito, ne možemo izabrati ni što ćemo pamtiti. Drugi roman scenarista, redatelja i književnika Namika Kabila, znakovitog naslova Amarcord, ogoljuje pamćenje i sjećanje kao procese koji pod svoje okrilje uzimaju naše amputirane misli, one odsječene od kanona postavljenog redoslijeda, dajući im često i okrznuće subverzivnosti.

Kritika je Kabilov roman prepoznala kao “snažnu i sveprožimajuću apologiju sjećanja, i kao knjigu o ljudskosti i o Drugome” čak i kao “kroniku jedne iskorijenjenosti kojom se brani i slavi pravo na pamćenje”. Najsnažniji pečat ovakvim interpretacijama daje zasigurno naslov jer je amarcord, riječ koja na romanjolanskome dijalektu znači sjećam se, ujedno i naslov jednog od najslavnijih Fellinijevih filmova iz 1973. godine. Majstorski uradak Frederica Fellinia  gorko (amaro!)-slatka je priča o pojedincu uhvaćenom u specifičnom društvenom okruženju i povijesnom trenutku, a oboje tematiziraju individuu u žrvnju – (pri)sjećanja. Amarcord nije sjećanje, odnosno ako jest sjećanje, onda je krivo sjećanje, to je procjep između svijeta kojega se sjećamo i svijeta kojega sjećanjem proizvodimo – maštamo. Sjećanja nisu fragmenti onoga što je nekada postojalo u cjelini, nego fragmenti onoga što je izmaštano da je postojalo. A mašta je, kao i znanje uostalom, krhka. “Kažu da je imaginacija samo vid sjećanja, a meni se čini da pamtim više nego što je potrebno, definitivno više nego što želim.” (75).   

             Ispripovijedan u prvome licu, ispovjednog tona, Kabilov roman govori o njegovom novom početku u Americi u koju je dospio zbog rata u Bosni i Hercegovini, vremenu provedenome tamo te povratku u Sarajevo nakon devet godina. Žanrovski gledano, roman Amarcord nije autobiografija, možda bi mogao biti pseudoautobiografija na granici memoarsko-dokumentarističke proze o životu u prisilnom egzilu. No, zbog određene note poetičnosti prisutne u romanu, najtočnija odrednica jest književna reminiscencija čije bi granice propustile i dopustile upravu tu lirskost. Zapravo, nakon naslova Fellinijeva filma, amarcord u talijanskome postaje neologizam u značenju nostalgičnog prizivanja, a veliki talijanski redatelj u Namiku Kabilu dobiva dostojna nasljednika.

Vremenski odmak od sadašnjosti nije samo korak u prošlost, za Kabila to je bivanje u međuvremenu (a tako glasi i četvrti podnaslov romana). Očekivano, vrijeme jest važna orijentacijska odrednica, no autor kao da se cijelo vrijeme poigrava značenjem riječi tada i sada. Njegovo pisanje zbiva se upravo u tom međuvremenu, u nekom procjepu, zbog čega je i redoslijed i semantika riječi tada i sada pobrkana. Sada iz sjećanja postaje tekstualno tada (je li obrnuto isto moguće?) pa se zbog toga nailazi na ponovljene scene, nekoliko puta ispričane događaje koji proizvode efekt déjà vu-a. Autorov Put nazad iz Amerike začudno započinje slikama iz djetinjstva: “Sad, ovog trenutka, imam dvanaest godina, stojim u Trebišnjici i gledam gdje dalje.” (213). Pitamo se: gdje je to sada i gdje je to nazad – je li to povratak iz Amerike u Sarajevo, povratak u djetinjstvo ili povratak sjećanja? Naravno, sam čin pisanja remeti vrijeme priče i kronologiju događaja, artificira ih, no Kabilov narativni postupak shiftanja perspektiva (i njihova stapanja) oneobičava vremenski poredak kao takav. Ustvari, autor je i samo vrijeme oživio: “Do tada nisam znao da i samo vrijeme može biti istraumatizirano jer se, primijetio sam, ratne godine nisu računale u životni vijek.” (278). Paradoksalno, vrijeme istovremeno stoji i protječe, a takav dojam dobiva se i tijekom čitanja Amarcorda. Scene sjećanja nisu poredane samo u retrospektivi, narativna pozicija skoro-svega-se-sjećam postaje tekstualni rewind moment.

Prisjećanje s odmakom za Kabila ima još jednu literarnu važnost. Upravo mu je taj odmak donio pomirenje s ratnom traumom, jer, iako njegovo pripovijedanje ostavlja gorak (amaro!) okus u ustima, ono nema ljutnje. Nije to onaj oblik prisjećanja koji pomaže traumatiziranom pojedincu da nastavi živjeti, njegovo pisanje na proizlazi iz traume i boli, njegovo pisanje događa se i nastaje zbog sumnje. Autor na trenutke sumnja u vlastito postojanje, u mogućnost egzistencije ne samo u Americi, nego bilo gdje. Iako ne opisuje klasična opća mjesta, pripovjedačko-egzilantsko stanje izmještenosti postaje opće mjesto: “Može li se ovo raspetljati uopće? Oj, Nenade, najcrnji sine! Nenade, Nemade, Nemate!” (35). Kabilov junak (ili on sam?) ne sumnja samo u mogućnost završetka rata, nadajući se svom povratku, njegova sumnja postepeno prerasta u sumnju bolje budućnosti koja neće biti bolja samo zato jer neće biti ratova i time što sloboda pojedinca neće biti narušena. Na kraju svega (a zapravo već na samome početku), sumnja i u vlastita sjećanja: “Kad se rodiš u zemlji nesigurne prošlosti, nije skroz neočekivano da s godinama počneš sumnjati i u vlastita sjećanja.” (11). Kabilova sumnja raskrinkava, a njegov stupanj trijezne (auto)ironije prokazuje stvari onakvima kakve jesu – sve nacije su govna, svuda vlada duhovna šizofrenija, a svi narodi su bagre. Vrhunac istinitosti prikazan trijumfom jednostavnosti.

Jednostavnost Kabilove umjetničke uvjerljivosti vidljiva je i u njegovom pripovjedačkom stilu; pročišćenim od višaka i načičkanosti, nenametljivih stilskih figura, neprijetvornih, a snažnih metafora, autor smjelo grebe ispod površine. Bez obzira na trezvenost i prizemljenost, bez trunke patetike, Kabilova simbolika nije značenjski potrošiva – strah prikazuje u slici embriona od sto kilograma, samoća je hladnjača, a malograđanština latinluk u bijelim cipelicama na Stradunu. Kabilov stil, kao i ,,Tužna Jele” iz romana “vibrira svojim minimalnim sredstvima izražavanja i pri tome udara u neku opnu senzibiliteta” (181) kod čitatelja.

Pisanje Namika Kabila, dakle, nije (isključivo) pisanje protiv zaborava, ono je pisanje dubinski nagnano iz sumnje da vrijeme liječi sve rane, ali i da je vremenski poredak održiv: “Vrijeme patinira ono što je ostalo iza nas, presvlači pozlatom nepovrata, ali i mijenja, dramatično izvrće, i zato bih volio neke od tih slika još jednom prelistati prije nego se potpuno izokrenu, i nestanu.” (11). Autorov narativni oblik susljednog nabrajanja slika koje želi zadržati, scena koje možda posljednji put želi prevrtjeti u svojim mislima, djeluju poput jkoloritnog kaleidoskopa sjećanja.

Osim što Amarcord argumentirano može biti proglašen i emigrantskim romanom, romanom o iskustvu drugosti i pobjedi ljudskosti, romanom o (pri)sjećanju, vrlo je snažna interpretativna potka u tkivo samog teksta organski umetnut scenaristički podtekst. Stoga je ovo roman i o komunikaciji dviju umjetnosti – književnosti i filma. Fragmenti sjećanja nisu samo nepovezano nabacani, ili asocijativno nabrajani jer autor promišljeno slijedi poetiku rezova i poetiku tišine. Eksperiment s izrezivanjem scenarija filma Carverovih Kratkih rezova upravo je slika ove intermedijalne komunikacije gdje filmski kadrovi s platna postaju kadrovi sjećanja u tekstu. Autorovo prisjećanje pisanjem jest kadriranje izabranih uspomena koje međusobno funkcioniraju kao “zakrpe na duši”ponegdje nastavljajući se jedna na drugu, ponegdje mijenjajući značenje one prethodne, ponegdje popunjavajući “rupe u sjećanju” (281), a ponegdje čak puštajući tišini i rezovima da govore.

Simbolična je u tom smislu i naslovnica koja prikazuje i čuva simpatičan capture iz Kabilova djetinjstva – Kabil dječak drži ulovljenu ribu, njegov najdraži i najčešći mladenački hobi. Problematizirana je time polemika premiješanosti fikcije i fakcije spomenuta na nekoliko mjesta u tekstu, unutar i zvan književnosti te dovedena u vezu s pisanjem scenarija za filmove. Osobnost u tekstu ne znači da je tekst autobiografski, no i obrnuto. Najsnažniji autopoetični iskaz u romanu govori o Kabilovoj koncepciji književnog teksta, ali i bilo kojeg umjetničkog tekstualnog predloška: “Slično tome, kako klizavo može biti bavljenje istinitim pričama, onom svilenom paučinom koja se stvarno desila, kakva to zamka zna biti jer se tad obično robuje sjećanju, kako je stvarno bilo i priča se zbog toga teško otima i odlazi svojim putem. Trnovit je put od istinitog do umjetnički istinitog, nije nemoguć, izvodljiv je, ali se u tu zamku i dalje često upada.” (192). Kabilov nagon na pisanje i snimanje jest naći ono što ga pokreće, stvaranje “iz stomaka” (193) kojim se istovremeno čuva umjetničkost radi umjetnosti same, zbog čega nikako nije uspio privoljeti holivudske mainstream blockbustere. Ipak, zamku je uspio izbjeći upravo čuvajući umjetnost; Kabilova riječ stvara sliku, slika tvori kadar. Svojim jezikom i stilom pokušava prenijeti u tekst ono što se istovremeno osjeća na platnu, želeći dva različita medija primanja i konzumiranja umjetnosti stopiti u jedan te isti. Prelijevanje i nadopunjavanje umjetnosti drugim je riječima “filmska poezija” (187).

Film je bio (i ostao) Kabilova utjeha, njegova svjetla točka, izlaz iz mračnosti svakodnevice. “To svjetlo s platna, na kraju mraka, bilo je moje svjetlo na kraju tunela.” (65). Kabilov roman svijetli poput izgubljene zvijezde iz stiha jednog od (doduše brzoprolaznih) hitova, zvijezde koja osvjetljava onu sivu, mutnu zonu sjećanja u kojem nam se otkriva istina o nama, jednako siva, mutna i nejasna. “Are we all lost stars// Trying to light up the dawn?” Amarcordova zvijezda zasvijetlila je, pokazavši (između ostalog i narativnu) zrelost, ali i ozbiljnost situacije, ostaviviši nas s upitnikom iznad glave; sa sumnjom u ono što znamo, ono što pamtimo pa i u ono što mislimo da znamo ili pamtimo. “Vozio sam nazad prema Sarajevu, iza mene je ostajala Hercegovina ili sam bar tako mislio.” (322).

Na kraju bismo svim već nabrojenim tematskim odrednicama romana mogli pridodati i da je Amarcord ponajviše roman o pisanju sjećanja. Ili o sjećanju pisanja? “It was all there to be remembered…” poetski zaključuje autor jedno poglavlje. “Taj trenutak zaborava ili nezaborava od čistog je zlata.” (235).

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.