Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena banda i pahuljica, Fraktura, Zagreb, 2017.

 

Sve je u književnom opusu Semezdina Mehmedinovića nagovještavalo da će se ovaj pjesnik jednog dana okušati kao prozni pisac i da će to njegovo bjekstvo od poezije biti poetičnije, strašnije i tragičnije od svih versa koje je ispisao utiskujući u njih krvavo iskustvo svoga intelektualnog putovanja. I dok se u svojim poetskim knjigama otiskivao u intelektualne akribije i duhovne odisejade, u svojoj prvoj istinski umjetničkoj proznoj knjizi Mehmedinović se pokazao kao pripovjedač jednostavnog narativnog glasa fokusiran na pripovijedanje pripovijesti utemeljene na vlastitom životnom iskustvu. Samo kod Mehmedinovića taj jednostavni narativni ritam nije oblik unaprijed zamišljene artificijelnosti, nego je to izraz potrebe da se u akciji pripovjedačkog oslobađanja priče utemelji jedna vrsta ispovijesti koja podjednako može biti sagledavana kao autobiografska proza i roman intenzivne osjećajnosti.

    Me’med, crvena badana i pahuljica romansirana je pripovijest sačinjena iz tri formalna dijela koja počinje jednim sasvim šokantnim klimaksom u kojem pripovjedač preživljava srčani udar, a onda, prinuđen ograničenjima bolesničkog oporavka, u anamnezi svoje gotovo fatalne bolesti, pronalazi motiv prvo za življenje, a zatim i za pripovijedanje priče o sopstvenom životu. Ta ekstremna situacija u kojoj se sasvim nenadano obreo jednog sasvim uobičajenog jutra korijenito mijenja pripovjedačevu životnu perspektivu i iz te nove situacije on počinje interpretirati prilike sopstvenog života. Iznenađenje naizgled banalnom slabošću tokom jutarnjeg tuširanja, ubrzo nakon dijagnosticiranja bolesti prerasta u uznemirujući prisutnu ideju o smrtnosti i konačnosti života, a promjena u sagledavanju životne svakodnevnice nosi onu dubinsku i prevratničku snagu koja svim događajima života daje novi i do tada neviđeni smisao.

    Tek osjetivši nemilosrdni udar fizičke nemoći, pripovjedač shvata da se mora odvažiti na avanturu preporoda vlastitog života i to čini neobično hrabrim poniranjem u sopstvenu intimu u kojoj zatiče nevjerovatne uspomene na život proveden sa suprogom i sinom. U toj prinudnoj introspekciji pronalazi motiv za duhovnu okrepu, a slike i sekvence prošlog života pomaljaju se na površini njegovog pamćenja kao fragmenti života o kojem nikada nije mislio kao o jednom koherentnom smislu. Tek je zebnja, proizašla iz primordijalnog straha od smrti, osjenčila neke događaje iz prošlosti, na tako kontrastan način da u njima počinje nazirati tragove sreće o kojoj nikada nije razmišljao. I dok se suočava sa mogućnošću vlastitog nestanka, Mehmedinovićev pripovjedač počinje shvatati da život, bez obzira koliko bio lišen prividnog smisla, iza tačke rekapitulacije postaje jedan suvisao niz životnih odabira. Iz takve perspektive odluka o isljenju iz Bosne i potraga za uravnoteženom materijalnom egzistencijom u Sjedinjenim Državama, pokazuje se kao ona neuralgično važna tačka životnog prijeloma, jer upravo zahvaljujući njoj taj život, osuđen na nestanak u brutalnosti rata i haosu poraća, dobiva egzistencijalnu ekstenziju.

    U bolesničkoj sobi svoje rane starosti i docnije, u putošestvijama američkim bespućima, Mehmedinovićev pripovjedač naslućuje da je ono od čega je satkan njegov život nisu naslage materijalno stečenog, nego su to trajno pohranjene impresije i neizbrisive uspomene u kojima pronalazi izgubljeni životni smisao. I dok je prvi dio romana pomalo sumorna i nevesela pripovijest o borbi za život u njegovom najjednostavnije održivom obliku, drugi dio romansirane proze štivo je lapidarnijeg oblika u kojem dominira poetika putovanja.

    Savladavajući simboličke hronotope američkog srednjeg zapada, Mehmedinovićev pripovjedač počinje otkrivati nevjerovatna i nepregledna prostranstva američkog kontinenta baš kao što počinje razumijevati da je došao u životnu dob kada mu vlastiti sin nije više dijete, nego drugar, prijatelj i vodič kroz život, koji se počinje ispunjavati nerazumljivim fenomenima. Ta volšebna igra upoznavanja oca i sina na putovanju imaginarnog zbližavanja zapravo je posljednja etapa u procesu odgajanja i nakon okončanja odisejade sin Mehmedinovićevog pripovjedača postaje odrasla osoba, čime se završava proces njegovog sticanja slobode. Ako su, barem formalno, slične knjige tradicije govorile o čovjekovoj potrebi da se alijenira od zluradosti civilizacije, Mehmedinović identičan literarni prostor koristi kako bi u jednoj obrnutoj suprotstavljenosti zapravo civilizirao svoje junake. Oni lutaju Amerikom ne da bi se otuđili od nje, nego kako bi u njenim mitskim korijenima našli elemente za čvršće vezivanje sa kulturom američkog življenja. Na taj pothvat, u kojem se miješaju stvarno i imaginarno putovanje, upuštaju se zato što su stranci i zato što kao drugačiji nastoje okvir novog kulturnog obitavanja ispuniti smislom sopstvene kulturne tradicije.

    Treći dio knjige, paradoksalno, najemotivniji je i donosi prikaz najdublje porodične tragike, jer pogled muža na bolesnu i mentalno slomeljenu suprugu mobilizira osjećaje empatije jače nego kada je iz pozicije pripovjedača, s naglašenim ironijskim tonom, predstavljao vlastitu bolesničku sudbinu. Sanjin moždani udar galvanizator je jedne duhovne potrage u kojoj iza obrisa američkog života počinje da se pomaljaju uspomene na život proveden u Bosni  i u napetosti između ta, više imaginarna nego realna svijeta pripovjedač Mehmedinovićeve pripovijesti spoznaje istinu vlastitog života. Ali, uz tako očiglednu spoznaju o konačnosti ljudskog postojanja to njegovo otkriće metafizičkih korijena ne nosi očekivanu dozu mračnog skepticizma, nego, potpuno suprotno očekivanju, donosi jedan melankoličan osjećaj spokojstva u kojem svođenje životnih računa nije konačni obračun sa prošlošću. Taj život koji je počeo u Bosni kao najljepša ljubavna priča, uz svu tragiku ratnog stradanja, mučnih godina izbjeglištva i decenija emigrantskog privikavanja na drugačije ambijente življenja, zaokružuje se u jednoj pomalo bizarnoj i istovremeno romantičnoj životnoj situaciji. Lišena pamćenja i uspomena, Sanja je osuđena da sebe kao ličnost iznova ustanovljava kroz priče Mehmedinovićevog pripovjedača što njega, sasvim neočekivano, pretvara u demijurga njenog novog života.

    Netipičan za jugoslovensku literarnu praksu, Mehmedinovićev roman, i pored svoje naglašene izražajne poetičnosti, ima snažnu narativnu kompoziciju i dinamičan pripovjedni ritam. Manipulativnim pripovijedanjem, koje se temelji na iznenadnim pojavljivanjima narativnih klimaksa, Mehmedinović jednu suštinski sasvim nedinamičnu pripovijest čini intenzivnom i napetom. To sve, naravno, koristi kako bi ispripovijedao pripovijest o čovjeku i njegovom odnosu prema životu u trenutku kada mu zakoni prirode i ljudskog trajanja sasvim nedvosmisleno pokažu kako je njegovo tijelo potrošna masa ljudskog mesa, a podrazumjevana prisutnost drugog ljudskog bića samo obična mogućnost koja može biti dokinuta u bilo kojem času vremena.

    Roman Me’med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića nema pandana u savremenoj jugoslovenskoj književnoj praksi, a unutrašnjim tonom, stilom i kompozicijom najusporediviji je sa prozama Miloša Crnjanskog, što je analogija koja bi trebala, u očima svakog čitaoca, da bude preporuka za neodloživo čitanje.

 

    

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.