Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Božo Kovačević

Faulkner, Neil (2017), Povijest Oktobarske revolucije, Zagreb: Fraktura; Preveo: Vuk  Perišić

 

Izdavačka kuća Fraktura objavila je, u povodu obilježavanja stote obljetnice Oktobarske revolucije, knjigu poznatog engleskog autora Neila Faulknera Povijest Oktobarske revolucije. Hrvatski prijevod objavljen je usporedno s engleskim originalom u izdanju poznate londonske ljevičarske kuće Pluto Press. Uz tematski broj časopisa Up&Underground i zbornik Kulturna povijest Oktobarske revolucije – sto godina kasnije, koji je uredila Danijela Lugarić Vukas, a izdao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, to je u nas najozbiljniji prilog ponovnom promišljanju tema i dilema koje je pobudio povijesni događaj 25. listopada 1917. godine u Petrogradu.

Neil Faulkner je bio dugogodišnji aktivist engleske Socijalisitčke radničke partije, a odnedavno je član Laburističke stranke. Premda iza sebe ima znatan opus povijesnih knjiga kojima je preokupacija razdoblje antičkoga Rima, što ga kvalificira i kao povjesničara, a ne samo kao političkog aktivista i publicista, Faulkner je ovu knjigu napisao motiviran svojevrsnim revolucionarnim prosvjetiteljstvom. Ne krijući to ni na trenutak, on se ovom knjigom predstavlja kao politički angažirani povjesničar i publicist. U mnogome se oslanja na knjigu Povijest ruske revolucije koju je napisao jedan od njezinih ključnih sudionika Lav Davidović Bronštajn Trocki. Trocki je opširno opisao ono što se 1917. godine dogodilo u Petrogradu, a Faulknerova je glavna namjera ukazati mogućim novim revolucionarima kako prepoznati revolucionarno raspoloženje masa i iskoristiti ga u njihovu interesu. „Revolucionari se trebaju organizirati. Ali nikad ne bi smjeli proglasiti da su baš oni ta partija. Samo mase u borbi mogu stvoriti revolucionarnu partiju.“ (VII).

Faulknerova knjiga je i vrlo polemična, osobito prema onim autorima koji su Lenjina i Oktobarsku revoluciju ocijenili s obzirom na rezultate do kojih je dovela, s obzirom na staljinizam s kojim ti autori identificiraju cjelokupnu povijest Sovjetskog Saveza. Tri su glavne Faulknerove postavke: Lenjin je bio demokrat, a ne „demokratski centralist”, te da je boljševička partija bila masovni demokratski pokret, a ne pseudorevolucionarna sekta; revolucija je bila masovni pokret naroda koji se temeljio na participativnoj demokraciji, a ne prevrat s ciljem instaliranja diktature; staljinizam je bio kontrarevolucionarni pokret koji je uništio boljševičku partiju i sovjetsku demokraciju. (2)

Poznato je – a to ne spore ni autori izrazito neskloni Lenjinu i boljševicima – da se Lenjin sa svojim političkim oponentima unutar partije obračunavao pamfletima, javnim polemikama pa čak i knjigama, a ne političkom ili fizičkom eliminacijom. Naravno, dok nije bio na vlasti, nije raspolagao instrumentima koji bi mu omogućili da provodi i takve vrste obračuna. Lenjin je nedvojbeno bio obrazovan, raspolagao je neiscrpnom radnom energijom, bio je uporan u promicanju svojih ideja sve dok se svi ne bi složili s njim. Imao je sposobnost da fanatičnom predanošću svoje suradnike uvjeri u apsolutnu ispravnost svojih stajališta i da ih zatim s jednakim fanatizmom uvjerava u nešto sasvim suprotno ako su okolnosti nalagale da promijeni stajališta. I opet bi neumorno ustrajavao na svojem novom stajalištu kao na jedino ispravnom i jedino moguće sve dok ga svi ne bi prihvatili.

Meni se čini da te sposobnosti ukazuju na to da je Lenjin bio svojevrsni fanatični opsjenar, u većoj mjeri gorljivi propovjednik, negoli demokratski lider, koji je osim svojih spreman čuti i argumente drugih sudionika u raspravi. Lenjinov programski tekst Što da se radi postao je na londonskom kongresu 1903. godine svojevrsni program boljševičke frakcije Ruske socijaldemokratske radničke partije. Programske odredbe o elitnoj partiji profesionalnih revolucionara pretočene su u statutna pravila primjerena karakteru te organizacije i njezinom ilegalnom statusu. Dvije godine kasnije, u Rusiji izbijaju nemiri i Lenjin vidi priliku za djelovanje partije u masama. Stari kadrovi na koje se Lenjin oslonio pri preuzimanju partijskog vodstva 1903. godine slijedili su njegove tadašnje direktive i svoje navike stečene tijekom dugogodišnjeg života u ilegali. Suprotstavljali su se naglom priljevu novih, neprovjerenih kadrova. Lider koji je 1903. nametnuo strogu disciplinu i centralizirano odlučivanje, u novim okolnostima, u kontekstu društvenih nemira 1905. godine, obrušio se na te stare kadrove. Faulkner tadašnje Lenjinovo obraćanje starim partijskim kadrovima, koji inzistiraju na konspiraciji, tumači kao izraz njegovog dubokog demokratskog instinkta i neograničenog povjerenja u transformacijsku sposobnost radničkih masa. Svojim konzervativnim partijskim suborcima Lenjin se obratio ovim riječima: „Ja sam za to da se strijelja na licu mjesta svatko tko se drzne reći da nema ljudi s kojima bi se djelovalo. Naroda u Rusiji pravo je mnoštvo; sve što moramo napraviti je pridobiti mlade ljude u širem krugu i s većom odvažnošću … a da ih ne uplašimo.“ (79).

Dakle, Lenjin bi na licu mjesta strijeljao svakoga tko se drzne ne složiti se s njim. Kako u vrijeme kad je to napisao nije bio na položaju moći koji bi podrazumijevao da će se njegove riječi automatski pretočiti u djela, moglo bi se dobrohotno shvatiti da je to bilo puko retoričko pretjerivanje. No, poznato je da je Lenjin, kad je za vrijeme građanskog rata bio na položaju predsjednika Sovjeta narodnih komesara, na upite s terena o tome što da se radi sa zarobljenim neprijateljskim vojnicima, odgovarao jednostavno: strijeljati, strijeljati, strijeljati. Kad je Maksim Gorki pokušao intervenirati, ne bi li spasio život nekim svojim poznanicima i prijateljima, Lenjin mu je odgovorio da je začuđen takvim sitničarenjem.

Citiranu rečenicu o strijeljanju na licu mjesta teško je shvatiti kao izraz demokratskog načina razmišljanja, ali ona nedvojbeno predstavlja dio Lenjinove političke baštine na koju se mogao pozvati Staljin koji je krajnje ekscesno koristio moć kojom je raspolagao ne libeći se, potezom svojega pera, u smrt poslati tisuće ljudi. Da bi se održala Faulknerova teza da je staljinizam u svemu suprotan pravom sadržaju izvornog Lenjinovog boljševizma, potrebno je zanemariti ovakve nedemokratske izjave i postupke vođe Oktobarske revolucije. Faulkner to dosljedno čini. On, primjerice, ne spominje da je Lenjin, suprotno njegovoj ocjeni da je bio demokrat, a ne demokratski centralist, kao predsjednik Sovjeta narodnih komesara zastupao i u djelo proveo tvrdnju da „komunizam zahtijeva i pretpostavlja maksimum centralizacije krupnih poduzeća cijele zemlje“ (Fischer 1985: 244). Sucima koji su, prema njegovom mišljenju, preblago presudili optuženima za korupciju poručio je da je osuđenike zapravo trebalo strijeljati, a funkcionarima Čeke, sovjetske tajne policije, predložio je da lažne denuncijante strijeljaju (Fischer 1985: 256).

Isto tako, Faulkner izbjegava spomenuti Lenjinovu polemiku s Karlom Kautskym o diktaturi 1918. godine. Nema nikakve dvojbe o tome da se Lenjin u toj polemici deklarira kao antidemokrat i iznosi argumente protiv demokracije koji su postali i ostali ideološko uporište staljinizma. Ne uvažavajući mogućnost da u uvjetima općeg prava glasa demokracija omogućuje da svi društveni slojevi utječu na ishode izbora i na odabir politika, Lenjin svaki oblik parlamentarne demokracije shvaća kao vlast buržoazije nad radnicima, a diktaturu radnika nad svima ostalima smatra demokratskijom od bilo kojeg oblika parlamentarizma. U potpunosti je prešutio ono na što je Kautsky upozorio, a to je da u sovjetskoj Rusiji ne vlada klasa, nego stranka koja je zabranila sve druge stranke i čija se jednostranačka diktatura može pretvoriti u diktaturu jednog čovjeka. U Sovjetskom Savezu upravo se to i dogodilo. Budući je Kautsky već 1918. godine opravdano upozoravao na opasnost pretvaranja jednostranačke diktature u diktaturu jedne stranke, Faulknerove današnje teze o Lenjinu kao demokratu i Staljinu kao kontrarevolucionaru i antidemokratu sasvim su neuvjerljive. Bitna razlika između njih dvojice je u tome što Lenjin nje provodio progon i istrebljenje članova boljševičke partije, a Staljin jest. No, u pogledu odnosa prema političkim suparnicima, koji nisu dijelili njihovu ideologiju, njih se dvojica ne razlikuju. Politički neistomišljenici su, zapravo, neprijatelji s kojima se treba obračunavati ne birajući sredstva.

Faulknerovu bismo knjigu mogli smatrati trockističkom verzijom Historije SKP(b). U izvornoj Staljinovoj verziji Lenjin je jednako svet i nepogrešiv kao u ovoj trockističkoj. Razlika je u tome što je za sve neprilike u izgradnji sovjetskog socijalizma Staljin okrivio Trockog obilno falsificirajući povijesne činjenice, a u ovoj trockističkoj verziji Staljin je kriv za izdaju ideala revolucije neovisno o tome što je uporište za mnoge svoje postupke mogao naći u Lenjinovim spisima i Lenjinovoj praksi.

Primjereno popularno-publicističkom formatu knjige, Faulkner se ne bavi sitnicama. Dosljedan u provedbi osnovne ideje o revolucionarnom i demokratskom potencijalu masa koji revolucionarni političari trebaju prepoznati i usmjeriti ga, on je zasluge za izbijanje Februarske revolucije 1917. godine, koje je dovela do abdikacije Nikolaja II., pripisao boljševicima u potpunosti slijedeći ono što je o tome napisao Trocki. No, desetak stranica kasnije, Faulkner je ustvrdio da su različiti sovjeti – radnički, seljački, vojnički, mornarski – bili organizirani izraz moći masovnog pokreta. „Dvije dominantne partije u Izvršnom komitetu Petrogradskog sovjeta bili su menjševici i eseri“ (151),  tvrdi Faulkner ne objasnivši odnos te provjereno točne konstatacije s ranije iznesenom političkom ocjenom o presudnoj ulozi boljševika i u Februarskoj revoluciji, a ne samo u Oktobarskoj, osam mjeseci kasnije. Tvrdnju koja proturječi prije spomenutoj ocjeni Trockog o presudnim zaslugama boljševika i za Februarsku revoluciju, Faulkner iznosi i pri navođenju uzroka neuspjelog ustanka u Petrogradu 4. srpnja 1917. Tada su „samo boljševici bili za vlast sovjeta, a oni još nisu bili dovoljno jaki“ (167). Kako su boljševici već u veljači mogli biti presudna pokretačka snaga ustanka ako još u srpnju nisu bili dovoljno jaki? Potvrdu shvaćanja uobičajenog u povijesnoj literaturi o Oktobarskoj revoluciji, prema kojem su 1917. godinu boljševici dočekali kao mala stranka, daje Faulkner još na jednom mjestu gdje navodi da je početkom te godine bilo 24 tisuće boljševika, 80 tisuća krajem travnja i 240 tisuća krajem srpnja (200).

Faulkner je ukratko objasnio karakter dvovlašća koje je uslijedilo uspostavom Privremene vlade. Menjševici, koji su bili reformisti, i unutar sebe podijeljenu eseri, koji su „u stranku uklopili ništa drugo nego konzervativizam bogatih seljaka, kolebanje srednje klase seljaka i pasivnost onih siromašnih“ (151), suglasili su se da daju podršku buržoaskoj vladi. Ni jedni ni drugi „nisu bili proleterski revolucionari koji su naumili zbaciti državnu vlast  i masovno razvlastiti bogate“ (151). Faulkner ne pronalazi lijepu riječ ni za te političke reformatore ni za buržoaske ministre pa tako uopće ne spominje da je Privremena vlada ukinula Ohranu, carsku tajnu službu, da je razvlastila sve gubernatore i vlast predala lokalnim sovjetima, da je uvela odlučivanje vojnih sovjeta o pitanjima vojske, da je zabranila dotad uobičajeno vrijeđanje vojnika i da je ukinula smrtnu kaznu, da je oslobodila sve političke zatvorenike što je, između ostalog, omogućilo nekim istaknutim boljševičkim vođama da iz Sibira odmah dođu u Petrograd. Ne spominjući nijednu zaslugu te vlade, kojoj je najprije predsjedao knez Lavov da bi ga naslijedio Kerenski, Faulkner navodi sve njezine nepobitne nedostatke. Taj popis je doista dug: nespremnost na radikalnu zemljišnu reformu koju je tražilo seljaštvo, odbijanje da udovolji zahtjevu sve većeg broja vojnika da se smjesta prekine rat, nesposobnost da se organizira učinkovito snabdijevanje vojske i gradskog stanovništva, nesposobnost da se upravlja ekonomijom, pripremanje terena za vojnu diktaturu u izvedbi generala Kornilova i nespremnost da se odrekne imperijalističkih težnji zbog kojih je Rusija ušla u rat.     

Dvovlašće, u kojem su sovjeti pružali legitimitet Privremenoj vladi pri čemu su ministri radili suprotno interesima članstva reformističkih stranaka koje su dominirale sovjetima, bilo je neodrživo. Lenjin je to shvatio i odmah po dolasku u Petrograd napisao je svoje poznate Aprilske teze kojima je pozvao na oružani ustanak i preuzimanje vlasti. Dugo je Lenjin uvjeravao i slamao otpor članova Centralnog komiteta koji su podržavali dotadašnju praksu suradnje s menjševicima i eserima u okviru Petrogradskog sovjeta. Uviđajući ključne slabosti Privremene vlade, lansirao je parole koje su boljševike u kratkom vremenu učinile ključnom političkom snagom. Bile su to parole: mir narodima, sva vlast sovjetima, zemlja seljacima, tvornice radnicima. Usporedno s tim, Trocki je organizirao Vojno revolucionarni komitet koji je nadzirao vojnike petrogradskog garnizona pozivajući ih na pobunu svaki put kad bi ih vlasti pokušale poslati na frontu.

Sve to omogućilo je Lenjinu da ostvari namjeru o boljševičkom preuzimanju vlasti prije nego se održi Sveruski kongres sovjeta, kao svojevrsni nadomjestak parlamenta, u kojem boljševici nisu imali većinu. Isto tako, bilo mu je važno da se Ustavotvorna skupština – koja je trebala odrediti budući karakter ruske države – ne sazove prije nego što boljševici preuzmu vlast. U svemu tome Lenjin je uspio. Oni delegati Sveruskog kongresa sovjeta, koji nisu podržali boljševički ustanak, napustili su zasjedanje toga tijela održano na dan osvajanja Zimskoga dvorca. Kad su vidjeli da nemaju većinu u Ustavotvornoj skupštini, koja je sazvana za 5. i 6. siječnja 1918. godine, boljševici su je silom rastjerali. „Peti sveruski kongres sovjeta isključio je 9. srpnja 1918. esere iz lokalnih, gubernijskih i nacionalnih sovjeta. Kako su druge partije bile zabranjene još prije toga, taj datum označava nastanak jednopartijskog sistema u Sovjetskoj Rusiji. Sovjeti su postali pokorno oruđe u rukama Komunističke partije.“ (Fischer 1985: 230).

Slijed događaja opisanih u prethodnom odlomku može navesti na zaključak da je Lenjinu bilo važno preuzeti vlast radi jednostranačke diktature svoje stranke. Faulkner Oktobarsku revoluciju ne vidi kao puč, nego kao revoluciju koja je omogućila ostvarivanje onoga čemu su mase težile, ukidanje klasne vladavine. Zanimljivo je da Faulkner ni ne spominje 9. srpnja 1918. kao značajan datum, a Fischer drži da je upravo tada započela jednostranačka diktatura.

Cijena mira s Njemačkom – što je bilo glavno obećanje boljševika koje su ispunili – bio je građanski rat u Rusiji. Tijekom četiri godine trajanja Prvog svjetskog rata u Rusiji je poginulo 1,5 milijuna ljudi, a u sljedeće četiri godine građanskog rata 12 milijuna. Da li je Lenjinovo obećanje o miru  bilo ostvareno? Louis Fischer je ovako sažeo problem odnosa boljševika i esera: „Eseri su bili žestoki i ustrajno su se protivili Lenjinovoj politici mira s Njemačkom i rata sa seljaštvom.“ (Fischer 1985: 224). Razumno je postaviti pitanje da li bi razmjeri građanskoga rata bili tako strašni ili čak da li bi uopće do njega došlo da je Lenjin bio spreman na kompromis sa strankama koje su imale podršku većine u sovjetima i u Ustavotvornoj skupštini. Faulkner takva pitanja ne postavlja ustrajavajući na ispravnosti Lenjinove revolucionarne politike.

Seljaci nisu dobili zemlju. U vrijeme građanskog rata pojavilo se u Rusiji čak i ljudožderstvo jer su sve vojske, među kojima je prednjačila Crvena armija, seljacima oduzimale sve što su proizveli. Rat protiv seljaštva, započet odmah nakon što su boljševici preuzeli vlast, nakratko je prekinut u razdoblju NEP-a od 1922. do 1928. godine da bi zatim, s otpočinjanjem prvog Staljinovog petogodišnjeg plana, na početku tridesetih godina, smrtno stradalo približno deset milijuna seljaka koji su bili žrtve Staljinove politike radikalne kolektivizacije poljoprivrede, intenzivne industrijalizacije i uništenja kulaka. Pokazalo se da je parola Zemlja seljacima bila smišljena samo iz taktičkih razloga, a seljaci su unaprijed bili predestinirani kao žrtve revolucije.

Tvornicama nisu upravljali radnici, a državom nisu upravljali sovjeti. Sovjetski Savez je bio država jednostranačke diktature.

Univerzalno objašnjenje za nepostizanje proklamiranih obećanja i ciljeva je izostanak revolucije u razvijenim kapitalističkim zemljama, ponajprije u Njemačkoj. Udružene snage kapitala i socijaldemokratskih reformista u zapadnim zemljama onemogućile su revolucionarni pokret radničke klase. Oktobarska revolucija je time bila osuđena na propast, tvrdi Faulkner.

Pisana vrhunskim publicističkim stilom, ova Faulknerova knjiga može ponijeti nedovoljno upućene čitaoce i možda ponekog od njih pridobiti za ono čemu je ona, prema autorovoj zamisli, i trebala poslužiti, za to da se svijet ne samo tumači, nego da se revolucionarno mijenja. S obzirom da autor ne skriva svoje aktivističke ambicije, može mu se tolerirati činjenica da je poneku od već davno utvrđenih činjenica zanemario u interesu održanja privlačnosti i kompaktnosti svoje priče. Knjiga potiče na kritičko razmišljanje o suvremenom kapitalizmu i o njegovoj političkoj nadgradnji. Kad bi bila jednako kritički raspoložena i prema baštini lenjinizma i trockizma, kao što je kritična prema staljinizmu, možda bi za razmišljanje o načinima moguće promjene svijeta u kojem živimo bila privlačnija za još širi čitateljski krug. U svakom slučaju treba pohvaliti i autora i izdavače koji su omogućili da se knjiga pojavi o stogodišnjici Oktobarske revolucije.

Citirana literatura:

Fischer, Louis (1985), Lenjinov život I, Zagreb: Globus

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.