Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše i fotografira: Nedim Tanović

 

 

Onomad, još 2004. godine, u Leirii, bezličnoj portugalskog provinciji, u velikom parku, dok su natočeni muži satima prije utakmice pjevali Moju domovinu, počeli su trnuti impulsi koji su me desetak godina bijesno gonili, kao razočaranog vjernika, da na zgarištu uništenog nogometnog identiteta pokušam naći novi hram. Međutim, sa svakim putovanjem, emocionalni prostor sužavao se neprimjetno, ali sigurno. Je li uopće bilo moguće iznova izgraditi ostrašćeni imaginarij, u sve istim i nezanimljivim „arenama“, što su nicale u mnogim gradovima sa svakim velikim takmičenjem. Igra jeste bila ista, ali stari su ljudi postali novi i nepoznati, promijenili su se zvukovi (ne postoje dva ista huka sa stajanja), zastave, boje. Sav taj novonastali kolorit brzo sam upoznao i shvatio, postao mi je blizak i ostao stran. Supstancija se potrošila. Jebi ga, trudio sam se barem. Kao silovani konvertit.

I takav bezvoljan i grintav, potrošeni kibic, skoro starac, ravnodušan od uzaludnog iskustva, svaki put sam silom navike kimnuo glavom. U ožujku smo aplicirali za karte tek u drugom krugu i bez problema ih dobili. Hrvatska – Nigerija, Arena Baltika, Kalinjingrad. Fotografije apartmana na ”Bookingu” pogledao sam ovlaš, bile su boje bakrenog sitniša. Cijena povoljna.  Pionersky, 1.500 kilometara, moj ”Peugeot”, malen, štedljiv i brz, macho boje, mat. Može, kimam, Svjetsko prvenstvo je.

Mladići s kojima putujem iskusni su i okoprčni. Jednostavni, kratke riječi i običnih interesa, koji se većinom nisu preklapali sa mojim. To mi je, uglavnom i odgovaralo, jer sam ih lakše mogao u mašti oblikovati, kao da su od plastelina, prema vlastitim potrebama stvarati fikciju. Taksim svakako nećemo naći. Omot korica knjige u naprtnjači, boje je mjedi i tamno plave, kasnog sumraka.

Opaka lipanjska vrelina ravnice pratila nas je kroz Mađarsku. Nešto prije podneva smo stali na benzinskoj pumpi, uz mali rotor u ravnoj pustopoljini. Mladići su kupili limenke Red Bulla i vodu, ja sam pojeo sendvič, spravljen ujutro prije polaska: ”gavrilovićka”, majoneza i krastavci u bijeloj mekanoj žemlji. Kao majčin, na prvoj ekskurziji. Pavel i Vladek spominjali su salmonelu. Pišali smo, a potom se slikali. Gledam fotografiju u mobitelu, sve bliješti, sunce se odbija o plastična zahodska vrata iza nas i pozlaćuje nam glave.

Vozio sam lokalnom cestom, sjene bijahu kratke, mala sela pusta, nema ljudi ni živine, otvoren je prozor, ali nema smrada govana, gnoja, sela. Kućice uz cestu uredno su oličeni četverokuti, nalik kulisama bezvremenog dječjeg sela. Usporio sam, vozio lagano u drugoj, ne bi li uhvatio tu nepomičnost, zagrlio smiraj i prazninu. Veličajnost vukojebine, koju čuva nedaleka žica, a rasporena srna visi i trune na njoj.

Kasnije je većinom vozio Wladek. Sjedio sam na prednjem sjedalu, protezao noge, izuo birkenstockice. Pluto je upilo znoj stopala, u tamnim je mrljama, mislio sam, jedino vjerodostojno upisano nježno milovanje gasa, svaki trzaj kvačila. Ugodno je čujan dodir gume i hrapavog asfalta, ali u tom zvuku i sitnoj prašini progutanog prostora, slike promiču i brzo se rastaču. Mutne, kao pod riječnom vodom kad otvorim oči. U čas su jalova prošlost. Mrlje znoja. Pavel je iza drijemao.

Cesta se širi, ali morali smo usporiti. Rajka, napušteni granični prijelaz, betonski konstrukt (vire li rđave žice iz betona, ili bi trebale viriti?), iz daljine izgleda kao skelet dinosaura. U blizini je istoimeno nevidljivo selo, još na mađarskoj strani, ali skoro pa predgrađe Bratislave. Bratislavu smo samo okrznuli. Grad je halapljivo gutao pokrete usijanog lima. Sve to gmiže lagano, nervozno se glasa neugodnim trubljama, stopljeno pod vrelim suncem u surovu gužvu na gradskim ulazima. Nove spavaonice živih boja, lažno vesele, i turobne trgovačke centre od stakla i betona uz prigradsku petlju, ostavili smo u retrovizoru,  kao opsjenu što titra u ispušnim plinovima, a koja nas se nikako ne tiče u tuđem gradu. Na pravcu za Brno i Ostravu gužva se brzo rasula.

U Češkoj su polja pšenice i ječma tlocrtno uredna. Živnuli su Pavel i Vladek, sviđa im se radišnost češkog čovjeka.

Željezno srce Ostrave stalo je 1994. godine. Dimnjaci uz cestu, sivi džini nijeme snage, snube oblake koje danima nismo vidjeli. Sve se spojilo u divno sivo i progutalo ostale boje. Naopaki sjaj. Želio sam do koksare u Vitkovicama, ali nismo imali vremena, konak je dogovoren u Lodzu.

Dwa serduszka cztery loczy, lojojoj

Co plakaly we dnie w nocy, lojojoj

 

Gotovo dva mjeseca nakon povratka, u „Metalcu“, na otvaranju Sarajevskog festivala, sa suprugom sam gledao Zimne Wojne, Pawela Pawlikowskog. I Poljska se odjednom sažela u dva takta i prosti stih, u putenom pjevu Elenne Kuligove i ansambla Masowsze. Čudna me čežnja obuzela: Podwarpie, Czestohowa, Piotrkow Tribunalsky, mjesta na prometnim tablama uz cestu, svejedno je gdje, i mislio sam opet o Stasjukovom romanu, koji je još uvijek bio u naprtnjači. O isčezlom svijetu tržnica rabljene robe, Pawelu i Wladeku.

Međutim, tu su još uvijek Legia, Lech, Widzev, Piast, Cracovia…. Ćelave glave i izbildana torza, groteskna vojska u trenerkama od balon svile. Dobre koreografije, česte bakljade, dogovorene tuče u polju, bez cipelarenja i noževa. Nogometna tranzicija koja traje dvadesetak godina, autistična i sve manje zanimljiva.

Pretjecali smo cerade nebrojenih manova, mercedesa, scania, na kojima su oslikana slova cvrkutala mekim milozvučjem naziva tvrtki i dalekim rutama. Vozači bijahu krhki, lagano pognuti nad velikim volanima, naočiti skoro, sa modernim dioptrijskim naočalama jarkih boja na nosu. Za odmora, jeli su piletinu iz KFC-a, pored pumpe BP Otloczyn, uz cestu, preko puta koje je veliki zatvor. Iza rešetki na malim prozorima, glave zatvorenika, kao u nekom stripu. Između traka poluautoputa, blijeda je je živica.

Bojao sam se, Lodz će ishlapiti s mjehurićima dobrih „Warke“ i „Ziwieca“. Prazne litrene krigle mijenjali smo za poljsku zastavu, u birtaškoj nagradnoj igri povodom Svjetskog prvenstva. Pijani čovjek preko puta, imao je steznik za vene od gležnja do koljena, iz njega je izvukao karticu i platio pivo. Piotrkowska ulica, stara šetnica, ugodno nas je usporila, pomjerali smo se samo od stola do stola. Kaldrma Piotrkowske je obnovljena, podatna pijancima, nije više od mačjih glava, okruglog neotesanog kamena, koji se tražio u šumi. Na starom hotelu Grand ljušti se fasada.

Ostaci poljskog Manchestera, divna ciglena zdanja bivših tvornica tekstila, danas su ogromni kompleks dućana, pretencioznih restorana, galerija i muzeja. Nenametljiva ljepota tamne cigle i razmetljivi sjaj stakla i neona, isprazno brendiran.

Kasnije, u Zagrebu, draga je prijateljica uzgred rekla: „Ko zna, po čijim ste kostima hodali?” Da, ko zna?  Slabovidni riđokosi student-recepcionar na praksi nije bio od velike koristi. Morali smo krenuti dalje. Pavel i Vladek, mamurni i neraspoloženi, nisu pokazivali veliki interes, a i ja sam bio zdvojan, jer činilo se nepristojno površno  i samo prigodno, u brzini tragati za toponimima jednog nestalog svijeta. Baloty, u kojem je snijeg crn od čađi, mirišu vijenci češnjaka, a sleđ se prodaje u bačvama ispred sirotinjskih stračara. Dozivati duhove dugih brada, u crnim halatama. Geto u Lodzu. Iznova pokušati shvatiti neshvatljivo. Je li ovaj pomen dovoljan, ili ništa nije dovoljno.

Poljski je dio negdašnje Istočne Pruske zelene boje, ponešto blijede, sve do kraja obzora gdje se ravnica spaja s nebom u magličastoj crti. Moja putovnica vrijedi još četiri mjeseca, obuzela me lagana nelagoda, pa puno pričam. Vladek zajebava, razgledal’ buš deltu Wisle, ak’ ne prejdeš u Rusiju. Pavel je nadrkan, šapke na lijepim glavicama ruskih graničarki velike su i opasne. Daj se smirite, jebo ga pas. Fan ID, putovnice, vozačke i prometne dozvole, osiguranja, sve je nestalo iza stakla. Vadimo stvari iz prtljažnika, dva kartona „Pana“ ne privlače naročitu pažnju. Popunjavamo formulare. Kontrola i pregled traju skoro sat vremena.

Vladek je petljao po navigaciji, nešto se čudio i objašnjavao, na nadvožnjaku su radovi i gužva, a ja bijah nezadovoljan, jer odjednom mi se učinilo da sam u lažnoj Rusiji. Za prvi put, trebao je biti Ural, Jekterinaburg, neka dalja i ozbiljnija Rusija, a ne ovaj administrativni privid, „krpica“ na Baltiku, odakle se dalje u Rusiju cestom ne može. Od Kalinjingrada do Pionerkya još je trideset kilometara. Na lokalnoj smo cesti, uz nju je trska i visoka trava. Prelazimo prugu. Gde je more? Kakvo sad more, daj pazi, jebi ga, ova pruga je pol’ metra visoka, isssus bog. Pionersky.

Ni selo ni grad. Prelazi su nagli, kuće u kojima se živi, i one ladanjske, nemogućih stilova, uz koloplet su uskih, izlokanih ulica, koje vode do novogradnji od fasadne cigle. Zgrade tvore pravilni četverokut, mali trg, ujedno parking i dječije igralište. Puno je djece, odraslih nema, djeca se igraju sama, kao mi nekad. Debela djevojčica tuče mlađeg dječaka. Kasnije trgaju topli bijeli kruh.

Hodamo kroz bjelogoričnu šumu i spuštamo se prema moru. Staza dijelom vodi uz visoku ogradu rezidencije za odmor ruskog predsjednika. Nestvarno velika ograđena površina. Iza ograde vire krovovi i velike antene. Nema drugih zvukova, čuju se samo naši koraci i ptice. Obala dolje, zavodljivo je pusta, sami smo, zrak je oštar, ljekovit, prepun kisika, a more nije smeđe boje. Sjedili smo na klupi, duboko disali, potom pušili i pili kefir s koprom. Nebo je postalo jantarno.

 

Popevke sam slagal’ i rožice bral

Svu svoju maladost ja tebi sam dal’.

 

Zaustavite zemlju, lopta kreće. Dan uoči utakmice ušli smo u Kalinjingrad. Konigsberg su osnovali vitezovi Teutonskog reda, nakon Sjevernih križarskih ratova i misije skrivenog pokrštavanja. Imannuel Kant, za života nigdje nije mrdnuo iz Konigsberga. Katedru psihologije, na Albertus sveučilištu, od 1940. – 1942. godine držao je Konrad Lorenz, austrijski zoolog i nobelovac, kažu vrlo osebujan. Dio života, koji je kasnije želio zaboraviti. Bitka za Konigsberg, na kraju Drugog svjetskog rata, trajala je četiri dana. Grad je gotovo u potpunosti uništen, a oko 200.000 preostalih Nijemaca protjerano je iz grada. Mnogi su u zbjegu pomrli od gladi i zime. U grad su doseljeni Rusi, jednako nesretni, ali živi, iz raznih dijelova Sovjetskog Saveza. Postao je Kalinjingrad. Leonov, Pacajev, Romanenko i Viktorenko su astronauti koji su živjeli u Kalinjingradu. U Kalinjingradu je rođena Ljudmila Putina. Nogometni klub zove se Baltika, igra u drugoj ruskoj ligi, a utakmice su slabo posjećene.

 

Na putu prema centru, brojne su sive Grbavice, oživi ih tek rijetka obnovljena fasada. U Teatraljnoj ulici pronašli smo garažu i parkirali. U malom dućanu kupili smo jeftini Carlsberg, a prodavačica, simpatična kosmata muškobanja, upozorila nas je da se na ulici ne smije piti. Sklanjamo se iza jedne zgrade, a straga na tratini, malo zaklonjena brezama i grmljem je trafostanica na kojoj je oslikan mural: Lav Jašin u letu, jednom je rukom uhvatio loptu i smiješi se. Šutirao je Bobek. Pričinja se da vrišti Radivoje Marković, kao u kadrovima iz Oca na službenom putu.

Intuitivno smo naslutili da će provizorno središte zbivanja sutra biti uz skver Pobjede, koji kruži oko prostranog platoa ispred pravoslavne crkve. Preko puta je trgovački centar, a ispred njega birtije. Na platou je vitki spomenik palim borcima. Crkvene kupole i petokraka na vrhu spomenika u jednoj vizuri.  Krenuo sam u mjenjačnicu, nešto zamišljen, a uvijek smušen i nespretan. Promet na skveru je gust. Prestravila me škripa kočnica, ukočio sam se na metar od „šajbe“ trolejbusa i buljim u lice vozača. Trolejbus vozi baka u pletenoj vesti bez rukava, maše glavom, a čas kasnije široko se lice razvuklo u očaravajući osmjeh. Bljesnuo je zlatni zub, a osaljena gola ruka maše mi da prođem. Vadim mobitel i slikam baku. Pavel će kasnije, kakav kreten.

Bijeli šator je Fifin fan shop. Kupovali smo majice, Pavel nije zadovoljan, nema ženskih, strukiranih, kaj bum ženi kupil? Nedaleko je i oficijelna fan zona, pusta, vrzma se samo primjetno puno policije. Promiču i „naši“, čujemo ih, većina još nije u kockicama. Srednjovječni likovi sa „pederušama“ na ramenu, u „Paul & Shark“ majicama, uniformi uspješnih privatnih poduzetnika koji rade s državom. Stigli su sponzorskim charterima. Uz široku aveniju, pa kroz pothodnike, vukli smo se prema šumovitoj adi na rijeci Pragel. Gotička katedrala, izgrađena na adi u XIV. stoljeću i Kantov grob preživjeli su Staljinove orgulje. Plakati najavljuju koncert zagrebačkih glazbenika u koncertnoj dvorani katedrale. Sponzor je „Podravka“. Na povratku, pronašli smo sjenovitu vrtnu terasu, jeli meso s mesom i samo sjedili. Do nas, za tri spojena stola, velika grupa bučnih Azera proslavljala je Bajram.

 

Prostor je osvojen, opušteni i sigurni čekali smo bez velikog uzbuđenja. Spokojni stari rutineri. Rituali više nisu uzbudljivi kao nekoć. Dan utakmice lagano se otvara, a Kalinjingrad je dirljivo mlad i neiskusan, još ne umije slagati nogometnim turistima. Rusi se samo smješkaju i čude. Vladeku se u naprtnjači raspala matrjoška, grdno psuje. Oko Skvera Pobjede gomila krupnja. Teritorij se zapišava zastavama. Smjestili smo se na terasi velike pivnice, podne, zagušljivo je ispod tende. Oko nas, alkohol počinje raditi. Sretni Hrvat iz Australije, okićen kockicama, poput novogodišnjeg drvceta, u pijanom transu igrao je ulogu života. Vere se uz štangu, poveo je pjesmu, oči su mu raskolačene, žile na vratu pulsiraju, dirigira, prvi glasovi ga slijede. Tri iste pjesme, stare dvadeset godina. Rusi ga slikaju, žena smiruje, skida sa štange, odvodi. Na ekranu, u dnu terase, Francuska se muči sa Australijom. Igrali smo hendikep. Dvojica iz Salzburga, porijeklom od Banja Luke, noć prije, u karaoke klubu, pokupili su malu Ruskinju, kažu obećali i ljetovanje u Omišu. Djevojka izgleda lijepo, uredila se kao za večernji izlazak, a oni ne znaju kako da je se riješe. Naišli smo na poznate, lete runde, višak priče, besmislena prisnost u tuđini. Jedemo kobasice. Pavel je otišao pronaći strukiranu majicu.

Pivo nježno udara u damare, sati ubrzavaju. Na uređenom travnjaku ispred terase prostrte zastave, zgužvane limenke, vrećice, staklo. Muškarci se grle kao na seoskoj koridi. Neki su zakasnili bar deset godina i njihov je ushit zamorno nepriličan. Čitam potpise na zastavama: Mrkodol, Livno, Tomislavgrad, Stuttgart, Babina Greda, Sydney… Ultrasi primjetno nedostaju. Tek nekolicina sa strane, „u civilu“, mrki i podsmješljivi, pokušavaju kupiti karte. Cjenkanje i skoro tuča sa Hercegovcima. Neko je kresnuo baklju, huk jača i širi se. Prilazi stari paralitik u kolicima, na glavi mu kapetanska kapa baltičke mornarice, duga brada je sijedo žute boje, ordenje resi grudi, a u ruci plastična boca sa votkom. Tužni model za slikanje sa ushićenom gospođom u kockicama. Ona nosi Zarinu poklon vrećicu. Pjesma.

Stadionu prilazimo popločanom poljanom. Kao da su radnici još jučer bili ovdje. Uokolo su štandovi sa skupim sponzorskim Budweiserom‘. Volonteri sa velikom rukom od spužve ”daju peticu” u znak dobrodošlice. U daljini je bina, kojoj se ne može prići, svira swing orkestar u bijelom. Arena Baltika trebala je navodno biti veća, ali je za gradnje cijela konstrukcija počela tonuti u močvarno tlo, tako da je, ipak, izgrađen stadion upravo po ljudskoj mjeri. Kontrole nisu stroge, Fan ID i površno pipkanje

Smještamo se na tribini.

Ostale utakmice hrvatske reprezentacije gledao sam na televiziji, u Koprivnici, Zagrebu i Sarajevu.  Na povratku smo noćili u Ostravi. Vidjeli smo koksaru u Vitkovicama. Pavel i Vladek, išli su opet, kombijem su prevalili nove tisuće kilometara u Rusiji. Ne znam da li je Pavel našao strukiranu majicu. Zvali su i mene, ali moje poslanje završilo je  u Kalinjingradu. Biće da tada, u prvoj pobjedi, činila se nekako mlaka i obična, nisam naslutio veliku priču. A u toj priči, u prašinu se rasula jedna okamenjena nogometna povijest, za koju sam mislio da je stalna i nepromjenjiva, zauvijek. Nastala je nova. Ili sam tu pobjedu gledao sebično, samo kroz sebe, da nepouzdanom sjećanju dodam novu priču, ne nužno do kraja istinitu, kao zadnji nježni pokušaj povratka u dječačku razigranost, koja mi više ne dolikuje.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.