Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Gordan Nuhanović

 

Centralni Tian Shan masiv ili Nebeske planine vidljive su iz gotovo svakog dijela Kirgistana. Njegovi oštri vrhovi krijepe i nadahnjuju vječnom bjelinom. Stoga ne čudi da je jedan od vrhova Tian Shana odabran za stanište Khan Tengrija, Gospodara neba. Ponekad, kada je čovjeku teško, dovoljno je da digne pogled prema Nebeskim planinama pa da mu duh utješi njihova gorda ljepota.

I danas je animistički kult tengrizma prisutan u Kirgistanu (većinski sunitskoj zemlji), mada više u smislu obnove staro-turkijske tradicije unutar različitih kanata što su se u središnjoj Aziji izmjenjivali do ruskih osvajanja u devetnaestom stoljeću. Retradicionalizacija, kojoj su se odale sve post-sovjetske zemlje, uz uobičajenu je pompu oživjela drevne junake i mitove. Pa ipak, povijest grada Biškeka novijeg je datuma; kada su ruske carističke trupe 1862. slomile otpor Kakandskog Kanata, na mjestu današnje prijestolnice stajala je tek omanja, slabo utvrđena naseobina zvana Pišpek, u prijevodu „mjesto podno planine“. Poslije su uslijedila preimenovanja: najprije u Biškek, a potom, nakon revolucije, grad je dobio ime po generalu Frunzeu čije ime još uvijek nose mnogi toponimi, sela, klubovi i ulice diljem Republike. Devedesetih je, dakako, opet postao Biškek.

Muzej Mihaila Vasiljevića Frunzea smješten je u reprezentativnom dijelu grada, a uz ratni put tog boljševičkog vođe predstavljen je i kontekst građanskog rata u SSSR-u, glavne bitke s bijelim generalima i napokon pobjeda te proglašenje Kirgistanske SSR 1926. godine. Frunze je utjelovljenje novije povijesti zemlje, kamen temeljac suvremenog Kirgistana kojega je ovaj bliski Lenjinov suradnik, inače rodom Moldavac, izveo na pozornicu historije.

Nisam bio iznenađen što među svim bivšim sovjetskim republikama upravo Kirgistan najbolje čuva komunističko naslijeđe. Višemetarski Lenjin usred Biškeka čvrsto stišće pest i ustrajno prijeti kapitalističkom imperijalizmu, iako su stotinjak metara dalje, na Chui bulevaru, nanizani brendovi i banke globaliziranog svijeta. U balzamiranju sovjetske prošlosti još je revnija kirgiska provincija gdje avenije i bulevari (kešesiji) nemaju problema s Lenjinovim imenom, kao što ni nacija nema problem s Domovinskim ratom, kako proruska historiografija naziva vojnu Crvene armije u Drugom svjetskom ratu. Među herojima ističe se general Panfilov čiji je vod sastavljen od Kirgiza i Kazaha zaustavio napredovanje tenkova Wermachta nadomak Moskve.

Lenjinu, koji slobodno egzistira među filijalama međunarodnog kapitala, od devedesetih društvo prave i epski junaci staroga doba. U toj sviti najvažniji je Manas koji se kočoperi na konju nasred glavnog Ala-To platoa u Biškeku. To je zasad neidentificirani lik kojeg spominje i veliča perzijski ep u svojih 210.000 stihova, no tama što vlada oko Manasa nije spriječila Vladu Kirgistana da 1995. proslavi 1000. obljetnicu njegova rođenja.

Nakon višednevnog sondiranja po Biškeku krenuo sam maršrutkom u unutrašnjost zemlje, prema planinama Tian Shana. Izlazak iz grada pokazuje onu grubu stranu tranzicije. Bazar Oš tek je jedna od nepreglednih pijaca gdje se, natkrivena ceradama i kartonima, nudi cjelokupna proizvodnja ove siromašne zemlje. Lica otvrdnula od svakodnevnih tegoba, prosjačke tezge s iznošenim cipelama i skromnim potrepštinama, neoplakane lade i moskviči… Na jednom štandu trguje se čak i kamenjem. A onda, usred ruševnih kućeraka, odjednom zasja groteskna palača u stilu fantazija iz „Hiljadu i jedne noći“, očito plijen kakvog novo-Kirgiza. Ali, po izlasku iz grada iščezava svaka natruha boljeg života i kreće poljoprivredno-stočarski Kirgistan. Doline napučene ovcama i konjima, skromna zdanja s limenim krovovima između kojih djeca jašu magarčiće, prljave jurte, usjevi, zaprege te ovdje-ondje pokoji bjeloruski traktor na tri točka kakvim se u Slavoniji oralo početkom šezdesetih. Putujem uz kazaško-kirgisku granicu. Sa strane bogatijeg susjeda razapeti su kilometri bodljikave žice. Zbog nedavnog verbalnog rata dvaju vlada, prijelazi su zatvoreni pa oko tisuću kamiona stoji na cesti. Odmah je procvjetala i trgovina na malim improviziranim tržnicama koje nude okrijepu kamiondžijama, ali i ostalim putnicima koji su zapeli u koloni.

Na putu prema termalnom jezeru Issyk Kul valja zastati kod zaštićenog minareta Burana. Ta osmatračnica iz 11. stoljeća, inače dio istoimenog naselja, visoka je 24 metra, a na krunište vode uske i zavojite stepenice. Stopala ljudi iz toga doba vjerojatno su bila dvostruko manja od današnjih, s obzirom da na stepenicu stane jedva vrh moje bakandže. Zato je vidik s tornja nagrada za trenutke zebnje u mračnom prolazu; iznad doline i nižeg gorja poput neke zastrašujuće kulise uzdižu se visovi Tian Shana. Sama dolina posve je žuta. Sunce još uvijek pali i travu i zemlju. Nitko se ne sjeća kada je zadnji puta kišilo. Skidam laku jaknu, preko podneva temperatura se diže do dvadeset i osam stupnjeva, mada je početak studenog. A već za par dana, ukoliko to odluči Kan Tengri, može napadati i do dva metra snijega.

Rivijeru na jezeru Issyk Kul zatekao sam pustu. Sezona se okončala. Gradić Čolpon Ata prije je nalik kakvoj neutješnoj kasabi, nego li turističkoj meki Kirgistana. Kažu da se ovdje odmaraju Kazasi, te Kinezi i Ujguri iz ne tako dalekog velegrada Urumćija, no primijetih tek omanju ekskurziju studenata iz Bangladeša. Do obale vode grbavi zemljani puteljci. Sjedam na plažu i otvaram pivo. Siromaštvo i nemar ipak ne mogu umanjiti ljepotu golemog jezera omeđenog planinama za koje je upravo poniralo sunce, okrvavivši svojim odrazom površinu vode. Jedan staro-sovjetski hotel, lječilište, ipak je bio otvoren. Nakon večere studenti iz Bangladeša krenuli su u otkrivanje mjesnih znamenitosti što su se možda krili u mraku. Ja sam otkrio tek malo kino, i to zahvaljujući zvučniku na ulazu u salu koji je gromoglasno emitirao kirgiske šlagere.

Sutradan sam nastavio još istočnije, u Karakol, nekoć isturenu rusku karaulu prema Kini. Danas je Karakol pomalo zaboravljena čaršija u kojoj, barem naizgled, ne radi ništa osim bazara. Obišao sam ga pješice uzalud se raspitujući za „centar goroda“. Prolaznici su slijegali ramenima i mahali rukama u svim smjerovima. Zaključio sam da je centar svuda i nigdje. Uzbudljivija od Karakola okolna je priroda, odnosno planine koje udomljavaju dvadeset preostalih snježnih leoparda i brojnu koloniju medvjeda. I onda, usred sunčanog dana, ukazao mi se i Kan Tengri, ledenjački vrh od 7000 metara. Poslijepodne sam maršrutkom krenuo u Narin kroz sedla i vrleti centralnog Tian Shana. Uokolo su već ozbiljni vrhunci, neki i iznad 4000 tisuće metara, sunce se gubi iza oblaka, dan postaje siv, a u zraku miriše snijeg. Pokušao sam si predstaviti taj niz ulančanih planina. Istočni krak koji se prostire prema Kini s dva vrha, Kan Tengrijem i Vrhom Pobjede, te onaj južni masiv koji se vezuje uz gorje Pamir i koje se u tadžikistanskom dijelu polako uzdiže da bi najzad kulminaciju doseglo na 7495 metara visokom Vrh komunizma.

U jednom klancu što ga je izdubila rijeka Narin stisnuo se istoimeni grad. Glavna, Lenjinova avenija krivuda uz mušičavi riječni tok. Dugo sam hodao njome u potrazi za jedinim kafićem s Wi-Fijem u gradu. Noć me zatekla na ulici. Po kvartirkama su se palila svjetla, žmirkava i nejaka. Kada se činilo da cijeli grad ćoravi pod slabim naponom, na jedinom proširenju ukazala se velebno rasvijetljena palača gradske i regionalne uprave. Uz novu džamiju, to je više-manje sve od Narina. Vijesti o mogućem snijegu natjerale su me na užurbanu evakuaciju. Zimi je Narin uglavnom odsječen od ostatka zemlje. Malo je taksista koji bi se upustili u vožnju lošim, snijegom zametenim cestama. Sutradan, međutim, vrijeme se opet proljepšalo. Redovnom linijom maršrutke za nekoliko dolara dovezao sam se u desetak sati udaljen gradić Džalal-Abad, na samoj uzbečko-kirgiskoj granici, a ondje – promijenivši furgon – spustio se u obližnji grad Oš, za koji kažu da je stariji od Rima. I Džalal-Abad, a posebno Oš, kotiraju kao „vrata“ u Centralnu Aziju, to su nekadašnje mitnice na Putu svile, s više džamija i orijentalnih građevina od Biškeka i drugih kirgiskih čaršija. Ovdje, u plodnoj Ferganskoj dolini (gdje je nekoć kineski car tražio krilate konje) uspijeva iznimno slatko voće i povrće, osjeća se blizina granice i plamteći žar trgovine. Iznad mahale je glavna atrakcija – Suleiman-too, Solomonova planina i čuvena pećina u čijoj se poroznoj unutrašnjosti nalazi sveto molitveno mjesto staro gotovo tisuću i pol godina. Ondje je i muzej u obliku goleme satelitske antene čija su vrata, nažalost, bila pod lokotom. Kozjom stazom sišao sam na bazar po glasovitu uzbečku dinju te u podnožju pet-metarskog Lenjina, na glavnoj ploščadi, pričekao maršrutku. Moj krug po Kirgistanu trebala je zatvoriti noćna linija za Biškek, gdje sam rano ujutro imao let za Istanbul i Zagreb.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.