Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Nenad Rizvanović

Hanif Kureishi, Zadnja riječ, TKD Šahimpašić, Sarajevo, 2015.

 

Nije, naravno, nikakva novost da postoje romani u kojem je pisac glavni junak, no književna je novost – ili još bolje moda – bujica (pseudo)biografske fikcije koja se u zadnje vrijeme sručila na književnu scenu. Čak ni ugledan autor poput Hanifa Kureishija nije odolio ovoj pošasti koja je, ako ništa drugo,  povećala broj permutacija u kojima se izmjenjuju fiktivno i auto/biografsko. U svom sedmom romanu Zadnja riječ Hanif Kureishi ispisuje priču u kojoj se svašta događa: moćni literarni izdavač, stanoviti Rob Devereaux, luđak i boem, unajmljuje mladog pisca Harryja Johnsona s književnim zadatkom da napiše biografiju o ostarjelom bardu postkolonijalne književnosti Mamoonu Azamu, koji živi u Somersetu s novom suprugom Lianom. Nije teško detektirati da je lik Mamoona Azama neprikrivena aluzija na nobelovca V. S. Naipaulua kojeg, baš poput Mamoona Azama, bije glas da je snob, ženskar, preljubnik, seksist, reakcionar, nasilnik, rasist i, da ne zaboravimo, ljubitelj kriketa.

Mamoon, dakako, nije doslovno precrtan Naipaul, niti je Kureishi spao na tako niske  grane da u svom romanu izvrši biografski atentat na nobelovca Naipaula, jer je njegova romaneskna akcija mnogo ambicioznija: u Mamoonov je lik, naime,  Kureishi utkao i mnoštvo vlastitih autobiografskih detalja ispitujući, usput, i vlastiti odnos prema spolnosti, nasilju i rasizmu. Isto tako, više je nego očito da se Kureishi “utkao” i u lik mladog i plavokosog  pisca-početnika koji se zove Harry Johnson – sabirući vlastita mladenačka iskustva – što roman Zadnja riječ  vodi prema  složenom trostupanjskom romanesknom prijenosu koji otvara mnoštvo mogućnosti za različita tumačenja. Možda je Kureishi zapravo izmislio likove biografa Harryja i klasika Mamoona kao i priču o nastanku književne biografije – u koju su naravno upleteni mnogi “skandalozni” i “pikantni” detalji –  samo da bi zavrtio neku vrstu vlastite alternativne autobiografije?

Bilo tako ili nekako drukčije, Zadnja riječ je dinamično i napeto štivo koje se lijepo i lako čita i u kojem nikada niste sigurni piše li Kureishi o vlastitom životu ili o Naipaulovom ili možda  o životu nekog drugog pisca, primjerice Philipa Rotha ili čak i J. D. Salingera. Možda je Kureishi ovom višeslojnom književnom igrom – koja jest pomalo i književna navlakuša – čitateljima poručio da se okane odgonetavanja piščevih privatnih života? No, čemu onda uopće služe književne biografije, ako služe ičemu? Negdje u romanu Harry veli svom izdavaču da je uzor njegovoj budućoj  knjizi slavna Ellmanova biografija o Jamesu Joyceu, što je lijepa i dakako neostvariva književna ambicija: teško je naime zamisliti da bi netko još jednom mogao napisati onako važnu i temeljitu biografiju o nekom piscu kao što je Ellman napisao o Joyceu. Naravno, Ellmanova knjiga o Joyceu u ovom je slučaju više odgovor nego pitanje: književne biografije nekada su bile ozbiljan književni posao, a današnja je džojsologija nezamisliva bez Ellmanove biografije; no stvari su se u međuvremenu tako drastično promijenile da književne biografije sve više nalikuju kućnim pornićima ili barem alatima kojima se, kako eksplicitno veli izdavač Rob Devereaux, jedan poljuljan bard – koji je izblijedio iz fokusa književne javnosti – mora iznova osoviti na vlastite književne noge.  

Hanif Kureishi, naravno, nije propustio priliku da u romanu povede široku raspravu o razlikama između stvarnog i napisanog, o istinitom, lažnom i izmišljenom u biografskom, i svim mogućim manipulacijama, prevarama i opsjenama iz ove oblasti, uključujući i maskiranje destrukcijom, seksizmom i sličnim književnim tricama koje literarno čudovište poput Mamoona čine još  simpatičnijim i šarmantnijim. Vjerojatno nije potrebno posebno napominjati da se i u ovoj Kureishijevoj knjizi mnogo toga vrti oko seksa – Kureishi odavno figurira kao verzija postkolonijalnog Philipa Rotha koji rado u prvi plan izbacuje seksualni višeboj ukrašen kojekakvim ljubavnim peripetijama o kojima piše nonšalantno i zabavno.  Zadnja riječ, nadalje, sadrži mnoštvo ilustrativnih detalja o smislenosti pisanja i smislenosti književnih karijera kao i mnoštvo anegdota, viceva i kojekakvih drugih književnih upadica na račun fantomske književne industrije – ali i industrije književnosti – u kojoj Kureishi na duhovit i ironičan način ismijava književnu taštinu, književnu bijedu i književno licemjerje. Roman je posebno zabavan u surovom tračanju pisaca: “ Ko sad može i pomisliti na Larkina a da mu na pamet ne padne njegova zaluđenost bedrima mladih učenica i paranoidna mržnja prema crncima. Ili uzmimo Erica Gilla i njegova spolna općenja s manje više svakim članom porodice uključujući i psa? Proust je volio gledati kako muče pacove, a porodični namještaj je donirao bordelima. Dickens je svoju ženu zazidao i odvojio od djece. Lilian Hellman je lagala. Dok je Sartre živio s majkom, Simone de Beauvoir mu je podvodila ljepotice; prvo je zavidio Camusu, pa se tek onda obrušio na njega. John Cheever bi se skitao po javinim WC-ima, pa bi se onda vratio kući ženi, proširenih nosnica. P. G. Wodenhouse je pravio emisije za naciste. Mailer je izbo nožem svoju drugu ženu. Dvije ljubavnice Teda Hughesa počinile su samoubojstvo. A što se tiče Styrona, Salingera, Saroyana, književnost je za njih bila stratište: pero u ruke nikada nije uzela u ruke niti jedna pristojna osoba” (41).  Hanif Kureishi je svoju književnu igru naposljetku odigrao do kraja i na kraju romana saznajemo da je Mamoon posve iznenada napisao novi roman o “mladom obožavatelju koji dolazi u posjetu starijem piscu te počinje pisati knjigu o njemu” (264).

Fikcija o fikciji često je sinonim za književni ćorsokak, kao knjige u kojima su pisci književni likovi, u što treba uključiti i bizarni fenomen tzv. campus novel, vjerojatno najzamorniji književni žanr, osim ako ih baš ne ispisuju autori kalibra Nabokova, Rotha, Johna Williamsa ili DeLilla. U Zadnjoj riječi Kureishi se nasmijao gomili književnih stereotipa, ponajprije  stereotipu o zajebanom, nepredvidljivom, nasilnom i opasnom piscu, kakav je Mamoon, koji je možda književni genij, ali i iskompleksirani slabić. Još je važnije Kureishijevo umijeće da  briljira u slatko- gorkim sekvencama u kojima s lakoćom tragične situacije zaslađuje humorom i ironijom, ali isto tako zna pomilovati istinski tragične junake.

Danas se čini malim književnim čudom napisati suvisao i čitljiv roman o isprepletanju  biografskog, stvarnog i fikcionalnog, i to još duhovit i gibak roman, zabavan tamo gdje bismo očekivali da će biti zamoran, no to nas književno čudo još može podsjetiti da fikcija i biografija  utječu na istinu našeg individualnog postojanja. Kureishijev književni eksperiment je dakle uspio: Zadnja riječ je njegov najbolji roman još od vremena Bude iz predgrađa.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.