Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dubravka Bogutovac

Uz čitanje Dizdarovog prikaza knjige Englezi o Njegošu i Crnoj Gori Ljubomira Durkovića

 

U časopisu Život objavljen je 1964. godine tekst Maka Dizdara pod naslovom Dokumenti o intimnom liku Njegoša, koji je zanimljiv ne samo kao prikaz knjige Ljubomira Durkovića Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, nego u prvome redu kao dokument Dizdarovog viđenja mjesta Petra II. Petrovića Njegoša u književnopovijesnom i političkom kontekstu kultura južnoslavenskih i europskih naroda. Tekst koji je povod Dizdarovom prikazu publikacija je dr. Ljubomira Durkovića-Jakšića, zbirka putopisa, memoara i zapisa devetorice Engleza koji su posjećivali Crnu Goru, iz različitih namjera i povoda, u razdoblju od 1839. do 1851. godine, te o tome ostavili pisane tragove koji su polazište za istraživanje Crne Gore Njegoševa doba.

Crna Gora je u europskim okvirima bila smatrana barbarskom zemljom, čije stanovništvo čine razbojnici, sve do 1838. godine, kad je posjećuje saksonski kralj Friedrich August i potom „obavještava“ Europu o tome što je u toj zemlji barbara zapravo zatekao – ističe Duraković u uvodu svoje knjige. Turci su Crnu Goru zvali Karadag – ime koje je identično jermenskome gorju sličnog povijesnog usuda. Friedrich August prvi otvara vrata toga Karadaga, „egzotičnog i stravičnog“, tvrdi Dizdar u svome prikazu ove zanimljive i vrijedne publikacije, koja ujedno predstavlja i prvi broj biblioteke Vrijeme i ljudi, pod uredništvom Milorada Stojovića, u izdanju titogradskog Grafičkog zavoda.

„Podvig“ i „zavidna pustolovina“ riječi su kojima Mak Dizdar opisuje pothvat Friedricha Augusta, promatran u kontekstu vremena u kojem se događa. Nakon ovog pionirskog posjeta Friedrichova, mnogi stranci hrle u Crnu Goru, a među njima se osobito ističu engleski putnici. Većina njih objavila je svoje bilješke o stanju u zemlji i dojmove o njenim stanovnicima, „što njihovu pustolovinu izdvaja iz reda turizma i avanturizma“, naglašava Dizdar i duhovito komentira kako su mnogi „strendžeri“ ulazili u ovu „balkansku zabit“ noseći teret predrasuda, ali ih je suočavanje sa zbiljom dovelo do opredjeljenja za objektivnost i autentičnost – unatoč tome što im je istina ostala ipak zamagljena.

„Što ponekad, dakle, nisu mogli da razriješe nedoumicu nije ni čudo, pogotovo ako se podsjetimo da i danas, u uslovima ukrštanja raznih političkih i ekonomskih interesa, mnogi mali i nerazvijeni narodi trpe nepravde u ocjeni njihove prave vrijednosti i njihovih mogućnosti“, zaključuje Dizdar u svome komentaru, i nabraja imena nekih od istaknutih posjetitelja Crne Gore u Njegoševo doba – uglavnom je riječ o arheolozima (Gardner Wilkinson, Sir Henry Layard), piscima, diplomatima (primjerice, Andrew Archibald Paton, koji posjećuje Crnu Goru 1847. godine – iste godine kada u Beču izlazi Gorski vijenac, tiskan crkvenoslavenskom ortografijom1).

Dizdar ističe u svom prikazu dragocjenost ovih tekstova za suvremene čitatelje – osobito povjesničare, sociologe i ekonomiste. Za njega je pak, najzanimljiviji dio Durkovićeve publikacije onaj koji govori o životu i intimnom liku Petra II Petrovića Njegoša kao pjesnika i mislioca. U ovom dijelu Dizdarova prikaza osobitu pozornost izaziva upotreba pojma „avangarda“, koji se pojavljuje u tekstu i nešto kasnije, pa o tome valja nešto podrobnije reći. Naime, Dizdar navodi kako je Njegoš živio u zanimljivom i burnom vremenu, koje je zahtijevalo velike poduhvate: s jedne strane snagu i upornost da obrani malenu i nejaku zemlju od susjeda (Turaka i Austrijanaca), a s druge, pak, strane, vizionarstvo ideje „jugoslovenske misli“ u atmosferi oslobodilačkih pokreta Europe sredinom 19. stoljeća, „čiji su nosioci imali značaj avangarde“.

Pojam „avangarda“ pojavljuje se u Dizdarovom prikazu još jednom:

„Tek će kasniji politički događaji, započeti hercegovačkim ustankom, pokazati koliko su Njegoševe oslobodilačke ideje proizašle iz stvarnosti i potrebe i koliko je njegovo književno djelo ne samo mudro nego i avangardno.“

Neobičan je odabir riječi u Dizdarovom tekstu. Čini da zastanemo i postavimo pitanje koje nam se možda činilo odavno prevaziđenim. Kakav je odnos avangarde i tradicije? „Avangarda je pokušaj radikalnog osporavanja svake tradicije“, piše u udžbenicima teorije književnosti, rječnicima književnoga nazivlja i sličnim priručnicima. S takvom tvrdnjom možemo se složiti ako smo ikada pročitali bilo kakav avangardni književni tekst. Međutim, čitali smo i Gorski vijenac. Kakav je odnos toga teksta prema tradiciji? Možemo li ustvrditi da je avangardan? To je pitanje koje bi zahtijevalo ozbiljnu elaboraciju. Ne pripada prikazu prikaza knjige. A opet, i prikaz prikaza knjige može biti tradicionalan i avangardan. Tako da nam je, zapravo, svejedno. Nalazimo se na istome mjestu s kojega smo i krenuli: što je to zapravo avangarda? Neka vrsta prethodnice, predstraže (franc. avant-garde). Čemu prethodi Njegošev kanonski tekst? Ukratko, svemu što je poslije njega nastalo u književnosti kojoj jezikom i tradicijom pripada. Naravno da se i ova tvrdnja može osporiti. Njegošev tekst ne bi postojao bez tradicije na koju se oslanja i sinkretički je destilira u savim nov, originalan, inventivan tekst. Kakva je priroda toga teksta? Je li on tradicionalan ili avangardan? Možda bi najpreciznije određenje bilo (pseudo)oksimoronsko: Gorski vijenac je, kao i svaki ikonički tekst neke kulture, tradicionalno avangardan, odnosno – avangardno tradicionalan. Pravi kanon sačinjava upravo niz takvih tekstova. Svaku tzv. nacionalnu kulturu možemo predstaviti s nekoliko njezinih predstražnih kanonskih tekstova, koji nisu ništa drugo nego avangardno asimilirana tradicija, čiji je glavni junak sam jezik. Stoga nema nikakve načelne razlike između Gorskoga vijenca, Balada Petrice Kerempuha i, primjerice, Kamenog spavača. Naravno, ako su nam jasni kriteriji koji konstituiraju ono što zovemo kanon jedne (nacionalne) književnosti. Kakve god bile ideje koje neko kanonsko književno djelo generira, što god mislili (da znamo) o njegovom autoru i granicama kulture kojoj (možda) pripada, u jedno možemo biti sigurni: sačinjeno je od jezika, bez jezika ne postoji, u jeziku se ostvaruje, komunicira, kroz jezik se potvrđuje, osporava, u jeziku je transparentno ili zatamnjeno, jezikom se artikulira na svim razinama (od fonološke na dalje) i kroz jezičnu praksu biva živo (i oživljavano) u kulturi kojoj pripada, sa svim što uz to ide (od lauda do osporavanja, koje uopće ne mora biti avangardno).

Dizdar, koji je i sam stvaralac u jeziku, piše svoj prikaz Durkovićeve knjige svjestan navedenih činjenica. On zna nešto o Njegoševom jezičnome geniju. Zato je vjerojatno i jezik i stil njegova prikaza toliko živopisan, topao, afirmativan, pun neskrivenog divljenja. Njegoševa jezična kreativnost Dizdaru je predmet čuđenja i poštovanja, i to je svakom čitatelju njegova osvrta jasno, kao što je razvidno i to da je Dizdar pomalo sentimentalan dok piše o Njegošu, kao da mu je suvremenik. On navodi podatke koji su možda i irelavantni za elaboraciju njegovog predmeta: primjerice, piše o tome kako je Njegoš bio „visok i lijep, kako to podvlače svi svjedoci, a bolešljiv, a bolest ga je prisiljavala da se liči, da putuje i tuguje, (…)“.

Na kraju ovoga prikaza vrijednog Dizdarovog prikaza važne Durkovićeve knjige, vratimo se naslovu.

Koliko vrijedi Njegoš?

Odgovor na pitanje iz naslova možda i postoji, jer pitanje nije u potpunosti retoričke naravi.2

Bilješke:

1 Njegoš tada ima 34 godine.

2 Petar II. Petrović Njegoš vrijedi, odnosno predstavlja vrijednost (2017. godine, kad je pitanje postavljeno) 20 dinara. Nikola Tesla, pak, vrijedi 100 dinara, a Nadežda Petrović 200 dinara. Nije poznato  koliko Petar II. Petrović Njegoš vrijedi u Crnoj Gori, jer je u toj državi službena valuta euro, odnosno evro. Na novčanicama eura nema (još) Njegoševog lika. Neki od mogućih razloga za to objašnjeni su u Durkovićevoj knjizi i Dizdarovom prikazu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.