Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Refik Ličina

 

Kad legnem da spavam, okrenem se na desnu stranu, proučim fatihu i još dvije kraće dove (vjerujem pogrešne, jer me njima Hame priučio), sklopim kapke i preturam po sjećanju. Tražim sliku jednog zapuštenog groblja koje leži na niskom, zdepastom brežuljku, malo ispred fabričkog đubrišta i uliva Trnavice (Banjski potok) u rijeku Rašku. Kada to obavim, namjestim se kako tijelu paše, opustim se, prebrojavam slomljene nišane i zaspim.

Ne znam kad sam ovu radnju započeo i kad mi se ona pretvorila u naviku.

 

Godina bi mogla biti 1961. ili 1962, a godišnje doba mora biti jesen, rana jesen. Sa krajeva slike (ove, pod kapcima), vidim suhe vreže graha i tikava, vidim jabuke u špaliru, čije su krošnje, kao na crtežu, isprskane crvenim flekama.

 

Onda – prasne smijeh iz tame.

Naličan je svračjem čeketanju. Hanefija. Hanefija Pelin, moj daidža. On mi, kroz smijeh kaže:  – Ima da ti makne i kitu i jajca. Pa, kako ćeš pišat crni sine? Na guzicu.

– U kamen ti usta, da ti kamen usta – branila me majka. – A šta stravljaš dijete. Jok ti, srećo moja. To ne boli ni hič, ne slušaj dampalu.

 

Sunet. Vrijeme oko mog suneta.

 

Ja se nisam suneta bojao. Gledao sam kad su sunetili Ćifa i Malića. Gledao sam  kad su sunetili Riza i Hamea. Hame je drečao kao hala, Rizo nije. I Rizova majka, Mejrema, dala mi jednu tursku paru koju ću držati pod jastukom i kad dođe moj red uzeću je u lijevu ruku (jer sam ljevak) i stegnuti i ništa neću osjetiti.

Majka je sunet krila od daidže. On je bio komunista, „prosperitetni muslimanski kadar“ i držali su ga pod prismotrom. Kada je doznao, pao je u vatru. Nazivao je majku zatucanom i nazadnom gabeljkom i plašio pričom kako će babo najgore stradati. On je imao još osam mjeseci, ali sada, „kada vlasti čuju da sakati dijete i gura ga u vjerske zablude, odrapiće mu – i to s pravom – još dvije-tri godine“.

Babo joj je poručio da ne traga šta klapi daidža, nego neka ode kod kovača Isa Bace i pozajmi pare za berbera. „Ne dadne li Iso“, pisao je, „a ti idi pravo kod Božane, ona ima para i daće ih.“

Majka je otišla kod Isa. Iso joj je dao sedamdeset banki.

– Eno, snaho – hunjkao je. – Eno moje kuće, eno i magaze, pa suneti dijete, ne vuči ga tamo, u tu hurduliju.  

 

Sunetiće me u selu blizu stare banje, u kući Nurke Kožar, babove rođake. Nurka je bila udovica. Ali se ona, iza smrti muža, nije vratila u rod, već je ostala da živi sa svekrvom i sa deverima. Imala je sina i tri ćerke. Sinu je ime Šaćir, vršnjak mi je. Ja ga nisam volio. Kad bi dolazio s majkom kod nas, uvijek bi se posvadili i potukli. On je, ustvari, tukao mene, ne ja njega. Babo mi je govorio da je grijeh dići ruku na siroče. Ko digne ruku na siroče njemu će Bog ruke osušiti. – No ti, ljalje, kad te šine, stegni zube i pretrpi. Srećom da je ta njegova banja bila podaleko i da su ga rijetko kod nas dovodili.

 

Majci nije bilo pravo što će me sunetiti u tuđoj kući. U tuđoj se kući sunetila samo „pišta i poslednja sirotinja.“ Babo se međutim bojao da ne prestaram za sunet, a daidža se bojao da ga vjerska zatucanost –  desi li se kod nas – ne potkači, pa su navaljivali na majku da tu rabotu što prije obavi.

Osim toga, mi smo bili ljuta sirotinja.

Živjeli smo u kućeru u kojem je nekad moj ded Arslan živinu držao. Plansku kuću na Jermišu (oputarski dućan na Žitnome trgu i zemlju u Muru) vlasti su nam konfiskovale. Mogli su me, možda, sunetiti u pekari ili brašnjeniku uz pekaru, ali je pekara bila zatvorena. U nju, sem Božane, niko nije ulazio. Kad je babo uhapšen, pokojni je Milan zakupio, kako nam i nju ne bi oduzeli. Govorio je vlastima da mu treba za magacin, – imao je velike bašče u Hotkovu i otud je dovlačio voće, povrće i burila sa rakijom. Kad je Milan poginuo na saboru u Deževi, Božana je izbacila burad i gajbice, i na vrata rezu udarila.

 

Živjeli smo od majčinog veza i mešeka.  

 

U banju smo krenuli pješice, preko Ćukovca, Popišanog brda i ledina iza stočne pijace i fabrike Raške. Upamtio sam visoke krošnje topola. Ogrnute bijelim prahom, podsjećale su na kudelje. Zatim lese žičane ograde koje su se povijale pod teretom kupinjaka, šipuraka i goveđih koža i lubina.

Tamo naprijed, rasla su gola, oštra krša, niz koja se, poput vode, jara razlivala. S lijeve strane puta, opružale su se peščane ledine sve do rijeke Raške. Dole, na adama između vrbaka, pušile su se kupe i hrnjage gradskoga đubrišta. U dimu su vrane garež razgrtale.   

Kod jednog niskog, zdepastog brežuljka sa starinskim gobljem na grbači, put se počeo savijati i suntati u tijesnu dolinu sa potokom u sredini. Zraka je pahnula po kvarnim jajima. S obje strane doline dizale su se guzate, glinaste padine, obrasle klekom i trnjinom.  

Od puta se – spram brežuljka –  odvajala uska staza i majka je krenula uz nju. Staza se pela prema jednoj kući, čatmaruši. Ispred kuće ležale su gomile čudnih stvari. Shrđala limena burad, teneća, sulundari, kace i gajbice, koturovi žice, teški sindžiri sa duplim halkama, cepanice, šperploče, najlonski i papirni džakovi, štangle i kočevi sa kojih su visile pocijepane krpe.

Oko kuće nije bilo ničeg živog. Ni voćaka, ni pasa, ni živine.

Gore, iznad kuće, padina se za maglu lijepila.

 

– Bože, bože – hunjkao je Huzeir, Šaćirov amidža. – Bože, bože, lijepe li makanje. Kako ti je ime, grinjo?  

Držao me u krilu, štipkao za obraz i ušne resice.

Ja sam ćutao i blehnuo uokolo, jedna je starica sjedela na sred sobe, uz veliki leđen. Ječala je i svaki čas u leđen pljuvala. (To je bila Šaćirova nana, imala je vodu u stomaku i umrijeće te jeseni). Šaćirova majka i još dvije žene majale su se za šporetom. Dosipale vodu u variva, vadile iz rerne birijane i hljebove. Na minderu duž čeonog zida sjedelo je nekoliko ljudi. Vonjalo je na duhanski dim, na znoj potpazušnu i kuhano kokošinje meso.

 

I majka će, kad sve prođe, žaliti što mi nije dala vode, što me nije napojila. „Ka sve tuđa kuća“, kajala se. „ Ja se smela, pamet mi se poštetila. A mahnita Nurka presolila i hljeb i varivo. Da mi dijete popi barem kaplju mlijeka. A jok – ništa!“

Doista ću u prva tri dana, „krepavati žedan.“ Treće noći, kad svi pospu, ja ću ustati, tumarati malo po tavnini i pronaći, udno sobe, testiju sa vodom. Prvo ću popiti par gutljaja i pričekati da vidim šta će se desiti („prsnuće ti rana, pa će ti kitu opet sjeći i prskati, usta će ti pomodreti, a trbuh oteći“).  

Onda ću se istinski napiti.  

 

Berbera pamtim po ovome: glava mu je bila obrijana, oči čakaraste, koža na licu zategnuta kao da je navukao. Dah mu je pahnuo na rakiju.

Nisam smio da gledam u njega, pa sam, kad su me uveli, gledao u prljave štroke na čaršafu koji je padao od šašovaca i skrivao krevet od sobne gomile.

 

Prvo su onamo Šaćira uveli.

I sprva se ništa nije čulo, liše pucketanja čatme u duvaru i vilica ljudi u molitvi.    

I onda se Šaćir u vrisku nadao.

Ja sam obećao majci da se neću zaplakati.

I nisam se zaplakao.  

Berber se smeo i sprtljao. Opet mi je ranu žutim praškom naprskao, a onda me naglo povukao za glavić i ja sam svijest izgubio.

Docnije, kod kuće, Hame će tvrditi kako je berber pravo učinio. Sunetio sam se kod Šaćira, to je bio njegov sunet, „u njega su bile, burko, sve oči uprte. Ti si trebao da zaplačeš a on je trebao da se kurči!“  

Taj bol ću lako preboljeti, ali neću onaj drugi, koji će ubrzo uslijediti.

Kad se Šaćir smirio i kad mu je Huzeir promijenio ruho, počeli su da ulaze ljudi, da nam čestitaju i da nas daruju. Imali smo, iznad glava, plehane tanjiriće u koje su oni sitninu spuštali. Kad smo poslije tanjiriće metnuli na prsa kako bi novac izbrojili, Šaćir se počeo smijati.

– Ene, Huzeire! – viknuo je.  – Ene šta su njemu nabacali.

Bili su to dinari „kralja Petra“ i druge stare, nevažeće kovanice.

– Za njih ne mo’š ni govno kupiti!

 

Ustao sam iz postelje, razvlačeći učkur na gaćama, da mi ne bi platno kitu doticalo i prišao čeonom prozoru. Vidjeo sam prvo ono groblje na brežuljku. I njegove glavate, naprsle nišane, zarasle u trnje i uvehlu travu.

Počeo sam ih brojati.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.