Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Knjiga Prva i poslednja sadrži tekstove iz zaostavštine Muharema Pervića (1934-2011), čovjeka koji je svojim profesionalnim angažmanom, koji počinje u drugoj polovini 50-ih godina prošlog stoljeća, učinio barem nekoliko iznimno važnih stvari za kulturu kako tadašnje Jugoslavije, tako i država nasljednica. Veliki posao koji je uradio odnosi se prije svega na književnost i pozorište. Književnu scenu tadašnjeg Beograda, Srbije, a potom i Jugoslavije, najdirektnije je profilirao svojim uređivanjem časopisa Delo, u kojem otvara prostor savremenim piscima i savremenim književnim tokovima. Njegov doprinos uspostavljanju ozbiljne pozorišne kulture koja je postojala na ovim prostorima u drugoj polovini 20. stoljeća, nije se ostvarivao samo njegovim vrlo intenzivnim i ozbiljnim angažmanom u poslu pozorišnog kritičara, već je bio itekako kompetentan i cijenjen teoretičar pozorišne umjetnosti, koji je otvarao vrata novim pozorišnim praksama i tendencijama. Kao dugogodišnji glavni urednik Kulturno-umetničkog programa Televizije Beograd, bio je u prilici kreirati i organizirati sadržaje na uticajnom mediju televizije. Iz biografije Muharema Pervića može se pročitati nešto i o vremenu u kojem je proveo većinu svog života. Naime, može se naslutiti potreba za sistemom i organizacijom, koju je nametao i na kojoj je insistirao tadašnji društveno-politički kontekst. Kao čovjek i profesionalac, Muharem Pervić se ostvaruje u stabilnom sistemu, jasno i precizno definiranom i detaljno osmišljenom. S druge strane vremenske linije njegova života stoji vrijeme u kojem nema nikakvog reda, u kojem se sve relativizira, a koje naročito nema (niti želi da ima) mnogo sličnosti sa vremenom prije njega, štaviše, jako je sklono tome da poništava vrijednosti uspostavljene ranije. U tom vremenu nastaju tekstovi koji su objavljeni u ovoj knjizi za koju se može reći da je na više načina upravo priča o vremenu i čovjeku u njemu. Pervićevi tekstovi najbliži su eseju, ali se također vrlo često približavaju poeziji. Razlog za to je sasvim sigurno u činjenici da se radi o tekstovima koji su pisani iskrenom emocijom, no emocijom čovjeka koji sebi ne dopušta patetiku pa se stoga često posluži nekom vrstom cinizma kako bi objasnio, prije svega, neke od fenomena sa kojima ili u kojima živi. Bitna karakteristika tih tekstova, koji nemaju naslove i koji između sebe nemaju formalnu vezu, jeste da su oni povezani perspektivom, pogledom iznutra, ali pogledom koji je širok i sveobuhvatan, koji može obuhvatiti ti. Iz ovakvog pogleda, iz mogućnosti njegovog postojanja, proizilazi potreba da se sumnja u sve. Muharem Pervić nije patetičan pisac, ali njegovo pisanje u kojem se govori o prošlom vremenu uključuje sjećanje, a to osjećanje, koje sjećanje već u etimološkom smislu jeste, koliko god se sakrivalo pod velom cinizma, zapravo je melankolija. Ona je isprepletena sa gorčinom uzrokovanom stanjem u kojem je nemoguće uspostaviti čvrst okvir jer su svi okviri postali porozni i lažni, odno- sno ta gorčina proizilazi iz nemogućnosti da se utvrde vrijednosti spram kojih bi se čovjek mogao odmjeriti, pogledati i procijeniti samog sebe. Prva i poslednja govori o čovjeku koji većinu svog života proveo gradeći kulturu jednog društva, u vremenu kreacije on je čovjek koji se osjeća živim i svrhovitim. No, društvo u kojem je živio, kultura koju je gradio, u koju je uložio svoj život, znanje i rad, završava barbarskim zločinima i destrukcijom. Ta destrukcija koja je sa sobom donijela novi način funkcioniranja društva, naprosto je neprihvatljiv model funkcioniranja za čovjeka kreacije. Ovi tekstovi nastali su iz pokušaja razumijevanja sebe u takvom svijetu, iz potrebe da se ipak sebe uvjeri da ono što je stvarao čitav život, a što je preko noći, kao sistem, barbarski uništeno i zamijenjeno neredom, ipak možda ima nekog smisla.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by