Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Emir Suljagić: Srebrenica MCMXCV, Vrijeme Zenica, 2017.

 

Masakr u Srebrenici koji se desio u julu 1995. ističe se među mnogobrojnim zlodjelima, sprovedenim u toku ratova koji su izbili pri raspadu Jugoslavije, kao jedini kojeg su međunarodni sudovi – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde – priznali kao akt genocida. Ovi sudovi nisu prepoznali kao genocid masovno nasilje koje se desilo drugdje i u drugo vrijeme u Bosni i Hercegovini devedesetih. Evropski sud za ljudska prava svojom je presudom iz 2007., u slučaju Nikola Jorgić protiv Njemačke, potvrdio da je presuda njemačkih sudova po kojoj je Nikola Jorgić, bosanski Srbin, vođa srpske paravojske, proglašen krivim za genocid u Doboju počinjen 1992., u skladu s međunarodnom pravnom definicijom genocida, time dajući vjerodostojnost mišljenju da se genocid u Bosni desio i izvan granica Srebrenice. S tim se stajalištem slažu i vodeći znanstvenici u oblasti genocida – Eric Weitz, Martin Shaw i Adam Jones. No, drugi se znanstvenici ne slažu, čime, bez neke snažnije sudske potvrde ili znanstvenog konsenzusa da je genocid u Bosni prekoračio granice Srebrenice, genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. pripada diskutabilna počast prvog i jedinog evropskog genocida od Drugog svjetskog rata koji nije ozbiljno osporavan.

Srebrenica nije samo jedini i najveći masakr rata u Bosni, no specifična je i u namjeri počinitelja zločina da ubiju sveijednog vojno sposobnog muškarca (tumačeći to po sopstvenom nahođenju) među žrtvama. Dakle političke su i policijske snage entiteta srpskih pobunjenika, “Republike Srpske”, pobile više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao i jedan broj žena, iako je većina žena i manje djece jednostavno silom odvedena iz tog kraja (“etnički očišćen” kraj – da se poslužimo općeprihvaćenim eufemizmom).

Kao posljedica toga, Srebrenica se nesrazmjerno nalazi u središtu pažnje prisjećanja masovnih ubistava i stradanja u Bosni i Hercegovini, ne samo unutar same države, već i općenito u svijetu. Dapače to je još više naglasilo stupanj po kojem je srebrenički masakr izdvojen od ostalih zločina rata u Bosni, sve do tačke u kojoj se čini da je potonji time zasjenjen. A sada, Emir Suljagić, izvrsni  pisac, u svojoj knjizi Srebrenica MCMXCV nudi sažeti uvod u masakr, koji obuhvata širu problematiku. Knjiga opisuje i objašnjava sami masakr, no isto ga tako smiješta u jedan širi kontekst rata i ubijanja u periodu između 1992. i 1995. te i šire od toga, u kontekst povijesti bivše Jugoslavije i Balkana. Radi se o jednoj tankoj knjižici od 153 strane, koja uključuje fotografije, dokumente, tekstualne oblačiće, kronologiju događaja i imenik ključnih ličnosti. Pristupačna je za početnika u ovoj oblasti, a istovremeno dovoljno detaljna i analitična da može poslužiti i znanstveniku te tako lijepo izrađena da će je obojica sa zadovoljstvom koristiti – ako je “zadovoljstvo” prikladna riječ, uzimajući u obzir tmurnu tematiku.

U knjizi su odvojena poglavlja o raspadu Jugoslavije i izbijanju rata u Bosni, o opsadi Srebrenice od proljeća 1992., o odlučujućem napadu da se osvoji grad u ljeto 1995., o organizaciji i implementaciji samog masakra, te o krivici i sjećanju koja su uslijedila. Čitateljima nije ostavljen prostor za sumnju da masakr nije nikakvo zastranjenje, već da predstavlja vrhunac provođenja genocida – izravna veza između javne prijetnje vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, da će istrijebiti Bošnjake, u oktobru 1991. (čak i prije), preko izgladnjivanja civila u gradu tokom opsade, sve do pomno organiziranih pogubljenja vezanih muškaraca koji su stajali u redovima s povezima na očima, u julu 1995. Međutim priča ne završava s ubojstvima pa predzadnje poglavlje razmatra krivično gonjenje zločinaca te odgovornost ne samo Srbije, već i Ujedinjenih Nacija, čiji su specijalni izaslanik Yasushi Akashi i komandant mirovnih snaga Bernard Janvier blokirali međunarodnu vojnu akciju da se spasi grad, i čiji je zamjenik komadanta holandskog bataljona Robert Franken čak surađivao u prikrivanju zločina.

Kao što je dobro poznato, Suljagić nije samo znanstvenik u oblasti rata i genocida, već i jedan od onih koji su preživjeli masakr. Njegova mu je pozicija prevodioca za UN spasila život kad su drugi bošnjački muškarci pogubljeni. Do samog kraja zadržava objektivan i analitičan stil, kad završava s osobnom zabilješkom, koja se odnosi na situaciju u kojoj je pomogao pokopati neke od žrtava: “ jer oni nisu nepoznati leševi rasijani šumama, danas im je vraćeno oduzeto dostojanstvo, danas su ponono dobili svoja imena, i svoju prošlost, sestre i braću, supruge i djecu, svoje roditelje. I valjda zbog toga plačeš: ti si ih znao kao takve, izgubio ih.  I danas, kad su ponovo postali ono što su bili, više ih nemaš” (127). Epitaf koji nas podsjeća da se iza sjajne, malene knjige o jednom stravičnom događaju nalazi mnogo strasti i mnogo boli.

 

Marko Attila Hoare

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.