Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vlaho Bogišić

Vladika Grigorije: Preko praga, Laguna, Beograd, 2017.

Enes Karić: Boje višnje, Buybook, Sarajevo 2016.

Semezdin Mehmedinovića: Me’med, crvena bandana i pahuljica, Fraktura, Zaprešić 2017.

 

Još se uvijek s vremena na vrijeme spomene kako je Ivo Andrić znatnu, i u ono doba milijunsku i konvertibilnu svotu novčanog dijela znamenite književne nagrade darovao knjižnicama u Bosni i Hercegovini, drugim riječima želio je pomoći da knjige u toj zemlji, odnosno njezinoj kulturi, budu dostupnije. Nije vjerojatno, ni u naša vremena, neobično da je piscima stalo do knjiga, a u Andrićevu vijeku ili vaktu je s knjigama i književnim nagradama bilo tako da se s gorčinom sjećao koliko su knjige za njegova sarajevskog školovanja bile teško dostupne, a s nelagodom je svjedočio kako su se nagrade zaredale, kada mu osobno nisu više ništa mogle promijeniti, pa ih je i u kvantitativnom sadržaju odlučio predati zajednici kojoj su, a ni u tome nije bio posve u krivu, također pripadale. Velike književne nagrade, i uopće odjek književnih svjetova, ne pripadaju piščevoj zajednici toliko po neposrednom socijalnom ili kulturnom refleksu, koliko upravo po autohtonosti takvih svjetova, budući da se njihova posebnost, pored autorske originalnosti, zasniva i na autentičnosti kulturnog pejzaža koji reflektiraju. Bit će da je upravo s tim u vezi okolnost što Andrić nije svoj dar povezao s Jugoslavijom – zajednicom do koje je inače tako držao – ili Sarajevom, gdje bi se razmjer velike donacije i simbolička poveznica izričito očitovali, nego knjižnicama u Bosni i Hercegovini. Razumijevanje se književnih rasporeda znatno promijenilo, pa i strategije razvrstavanja onoga gradiva što je u knjižnicama i nadalje protočno, a ne arhivirano. Premda nacionalni književni kanoni nisu prevladani, u interpretaciji organskih ili generičkih linija na kojima se zasnivaju recentne književne prakse postaju ne samo vidljiva, nego i legitimna razvrstavanja pri kojima alati, primjerice kulturne geografije, pomažu da se svijet pojedinog književnog djela ili opusa pojedinačno ili komparativno čita ambijentalno. Razumije se da nije nikakva novost da se i mnoga Andrićeva djela, posebice tri njegova velika romana – travnički, višegradski i sarajevski – razumijevaju kao bosanskohercegovački, pa i u odricanju njihova takva, „pejzažnog“ utemeljenja, ali je relaksiranje atribucija poput jugoslavenske ili bosanskohercegovačke književnosti pomoglo da se takav identitetski supstrat ne samo povijesno legitimira, nego i razumijeva kao spontani kulturni oblik pristupa recentnoj književnoj matrici, dakako kada za to ima razloga i pokrića. Andrićev književni naraštaj je u kulturnom, a to je značilo i društvenom, odnosno društvenopolitičkom – kako bi se to tada reklo – pogledu Bosnu i Hercegovinu decidirao kao svoju „zavičajnu“ zemlju. Neki su od znamenitih pisaca toga kruga čak i posebnim trezorskim zapisom pokušali utvrditi takvo stanje, a da ga se možda, barem kada je riječ o književnom formuliranju takve zavičajnosti, ne bi identitetski reinterpretiralo. No, „zemaljska“ se zavičajnost u tome odnosu reflektira dalekosežnije nego to kritički, a kamoli administrativni, stil mogu podnijeti. Naime, samim tim što je zavičajna, kao Kunderi Češka i Slovačka ili Hemonu Bosna i Hercegovina, neka zemlja ne prestaje biti zemlja, a i da nije nacija, ona se kao zavičajnost referira samim time što se na nju podsjeća, kao ishodišni, dakle identitetski ambijent. Ako se uopće može identitet razmatrati mimo koncepta društvenog konstrukta tada je zavičaj oblik zadanosti. Kada se, dakle, pisac zagledan u nacionalnu antologiju „poboji“ da bi iz nje mogao ispasti ako ne pruži odgovarajuća uvjeravanja kakvim zapisom ili uvjerenjem zapravo je napustio područje zavičaja, ali srećom samo u smislu historiografskog konstrukta.  

U diferencijaciji kulturnog i „etničkog“ pejzaža poseban je utjecaj antropologa: još prije pola stoljeća, stariji i u odnosu na zagovornika kanona Harolda manje poznati Blumm, Jan Petter objavio je u zborniku o etnicitetima i granicama studiju o razlikovnim izvorištima etničkog i kulturnog. Znatno prije nego je to postalo intrigantno u velikim „zapadnim“ urbanim cjelinama, BiH prostor je bio podloga za razumijevanje kako se u kulturnom pejzažu ne prepoznaje tek jedna tradicija, niti je etnički i konfesionalni kriterij ultimativni kriterij raslojenosti. Paradoksalno, takav je BiH supstrat predmoderan, jer je interpretativna usredotočenost na fatalno ratno iskustvo potkraj stoljeća posve skrenula pozornost sa zapuštenosti iz koje ta „zavičajna“ zemlja, čitavog niza modernih književnih prvaka i njezina jezika, zapravo izlazi netom prije ratnog potopa, a ne da bi njime bila u njega gurnuta. Taj je proces obrazložio slovenski kulturolog Aleš Debeljak, govoreći pri identifikaciji „jugoslavenskog“ kulturnog pejzaža o cjelini naraštaja rođenog 1960-ih kao „bosanskoj“ generaciji, a i Semezdin Mehmedinović, pjesnik s američkom adresom, drži važnim podsjećati koliki mu je napor, kada se zatekao u okruženju koje je njegovo iskustvo, areal, uporno podvodilo pod „ratni“ kriterij, bio oduprijeti se takvoj shemi.  Čitav je Debeljakovski književni naraštaj zavičajan, a u izvornom BiH kulturnom pejzažu iz 1980-ih ekspandirat će u prekoratnoj cenzuri na inim kulturnim adresama, uključujući one, poput spomenute Hemonove, s kunderovski radikalno promijenjenom postavom jezične tastature, pri čemu socijalna ratna dimenzija nije zanemariva, posebno s obzorom na recepcijski kontekst, ali ni ekskluzivan moment. Književni svjetovi trojice pripovjedača koji u ovome zapažanju podržavaju BiH pejzažnu „jedninu“ ozbiljan su argument za takvo stanje stvari. Kažemo pripovjedača, jer je riječ o pripovjednim tekstovima – romanu, koji je zasnovan na narativnoj strategiji kronike; asocijativnoj prozi, koja promiče lirski nerv svoga izvođača; kratkim pričama koje gotovo inzistiraju na dokumentarnom pouzdanju epsko nasljedovanje „jednostavnog oblika“ – pisaca čiji kulturni prestiž uglavnom nije književno strukturiran.

Enes Karić i Vladika Grigorije ne samo što su završili filozofsko teološke studije s doktorskim rigorozama, već su izrazito vidljivi i u javno provjerljivim kulturnim praksama, a Semezdin Mehmedinović je doduše strukom književni komparatist, ali je i njegov društveni utjecaj, kulturna „razlika“, „šira“ od književne, što je razumljivo već po tome što ni jedna književna „karijera“ sama po sebi više nije dovoljno „reprezentativna“. S druge strane, književna ambicioznost tako pozicioniranih kulturnih figura sugerira relevantnost književnih praksi u javnom smislu. Svu trojicu pisaca određuje naime „svjetskost“, i to ne samo po kulturnom habitusu, već i po tipu sigurnosti kretanja u svijetu. Stoga je relacija zavičajnog i općeg u njihovim tekstovima idejno i poetički ireverzibilna, s povratnim učinkom. Biografski prah ne bi po sebi bio u tome ključu posebno poticajan da nema spomenutog predmodernizacijskog učinka u postamentu prije nego idejnoj osnovi te proze. Može ih se uzeti za naraštajnu ćeliju, makar je Grigorije po godinama nešto mlađi, ali unutar dekade i unutar zatvorenog djetinjstva prije „ratne“ cezure.

Enes Karić je (1958) rođen  u Višnjevu, u okolici Travnika, Mehmedinović (1960) u Kiseljaku, na obali akumulacijskog jezera Modrac u Tuzli, a Grigorije (1967), kojemu je to monaško, potom episkopsko ime, odrastao je kao Mladen Durić u Planinici, kao što joj samo ime kaže maloj i planinskoj agregaciji iznad Vareša, gdje je rođen. Mehmedinović u očito autobiografskoj anotaciji o „autoru“ triptiha Me’med, crvena bandana i pahuljica tvrdi da „piše hibridne književne tekstove, izbjegava čiste forme“ i to „jer zazire od političkog koncepta čistih identiteta“. U zaključnom dijelu te bilješke koncept „čistih identiteta“ povezuje se s „balkanskom“ strategijom u razumijevanju identiteta. Čini se da je nesretni identitet i njegova čistoća tu u funkciji kontrasta hibridnosti autorova teksta za koju neće dakako biti presudna povezanost s paralelnim svjetovima iz društvenih, a i drugih zbilja. No, kada je riječ o „identitetu“ i hibridnosti, Mehmedinovićeva „potvrđena“ tekstualnost posredno legitimira, „formatira“ i Karićev i Durićev predložak. Sva tri govorna subjekta dotičnih proza korespondiraju s identitetno izvandredno potentnom figurom obitelji, zapravo njihovi se književni svjetovi prelamaju ne samo „iz“ djetinjstva, nego još „uže“ iz relacije „očeva i sinova“, ma kako da se tu supstanciju modeliralo: kao oca i sina u autobusu koji Karićeva „dječaka“ prevodi iz Utočišta u Svijet ili kao Mehmedinovića kao oca u pročišćenoj ich-formi koji je svoga sina upisao u književni svijet na način da će taj sin tu figuru sudbinski dodirnuti kao socijalnu zbilju, tako što će na vremenskoj crti u američkom studentskom seminaru „susresti“ se sa samim sobom. Sve ako ovdje ostavimo po strani inače zanimljivo retoričko pitanje kako to stoji s književnim svjetovima kao prostorima iz mašte kada za njih „odgovaraju“ klerici, kojima, barem načelno, nije u misiji, proizvodnja drugih, nego tumačenje postojećih svjetova, Karićeva „kronika“, koja doduše za sebe točno kaže da je „roman“ i Grigorijeva „priča“, za koju bi pisac da mu povjerujemo kako je istinita, jer su njezini „svjedoci“ vjerodostojni, mnogo se sigurnije otvaraju s Mehmedinovićevom „hibridnom“ bilježnicom u kojoj su, sve do poteza tušem za crtež, prezentirana stanja svijesti u fragmentaciji važnih i „slučajnih“ bljeskova kojima emocionalno pokriće daje zapravo surova i „čista“ identitetska pripadnost bližnjima. Književni svjetovi nisu doduše određeni samo svojom idejnošću kao protodimenzijom, i te kako ima književnog kao takvog u Karićevu prepjevu Kurana, bez rasprave najljepšoj i najdelikatnijoj modernoj pretvorbi tog temeljnog spisa, u jeziku koji se, između ostaloga, i imenuje vlastitom snagom da takvu razinu dosegne. Grigorijevo se pak zanimanje za klasične teološke spise proteže na odvažno polje uvođenja pojma „ljubavi“ kao djeljivoga svojstva, utoliko podesnog pri definiranju identiteta. „Naša uobičajena predstava o ljubavi je redukcionistička“, reći će, objašnjavajući ideju svoga teksta, Mehmedinović, „vezuje se za sentiment, koji zapravo i ne spada u naše primarne osjećaje, i manje je bitan dio tog stanja. Ljubav zapravo alarmira sve naše primarne osjećaje (prije svih – strah), aktivira i izoštri naše mišljenje, fokusira nas tako da jasnije vidimo stvari. U paničnome strahu da bismo mogli izgubiti nekoga tako bliskog sebi, počnemo otkrivati neke svoje osobine kojih ranije nismo bili svjesni“. Vladimir Pištalo je za spektar Grigorijevih likova zapazio kako je u njihovu stapanju sa sižejom pa i poukom presudno to što pripovjedač uspijeva iz nestajanja održati tenziju života: reklo bi se tako mnogo smrti, a tako malo odustajanja. Mlađi Mehmedinović, Harun, tako se BiH kulturnog pejzaža drži „iz pričanja priča, koje su mu u djetinjstvu lovci sa Modraca svako veče, uz vatru pripovjedali“: „- Priče su najstarija forma ‘arta’, tu su da nas motivišu da ostvarimo želje, tu su da nas liše straha, time što vidimo priče nekoga drugog ko je riskirao i preživio“. Karićeve se „boje višnje“ pak s dozom fine uzdržanosti klone „pouke“, ali ondje, u „svijetu“ čije vrijeme ritmiziraju podnevne vijesti s tranzistorskog aparata kojemu je za početak trebalo dati „ime“ – radio nema zametka konflikta: tako blizu, a tako daleko „vezirskoj“ prijestolnici u Travniku. Taj višnjevski radio pada u doba one Andrićeve prividno velike svjetske nagrade za koju se čini da pisac njezine mjenice nije dobro uložio, jer su knjige izgorjele, propale ili jednostavno prestale biti važne. Ali nije tako. Andrić je dobro razumio da ni okrijepljen takvim nagradama i diplomatskim propusnicama u apsolutnim rasporedima, osim donekle osobno i protokolarno, ne može daleko stići: da će u književnoj zbilji umjesto njega, a onda i za njega, to učiniti djeca iz knjižnica u kojima će biti pohranjeni načini kako se projektiraju svjetovi koje većina ljudi ne vidi dok im ih se ne ispriča. Integriranost cjelina ove BiH zavičajne proze slijedi fragmentiranost povijesnog iskustva zemlje o kojoj je riječ, pa se ona stara i pragmatična teza o zavičajnoj zemlji – mišljena kao kontrast pripadnosti „naciji“ koja ne dopušta hibridnost u kulturnom smislu – i sama može relaksirati, jer je tekst otporniji od mita i to zbog čistog i pojedinačnog identiteta čitatelja koji ga uzima jer se u njemu osjeća doma. „Na neke načine sam skroz Bosanac“, kaže zbiljni, a ne knjiški Harun – „volim divljinu, volim planine, volim koncepte bihuzura i rahatluka, ali još nisam našao način kako da te dvije riječi prevedem“. Nije teško, jer je proza na koju smo ovdje skrenuli pozornost dosegnula onu točku do koje je Andriću bilo stalo, da će zbog vlastitoga svijeta kao koncepta biti kao svaki zahtjevni original razumljiva i u prijevodu.           

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.