Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martina Jurišić; ilustracija: Ples smrti: Smrt pronalazi autora koji piše svoj život, Edward Hull

Zdenko Lešić, Saga o autoru, Synopsis, Sarajevo, 2015. 

Ponekad su autori ti koji nadvise svoja djela, a ponekad su djelo ono što nadživi autora. Tako se kod Krleže uvijek polazi od njega samog, dok se kod Lovca u žitu polazi od djela i njegove teorijske odrednice – proze u trapericama. Iako se kod istraživanja književnosti pokušava izbjeći oslanjanje na autorove iskaze, ipak “sočan” detalj iza autorovog života može dati dodatnu dimenziju interpretiranom djelu. S druge strane, više je slučajeva da se život autora koristio kao ključ za ideološka čitanja, a što često može nanijeti štetu jer se fikcionalnost tumači kao iskaz autorove stvarnosti. No, postoje slučajevi kada sami autori očigledno upisuju određene vlastite ideologije u djela koja pišu, poput na primjer Hrvoja Hitreca u knjizi Smogovci u ratu, ali do potonje interpretacije navedenoga djela dolazi se iščitavanjem izvanknjiževnih okolnosti, a ne toliko proučavanjem autorova života.

Pitanje književnosti, njezine “ispravne” interpretacije, književnih teorija i književne povijesti – često se može svrstati u domenu paradoksalnih misaonih eksperimenata. Budući da ne postoji jedna univerzalna interpretacija ili univerzalna teorija, već se pojedinci susreću s nizom slojeva koji postoje istovremeno, nužno je te slojeve sistematizirati u određeni okvir koji je najčešće uobličen u nekom vremenskom pravcu na kojem se pojedini književni fenomeni rađaju i nestaju.

To istovremeno postojanje na više razina – svojevrsni paradoksalni misaoni eksperiment – polazišna je točka Zdenka Lešića u knjizi Saga o autoru (Synopsis, 2015). Uzimajući autora, kao početak, lajtmotiv, Lešić prikazuje, interpretira te postavlja u okvir razne književne teorije koje su se izmjenjivale od antike do 90-ih godina 20. stoljeća, a čiji je cilj bio objašnjenje procesa nastanka, postojanja i recepcije nekog književnog djela.

Kompleksnost književnih teorija često je navodila teoretičare na komplicirani pristup u njihovom pojašnjavanju, no Zdenku Lešiću je pošlo za rukom napisati protočan i čitljiv prikaz književnih teorija koje ne prate smisleno linearno kretanje u vremenu, nego su odraz diskontinuiteta unutar povijesti književnosti. Započevši s Brathesovom Smrću autora, Lešić sastavlja mrežu ideja koje su utjecale na razvoj književnosti i znanosti o književnosti od platonizma i aristotelizma do poststrukturalizma te postmodernizma.

Ono što Lešić želi istaknuti je povijesna nestabilnost pojmova kao što su autor, čitatelj, komunikacija, interpretacija te recepcija. Naime, svi navedeni pojmovi su istovremeno proizvodni i proizvedeni. Uz njih se, pod utjecajem povijesnih okolnosti, vežu različite konotacije i stereotipi, a neki pojmovi nisu prisutni od samoga početka, već nastaju razvojem znanja i spoznaja o svijetu.

Mreža, o kojoj piše Zdenko Lešić, a koju čine razni pojedinci, ideje i okolnosti, nastala je s potrebom za objašnjenjem, demitologizacijom ljudske potrebe za književnim stvaralaštvom, za čitanjem. Iako danas književnost ne možemo promatrati kao izdvojeni fenomen, tzv. Apsolut, već kao splet referencija, nadopunjavanja i utjecaja, s druge strane, književnost i dalje, kao i druge vrste umjetnosti, zadržava oblik mita, tajnovitosti – a toj karakteristici pridonosi i njezin kompleksan teorijski dio.

Pišući o povijesti književnih teorija, Zdenko Lešić zapravo piše o povijesti ideja koje su utjecale na razvoj književnosti i njezinog narativa. Dekonstruirajući njihovu kompleksnost, autor čitateljima predstavlja književni svijet gdje stvaranje duboko ovisi o realnoj stvarnosti i njezinim okolnostima – bilo političkim, kulturnim ili društvenim, ali jednako tako upućuje na činjenicu da književno djelo nastavlja živjeti vlastitu stvarnost neovisnu od autora.

U svojoj analizi nestabilnosti pojma autorstva – od platonističkog veličanja inspiracije, aristotelovskog poimanja autorstva kao zanata, srednjovjekovne ideje svetogrdnosti autora, preko romantičarskog genije, Barthesove ideje o smrti pa do ponovne reanimacija autora, ali kao funkcije – Lešić iznosi i značajne teorijske ideje, koje su proizašle iz navedenih paradigmi, upoznajući čitatelje s glavnim značajkama romantizma, modernizma, strukturalizma, poststrukturalizma, postmodernizma, novog historicizma te kulturnog materijalizma.

Osim pravaca koji su se smjenjivali kroz stoljeća i desetljeća, oblikujući i značenja vezana uz autora, Lešić objašnjava i glavne teorijske pojmove koji su nastajali u pojedinim dekadama te utjecali na mijenjanje odnosa prema trijadi autor-djelo-čitatelj. Posebno je utjecaj na potonju trijadu imala Barthesova teorija o smrti autora te postavljanje teksta, kao prostora slobodne igre tumačenja (Lešić 2015: 33), i čitatelja u središte, ali naglašavajući da čitatelj nije svatko tko čita, tj. i on je oblik diskursa, funkcija. Usko je povezano uz funkciju čitatelja i samo čitanje, koje se ne može tumačiti drugačije, osim kao vid komunikacije, a Lešić navodi dvije vrste komunikacije koje su kroz povijest bile prisutne u književnosti: (1) tradicionalna komunikacija koja je proizašla iz retorike i antičke teorije jezika te je bila jednosmjerna i ireverzibilna; (2) suvremena komunikacija (Shanon-Weaverov model komunikacije) koja se usmjerila na dijalog u kojem su pošiljatelj i primatelj poruke ravnopravni subjekti. Potonji oblik komunikacije evolvira u književnoj teoriji u estetsku komunikaciju u kojoj se od čitatelja očekuje aktivnost i tumačenje. Čitatelj tako, kroz čitanje, prelazi put od pasivnog objekta do aktivnog subjetka u književnoj komunikaciji – stvarajući niz značenja nekoga djela, neovisno o prvotnoj intenciji autora. No, ta značenja često ovise o društvenoj ovjerenosti, ili kako Lešić navodi – interpretativnoj zajednici, pojam koji uvodi Stanley E. Fish. Prema Fishovoj teoriji, u svakoj se zajednici “(…) razvijaju neke interpretativne strategije, koje su svim čitateljima zajedničke, (…)” (Lešić 2015: 75). One nastaju kroz obrazovne institucije te se mijenjaju kroz povijest, ali uvijek posjeduju i razvijaju isti sistem normi i vrijednosti. Stoga, prema Fishu, dobra su ona čitanja (…) koja nailaze na prihvatanje date zajednice.” (isto: 77).

Kao što postoji određena reakcija na djelo, jednako tako postoje i reakcije između teorija, svojevrsni dijalog. Prikazavši čitav niz tih teorijskih rekacija, Lešić svoj književno-teorijski osvrt završava s novim historicizmom te kulturnim materijalizmom, s naglaskom na potonji. Oba, posljednja, obrađena pravca u književnoj teoriji dijele idejni pogleda na književni tekst kao odraz povijesti, historijskih polja i pod snažnim su utjecajem dominantnog diskursa, tj. književni tekst treba promatrati “(…) u onom historijskom okviru u kojem se javio i u kojem je nužno imao određene političke implikacije.” (Lešić 2015: 123). Jedino po čemu se razlikuju, kako navodi Lešić, je svijest o mogućnost promjene, tj. novi historičari sumnjaju u promjenu, dok kulturni materijalisti vjeruju kako se kroz društvenu i političku angažiranost može izmijeniti postojeće stanje.

Nakon završenog teorijskog osvrta, Lešić se, s obziroma na novostečena saznanja, osvrće na svoj rad nastao pod utjecajem strukturalizma 80-ih godina prošloga stoljeća te ih promatra u novom svjetlu. U tom kontekstu donosi nove interpretacije autora i djela poput Ivana Franje Jukića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Ive Andrića te Ćamila Sijarića. Knjiga završava opširnim intervjuom koji je s autorom vodila Radmila Gikić.

Najznačajniji dio Lešićeva djela, svakako je zanimljiv i intrigantan pristup u dekonstrukciji književno-teorijske tradicije. Onaj manje zanimljiv dio se odnosi na novo čitanje spomenutih autora te opširan intervju u kojem autor priča o svojem životnom putu i djelu. Na kraju krajeva, autor i onako nije bitan da bi neko djelo preživjelo, bitni su čitatelji, tj. ona interpretativna zajednica koja će društveno ovjeriti, kao dobro ili loše, ono što je autor napisao.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.