Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mirko Božić

Ismail Kadare: Lutka (VBZ, 2017)

 

Suvremena albanska književnost svojevrsna je terra incognita u kulturi bivše Jugoslavije. Autori poput Lindite Arapi, koja živi i radi u Bonnu te je jedina Albanka koja je za roman dobila neku njemačku književnu nagradu, slabo su poznati na ovim prostorima. No, ona je jedna od još nekoliko imena koja uživaju zavidan i zaslužen književni rejting van Albanije – čini se da je sudbina pisaca malih jezika da budu „podstanari“ u tuđim književnostima i tako šire glas o drugima koji na tim jezicima pišu. S druge strane, autori poput Ismaila Kadarea pripadaju starijoj književnoj gardi koja ima ne samo duži „staž“ na sceni, nego se afirmirala u vrijeme kada je Europa izgledala puno drukčije, i politički i kulturološki. Kadare je preveden na više od trideset jezika, a u skladu s gotovo stereotipnom sudbinom mnogih autora iz istočnoeuropskih režima prije pada Berlinskog zida, bio je prisiljen emigrirati u Pariz 1990. godine, gdje i danas živi. Nakon rata, prijevodi na druge regionalne jezike iznimno su se prorijedili, zato je njegova knjiga Lutka, u prijevodu Shkëlzena Maliqija i u izdanju hrvatskog VBZ-a, još više dobila na važnosti.

Kadareov roman je poput klatna koje se neprestano njiše između proustovske dekonstrukcije vlastite majke s jedne strane, te portreta jednog izoliranog svijeta koji živi po vlastitim pravilima i koji je imao Velikog vođu, s druge. To je važilo posebno za intelektualce, čije su knjige i tekstovi cenzurirani, i čija bi se suptilna ironija pretvarala u optužnice koje su uništavale tuđe karijere, a ponekad i živote. U staklenom zvonu pod kojim su Albanci živjeli u vrijeme Envera Hoxhe, postojala su određena pravila igre koja se nisu smjela kršiti. To je prije svega bilo uzrokovano okoštalim društveno-tradicijskim kodovima, a tek onda politikom, jer su jedino tako konzervativni sistemi plodno tlo za diktaturu. Iako autor svoj narativ stavlja u kontekst patrijarhata u kojem je koncept braka baziran gotovo pa na srednjovjekovnom konceptu „klanova“, ubrzo otkrivamo da je sve to maska za matrijarhalni sustav koji nevidljivom rukom upravlja muškarcima i njihovim egom: muškarci su „suci“ u konfliktu između supruge i majke, vječito razapeti između dvije oprečne emotivne ucjene u klupku koje se razmota tek nakon što starija od njih umre i biologija prirodno privede sukob kraju: “Bilo je razdoblja kada tenzije između njih nisu bile vidljive, ali tada je bila samo riječ o zatišju koje nije budilo previše optimizma. Bilo je to poput one poznate uzrečice prije početka svake zime: sva sreća što je potrajalo toplo vrijeme, pa svi znaju da će doći zima.” (23).

Odnosi svekrvi i nevjesta neiscrpan su izvor ne samo viceva, nego i književnih narativa, od Grimmove Snjeguljice gdje je glavni protagonisti maćeha, pa sve do poznate Krležine maćehe,  barunice Castelli. Unatoč nominalno superiornoj ulozi u obitelji, muškarac je u odnosu između dvije žene u tako bliskom srodstvu često tek statist koji pokušava ne privući tuđi gnjev na sebe i čeka da oluja prođe. Kadareov roman je svojevrsna kronika jedne takve oluje, te istovremeno priča o dvije potpuno oprečne familije ili „klana“, čijim dogovorom Lutka postaje nevjesta u obitelji Kadare. Njen nadimak sugerira manipulaciju i uvježbanu pozu koju se od nekoga u njenoj ulozi očekuje, zbog čega je autorova višekratna aluzija na lutke u japanskom kabuki teatru, s njihovim elaboriranim kostimima i šminkom, izvanredno prikladna, ma koliko bila neočekivana.

Drugi motiv koji se provlači knjigom je dom, velika obiteljska kuća u kojoj odrasta pripovjedač Ismail. Prikazuje izvanredno slojevitu sliku prostora koji je obojen bachelardovskom poetikom, a sastoji se od mnoštva prostorija s funkcijama, kao u palačama stare Europe: salon za goste, Zimska odaja, Veliki divan, Mali divan, i sl. Ismailov otac upušta se u projekt obnove kuće za koji se već unaprijed zna da nikada neće biti dovršen: postavlja se pitanje, da li je ijednu kuću moguće dovršiti u pravom smislu riječi? Ili se vraća na onu (poprilično potrošenu) da smisao putovanja nije cilj, nego put. Svaki od likova ima vlastiti, poseban odnos s kućom koja evoluira u neku vrstu živog organizma koji zahtjeva konfrontaciju i stav, ne samo svojom veličinom, nego i svojim historijskim backgroundom: “Ako se moglo reći da je svatko od ukućana imao nekakav svoj poseban odnos sa kućom, moj je bio najnejasniji od svih, (…)” (34).

Možda je kuća na neki način i glavni lik, jer autor učestalo naglašava odnos pojedinaca prema njoj kao bitnu odrednicu njihove uloge u knjizi. On neprestano balansira između različitih adresa, otkrivajući i gradeći pritom svoj vlastiti identitet kao pisca kroz borbu s vlastitim egom i rukopisom koji se formira metodom pokušaja i pogrešaka. Ismail svoju „zadaću“ pisanja shvaća dirljivo ozbiljno, a i njegovi bližnji pitanje objavljivanja knjige smatraju nekom vrstom prijelomne točke u njegovu životu, jer se nakon toga Lutka silno trudi saznati da li će je „zamijeniti“ nekom drugom, prikladnijom majkom. Neprestano u stanju pripravnosti i strahu od drugih i, čini se, i sebe same, neprestano dovodi u pitanje vlastitu vrijednost i dostojanstvo, dok je Ismail neuspješno pokušava razuvjeriti: “Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragičnije sučeljavanje: s jedne strane bila je ona sama, a s druge strane ono što se nazivalo „umjetnost“ njezina sina. Jedno od to dvoje moralo je pasti.” (54).

Čitajući knjigu, razmišljao sam kako su današnje mlade književne nade rođene u krivo vrijeme: virtualno more do kraja je razvodnilo dotad strukturirane prostore književnosti, a književnost je iz nečega što vas može odvesti u zatvor prerasla u nešto što se prodaje na kioscima jer je knjižara sve manje. Zato je Kadareov glavni lik mješavina ambicije, naivnosti i talenta, mješavina koja ga na kraju dovodi do cilja, a da pritom njegovu slavu ne smatraju besposličarenjem, nego postignućem. Jedna od bitnih prijelomnih točaka je selidba iz kuće koja je, kako sam autor kaže, počela predosjećati znakove napuštanja. Obitelj se seli u mali stan i njihov cijeli život naglavce iskače iz kolosijeka. To najbolje dolazi do izražaja pri pokušaju da stvari iz kuće prebace u stan, i tada shvaćamo koliko je svijet u kojem su živjeli sa svim silnim stvarima, sitnicama i dekorom nepraktičan u logički i jednostavno projektiranim stambenim zgradama. Svi koji su ikada proživjeli selidbe, znaju da to za sobom povlači ne samo fizički, već i psihički stres: odabir onoga što ostaje i onoga što ostavljamo. Izvrstan primjer u knjizi je bakrena tepsija za baklave, čiji se pad i gubitak pretvaraju u metaforu novog, nepoznatog svijeta u koji se ulazi s mješavinom uzbuđenja i straha.

Lutka je od samog početka netko tko igra unaprijed namijenjenu ulogu bez previše otpora, tek povremeno zabljesnuvši punim sjajem, na neki način poput glavne junakinje romana Trg dijamanta katalonske književnice Merce Rodoreda. Ona je poput kuće o kojoj knjiga govori: s mnoštvom tajni, nemoćna da se odupre vremenu i tuđim utjecajima, u iščekivanju kraja koji je negdje između napuštanja i oslobađanja. Kada u Ismailov život ulazi Helena, cijela obitelj zatečena je njihovim nekonvencionalnim odnosom koji posve odudara od miljea u kojem žive i samim time postaje problem, a Lutka je opet, prepuštena sama sebi kako bi pronašla svoj vlastiti stav i odnos prema novopridošlici. Tada se uloge okreću i nekadašnja nevjesta postaje svekrva, čime se stvara jedna posve nova dinamika, koja u knjigu unosi dodatni, novi narativ. Za razliku od Prousta doduše, majka nije idealizirana slika na pijedestalu, već prije neka vrsta bića pod mikroskopom pripovjedača, koji je istovremeno gleda svisoka i odozdo, ali nikada iz perspektive ravnopravnog jer mu to, s jedne strane, priječi njegova intelektualna superiornost, a s druge strane njena biološka. U Kadareovom Ismailu nema nimalo edipovskog instinkta, majka je do krajnosti aseksualizirana.

Pripovjedač nam cijelo vrijeme sugerira da je njegova uloga važna – netko tu priču treba ispričati, a ovo nije prvi put da se radi o naratoru s jasno definiranom analitičkom distancom koji sebi veoma rijetko dopušta ekspresivne emocije – čak do te mjere da sebe sama portretira kao da govori o nekom drugom tko s njim nema veze. Jednako kao što u Hanekeovoj maestralnoj Bijeloj vrpci priču o zamecima fašizma priča Učitelj, imenovan isključivo po svojoj funkciji. Tu možda možemo pronaći vezu između ova dva autora. Iako ih razlikuju žanrovi, njihova sklonost funkciji i simbolici umjesto slojevitim, zamršenim elaboracijama neobično je iznenađenje u kontekstu poplave pretencioznosti u svim mogućim medijima, pa tako i ova dva. Jednostavnost je najteži ispit za svakog autora jer je najbolji lakmus papir njegova talenta. U kombinaciji autocenzure i autoredakture, Ismail svoj rukopis tako čisti kao da je riječ o zakrčenom stolu koji nakon ručka treba ponovo očistiti.

Izjednačavanje majke, kuće i države dolazi poput logičkog slijeda veličina koje egzistiraju jedna unutar druge, i gdje svaki dio ima svoje jasno definirano mjesto. Majka kao primordijalna kuća iz koje proizlazi tijelo, motiv je star kao i književnost sama. Kadareov pripovjedač nikako da se odluči želi li biti hladni promatrač vlastite obitelji ili se umiješati u unaprijed izgubljenu internu bitku između dvije žene. Kuća je pozornica na kojoj se taj minijaturni teatar odvija, i gdje geste govore više od riječi, poput bake koja prelazi životariti „na katu“ kao da je prešla na onaj svijet, što nije predaleko od istine u ovom kontekstu. Na taj način prijestolje simbolično prepušta svojoj nevjesti, u doslovnom smislu riječi – jer u Kadareovom univerzumu na prijestoljima sjede žene, upravljajući muškarcima kao vlastitim lutkama na koncu od kojih se samo očekuje vjerodostojna imitacija patrijarhata. Njima se pišu bezuspješna ljubavna pisma, iako su tek valuta u dogovorenom brak.

U njegovim pasusima o problemu zabranjene literature i čitanja kao forme otpora, prepoznajemo neke paralele s distopijom Raya Bradburya, forme koja je to ustrajnija što je uzaludnija. Zabranjena štampa stvara posebnu vezu između njega i oca, stvarajući usput i određeni respekt, a ovaj mali čitateljski pokret otpora, unutar četiri zida, nekako uspijeva zaobići Lutku, koja kao da se boji čitanja kao takvog. No, kao što se za vrijeme prohibicije najviše uživalo u alkoholu, tako se i najviše uživa u čitanju zabranjene literature, uzbuđenju „skrivanja“ tragova i tajni: “U svojim memoarima, moja žena Helena opisala je cijeli ritual čitanja zabranjene literature, zaključavanja u svoju sobu, spaljivanja stranicu po stranicu u kuhinjskoj peći, sve do pregledavanja pepela i drugih predostrožnih radnji.” (67).

Može se reći da je Kadareov roman svjedočanstvo ne samo njegove autorske veličine, nego i sposobnosti da čitatelja koji se formirao u vremenu koje je izgubilo sve tabue prenese u vrijeme u kojem sve vrvjelo njima. Sve to kroz prizmu obitelji kao mikrokozmičkog modela albanskog društva sa svim njegovim prednostima i manama. Slično se može reći i za sjajni roman Ključarica Lindite Arapi, gdje je odrastanje u jednoj takvoj obitelji proces oslobađanja od straha, i skupljanja hrabrosti da odbaciš  sva pitanja koja se ne smiju postaviti, jer su odgovori na njih nepisana pravila. Kada se Ismail, na kraju suoči s mrtvim tijelom Lutke, čiji kovčeg postaje kovčežić za lutke, taj neobični odnos između majke i sina dosiže vrhunac, jer je pitanje koje mu ona sama postavlja pred kraj – „hoćeš li me sljedeći put zateći živu?“ – jedno od onih koja se svi koji imaju majke ne usude postaviti, sve do trenutka kada na njega prvi put ne dobiju potvrdan odgovor. Zato je ova knjiga vrijedna i drugog čitanja, kako bi čitatelja motivirala da se usudi barem nakratko sagledati svoju majku kao osobu s biografijom, strahovima i iluzijama. Umjesto kao figuru koja postoji samo u biološki predestiniranoj ulozi roditeljke. Problem nastaje kada se, neizbježno, u sudaru s takvim zrcalom, raspadne unaprijed stvorena slika koju smo odgojeni kultivirati i nekritički prihvaćati. Kult majke nije ništa drukčiji od vjerskoga, samo se jedan bazira na emotivnoj, a drugi na društvenoj osnovi, iako jedan uništava pojedinca, a drugi cijelu zajednicu – kao da nam poručuje.

Svaki krug se mora zatvoriti – zato se, na kraju, Ismail sa suprugom vraća u Đirokastru kako bi vratio u život Veliku kuću. Međutim, ona se ponovno urušava, tako da nikada nećemo izaći iz filozofskog ćorsokaka u kojem smo završili: da li su tajna vrata ulaz ili izlaz iz kuće? Izbor je na čitatelju.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.