Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Razgovor Selvedin Avdić

Razgovarao: Vahidin Preljević; Foto: Timur Avdić

 

Kod tvog novog romana ponovno mi se nameće dojam, koji je u teoriju uobličilo Gaston Bachelard, da je korijen (književne) imaginacije dobrim dijelom u jednom posebnom doživljaju prostora. Čini mi se da bi moglo biti svrsishodno da otpočnemo ovaj razgovor s tim. U romanu Kap veselja su zgrada u kojoj živi glavni junak Miran i Hotel Metalurg, u kojem stanuje šef sale i sveznajući narator, puno više od običnog settinga. Vratit ćemo se na njihovu fizionomiju i simbolički potencijal, ali možda da mi najprije kažeš da li se slažeš s Bachelardom, u kojoj mjeri je doživljeni prostor polazište tvog pripovijedanja? Ili je to polazište ipak u tvom slučaju nešto drugo?

U Zenici je nekada postojao hotel “Metalurg”. Jedno od meni najljepših sjećanja iz djetinjstva je bašta tog hotela, sa konobarima, orkestrom, bijelim košuljama… Možda sve to i nije bio toliko glamurozan prizor, jer teško je Zenicu povezati sa bilo kakvim glamurom, ali to sjećanje meni se vremenom pretvorilo u kičastu razglednicu sretnijih vremena.

Prije desetak godina “Metalurg” je renoviran i u jednoj šetnji vidio sam ga u prvim fazama preobrazbe, novi vlasnici su mu ogulili fasadu i izvadili prozore, tako da su ostale samo crne, prazne duplje. Bio je i sumrak, hladan vjetar brisao je niz rijeku, otjerao ljude s ulica. Ne mogu zamisliti bolju ilustraciju tranzicije u Bosni i Hercegovini.  

Zamolio sam prijatelja da fotografira hotel i ta fotografija bila mi je polazišna tačka za pisanje novog romana. Nisam tada precizno znao šta ću uraditi sa njom, ali za početak pokušao sam sam sebi objasniti zašto me je toliko privukao prizor hotela u izgradnji.

“Metalurg” danas, iz meni sasvim nepoznatih razloga, nosi naziv “Dubrovnik”. U mom romanu on još uvijek živi, u čudnom međuprostoru, kao pribježište za ljude u krajnjem očaju.   

 

Želim se nadovezati na prethodno pitanje.  Pripovijedanje koje se veže za centralni motiv stambene zgrade u 20. stoljeću je posebno radikalno proveo Georges Perec. Naravno, pojavljuje se i kod mnogih drugih. Posebno se i kriminalistički i horor žanr naslanjaju na ovaj motiv, sjetimo se samo E. A. Poea; slično vrijedi i za drugi središnji prostorni motiv, naime za hotel. Tradicionalno, ovakvi prostori su u ključu pomenutih žanrova vezani za tajnu, koja opet obično skriva neku prošlost. Iako na jedan sasvim drugačiji način, čini mi se da taj model imamo i u Kapi veselja, samo što se ta tajna ovdje, to je moj dojam, ne odnosi samo na tajnu pojedinih likova, nego na strašnu tajnu epohe koju su likovi proživjeli. Je li ovo malo prenategnuto tumačenje? Kako ti to vidiš?

Baš mi je drago što si pomenuo Pereca. Volim sve što je napisao, naravno Život: uputstvo za upotrebu, a naročito knjižicu Vrste prostora. Imam hrvatski prijevod štampan u biblioteci namijenjenoj teoriji arhitekture. U toj, naizgled jednostavnoj knjizi, Perec opisuje osobine prostora počev od prazne stranice, kreveta, spavaće sobe, sve do svijeta. On pažljivo, oprezno ali i razigrano, vedro, osvaja prostor. Ali, već na početku nas upozorava da nije problem osmisliti prostor ili ga preoblikovati, potrebno ga je istražiti, “iščitati”. Perec kaže da ono što nazivamo svakidašnjošću nije sasvim jasno, nego mutno, “poput oblika sljepoće ili načina anestezije”.

Znam da to zvuči pretencizno, ali šta mogu sada… Ja sam, čini se, imao tu ambiciju da prostore iščitavam, otkrivam, da ih pokazujem drugačijim. Počev od šupljine u drvetu, radnog stola, spavaće sobe, podruma, kuhinje, zgrade, hotela, robne kuće, podzemnih tunela… pa dokle stignem. Ne znam koliko sam uspio u ovoj knjizi, ali nastaviću pokušavati.

 

I sam završetak romana je u znaku razotkrivanja tajni, Otkrivenja (apokalipse), u kojoj se pokazuje kako su sve vrijednosti izvrnule.  Dolazak tog „gnjevnog, zmajolikog, Strašnog“ dovodi do uvida koje je opisano posljednjom rečenicom: „I mi ćemo sve jasno vidjeti, kao da gledamo u vlastite dlanove.“  Nigdje u našoj novijoj književnosti nisam našao tako dramatičan i jezgrovit opis tog epohalnog obrata u kojem smo se našli. Šta može donijeti taj pogled „u vlastite dlanove“?

Taj pogled je individualan. Što se mene tiče, bojim se da ništa lijepo ne možemo vidjeti. Vrijednosti jesu nepovratno izvrnute i ja više ne znam na koji način možemo da ih oporavimo.

Mislio sam da nakon svega što smo preživjeli nikome neće pasti na pamet da pominje rat, a evo svako malo prijete. Mislio sam da će sve žrtve imati smiraj i poštovanje, ali mjesta naših najvećih tragedija služe za politička nadmudrivanja i odvratne šale. Nisam očekivao zlatne kašike, ali nisam ni pomišljao da ćemo imati ovolike društvene razlike. Jednostavno ne vjerujem da nam uskoro može biti bolje, da ćemo konačno dobiti neku političku opciju kojoj možemo vjerovati, da će neko zaustaviti pljačku javnog dobra, ponuditi nekakav ekonomski program…

Zato vjerujem da će nastaviti iskopavati nove ustaše ili četnike, izmišljati neka nova istorijska poglavlja, neke nove blesave tradicije, da će nastaviti predatorski krasti, da će nastaviti opravdavati svako svoje ratne zločince.  

Ne znam samo dokle, gdje je granica? Kako je moguće da nakon svih strahota ništa nismo naučili? Kakvo jezivo iskustvo nas može konačno promijeniti? Koliki intenzitet ono mora da ima?

Kap veselja sam pročitao prvenstveno kao roman atmosfere.  Naravno, postoje tanane niti koje dramaturški povezuju likove, naročito ljubavni trougao Miran, Verena, ljepotica s dječakom koja će se useliti u zgradu, i Kralj banana, tajkun i njezin suprug, no roman posebno nosi atmosfera, čak i u onim naoko uzgrednim opisima, kad npr. sjaj uličnih svjetiljki guta jutarnji smog.

Neke prizore i likove iz romana sam crtao u svesku, zgradu, hotel, fotografiju roditelja, Kralja banana… Možda sam mislio da ću na taj način bolje ovladati pričom, imati više samopouzdanja… Želio sam tačno znati kako izgleda zgrada kada joj se osvijetle prozori dok je čitav grad u mraku, koliko treba junaku da iz jednog haustora pređe u drugi, gdje gleda podrumski prozor, odakle se najbolje vidi riječna ada… Takve stvari.

Mada, mislim da je vjerovatnije da sam se tako zabavljao, pokušavao učiniti proces pisanja zanimljivijim. Volio bih da sam bolji crtač. Jer, najviše me zanimaju pukotine, u predmetima, pojavama, mrak koji se javlja između njih.  

 

Naslov romana počiva na pjesmi koju je pjevala Lola Novaković, i koja se prošle godine svirala na njenoj sahrani?  Lola se kao lik pojavljuje i u romanu. Znam da si dugo tražio naslov? Zbog čega si se na kraju opredijelio za ovaj?

Nisam neki veliki ljubitelj šlagera, sazrijevao sam na sasvim drugačijoj muzici, ali postoji nekoliko tih pjesama koje me fasciniraju. Među njima je Kap veselja, ali u izvedbi Lole Novaković. Pisao sam scenarij za jedan kratki film i želio sam da se ta njena pjesma čuje u filmu.

Kao što sam već pomenuo glavna polazišna tačka za pisanje bila je fotografija hotela, a druga je bila ta pjesma. Znao sam da u romanu želim objasniti zašto me je toliko privukao prizor hotela, a atmosfera romana trebala je biti atmosfera pjesme Kap veselja, njena prividna jednostavnost u kojoj se može bezbroj stvari iščitati.

Rukopis sam odmah nazvao Kap veselja, ali sam ga doživljavao kao radni naslov, kao tek privremeno rješenje. Kada sam konačno počeo razmišljati o naslovu romana imao sam desetak ideja, ali niti jedna nije bila bolja od ove. Barem za mene, a valjda se tu i ja nešto pitam.

 

Veoma mi se dopala ideja da kriminalisti Memedaliji Kobilici dodaš nadimak Lombroso. U svom borhesovskom Leksikonu zvijeri on bilježi ne samo stvarne, nego i sve imaginarne pojave zla na svijetu, koje je nalazio ne samo u sudskim i kriminalističkim spisima, nego i u predajama, mitovima, pričama. U paranoičnom završetku svog projekta doslovno je svugdje vidio takva čudovišta. Shvatio sam to kao jednu makrometaforu: Cesare Lombroso je u 19.stoljeću slijedio princip da u licu čovjeka može prepoznati potencijalnog kriminalca, odnosno da se u vanjskom može iščitati unutarnjost. Kod tvog zeničkog Lombrosa, na početku 21.stoljeća, ta paradigma je, čini me se, izokrenuta. Je li zlo postalo nečitljivo zato što je u našem vremenu postalo sveprisutno?

Da, jako teško ga je prepoznati jer se krije iza najnevinijih maski i iskače odakle ga najmanje očekujemo. Danas kada neka zemlja želi da osvoji drugu ona kaže da ide tamo kako bi zaštitila ljudska prava i donijela demokratiju.

Ali, da se zadržim na Bosni i Hercegovini. Kod nas svi dobro znaju ko su ratni profiteri i kriminalci. Jer, oni se i ne trude da to sakriju. Grade ogromne vile zbog kojih preusmjeravaju tokove rijeka, kupuju fabrike, ergele, letjelice, limuzine… Usput, neprestano lažu o vlastitim primanjima i kriju porijeklo novca. S druge strane, javnost im tepa da su oni u stvari premijeri, ministri, biznismeni, humanitarni radnici, imaju društveni uticaj, egzibicionistički su religiozni, ljube ruke papama i sjede u prvim saffovima. Imaju garantiran oprost na ovome i onome svijetu.

Mehmedalija, kao pošten inspektor, ne snalazi se u takvoj mimikriji. On tačno vidi kakvi predatori se kriju iza maski uglednih građana. Mi ostali pristajemo na igru. Svjesni smo prisustva zla, ali sliježemo ramenima.

 

Da možda pomjerimo fokus na samu historijsku građu tvojih romana. Radnja se odvija iza posljednjeg rata, no njegovi kraci sežu naravno i unatrag, iza tog prijeloma. Likovi iz zgrade djeluju kao da nisu ni živi ni mrtvi, kao da su bivši ljudi? Arhitekt stalno govori o tome kako je izgradio pola grada, i, premda impotentan, i dalje redovno kupuje  kondome. U kojem vremenu oni zapravo žive? Šta se to njima dogodilo?

Svi oni smatraju da su najbolje dane svoga života već potrošili i nije im baš najjasnije šta se dešava oko njih. Zbog toga im je toliko važan Miran, kao pouzdan vodič kroz stvarni svijet. Ali, on nije baš najsretniji izbor, kao što se pokaže. Svi oni se nalaze u tom međuprostoru, u kojem je hotel “Metalurg” i dalje otvoren, kojim u „šimecki” cipelama suvereno kroči Šef sale  sa duplim pelinkovcem, i u kojem Lola Novaković depresivne goste tješi svojom pjesmom.  

Premda bismo još dugo mogli razgovarati o romanu, želim da se za kraj malo okrenemo i drugim temama. Ti uređuješ i portal Žurnal, po mom sudu, jedan od rijetkih preostalih istraživačkih medija. U redovnim razmacima se govori o kraju umjetnosti (pa i književnosti), ali čini mi se da se odnedavno sve češće govori i o kraju novinarstva (posebno kod nas). Možeš li tu napraviti neko poređenje? Koje je mjesto novinarskih činjenica u postfaktičnom dobu i kako ih uopće postaviti tako da se razlikuju od „alternativnih pseudočinjenica“ kojima se puni virtualni prostor? I koja je u svemu tome opet uloga fikcije, koja je odavno napustila zonu književnosti i sve više osvaja sferu realnog diskursa?  

Mislim da medijska scena nije bila nikada gora. Ne smijemo zaboraviti da nije uvijek bilo ovako. U najtežim ratnim godinama mediji – Slobodna Bosna, Dani, Oslobođenje, očuvali su dostojanstvo ovoga društva. Pisali su o zločinima i kriminalu iz svoje avlije, nije bilo autocenzure, najgore pošasti po slobodno novinarstvo. Novinari su pisali, podsjetimo, o zločinima u Kazanima još dok su naoružane ubice slobodno hodale Sarajevom. To se ne smije zaboraviti… A onda su vlast i njeni kriminalci, primireni nakon prvobitne akumulacije kapitala, obratili pažnju na medije i uslijedilo je blaćenje, podmićivanje, prijetnje, pritisci na porodice, infiltriranje u redakcije pa onda zasipanje sudskim tužbama za navodne klevete… Tako smorene redakcije su poslije lako kupili.

Žurnal je trenutno pod takvim pritiscima. Zasipaju nas tužbama za klevete koje su često apsurdne. Tuže nas kriminalci zato što smo napisali da su pokrali milione maraka. Pri tome uopšte nije važno da li je istina da su oni to uradili, sud samo cijeni da li su oni zaista osjetili duševnu bol zbog naših tekstova. Nije ugodno s takvima sjediti u istoj prostoriji, a kamoli im se pravdati za svoje postupke.

Trebamo se vratiti novinarstvu, raditi isključivo u interesu javnosti. Jer ovdašnje vlasti ne plaše se ni sudstva ni policije. Jedino čega se oni plaše su slobodni novinari. Treba opstati samo zbog toga, ako ni zbog čega drugoga.  

 

Još jedno kratko pitanje za kraj: šta misliš o savremenoj bosanskohercegovačkoj (i BHS) književnosti? Koliko ti je ona važna za tvoj književni rad? Smatraš li se dijelom svoje književne generacije?

Mislim da imamo nekoliko izvrsnih autora i autorica u čijim knjigama zaista uživam. Ne bih sada navodio imena, na svu sreću ni ti ne insistiraš, jer takvo licitiranje dovede do bezbroj nesporazuma, a ja sam sit nesporazuma. Ono što bi moralo biti iznimno važno za svaku književnost, jeste da imamo nekoliko sjajnih imena za koje je teško povjerovati da su objavili tek prve knjige. Nastupaju kao sasvim zreli autori i autorice. Ne znam koliko su oni važni za moj rad, ali sigurno da jesu, mora da nešto njihovo kod mene ostane nakon čitanja. Uvijek je ostajalo, nemoguće se oduprijeti.

Nadam se da sam dio neke književne generacije. Ne bih želio biti sam. Ne znam kakva je to generacija, šta nas povezuje, to bi trebali istražiti književni kritičari ukoliko im je to uopšte zanimljivo.   

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.