Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vahidin Preljević

Selvedin Avdića: Kap veseljaSandorf, Zagreb, 2017.

 

Ima već duže vrijeme da se u različitim teorijama kultura i književnosti opet intenzivno javlja zanimanje za prostor, koji navodno određuje postmodernu kao što je vrijeme određivalo modernu. Jedna od teorijskih prascena ove teze jeste onaj čuveni usklik Fredrica Jamesona, koji je osamdesetih godina svojim čitateljima poručio:  „Always spatialize!“. No, važnost se prostora otkriva i u sasvim suprotnim tezama, koje postmodernu vide kao period u kojem se dovršava uništavanje prostora. Naime, u 1980-tim godinama, koje se nisu isticale samo razuzdanom vedrinom i ironijom, nego su imale i svoju mračnu, apokaliptičnu stranu, u modu su ušle knjige koje su inaugurirale raznorazne narative nestajanja. Te figure nestajanja dovele su i do prečesto citirane teze o lažnoj pojavnosti svijeta koja prekriva istinsku stvarnost, koju je Jean Baudrillard predstavio kao teoriju simulakruma. Redali su se eseji u kojima se proglašavalo gubitak materijalnosti (u korist virtualnosti), prirodnosti i tjelesnosti (u korist tehnike i mašine), pa na kraju i prostora. Posebno je u tome bio uporan Paul Virillio, koji je revnosno bilježio različite aspekte tog iščezavanja spacijalnog, a Marc Augé je onda početkom devedesetih godina uveo pojam „nemjesta“ kao tipičnog prostornog određenja savremenog svijeta: po njemu, mi sve više vremena provodimo i živimo u prostorima koji nemaju više nikakve samobitnosti, nikakvog identiteta, koji svi liče jedan na drugi i svi pričaju istu, odnosno ne pričaju nikakvu priču. Klasični primjeri takvih prostora su aerodromi, hotelske sobe i dvorane, trgovinski centri i slični namjenski objekti.1

Za našu temu relevantna fascinacija prostorom odnosi se na fenomen ruševine. Ruševina je još od romantizma omiljeni objekt estetiziranja, što ima veze s onim što je Georg Simmel u svom čuvenom eseju opisao kao obrtanje poretka prirode i duha. Ključni je u tome moment raspadanja. Ruševina, naime, iako proizvod kulture, sugerira povratak kulture prirodi, ponovno vraćanje elementima. U modernom subjektu se, tako tumači Simmel, naočigled ruševine javlja čežnja za iskonom, za „povratkom kući“, takoreći u prirodno stanje. Drugi bitan aspekt fascinacije ruševinom jeste dojam da je tu riječ o „staništu života, iz kojeg je život iščezao.“, odnosno da se u ruševini otjelovljuje  „savremena forma prošlog života“2.

Značaj prostora kao ruševine za bosanskohercegovačku kulturu i kolektivni imaginarij nakon rata, a i poratnih devastacija, reflektirao je Dževad Karahasan u svom eseju Geografija sjene, gdje bilježi da na ruševinu valja gledati  kao neku vrstu b-teksta, „kao strukturu koja se da čitati jer jeste niz materijalnih elemenata na osnovu kojega se može naslutiti jedna odsutna stvarnost“3.  

„Zgrada ima dva ulaza s pet stanova, a ispred njih strugače blata, čelične polumjesece pobodene u zemlju, ima podrum sa šupama za drveni ogrjev i i bivšu veš kuhinju u kojoj je Miranov otac smjestio radionicu, ima krov od crvenog crijepa, dva dimnjaka od narandžaste sigle, nizak tavan s tepihom od golubljeg izmeta, ispred njega terasu za sušenje veša, drvene rukohvate na stepeništu, fikuse u zemljanim saksijama na odmorištima, otirače od pletenog konopca ispred pragova, „plafonjerke“ s mutnim staklom na stropovima, okrugle prekidače za rasvjetu sa crnim okvirom i bijelim dugmetom; u svakom ulazu ima okačen kućni red u bijelom ramu; ispred zgrade je mali park okružen živom ogradom, u njegovoj sredini je šipka za klofanje tepiha, ispod nje je komad mekane zemlje s malom rupom u sredini, a oko nje tri breze. Fasada je siva, na njoj je nekoliko grafita, najveći su Jahači rumene kadulje i Mehmed Buza, a najupečatljivija je rečenica ispisana crvenom bojom „Mi te, Džeki, nikad zaboraviti nećemo.“ Mnogo je crteža, uglavnom napisanih kredom, Batmanov šišmiš, Mercedesov znak, Čila Gliša ispod vješala, muški spolni organ u punoj erekciji, AC/DC, imena „Amela“, „Sanela“ i Kočiz, nekoliko teško razumljivih simbola, nedovršenih i nevještih skica ili su to samo žvrljotine… „ (Kap veselja, str. 7–8).

Ovako sveznajući pripovjedač u romanu Kap veselja opisuje jedan od dva ključna prostora romana, ulaz zgrade u kojem žive najvažniji likovi romana, Miran, povratnik, koji je nestao u ratu, i nakon dužeg izbivanja se vratio u Zenicu, i koji zajedno s autorskim naratorom, koji se pedstavlja kao šef sale Hotela Metalurg, pripovijeda roman, zatim Arhitekt, koji je u socijalizmu „izgradio pola grada“, ostarjeli zavodnik, koji uprkos svojoj impotenciji svakodnevno kupuje pakovanje kondoma i izlazi u grad da gleda djevojke, Mehmedalija Kobilica, bivši ugledni inspektor, koji je uhapsio mnoge čuvene ubice i kriminalce, kojeg po glasovitom italijanskom krimonologu, zovu Lombroso, i koji sad u starosti počinje pisati Leksikon zvijeri, u kojem revnosno bilježi sve pojavnosti zla u svjetskoj historiji, ne samo činjenično potvrđene zločince, nego i mitska bića zla iz predaje i legendi, čudovišta iz književnosti, sve dok zlo ne počne vidjeti svuda; zatim Dragica, bivša stenografkinja i bivša lokalna ljepotica, koja se sad u vremešnim godinama posvetila kultu zdrave hrane i misterioznim pričama iz časopisa, te naposlijetku i Verena sa sinom, mlada i lijepa supruga lokalnog tajkuna, vlasnika nekoliko trgovinskih centara, koji se u romanu zove Kralj banana, zbog artikla pomoću kojeg se prvobitno obogatio. Verena po dogovoru živi razdvojeno od supruga kojeg ne voli i to je zapravo okosnica zapleta koji počinje kad se ona i Miran upuste u fatalnu ljubavnu vezu, na koju Kralj banana, naravno, ne gleda blagonaklono, prije svega, zbog svog sina, kojeg želi otrgnuti od Miranovog utjecaja.  

Zgrada u kojoj ovi likovi žive snažno podsjeća na Simmelovu estetiku ruševine,  ona se uistinu doima kao „stanište života iz kojeg je život iščezao“:

„Sve je dotrajalo, napuklo, zahrđalo, izblijedjelo, pregorjelo, požutjelo, zaraslo, usahlo, zastarjelo, umazano, napušteno, zaboravljeno, svjesno odbačeno, a nešto je vjerovatno i nesretno. Kad se otvore drvena vrata haustora, u lice udari tako snažan propuh da posjetilac mora odmah zatvoriti oči. Čini se da planinski vjetar, hladan kao da je preko snijega prešao, izbija iz podruma. Pričalo se da je to zbog toga što je zgrada napravljena usred ruže vjetrova, da je prekinula prirodan tok zračnog strujanja, ali isto tako se priča da negdje postoje neka vrata koja nisu dobro zatvorena. Zgrada je premrežena cijevima, kablovima, žicama i crijevima, koji izlaze iz zemlje i granaju se kroz čitavu građevinu, donose svježu vodu, električnu energiju plin, a odnose fekalije. Također, a to nije manje važno, čvrsto povezuju stanove.“ (str. 8).

To dakako ima veze s tim da su i likovi koji tu žive i sami hodajuće ruševine, u kojima se nazire izgubljena prošlost, ne samo njihova osobna, nego i povijesna prošlost, katastrofalni obrat koji je donio kraj prethodnog stoljeća. Ova karakterizacija biva pojačana apokaliptičnim slikama koje su potmulo prisutne od samog početka, kad “tačno u 23 i 33 minute, one večeri kad se Miran vratio u grad”, prestane “čudan zvuk”, brujanje koje dolazi zajedno s mrakom i podsjeća na zvuk “kakav bi pravila ogromna zubarska brusilica”. Taj će se zvuk vratiti na kraju, kad Miran ponovo napusti svijet zgrade u koje se bijaše uselio i smjesti u Hotel Metalurg, mjesto na kojem svoju dužnost, kao šef sale, iako je “hotel zatvoren za javnost”, vrši sveznajući pripovjedač uz pomoć recepcionerke Lole. Ova posljednja dakako aludira na pjevačicu Lolu Novaković i čuveni  šlager po kojoj je roman i dobio ime; derivat skromne čežnje za srećom u realnom socijalizmu, neka ironična inačica jugoslavenske pursuit of happiness.

U tom smislu “Hotel Metalurg” se može tumačiti kao heterotopija, kao imaginarni kontraprostor ruševini savremenosti u kojoj su zapeli likovi iz romana, jedna od rijetkih zgrada koju nije podigao Arhitekt, koja je sklepana na brzinu, s puno grešaka, stepenicama “koje završavaju zidom, vrata koja nemaju prostorije”, jer ministar industrije Jugoslavije Franc Leskovšek je htio imati mjesto gdje bi noćio dok se gradila velika željezara, pa je naredio ekspresnu izgradnju hotela na jedanaest spratova. Hotel Metalurg je u romanu predstavljan kao paradoksalni utopijski prostor, jer za razliku od uobičajenih utopija koja imaginiraju savršenost, ovo mjesto postaje utopijsko upravo zbog svoje nesavršenosti, jer u toj nesavršenosti ona još može kondenzirati neku prošlost, ali ne onu bolju prošlost prije povijesne katastrofe, nego neki fantazmatični odljevak prošlosti koja ustvari nikad nije ni postojala.  

Jer, ipak, Kap veselja je stoga daleko od bilo kakvog nostalgičarskog narativa; to je roman o nesvodivom unutarnjem proturječju, ali o svijetu koji je postao nečitljiv, u kojem “dobro i zlo ne dolaze uvijek u oblicima kakve očekujemo.” A gdje su te kapljice veselja, o kojima nam pjeva poznati šlager? Ako shvatimo poetiku romana na način koji sugerira ovaj pokušaj kritičarske recenzije, neće nas iznenaditi da će se ti momenti vedrine prepoznati upravo tamo gdje ih najmanje očekujemo (i možda upravo zbog toga očekujemo?), u ruglu “gradske deponije”. Tako u jednom od najupečatljivijih opisa u romanu, koji ima programatski karakter, stoji:

“Grad ima sposobnost da nenadano pokaže ljepotu na najružnijim mjestima (…) Na tom odvratnom mjestu, smrdljivom brdu punom štakora, kroz koji teku potočići otrovne sluzi, bivši radnici naše fabrike skupljaju odbačene konzerve. Da bi ih mogli ponijeti što više, poredaju ih po putu kojim prolaze kamioni za odvoz smeća. Točkovi gnječe alumunijske konzerve, i ako imate sreće da se taj dan probije sunce kroz smog i osvijetli stazu, vidjet ćete kako bljesnu kao mliječni put iz školskih atlasa!” (str. 10).

 

Bilješke:

1 Vidi npr: Paul Virillio: Ästhetik des Verschwindens. Berlin 1986.; Jean Baudrillard: Agonie des Realen (Internationale marxistische Diskussion; Band 81). Berlin 1978.; Marc Augé: Nicht-Orte. München 2012.

2 Georg Simmel: Die Ruine. Ein ästhetischer Versuch. U: Der Tag, No. 96 vom 22. Februar 1907, Erster Teil: Illustrierte Zeitung (Berlin).

3 Dževad Karahasan: Dosadna razmatranja, str. 14.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.