Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Adis Elias Fejzić

 

Jedan od naših najvećih umjetnika uopće, Mak je Dizdar umjetnik s kojim sam povezan s više veza što bi bilo očekivano. Mada smo obojica Bosanci, suvremenici smo bili samo dvije godine, a razdvaja nas i to što je Mak pjesnik, a ja skulptor. Međutim, naša veza je utkana i još se tka – u kamenu.

Makova umjetnost premošćava stoljeća, na jednom mjestu uvezuje različite kulture i umjetničke stilove. Nerijetko utemeljena na paradoksu, kreacija u Makovim rukama nastaje srastanjem naizgled međusobno kontradiktornih utjecaja i elemenata. U tom postupku, suprotnosti kao da nestaju jedna u drugoj, ali tek da bi iznova nastale i izrasle kao ‘novi’ stari kvalitet. Mak uspijeva graditi svijet u kojem riječi i njihovo značenje povezuju pogansku s judeo-kršćansko-islamskom kulturom, odnosno povezuju antičko i srednjovjekovno s modernim. U mom iščitavanju i dešifriranju Maka, sva ova različita kulturološka i stilska određenja su ne samo ‘logično’ oslonjena i uvezana, nego i kao da nekim čudom postaju jedno drugom metafora.

Inspiriran Makom, moj umjetnički izraz je pokušaj vizualizacije takvog razumijevanja svijeta i čovjeka. U tom smislu, Mak kao čovjek, kao Bosanac (i Hercegovac), kao umjetnik, u jednom trenutku moga umjetničkog rasta i sazrijevanja postaje svojevrsnim duhovnim učiteljem. A sada je i moj ‘stvarni’ imaginarni prijatelj s kojim sam, čak i bez mogućosti da razmijenimo i jednu jedinu riječ, u intenzivnoj komunikaciji. Ja svoje misli čujem u njegovim stihovima, a hoću da vjerujem kako ‘s one strane modre rijeke’, iz neke svoje onostrane dimenzije, i on svoje neispisane stihove može vidjeti i dotaknuti u mojim formama.

U tom smislu, mene s Makom najdirektnije povezuje stećak, a nekropole su mjesta naših ‘živih’ susreta s onim sto je prošlo i s onim što će doći. Stećak ni za Maka niti za mene nije tek arkaični grobni znak – ovaj bosanski kâm nam obojici znači mnogo više od toga. Iako svojom osnovnom funkcijom stećak izvorno i jeste nadgrobnik, on je alegorijska i stvarna škrinja koja, za Maka i mene popola, čuva riječi i forme kojima sebi pokušavamo objasniti i poznati i nepoznati svijet.

U stećku vidim ambivalentnu formu koja simultano postoji i kao reljef i kao slobodan oblik – odnosno, gledajući s druge strane, stećak je u svojoj strukturi amalgamat skulpture, arhitekture i amuleta. Moj morfološki presjek i uvid u sadržaj stećka me doveo u poziciju iz koje stećak mogu i moram sagledati u širem historijskom i izražajno-umjetničkom kontekstu (ne samo kao naše srednjovjekovno kulturno naslijeđe). Mislim da je najbolji, najprecizniji i najpoetskiji opis umjetnosti stećka dao Oto Bihalji-Merin kada kaže kako je to „primordijalna umjetnost u kojoj je vječnost sama postala stil“. Mak je, čini mi se, to isto uspio napraviti sa svojim pjesništvom, uz jednu manjkavost – čitati, slušati i čuti ga mogu samo oni koji poznaju njegov jezik. Francis J. Jones, prevodilac Kamenog spavača na engleski jezik, piše da smo mi „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“. Upravo ta Makova karakteristika drži ‘njegovo slovo’ udaljenim od mnogih koji ga širom planete nikada neće moći čitati i dokučiti kao mi. To ga na jedan (ne)sretan način čini još više posebnim, a nas (Bosance) ponosnima.

Naravno, Makova posebnost ne leži samo u njegovom jeziku i u ‘neprevodivosti’ njegove poezije. O ‘tajni’ njegove vrijednosti se može govoriti iz mnogo različitih uglova, ja mogu samo iz svojega. Koliko god zvučalo pretenciozno, mislim kako je moj rad na ‘uskrsnuću’ umjetnosti stećka (u ovim našim post-modernim okolnostima) najdireknija i najadekvatnija paralela Makovom djelu. Meša Selimović zaključuje da je Mak uspio „ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno stare valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i  osjećanje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe.“ Ja, kao skulptor, pokušavam raditi upravo u tom smjeru i tradiciju stećka oživjeti i dati joj novu vitalnost. Sretna okolnost je, što se za razliku od poezije, stećak, odnosno skulptura, može lakše razumjeti i na lokalnoj i na globalnoj razini. Upisom jednog broja nekropola stećaka na UNESCO-vu listu svjetskog kulturnog naslijeđa stećci su (kao najautentičnija pojava u umjetnosti zapadnog Balkana uopće) dobili dodatnu potvrdu svoje lokalne i globalne vrijednosti. Međutim, kako i Mak reče, još uvijek ne možemo biti sigurni da smo „… na putu skidanja plašta sa ove tajne.“

Pored fokusa na čisto skulpturalni sadržaj srednjovjekovnog stećka, istraživao sam i njegov historijski, politički i kulturni značaj. Ovim pristupom sam dao doprinos dubljem razumijevanju stećka i njegove „bezvremene skulpturalnosti“ koja u mojoj interpretaciji postaje, u morfološkom i simboličkom smislu, i paralela bosanskom multidimenzionalnom identitetu. Definiranje tog identiteta se u svom suvremenom obliku opet, velikim dijelom, oslanja upravo na Maka i njegov rad. Stećak je, po mom mišljenju, najbolji simbol tog (popularno rečeno) multikulturnog, odnosno multidimenzionalnog identiteta ali ne samo zbog toga što umjetnost stećka nastaje paralelno s nastajanjem i same Bosne i onoga što se naziva bosanskim identitetom. Stećak je najprimjereniji simbol multikulturnog bosanskog identiteta i zbog toga što je on sam u svom karakteru zapravo ‘multiskulpturalan’ (vlastita kovanica kojom, u najkraćem, adekvatno objašnjavam stećak kao skulpturu, op. a).

U stećku nalazim anahronistično čvorište raznih skulpturalnih sadržaja – kompleksnost i inspiraciju za oživljavanje i (re)interpretaciju tradicije, a sve u formi savremene memorijalne skulpture i mog ličnog umjetničkog izraza.

Klešući svoje ‘suvremene stećke’, ja (kao i Mak) slijedim tradiciju, ali istovremeno stvaram jednu novu vrijednost. ‘Novo i drugačije’ je imanentno samom duhu umjetnosti stećaka u kojoj i ne postoje dva istovjetna stećka. Čak ni unutar reljefnih predstava komponiranih na principu repeticije određenog motiva, taj motiv nije nikada identično ponovljen. U svakoj svojoj verziji, dati motiv je uvijek ‘nova’ interpretacija samog sebe. Srednjovjekovni bosanski majstori kao da su ‘klesali jazz’. Našli su svoj ‘bosanski način’ da ostvare slobodu izražavanja koju John Ruskin prepoznaje (i hvali) u venecijanskoj, tehnički sofisticiranijoj varijanti gotike.

Ovaj princip slobodnih varijacija i improvizacija kojeg nalazim na stećku predstavlja iznimno važan i poticajan kvalitet. Uprkos svojoj ‘primitivnoj’ i ‘nespretnoj’ pojavnosti i funkciji grobnog kamena, stećak (kojeg bismo danas mogli nazivati i ‘Bosnian jazz rock’) je forma značajnih kapaciteta – ona predstavlja potencijal da se dalje eventualno razvija u svakom pravcu u kojem kamena forma to uopće i može. U stećku se ravnopravno susreću, i jedna u drugu zapliću, ‘apolonske’ i ‘dionizijske’ izražajne vrijednosti, a Mak je, izgleda, toga bio naročito svjestan. Sa svakim novim ulaskom u dublju i dalju interpretaciju stećaka, ja sam sposobniji ‘vidjeti’ Makovu poeziju, ali mi i Mak, u suprotnom smjeru, pomaže pri ‘čitanju’ stećaka.

Mak i ja prilazimo fenomenu stećka i srcem i glavom „i k tomu još da prostiš“ i na hermetički, i na hermeneutički način. Svoj odnos sa zemljom i stećcima Mak opisuje kao neko mistično stanje opsjednutosti: „Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenih pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletanog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe…“ Kao i Mak, ja stećak doživljavam na jedan (i personalno, i profesionalno) poseban način. Svaki ‘kâm’ je skulptura pred kojom sam potpuno predani promatrač, ali istovremeno sam i iznimno zaintrigiran umjetnik pred istraživačkim i stvaralačkim izazovom. Uvijek nanovo duboko dirnut i inspiriran ovim ‘kamenjem’, ja sebe, prije svega, prepoznajem u ‘kovačima’ i klesarima – u tim starim bosanskim skulptorima koji su stećke sanjali, stvarali i (p)ostavili.

Usudio bih se reći kako je moje razumijevanje stećka utemeljeno na urođenom senzibilitetu, ali i stečenom obrazovanju i kreativnom iskustvu u polju kamene skulpture. Relativno dugo sam se pripremao da bih mogao jasnije sagledati stećak – i iznutra, i izvana. Ta ‘nova’ interpretacija stećaka (kao i moje razumijevanje bosanskog identiteta) teško bi se mogla zamisliti bez Maka Dizdara i njegovog djela. Mislim da već danas mogu vjerodostojno stajati iza Makovih riječi: „Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide“.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.