Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dženan Dautović; foto: fra Ivan Jukić (1818. – 1857.) i fra Antun Knežević (1834. – 1889.)

 

Većina se humanističkih nauka u modernom bosanskohercegovačkom društvu, pa i društvima ostalih zemalja Jugoistočne Europe, doživljava kao nauke od posebnog nacionalnog značaja, nacionalni dijelovi nastavnog kurikuluma, ”nation-building studies”.1 Takva percepcija per se podrazumijeva težnju različitih društvenih skupina, bile one na vlasti ili u ilegali, da upravo preko nauke, po definiciji bezvremene i neograničene kategorije, ostvare svoje ambicije i težnje, gotovo uvijek ograničene svjetonazorima vremena u kome su nastale. Od spomenutih humanističkih nauka, rijetko je koja vrsta naučnog djelovanja podložna negativnom vanjskom uticaju kao što je to slučaj sa historijskom naukom (jedina konkurencija bi mogla biti nauka o jeziku). Naročito to vrijedi za prostore gdje se proces razvoja nacionalne ideje pokazao zakašnjelim i divergentnim, kao što je to slučaj sa zapadnim Balkanom. Za takva negativna djelovanja naročito su pogodni stariji historijski periodi koji su, uslijed vijekova ratovanja, ali ponajprije zbog generacijama ”njegovane” nebrige za kulturno-historijsko naslijeđe, ostali bez domaćih izvornih podataka, pa su samim time prepuni ignorabimusa, jednog od najsigurnijih indikatora postojanja mogućnosti malignog uticaja na nauku, te rašomonskog shvatanja povijesti kao procesa. Naročito je to slučaj u sredinama sa heterogenim nacionalnim pokretima, u kojima je jako važno dokazati hronološki senioritet u odnosu na ”druge”. Ti vanjski uticaji, bez obzira na razlike u njihovom nastanku i manifestovanju, obično se jednom riječju nazivaju ideologijama. Budući je ideologija jedan od onih neuhvatljivih, imaginarnih pojmova, koje je nemoguće izmjeriti, izvagati ili opisati, pa samim time i definirati, tako ćemo se u ovom radu zadržati na uočavanju različitih načina na koje su ideologije uticale na historijsko pisanje tokom nešto više od jednog i po stoljeća postojanja kritičke historiografije o bosanskom srednjovjekovlju (polovina 19. stoljeća – drugo desetljeće 21. stoljeća), tj. pokušat ćemo izvršiti ”mapiranje ideologija” u bosanskohercegovačkoj medievistici.

Radi lakše orijentacije, ipak ćemo pokušati dati najbanalniju definiciju ideologije u, za ovaj članak, nama potrebnom smislu. Može se reći da je to bilo kakav oblik pisanja ”sa svrhom”, sa unaprijed određenim zaključcima, bez obzira na to da li je cilj tog pisanja pozitivan, tj. afirmacija nečega svojeg, ili negativan, tj. negacija svega drugačijeg. Prema odnosu sa vlašću, možemo razlikovati ”vladajuću ideologiju” (koju simpatiše, podupire i favorizira određeni, u tom momentu vladajući društveni poredak) i ”ideologiju u ilegali” (koja u većoj ili manjoj mjeri odudara od interesa centara moći, te stoga pronalazi različite načine kamufliranja vlastitih interesa i njihove sprovedbe ”van radara”: korištenje pseudonima, pisanje u emigraciji, infiltriranje preko nomenklature itd.). Ovim ćemo radom pokušati identificirati sve vrste ideologija koje su se javljale u historiografiji o srednjovjekovnoj Bosni, smjestiti njihov razvoj u historijski kontekst vremena u kome su nastali i ukazati na uticaj koji su imale na konačni produkt historiografije – knjige i članke koji obrađuju teme iz srednjovjekovnog perioda.

Gotovo od trenutka njegove propasti, proljeća 1463. godine, srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo postalo je objekat o kojem su pisali manje ili više ideologizirani autori. U stoljećima koja su nastupila, unutar zemlje o njemu su pisali isključivo bosanski franjevci u svojim hronikama, a van nje različiti hroničari, političari i intelektualci, najvećim brojem sa hrvatskog dijela tadašnje Habsburške kraljevine ili sa područja Dubrovačke Republike. Sve ove spise obično nazivamo narativnim izvorima, odnosno prvom, nenaučnom fazom u razvoju historiografije o srednjovjekovnoj Bosni.2 Budući nas u ovom radu prvenstveno zanima kritička historiografija, samo ćemo spomenuti da se u tim pisanjima ponajprije mogu pronaći antiosmanska i antiislamska, ili pak kroatofilna, srbofilna i ugrofilna ideologija kao početni i nejasni obrisi nastanka nacionalnih ideologija. Na samoj međi između nenaučne i naučne historiografije, kada je u pitanju pisanje unutar Bosne, nalaze se dvojica franjevaca: fra Ivan Franjo Jukić (1818. – 1857.) i fra Antun Knežević (1834. – 1889.). Ovi autori su djelovali u vrijeme provedbe tanzimata u europskim dijelovima Osmanskog Carstva, kada su uvidjeli mogućnost oslobađanja od ”vjekovnog stranog gospodara”, te su po uzoru na već sprovedene procese nacionalnog ujedinjavanja u drugim europskim državama, kao ideal vidjeli jedinstvo svih naroda Bosne, a kao njeno ishodište i prauzor srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo. Ideologija koja se očitava u njihovim djelima bila je ideologija jedinstvene bošnjačke nacije pripadnika svih religija, koja je u osnovi bila ”pozitivna” ideologija, tj. nije bila usmjerena protiv bilo  koga, nego sa zajedničkom svrhom. Pri tome je Jukić bio mnogo više ideolog nego historičar, dok je kod Kneževića ipak prevladavala historičarska strana. Pišući pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak u časopisu Bošnjak i knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne (1851.), Jukić pokušava da afirmiše jedinstvenu bosansku naciju na temeljima nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva, naročito nastojeći da smanji neslogu među bosanskim narodima. Tako on piše ”Narod naš slavenski, primivši i naučivši griehe i zloću narodah romanskih, gèrmanskih i gèrčkih, a svoje se prostote zaboravivši, gotovo se je bio satro a i sad se tare od samosilnikah, i to veći dio Ilirskih Slavenah. […] Što je narod, narodnost i sreća narodna, to onog vremena Bošnjaci nisu znali!”.3 Tekstovi Antuna Kneževića mnogo su originalniji, znanstveniji i bazirani na radu sa izvorima, no i kod njega se osjeti jasna nit identične ideološke namjere oslobođenja od stranog vladara (najprije osmanskog, a zatim i austrijskog), za koju je smatrao da se može postići samo naukom i prosvjetom, te na historičkoj slavi i političkoj samosvojnosti Bosanske kraljevine.4 Oba ova autora svoja su djela objavljivali u inostranstvu, svojim pisanjem borili su se koliko protiv osmanske vlasti, toliko i protiv u Bosni narastajućih nacionalnih pokreta koji su se uveliko počeli razvijati u susjednim zemljama i svoju djelatnost širiti dobrim dijelom i preko historijske nauke. Sa već postojećom institucionalnom mašinerijom, ove ideologije su imale daleko lakše uslove rada i produkcije od usamljenih bosanskih franjevaca. Pogledajmo nekoliko ranih primjera tih tendencija. Simptomatičan je slučaj sveštenika iz Bosne Pavla Karano-Tvrtkovića, koji je cjelokupan trud tadašnjeg dubrovačkog paroha Đorđa Nikolajevića (Ruska Hristoforovića) na prepisivanju ćirilske građe iz dubrovačkog arhiva, ”posudio” i 1840. godine objavio kao vlastito autorstvo pod naslovom Srbski spomenici ili stare risovulje, diplome, povelje, i snošenija bosanski, serbski, hercegovački, dalmatinski i dubrovački kraljeva, careva, banova, despota, knezova, voivoda i vlastelina. Ovaj sveštenik, kome je Vuk Karađić sporio i osnovnu pismenost, u uvodu zbirke naslovljenom Dodatak k srbskim spomenicima ili kratko zemljopisanije o Bosni govori „Bosna (…) bivala je čas jedna čast velike Srbske države, a čas za sebe država i Banovina, imajući svoe vladjetelje, Kraljeve i Bane. … Žitelji u Bosni su Srbi, no trojakoga vjeroispovjedanija, vostočnoga, zapadnoga i mahomedanske vjere“.5 Nakon Karano-Tvrtkovića, svoje dosta kvalitetnije zbirke izvora izdaju Franz Miklosich i knez Medo Pucić, no sa sličnim ideologiji podložnim naslovima: Monumenta Serbica spectantina historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii (1858.) i Spomenici srbski (1858.), a Božidar Petranović u prvoj monografiji posvećenoj Crkvi bosanskoj Bogomili. Crkva bosanska  i krstjani (1867.), inače napisanoj po konkursu finansiranom od strane srbskog učenog društva iz Beograda, začinje historiografsku struju o pravoslavnom karakteru učenja ove, za bosansko srednjovjekovlje, tipične vjerske zajednice. S druge strane, u Hrvatskoj se također razvijala ideologija o Bosni kao sastavnom dijelu hrvatskih zemalja, u kojoj je ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi nastavila da živi nakon ugarskog osvajanja centralnog dijela ”matice”.6 Kao najistaknutijeg reprezenta ove ideologije možemo istaći za svoje vrijeme čuvenog povjesničara Vjekoslava Klaića, kome se stručnost u obradi srednjovjekovnih tema ne može poreći, ali isto tako niti ideološka obojenost. Na narudžbu Matice hrvatske on je 1878. godine objavio spis Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, u kome pored ostalog stoji i slijedeće: „Premda u Bosni i Hercegovini živi najvećim dielom samo jedan te isti, i to hrvatski narod, to su ipak vjerski, zatim politički i socijalni odnošaji raztrojili ovaj jedini narod na tri naroda: na Turke, Rišćane (Vlahe) i Kršćane (Latine). Ovi se luče jedini od drugih i sami i od službenih ljudi. U istinu medjutim jesu sva tri tobožnja naroda samo jedan narod, a to svjedoči jezik, mnogi običaji i narodne predaje (tradicije). Svi žitelji slovjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom, i to hrvatskim“.7 Gotovo ironično, Klaić je ovu knjigu posvetio Ivanu Franki Jukiću, ”prvom budiocu narodne svijesti u Bosni”, iako, naravno, nije spomenuo esencijalne razlike u shvaćanju narodne svijesti između njih dvojice. Klaić je bio jako aktivan i nakon austorugarske okupacije Bosne. Tako, za našu temu zanimljivu raspravu Bosnensia (1879.) otvara rečenicom „Odkad je austrijska vojska zauzela Bosnu i Hercegovinu, učeni se je sviet stao živo zanimati za te liepe i blagoslovljene zemlje hrvatske“. U ocjeni pisanja kolega, Klaić je potpuno nekritičan prema Račkom, pa čak i Pilaru, dok je ugodno iznenađen odsustvom ideologije u pisanju arhimandrita Ilariona Ruvarca, nepropustivši da u komentaru ”stane na prste” komšijskoj historiografiji: „Ovaj dio razprave jasno pokazuje, da i u Srba prestaje historija biti službenicom drugim svrham, već da i tamo znanost postaje sama sebi svrhom“. Također, u dijelu ove rasprave u kojem kritikuje pisanje Stojana Novakovića, Klaić postavlja jednu od temeljnih polarizacija dvaju nacio-ideoloških historiografija, favoriziranja spisa De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta sa jedne (srpske) i Hronike popa Dukljanina sa druge (hrvatske) strane. Najznačajnije djelo o srednjovjekovnoj Bosni ovog istaknutog historičara svakako je Poviest Bosne do propasti kraljevstva iz 1882. godine, ipak je daleko više pravo historiografsko djelo, kome se najveći prigovori mogu postaviti tek na interpretativnom nivou, ne na ideološkom planu.

Smjena vrhovnog gospodara i dolazak Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine stubokom je promijenila odnos prema srednjovjekovlju. Dok osmanske vlasti nisu mnogo marile za prošlost, naročito ne onu prije 1463., novi vlastodršci su upravo u njoj pronašli izvrstan medij za sprovedbu svojih ideja. Uticaj koji je austrougarska vlast imala na razvoj nauke, naročito historije u Bosni i Hercegovini teško da se može precijeniti. Osnivanje Zavičajnog muzeja, pokretanje njegovog časopisa Glasnika, dolazak u Bosnu kadra školovanog na centralnoeuropskim univerzitetima, sve su to faktori koji su pokrenuli prvu zvaničnu institucionaliziranu fazu razvoja bosanskohercegovačke historiografije, pa time i medievistike. Iako su spomenute institucije i pojedinci odradili veliku stvar za bosansku nauku, ipak su oni korištene i za širenje vladajuće ideologije, što je još uvijek nedovoljno istražena tema. Mapiranje ideologija u austougarsko doba pokazuje se dosta zahtijevnim zadatkom, budući su pored dvije vladajuće, egzistirale još barem tri ideologije u ilegali. Počev od okupacije, pa sve do 1903. godine, Bosnom i Hercegovinom je upravljao zajednički ministar finansija Kraljevine Benjamin Kallay (1839. – 1903.), koji je smatrao da će podršku stanovništva novoj vlasti obezbijediti ukoliko zaustavi buktanje hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta, te je favorizirao nastanak nove, jedinstvene bošnjačke nacije.8 Mali odraz ove ideologije (u odnosu na cjelokupnost njenog ispoljavanja) pokazao se i na planu medievistike, na kojem je bilo veoma poželjno isticati jedinstvenosti bosanske srednjovjekovne prošlosti u odnosu na prošlost susjednih zemalja, a kao najpogodnije tlo za njen razvoj pokazalo se prikazivanje Crkve bosanske kao izrazito dualističke sljedbe, produžetka bugarskog bogumilizma, koji je bio u stalnim neprijateljskim odnosima sa dvije velike srednjovjekovne Crkve. Ova se ideologija ponajviše afirmirala u široko distribuiranom i na različite jezike prevedenom djelu Johanna von Asbotha, što se vidi u stavovima poput: „For it will be seen that the Bogomilian principle was, as it were, the principle of Bosnian history. … This is true to such an extent, that it may be affirmed that the Bogomiles founded the Bosnian state, and also that it was through the Bogomiles that it was destroyed“ (An official tour through Bosnia and Herzegovina, 1890.). Ćiro Truhelka, vodeći autoritet u mnogim segmentima, pa i medievistici tog vremena, također u svojim radovima promovira bogumilsko/dualističku teoriju o Crkvi bosanskoj, od koje će se, kako ćemo vidjeti, odmaknuti sa promjenom politike državnog vrha. Ipak, ova Kallayeva panbošnjačka ideologija znatno se razlikovala od istoimene ideologije bosanskih franjevaca – njen cilj nije bilo ujedinjenje svih bosanskohercegovačkih stanovnika u jednu naciju, nego sprečavanje, ili barem usporavanje navedenih ideoloških strujanja iz susjednih zemalja.9 Uporedo sa Kallayevom ideologijom, razvijala se i druga vladajuća ideologija, što je bila potpuno normalna pojava za dualnu monarhiju kakva je bila Austro-Ugarska. Ovu ideologiju možemo nazvati ”ugarska naslijedna ideologija”, koja se bazira na teorijama o vjekovnom naslijednom pravu ugarskih kraljeva na vrhovnu vlast nad bosanskim prostorom. Temeljni rad ove ideologije nastao je iz pera Julija pl. Paulera „Kako i kada je Bosna pripala Ugarskoj“, objavljen u 2. broju Glasnika Zemaljskog muzeja 1890. godine. Bazirana na darovnicama ugarskih kraljeva, sumnjiva porijekla i još sumnjivijeg sadržaja, ova ideologija je provejavala i kroz pisanje tako velikog naučnika kakav je bio Lajos Thallóczy, te se ispoljavala i na način da je sustavno minorizirala djelo Anutna Kneževića, u kome je izložena temeljno drugačija postavka odnosa između srednjovjekovne Bosne i Ugarske.

Od tri ideologije u ilegali austrougarskog doba, indigeno bosanski bio je ”begovski romantizam” Safvet-bega Bašagića, koji je za cilj imao ostvarivanje historijske i neprekidne veze između srednjovjekovnih velikaških porodica i begovskog sloja na smjeni 19. i 20. stoljeća. Dodatna dimenzija te ideologije bila je teza o očuvanju nezavisnosti bosanske države u sklopu Osmanskog Carstva definisana stavom: „Po našem skromnom mišljenju, kako ćemo kasnije na svakoj stranici uviditi, Bosna i Hercegovina nijesu izgubile svoje samostalnosti i slobode u XV. vijeku, nego tek u polovici XIX. vijeka, na ime kad je Omer-paša Latas provalio s nizamom, poharo ih, uništio i svojom bizantinskom lukavosti lišio samostalnosti i svih prava. Prije njega Herceg-Bosna uvijek je bila država u državi, kojom su samo u ime sultanovo upravljali Bošnjacima povoljni namjesnici ili vlastiti sinovi“ (Kratka uputa u prošlost Bosne, 1911.). Centri druge dvije, već spomenute, kroatofilne i srbofilne ideologije, bili su ipak van Bosne, te se nastavili na temelje ukopane u prethodnim desetljećima. Vid Vuletić Vukasović, Korčulanin/Dubrovčanin, koji se izjašnjavao kao Srbokatolik, piše o „Srpskim natpisima u Bosni“ (Slovinac VII/27–28, 1884.), „Srpskim natpisima u Hercegovini“ (Starinar I, 1884.); S. V. Kosanović svoj rad naslovljava „Iz srpske prošlosti u Bosni“ (Javor 12, 1885.); Ljubomir Kovačević porodicu Radivojevića-Vlatkovića obrađuje pod „Znamenite srpske vlasteoske porodice“ (Godišnjica Nikole Čupića 10, 1888.), Stojan Novaković u Srpske oblasti X. i XII. veka pre vlade Nemanjine (1879.) Bosnu čak ni u potpoglavlju ne odvaja od Raške, itd. Vodeći hrvatski medievist Ferdo Šišić propagandnom brošurom Herceg-Bosna prilikom aneksije (1908.) također se svrstao u ovaj ideološki pravac, prije svega razmišljanjima kao u sljedećoj rečenici „No u sačuvanim nam zvaničnim ispravama bivše bosanske banovine, odnosno kraljevine, nije se narod zvao ni jednim ni drugim imenom, već redovito Bošnjani ili Bošnjaci, što je očito u svezi sa geografskim poimanjem, ali ne s etnografskim“. Najradikalnije kroatofilne stavove iznio je Fran Milobar u studiji Bosnien und das Kroatische Staatsrecht (1898.), gdje je, između ostalog, napisano i: ”Bosna je ležala u sredini hrvatskoga kraljevstva”, ili ”Bosna je kao najsnažniji banat bila centar Hrvatske”, ili pak ”Bosanski kralj Tvrtko bio je izabran za kralja cjelokupne Hrvatske’’.10 Nakon Kallayeve smrti i promjenom odnosa prema nacionalnim pokretima koji je nastupio za vrijeme njegovog nasljednika Istvana Buriana, dolazi do promjene i kod Truhelke, pa u simptomatično naslovljenoj knjizi Hrvatska Bosna (Mi i ”oni tamo”) (1907.) on piše: „(…) zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srcu Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsiti, jer: tvrgja veza no čelična je veza krvi!“; ili za srednjovjekovnu Bosnu još važniji citat, koji pokazuje i njegov pravi odnos prema ideologiji kojoj je služio u ranijem periodu: „I uprav u ono doba, kad se prvi put pojavljuje naslov kralja Rame, izbijaju na srijedu prve pojave separatističkih težnja u Bosni. Bogumilstvo, u jednakoj opreci prema istočnoj i zapadnoj crkvi, stvorilo ono bošnjaštvo, koje je imalo Bosnu ocijepiti od hrvatske zajednice i stvoriti od nje samostalnu državu. To je bilo ono isto bošnjaštvo, koje se je još donedavno protežiralo, proti koga su se dizali Srbi, jer su u njem nazrijevali etnografski paradoks, a Hrvati, jer su u njemu morali vidjeti i etnografski i historički paradoks“.

Period između dva svjetska rata nije donio mnogo pomaka, kako općenito u razvoju historiografije o bosanskom srednjovjekovlju, tako i u pogledu razvoja ideološkog uticaja na nju. Ne može se reći da vrhovna državna ideologija ovog vremena nije postojala. Jedinstvo južnoslavenskih naroda jeste bila platforma na kojoj je nova država i nastala, pa je bilo i očekivano da će se ona odraziti i na historiografiji. Primjer nalazimo kod Vladimira Ćorovića, rođenog Mostarca i predratnog zaposlenika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je tada bio kritičar režimskog panbošnjaštva. Nakon što je poslije Prvog svjetskog rata prešao na mjesto profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, pisanjem svojih najznačajnijih djela kao što su Kralj Tvrtko I Kotormanić (1925.) i Historija Bosne (1940.) promovisao se u jednog od najznačajnijih medievista svog vremena. Upravo pri naraciji o Tvrtku I, Ćorović kristalizuje prvu općejugoslavensku ideologiju: „Sin jedne hrvatske kneginje, iz plemena Šubića, a unuk kćeri kralja Dragutina, on je u krvi nosio veliku sintezu srpsko-hrvatskog jedinstva (…) Uviđajući geografski značaj Bosne u središtu srpskohrvatskih naselja, on dolazi na misao da od nje stvori jak državni stožer, oko koga će privući i Srbe s istoka i Hrvate sa zapada. (…) To je prvi kralj Srba i Hrvata; on daje prvi rešenje jedne u istini zdrave političke koncepcije, da Srbi i Hrvati kao u stvari jedan narod obrazuju zajedničku državu, koja bi rasno homogena omogućila bolji razvoj naše narodne energije“.11 Naravno, u takvoj postavci nije bilo mjesta posebnosti Bosne. Krhki politički balans u državi, nastao u koordinaciji njene srpske i hrvatske komponentne, stvorio je situaciju da se razvoj nacionalnih ideologija međuratnog perioda može odvijati slobodno i bez zadrške. Iako kvantitativno brojniji nego ikada ranije, ideolozi ovog vremena nisu mnogo doprinijeli na kvaliteti medievističkih istraživanja. Jedan od najradikalnijih koncepata vezanih za učenje Crkve bosanske upravo u to je vrijeme ponudio slavist i banjalučko-tuzlanski gimnazijski profesor Vaso Glušac. On u svojim radovima „Srednjovekovna ”bosanska crkva” bila je pravoslavna“ (1925.) i Istina o bogumilima (1941.) o drugim tumačenjima govori kao o ”kaluđerskim mistifikacijama”, te gotovo militantno promovira tumačenja o pravoslavnom karakteru ove organizacije. Hrvatska ideologija je glavnog protagonista imala u liku Ive Pilara, koji je dodatno razvio ideološke temelje na koje se nastavila ova vrsta uticaja na historiografiju u budućnosti: “Politički je bogomilski raskol bio od najvećeg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu državu i bosanski separatizam, a drugo je zaprečio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su Šubići u XIV vijeku tako lijepo započeli“ (Bogomilstvo kao religijozno-povijestni te kao socijalni i politički problem, 1927).

Cjelokupna dešavanja koja su prethodila Drugom svjetskom ratu i dovela do ove opće svjetske klaonice, mogu se nazvati trijumfom ideološkog fanatizma. Prostor Bosne i Hercegovine je ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske, totalitarnog režima koji nije trpio niti dozvoljavao ideologiju ili razmišljanje drugačije od njima zacrtanih normi. U takvom ozračju, ”ilegalni rad” kojeg smo do sada spominjali u kontekstu promicanja ideologija koje nisu bile bliske vladajućem režimu, sada je postao rezerviran na mnogo značajnije stvari nego je bila historiografija. Stoga, u vremenu od 1941. do 1945. možemo analizirati samo postojanje jedne vladajuće, u ovom slučaju, isključujuće kroatizirajuće ideologije. To je bila nova faza linije razvoja, ”R-amplituda” njenog EKG grafikona. Zemaljski muzej je preimenovan u Hrvatske zemaljske muzeje, a zatim i u Hrvatski državni muzej, a sukladno tome, mijenjao se i naziv njegovog stručnog časopisa. Najvažnije historiografsko djelo nastalo u ovom periodu bez sumnje je Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, koju je 1942. godine objavilo HKD Napredak. Ne  može se poreći da je njegov nastanak bio posve podređen ideološkim razlozima. Monografija je posvećena ”prvoj godišnjici obnove Nezavisne države Hrvatske”, što je u predgovoru dopunjeno: ”Evo ti, hrvatski narode, knjige povijesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do propasti bosanskoga kraljevstva (1463.). Hrvatsko kulturno društvo Napredak daje Ti je u ruke na prvu godišnjicu obnove Nezavisne Države Hrvatske, kad se Bosna i Hercegovina oslobodila tuđina i vratila u krilo Majke Hrvatske, od koje je vijekovima bila otrgnuta. Duša izmučene Bosne i Hercegovine uvijek je težila da se nađe zajedno s ostalim hrvatskim krajevima. Vijekovi patnje i stradanja nijesu izbrisali te čežnje, dok se evo sada ne ostvariše snovi gospodara Bosne Pavla Šubića Bribirskoga, snovi velikoga bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I., hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića i drugih bosanskih velikana. Njihova se Bosna opet našla u sklopu hrvatskih zemalja, da se opet sastavi stara državna cjelina”. Ipak, u samom sadržaju ove knjige, nema mnogo negativnih uticaja na samu historiografiju. To se ne može reći za ideološki pamflet „Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu“ Filipa Lukasa, koji po naravi i nije historiografija, a u određenoj mjeri i za prilog Vladimira Vrane „Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni“, te po naslovu članak Ljube Karamana „Starohrvatska umjetnost u Bosni i Hercegovini“. Ostali prilozi ukoliko i ulaze u ideologiju, čine to na površini, bez naročitog značaja za sam tekst. Naročito su i danas vrijedni prilozi Marka Perojevića o političkoj historiji srednjovjekovne Bosne, čijih 400 stranica čine i kičmeni stub cijele monografije.

Potpuna promjena političkog sistema koja je nastupila nakon Drugog svjetskog rata i formiranja druge, socijalistčke Jugoslavije, dovela je i do oštrog zaokreta u historografiji o srednjovjekovnoj Bosni. Najznačajnija karakteristika perioda od 45 godina koji je uslijedio svakako je nova institucionalizacija nauke u Bosni, koja se desila otvaranjem Filozofskog fakulteta, Naučnog društva – Akademije nauka i umjetnosti, te Instituta za istoriju. Iako je u većini drugih socijalističkih zemalja došlo do jakog pritiska vladajuće ideologije na historijsku nauku, gdje su se svi procesi morali promatrati iz ugla marksističkog naukovanja, to u SFRJ nije bio slučaj, posebno ne u medievistici. Ne možemo identificirati prezir prema imperijalističkim studijama, štaviše, bizantologija i osmanistika cvjetaju kao nikada ranije; nije bilo ostvarivanja kulta ličnosti socijalističkih lidera na osnovu fame srednjovjekovnih heroja, kakvo se desilo u Albaniji sa odnosom Enver Hoxa – Skenderbeg ili u Rumuniji George Gheroghiu Day – Vlad Tepes tj. Nicolae Ceauṣescu – Stiven Veliki, niti se razvila od države sponzorirana tendencija maksimalnog uljepšavanja i ideologiziranja prošlosti, što je bio slučaj sa protohronizmom, ponovo u Rumunjskoj, ili traženja revolucionarnih elemenata u protonacionalnim i heretičkim pokretima kao u Bugarskoj, a da ne govorimo o općoj kontroli historiografskog pisanja kakva se dešavala u SSSR-u. Određeni uticaj vladajuće ideologije može se pronaći prije svega u izboru profila istraživanja, gdje su ekonomske teme, ili svakodnevnica običnih ljudi postali daleko učestaliji u odnosu na istraživanja kraljevskih ličnosti ili moćnih velikaša.12 Drugi segment uticaja može se prepoznati na forsiranju teorija o heretičkom učenju Crkve bosanske13, treći na nepodobnosti istraživanja odnosa između srednjovjekovnih država koje su se našle u okviru jedinstvene Jugoslavije (sve do 1980-ih nije postojalo istraživanje Bosne sa nekom od susjednih ili udaljenijih država).

Ipak ispod pokrova vladajuće socijalističke ideologije, nije bio zaustavljen tok tada već preko jednog vijeka starih nacionalnih ideologija. Kroatizirajuća ideologija bila je u znatnoj defanzivi. U samoj SFRJ gotovo nepostojeća i opterećena NDH-a teretom, ona se zadržala tek u pisanjima nekih medievista koji su djelovali u emigraciji, ponajprije iz Južne Amerike. Najeklatantniji primjer svakako je franjevac Dominik Mandić koji je tokom 60-ih prošlog stoljeća u Rimu, Chicagu i Buenos Airesu objavljivao priloge o srednjovjekovnoj Bosni ozbiljnih historiografskih dosega, no, ipak prepune ideoloških interpretacija. Tako on u svojim najznačajnijim djelima poput trotomnog Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja: I. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine (1960.), II. Bogomilska crkva bosanskih krstjana (1962.), III. Etnička povijest Bosne i Hercegovine (1967.), ili Franjevačka Bosna (1968.) između ostalih iznosi i ove stavove: „Hrvati Crvene Hrvatske i srednjovjekovne Bosne nijesu htjeli primiti ćirilicu, kakvu su vidjeli kod svojih susjeda raških Srba, nego su je tokom vremena temeljito preinačili i preuredili prema svojim potrebama i dotadašnjim navikama … [ova činjenica] dokaz je da se urođenici Bošnjaci i Hercegovci od najstarijih vremena pa do naših dana nijesu nigda osjećali Srbima niti pripadnicima srpske narodne kulture“ ili „Naše je mišljenje, da su u zemljama južne ili Crvene Hrvatske posebne prilike, koje su potakle tamošnje Hrvate, da počnu praviti kamene nadgrobne stećke, nastale na taj način, što su oni zadržali staro slavensko poganstvo, kada su Hrvati Bijele Hrvatske, između Cetine i Zrmanje primili kršćanstvo“. Srbizirajuća ideologija, budući nije bila pod stigmom iz Drugog svjetskog rata, nastavila je egzistirati unutar zemlje, istina znatno prigušeno, donekle modificirajući svoje manifestiranje. Uslijed jasnog nedostatka izvornih informacija koje bi se mogle makar i krivo interpretirati, napuštena je teorija o pravoslavnom karakteru Crkve bosanske, međutim, narativ o Bosni kao jednoj od srpskih zemalja nastavio je da živi, pa se čak i institucionalno utemeljio. Posthumno objavljena zbirka članaka Mihaila Dinića, u uredništvu Sime Ćirkovića je naslovljena Srpske zemlje u srednjem veku i taj pojam polako počinje da se etablira u sve aktivnijoj katedri za historijsku geografiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Posebno perfidan način ispoljavanja ovih ideologija bio je stav, nikada zvanično iskazan, no uvijek aktuelan poput ”javne tajne”, da se na novoforimranim naučnim ustanovama, izučavanjem srednjeg vijeka trebaju baviti naučnici srpskog i hrvatskog porijekla, dok je za historičare islamske vjere bilo pogodnije da se bave osmanskim vremenom, ili modernom historijom.

Jedna od najintrigantnijih epizoda historiografije o srednjovjekovnoj Bosni u vrijeme Socijalističke Jugoslavije, nastala je upravo u posljednjim godinama njenog postojanja. Naime, 1989. godine u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske (drugo izdanje je objavljeno 1994. u okviru izdavačke kuće Eminex), objavljena je sinteza slavne hrvatske medievistice Nade Klaić, naslovljena Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Rijetko koja knjiga je podigla više prašine u javnosti od ove. Naime, srž djela predstavlja oštar sukob autorice sa tumačenjima historije srednjovjekovne Bosne sa kojima se ona nije slagala, ponajprije sa pisanjem rođenog djeda, već spominjanog Vjekoslava Klaića, te najvećeg autoriteta jugoslavenske medievistike, autora sinteze Istorija srednjovekovne Bosne (1964.) i niza izuzetno kvalitetnih knjiga i članaka Sime Ćirkovića. Poznata prema jako kritičnom stavu prema srednjovjekovnim izvorima, tokom svoje karijere mnoge je proglasila falsifikatima, Klaić je dovela u sumnju brojne informacije, pogotovo o najranijem postojanju bosanske države, koje su do tada uzimane zdravo za gotovo. Takva analiza dovela je do specifične interpretacije koja je Bosnu prepoznala kao zaseban politički entitet, koji u određenim trenucima možda i jeste morao priznati vojnu premoć susjednih država, no, nikada zapravo nije izgubio svoj identitet i samostalnost. Dva najvažnija zaključka koja sumiraju analizu su oni o Bosanskoj banovini kao jednoj od najstarijih srednjovjekovnih političkih tvorevina na području Jugoistočne Europe, te onaj o nepripadnosti Bosne arhiregnumu Ugarskog(-hrvatskog) kraljevstva. Očekivano, no time ništa manje zabavno,aklamativno je prihvaćanje i glorificiranje ovih zaključaka od strane mitografa, ideologa, ali i običnog naroda u vremenu nakon formiranja nezavisne Bosne i Hercegovine.14 Tako je jedno jako kompleksno historiografsko djelo, prepuno dubokih osvrta na stariju historiografiju, te unutrašnje analize izvora, time ujedno jako teško za shvatiti čak i iskusnim medievistima, svedeno samo na svoje zaključke i polemiku. Ogromno znanje i erudicija svedeni su na senzacionalizam i personalni sukob. Logično se nameće i sljedeće zanimljivo pitanje: kakve su bile reakcije struke na ovo djelo? Na prvi pogled odgovor se može činiti neočekivanim: gotovo nikakve. Pojavila su se tek četiri prikaza, redom negativna i to od strane bosanskohercegovačkih medievista Dubravka Lovrenovića, Peje Ćoškovića, Mladena Ančića i Borisa Nilevića.15 Reakcija iz Srbije bila je identična brojnim drugim sličnim situacijama i općenitom odnosu prema historiografiji koja nije u skladu sa temeljnim postavkama beogradske škole, potpuno ignoriranje. Nakon cjelokupne analize, zaista ne možemo reći da se u ovoj knjizi mogu pronaći tragovi određene ideologije. Sve napisano posljedica je autoričine, možda neobične, ali ipak nepristrasne analize izvora i oštrog stava prema rezultatima drugih naučnika. Time je Nada Klaić, vjerovatno potpuno nesvjesno, postavila temelje dvjema novim procesima, jednom izrazito pozitivnom – novoj interpretaciji bosanskog srednjovjekovlja, baziranoj na izrazito kritičkom stavu prema izvorima; te drugom izrazito negativnom – uticaju novonastale bošnjačke nacionalne ideologije na historijsku nauku. Ostaje nam da se upitamo: da li je borba protiv ideologija, u neku ruku idelogija sama po sebi?

Raspad Jugoslavije, nastanak nacionalnih država i erupcija etno-nacionalne ekstaze koja je uslijedila tokom 1990-ih godina (i traje do dan danas) dovela je do ubrzane remisije nacionalističkih ideologija, ovaj put sa vladajuće i dominantne pozicije. Narativi o srednjovjekovnoj Bosni kao hrvatskoj ili sprskoj zemlji progresivno se umnožavaju, a sada im se pridružuje i treći jahač apokalipse u nacionalnim ideologijama. Karikaturan primjer kroatizirajuće ideologije možemo vidjeti kada je izvjesni Grgo Mikulić, koji se potpisuje kao dip.oec., a u svojstvu urednika Zbornika radova Viganj i njegovo doba (2004.) nagrdio rad „Dinastički panegirizam bosanskih Kotormanića u ogledalu sepulkralne arhitekture“ uglednog medieviste Dubravka Lovrenovića ubacujući svoje ”stručne” komentare u izvorni tekst članka: „ … Biti neopredjeljen moguće je ako imamo nečega više, više recimo konfesija. Ako imamo jedno, onda ne možemo biti neopredjeljeni. Crkva bosanska je bila jedno s Katoličkom crkvom.“ Ovakvi komični primjeri eventualno se mogu okarakterizirati kao nekulturni laički populizam, no, ideološko pisanje se može neskriveno pronaći i kod ozbiljnih medievista. Tipičan primjer modenog ideologiziranja naslonjenog na prethodnike koje smo već vidjeli nudi Milko Brković u knjzi Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet (2010.): „Ugarsko-hrvatski kralj uključuje teritorij Huma i Bosne u svoje kraljevstvo preko Hrvatskog Kraljevstva, a nikako nekim ”preskakanjem”, kojega nema u srednjem vijeku. Svi kasniji sukobi sa svojim suverenom, ugarsko-hrvatskim kraljem, pa i težnja bosansko-humskih banova i kraljeva za što većom samostalnošću, koja ponekad odstupa od hrvatskog kontinuiteta, samo su posljedice političke težnje za samostalnošću narodne vlasti, a nikako postojanje drugog naroda doli hrvatskog unutar toga hrvatskog dijela kraljevstva post tisuću sto drugaške državne zajednice“. Mogli smo vidjeti još jedan primjer ideologizacije prošlosti, kada se na srednjovjekovu Bosnu projicira današnji naziv države, pa nastaje neologizam ”Bosna i Hum”, samo zato jer Hum/Hercegovina predstavljaju jezgru današnjeg hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U nedavno objavljenoj luksuznoj monografiji Matice hrvatske, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranom srednjem vijeku (2015.) Bosna je obrađena ne u sklopu susjeda i međunarodnog konteksta (kao Srbija, Duklja, Raška, Ugarska itd.), nego u sklopu ”regionalne povijesti”, zajedno sa Istrom, Kvarnerom, Gorskim kotarom, Likom, Krbavom te Dalmacijom. Bosanski vladari i ustanove su uključeni u pojmove obrađene u Leksikonu hrvatskog srednjovjekovlja (2017.). Srbizirajuća ideologija je također nastavila da se razvija i sve više institucionalizira. Pojam ”srpske zemlje” koji je podrazumijevao i srednjovjekovnu Bosnu postao je dio svakodnevnog naučnog narativa, nešto što se podrazumijeva. Čak se vraćaju i zagovornici pravoslavnog učenja Crkve bosanske, što je domalo bila izumrla teorija. Jedan od vodećih beogradskih medievista Miloš Blagojević svoj rad je naslovio „Podrinje između srpskih srednjovekovnih država“, te ga zaključio riječima: „Reka Drina nikada nije svojom dužinom razdvajala državu za koju se vezuje ime Srbija, od države koja se obično pominje kao Bosna. (…) Podrinje je u prvoj polovini XV veka bilo podeljeno između četiri srpske države: Despotovine, Bosne, Hercegovine i Pavlovića zemlje“. Nešto mlađi Siniša Mišić u knjizi Humska zemlja u srednjem veku (1996.) slično zbori: „U srednjem veku je srpski narod imao na Balkanu veći broj država … One su se nekad ujedinjavale, ponekad živele samostalno, a katkad i ratovale međusobno, ali se u njima čuvala svest o pripadnosti srpskom narodu!“, dok još prominentniji stručnjak za bosansku medievistiku Đuro Tošić jedan svoj rad naslovljava Srpski vojvoda Vlatko Vuković (2001.) a Dragoljub Dragojlović piše Istorija srpske književnosti u srednjovekovnoj Bosni (1997.). Većina bosanskohercegovačkih medievista i naučih ustanova su uključeni u Enciklopediju srpske istoriografije (1997.), svi srednjovjekovni gradovi i naselja u Leksikon gradova i trgova srednjovekovnih srpskih zemalja (2010.), te pojmova u Leksikon srpskog srednjeg veka (1999.).

Istovremeno sa ovima, razvio se i treći pravac nacionalne ideologije, ovaj put iz redova bošnjačkog naroda. Podjela društva na tri nacije i naroda, nastala u krvavom ratu zadnjeg desetljeća 20. stoljeća, a produbljena u daytonskoj Bosni, ”zahtijevala” je odgovor vladajuće elite bošnjačkog naroda u kreiranju bošnjačke nacionalne ideologije, za koju nije trebalo dugo da se prelije na historijsku nauku, a naposljetku i medievistiku. Ovom ideologijom dominiraju kult žrtve, stalno ugnjetavanog naroda, koji je opet sačuvao svoju dobrotu, gostoljubivost i odličnost, te višemilenijski kontinuitet bivstvovanja na ovim prostorima, koji datira još od prethistorije. Primjera je više, a kao jedan od izrazitije ”emotivnijih” možemo izdvojiti sljedeće riječi Envera Imamovića „Da bi opstali, Bosanci su morali sve podrediti odbrani zemlje. Vojska im je bila jedina uzdanica i jamstvo njihovog opstanka. Braneći se stoljećima Bosanci su izrasli u vrle ratnike i izgradili su kult borbenosti kakav se nije sretao nigdje u Evropi. Bosanski vitezovi su u srednjem vijeku bili strah i trepet kako na bojnim poljima tako i na viteškim turnirima. Vojska sastavljena od takvih junaka bila je dika i ponos Bosne i njenog naroda. Šta je ona značila za zemlju i narod i šta je sve činila da ih zaštiti, govori podatak da je njen zvanični naziv glasio ”Slavna bosanska vojska”“ (Historija bosanske vojske, 1999.). Jedno od temeljnih djela bošnjačke nacionalne ideologije Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića sadrži veći broj stavova koji nemaju nikakvo utemeljenje u izvorima, npr: „U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslavenski narod, vrlo malo su se miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan“. Drugoj podstruji ove ideologije, slavensko porijeklo nije bilo dovoljno prastaro, pa su često prelazili granicu zdravog razuma i pisali o gotskom, germanskom ili pak tračkom porijeklu. Ipak, velika većina bošnjačkih ideologa nisu obrazovani medievisti, pa se njihovo pisanje ne može uvrstiti u bilo kakav oblik znanstvene historiografije o srednjem vijeku.

Ovaj kratki pregled svakako nije dovoljan da se uoče sve nijanse ideološkog djelovanja na historijsku nauku o bosanskom srednjovjekovlju, pogotovo jer smo prezentirali uglavnom po jedan primjer svako od njegovih oblika. Uostalom, za svaku od navedenih ideologija mogao bi se napisati članak jednakog obima kao ovaj. Međutim, prostor koji smo imali na raspolaganju ipak je bio dovoljan da se uoče, i u kontekst vremena u kome su djelovali, postave najvažniji oblici ideoloških infiltracija. Neke od ideologija koje smo ”mapirali” imale su težnje karakteristične samo za određeni historijski period, pa su sa njegovim okončanjem nestale i one, bez obzira da li su ispunile svoju svrhu ili ne. Druge ideologije, što se pokazalo slučaj naročito sa nacionalim ideologijama, pokazale su se mnogo opstojnijim, evolutivnijim, dugotrajnijim, te samim time i štetnijim po historijsku nauku. Nacionalne ideologije koje su u svojoj osnovi sumarum dva imaginarna i vještačka pojma, koja su se za humanistiku pokazala naročito štetnom kombinacijom. Kao jedan od najprimjenjivanijih narativa kroz obrađeni period, bila je bogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja, koja je bila eksploatisana od različitih ideoloških pokreta. Svakom modernom medievisti, ali i običnom ljubitelju srednjovjekovne bosanske prošlosti, korisno je da se opremi osnovnim znanjem sa kojim će moći da razlikuje ideologiju od historiografije i da prepozna razliku između tendencioznog pisanja i historijskog metoda, pa se nadamo da će ovaj pregled biti koristan u tom pogledu. Smatramo prigodnim da tekst završimo riječima mađarske filozofkinje Agnes Heller: „Historiografija može da se zove episthémé (pravo znanje) i da se razlikuje od običnog mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičnih i neposrednih praktičnih ciljeva“.16

 

Bilješke:

1 Ovaj rad je nastao na osnovu istraživanja provedenih za izradu MA teze autora pod naslovom Historiografija o srednjovjekovnoj Bosni (1945. – 2012.), odbranjene 2013. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, te na osnovu referata Bosnian Medieval Historiography as a Battlefield for Socialist and Nationalist Ideologies, izloženog na International Graduate Conference on the Balkans, u Istanbulu 13. – 14. maja 2016. godine. 

Cf. Anthony D. Griffith, „Social Studies for Nation Building. A View from a Developing Society“, The Social Studies 81/4 (1990):  161–165.

2 Naravno, svako uopćavanje je neprecizno, pa tako i ovo, budući da su u ovom vremenu nastala djela znatno različite kvalitete. O značaju izvora i razvoju historiografije o srednjovjekovnoj Bosni pogledati: Ferdo Šišić, „Izvori bosanske povijesti“, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, 1-38; Emir O. Filipović, „Bosansko srednjovjekovlje u bosanskim franjevačkim kronikama 18. stoljeća“, Zbornik o Marku Dobretiću, Sarajevo-Dobretići 2008, 125–139; Isti, „Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva“, Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog kraljevstva, Zagreb – Sarajevo 2013, 11–28; Dženan Dautović, „Etape razvoja medievistike u Bosni i Hercegovini (XIX. – XX. stoljeće)“, Naučna misao u Bosni i Hercegovini, historijski razvoj do kraja XX stoljeća, (u štampi).

3 Slavoljub Bošnjak [Ivan Frano Jukić], Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851, 130.

4 Cf. Dubravko Lovrenović, „Fra Anto Knežević, bosanski Jeremija“, Bosanska kvadratura kruga, Dobra knjiga-Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2012, 431–444.

5 Nije Karano-Tvrtković propustio da iskoristi ovu priliku i za jačanja vlastite porodične ideologije: „U vrijeme boja kosovskoga, kao što se i iz sami ovi Diploma vidi, vladao e u Bosni Kral Tvrtko, koi e imao pet stričeva i više stričevića; brata rođenoga i sina on nie imao. Između sviju ovi, kral Tvrtko Tvrtković naivoleo e imenjaka svoga Tvrtka Mihailovića, koi e malen iza otca svoga ostao. Tvrtko Mihailović imao e dva brata Karana i Ratka“. O Karano-Tvrtkoviću pogledati i Rade Mihaljčić, „Đorđe Nikolajević“ u: Enciklopedija srpske istoriografije, Beograd 1997, 532.

6 O početnim fazama borbe za uticaj ovih ideologija među bosanskim stanovništvom zadnjih desetlljeća osmanske vlasti pogledati i: Bratislav Teinović, „Bosanski franjevci između Gaja i Garašanina (1836. – 1849.) – suprotnosti dvije nacionalne politike“, Historijska traganja 16 (2015): 31–91.

7 Mnogo opširniju analizu razvoja hrvatske nacionalne ideologije u medievistici pogledati u Dubravko Lovrenović, „Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka (O jednom modelu promjene historijskog pamćenja)“, Godišnjak CBI 42 (2013): 103–130, (=Bosna franciscana 40 (2014): 221–263).

8 Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo 1987; Robin Okey, Taming Balkan Nationalism. The Habsburg ‘Civilizing Mission’ in Bosnia, 1878. – 1914., Oxford 2007.

9 Cf. Marian Wenzel, „Povijest Bosne i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa“, Ersamvs 15 (1996): 68–71; Dubravko Lovrenović; „Od bogumilskog  mita do hegemonističkih pretenzija“, Zbornik o Pavlu Anđeliću, Sarajevo 2008, 136–303.

10 Dubravko Lovrenović, Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka, 226–228.

11 Vladimir Ćorović, „Nacionalni razvoj Bosne i Hercegovine u prošlosti (do 1875. godine)“, Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Sarajevo 1929, 18.

12 „Drugi značajni prelom pratio je revoluciju, socijalizam i prihvatanje marksističkog pogleda na svet. Taj prelom ne pada naročito u oči kada se prelistavaju naučni časopisi iz prve posleratne decenije. On se nije manifestovao u prihvatanju nove frazeologije ili šablona u načinu izlaganja rezultata istraživanja. Ipak, taj prelom objektivno postoji  i može se pouzdano prepoznati u pomeranju težišta istorijskog interesovanja, izmenjenoj tematici, u opštim konceptima primenjivanim u proučavanju socijalno-ekonomske problematike, u novim i drugojačijim merilima vrednovanja istorijskih pojava i zbivanja. Ima, verovatno, više razloga što je prelaz od predratne istoriografije ka marksističkoj protekao bez dramatičnih sudara i bez opadanja nivoa naučnog rada, što se može zapaziti u nekim istoriografijama. Najvažniji je, po mome mišljenju, stepen slobode i autonomijie koji su naučnici u ovoj zemlji uživali u onim najtežim posleratnim godinama. Važnu okolnost predstavlja i odsustvo jedne dogmatizovane službene verzije marksizma, koja bi uniformno bila nametana sa strane“. Sima Ćirković, „Metodološki problemi proučavanja srednjovekovne srpske istorije“, O istoriografiji i metodologiji, Beograd 2007, 208–209.

13  Poznat je dijalog između američke povjesničarke umjetnosti Marian Wenzel i Alojza Benca tadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, u kojem je na konstataciju Wenzel da „U Crkvi bosanskoj nema ništa bogumilskog“, Benac odgovorio „Znam. Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja mogu reći. Vi to možete i ja ću vam pomoći“. Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo 1999, 18. Interesantno je zapaziti i da su svi pobornici teorije o pravovjernom karakteru Crkve bosanske (S. M .Džaja, M. Miletić, J. Fine) u to vrijeme djelovali van granica Jugoslavije.

14 Svakako najkoloritniji je primjer omiljenog bosanskog folk-pjevača Halida Bešlića, koji je u nekoliko navrata kao svoju omiljenu knjigu izabrao upravo sintezu Nade Klaić. BH magazin Dani br. 180, interview od 10. novembra 2000. godine.

15 Od nabrojanih kritičara djela Nade Klaić, jedino je u kasnijem vremenu mišljenje promijenio D. Lovrenović koji je priznao da nivo njegovog znanja u vremenu kada je pisao prikaz nije bio dovoljan da se u potpunosti shvati značaj ove sinteze. Cf. Dubravko Lovrenović, „Fomiranje srednjovjekovne bosanske države i ugarsko-bosanski odnosi u knjizi Srednjovjekovna Bosna Nade Klaić“, Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije, FF press, Zagreb 2014.

16 Agnes Heler, Teorija istorije, Beograd 1984, 123.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.