Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Tea Sesar

Midhat Ajanović – Ajan: Dva muža Karoline LotmanIbis grafika, Zagreb, 2017.

 

Iskorak Midhata Ajanovića prema kriminalističkom žanru možda i jest i nije neočekivan s obzirom na njegovu prepoznatljivu i bogatu romanesknu produkciju posljednjih tridesetak godina koliko je prisutan na suvremenoj književnoj sceni. Uostalom, ne možemo tvrditi da je Ajanovićev novi roman – Dva muža Karoline Lotman čistokrvni krimić jer je istraga zagonetnog ubojstva kontroverzne umjetnice Karoline Lotman, kako stoji na koricama izdanja, tek pozornica na kojoj se odvija prava trag(ikom)edija – urušavanje ljudskog društva i propast humanosti koju će tehnologija nemilosrdno proždrijeti, ako već nije: Čovjek se sveobuhvatno tehnologizirao, ali se tehnologija nije humanizirala (22),, zaključit će protagonist pred sam kraj romana jednu od mnogih bolno ujedajućih istina čiji ugriz nakon čitanja dugo ostaje, a ožiljak trajno podsjeća.  

Fabularni je sloj uokviren dvostrukom potragom za počiniteljem ubojstva jer do razrješenja misterija istovremeno pokušavaju doći i policijski službeni detektiv, ali i protagonist (i pripovjedač) sa svojom suprugom. I upravo u napetosti koju stvara jaz između dviju paralelnih istraga Ajanović pronalazi pukotinu zbog koje ona odrednica kriminalistički postaje samo žanrovski paravan, a pred očima se čitatelja odvija intimistički ispripovijedana drama pojedinca. I to ne samo glavnog junaka, nego modernog (i mondenog) čovjeka čiji je moral izgubljen, a vrijednost potrta u suvremenom svijetu. U usporedbi s njegovim posljednjim romanom Time Lapse iz 2016. godine, usprkos drugačijoj strukturi, tematski kompleks i preokupacije vrlo su slični, ovoga puta s puno manje gorčine i groteske. Autor svoj lapse u ovome romanu pronalazi u humoru, pozitivnoj autoironiji, a ponajviše nostalgiji kao sveprisutnoj i sveprožimajućoj čežnji za nečim što nije nikad postojalo, pogotovo ne u formi koju nostalgičar uobražava.(22).  Doista, u pojedinim trenucima čitanja zateći ćemo dijelove koji funkcioniraju poput pravog hommage-a analogiji, sentimentalnu retro(per)spektivu za prošlim vremenima optike i mehanike (22).  Pripovjedačeva perspektiva učrvšćena njegovom anakronom pozicijom (19). u suvremenom svijetu te pogled u vlastitu ”nostalgiziranu” prošlost dodatno pojačavaju sraz sa suvremenošću. K tome, očište pripovjedača migranta koji se nikad i nigdje ne uklapa poopćeno je tako da se osjećaji i rečenice koje otkrivaju otuđenost i nepripadnost više ne odnose samo na migranta – migranti postaju svi ljudi, čovječanstvo u cjelini. Virtualnost i stvarnost zamijenile su mjesta dok čovjek postaje izvanzemaljac na svojoj zemlji: Novo doba je već počelo. Po milijunti put pitao sam se što ja radim ovdje, ne ovdje pred turist-biroom, u ovom gradu i zemlji, na ovom kontinentu, već onako uopće – ovdje (205). Pripovjedač svemu s čime se susreće pokušava dati smisao u kaotičnoj i nezaustavljivoj prolaznosti, objasniti sebe i svoje mjesto u svijetu, a njegov proces preosmišljavanja skida maske ljudskosti koje ili sami nosimo ili su nam nametnute. Kritika suvremenog društva kao korporativnog kanibalizma  (219) kao da izbija iz svake rečenice, razgolićujući čovjeka pretvorenog u Mashinenmenschen-a (224).

Ipak – usprkos bolnoj istini s kojom nas Ajanović, ponovno, očekivano i prepoznatljivo u svom stilu, suočava, otkrivamo obrise topline, tračak svjetlosti i nade; a ona je uostalom i uokvirujući motiv prisutan na početku i na kraju romana. Pripovjedač se u svojoj borbi trsi zadržati nadu u umjetnost, a nadasve nadu u književnost, osiguravajući da ironija ne postane parodija. Tekst vrvi književnim referencama, interpretacijama književnih djela (uglavnom novijeg datuma) uklopljenima u promišljanja glavnog lika. Dinamičnost narativne strukture donekle usložnjavaju i autoreferencijalni tj. autopoetični citati. Suptilna i nenametljiva unutartekstna književna polemika naznačena već pri početku, proteže se cijelim romanom, obogaćena metafikcijskim mamcima o poziciji lika u diskursu književnosti, izravno izazivajući čitatelja na suprostor u tekstu.

Ajanovićev će nas roman i ovoga puta potaknuti na razmišljanje i pomalo uzdrmati, ali nikako gurnuti prema rezignaciji. Iako (ponekad svjesno) pristajemo na vlastite i tuđe maske ljudskosti pa i kod svojih najbližih, i mi se, kao i protagonist na kraju romana, nakon čitanja vraćamo natrag u svoj život sa svim njegovim zamkama i izazovima (250),  osnaženi da se nosimo s vlastitim split screenom , ako ničime drugime onda zasigurno smijehom. Život je jedna vrsta vica. Uspio je koliko mu je dobra poanta  (219) čitamo na kraju što se nedvojbeno odnosi i na novu Ajnovićevu uspješnicu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.