Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Lejla Kalamujić; foto: Djeca migranti, UNICEF, NYHQ2015-2164, Georgiev

 

Voz je s malim kašnjenjem stigao u Šid. Opet sam tu, ovog puta nakratko. Već sutra ujutro nastavljam dalje. Ispred stanice je parkiran kombi Crvenog krsta. Iz otvorenog gepeka vire deke, odjeća, kutije s hranom … Okolo su žene i muškarci u crveno – bijelim odijelima. Ruksak sam prebacila preko ramena i krenula. Koraci mi pamte ulice. Sa strujnih kablova i rasvjetnih stubova gledaju me grlice. Još su tu, ali za koji dan poletjeti će ka toplijim krajevima.

Danas je srijeda, pijačni dan. U centru je gužva. Hodam između štandova da skratim put. Tad ugledam tebe. Stojiš pored muškarca. Možda ti je otac, možda brat? Vaš štand, zapravo prevrnuta kartonska kutija, izdvojen je od drugih. Imaš bijelu majicu i crne bermude. Ruke su ti u džepovima. Gledam te. Stiže nam jesen. Pogledaš i ti mene. I ja se pitam: šta rade te duboke oči na licu djevojčice? Sve počinje da se vraća.

Prošla sam pijacu. Na vašoj su kutiji bile konzerve ribe. Lijepo poredane. Gledali su ih mrko. Ljudi koji su prolazili. A prolazili su pored vas kao da ste ništa. Znam ja, krivo njima što ih prodajete. Jer vi ste to dobili. Govore da ste nezahvalni. Zapravo kažu: eto, pa ti budi dobar prema njima! Ja se dobro sjećam tih konzervi. Ali prije nego ti nastavim govoriti, moram ti dati ime, jer ti nisi ništa. Zvat ćeš se Mawu, kao božica.

Bilo je to prije dvadeset i šest godina. Jedan rat. Tu blizu, ali ipak preko granice. Ja sam se tad, kao ti danas, našla u ovom gradu. Iz Crvenog krsta davali su nam humanitarnu pomoć. Kad stigne paket s hranom, meni kao najmlađoj daju da ga otvorim. U njemu riba. Puno ribe. Vadim jednu po jednu konzervu na sto. Vadim ih i vjerujem da su ljudi nekad davno spustili mreže u mora kako bi nahvatali dovoljno hrane za sve svoje buduće ratove i nesreće. Konzerve su na stolu, lijepo poredane. Ali što je previše, previše je. Ja znam Mawu, niko normalan ne može u sebe strpati toliko bajate ribe.

Današnji dan odmiče. Trudim se da sve stignem. Obiđem svakog kog trebam. Tvoje oči, one me prate, pod mojom su kožom kao crno zrno svemira. Pitam svakog da mi kažu, otkad ste ovdje, kakve su šanse da idete dalje … Kad bih ti trebala ukratko prepričati šta su rekli, bilo bi ovako: „To nisu prave izbeglice. Takvi su prošli. Ostali samo ovi, druge vrste. Zovu ih ekonomske izbeglice. I ko će znati kad su, kako i odakle došli. Pun ih je grad. Mile odsvakud. Čekaju vozove. Poderali dokumente, ali im ne prolazi, pa niko nije glup. Letos se nastanili u Grafosremu. Noću pale vatre, pevaju i plešu do zore. Digli i branu, napravili bazen. Kupaju se. Čekaju te vozove. Ali niko ih neće pustiti, nema šanse. I šta sad, ne misle nam valjda ostati ovde?“

Oni su govorili, ja ispijala kafe i šutila. Znala sam da je brana o kojoj govore obična pregrada. Šidina je smrdljiva voda. Običan potok pun smeća i blata. A Grafosrem je bivša štamparija. Propala mnogo prije vašeg dolaska, iz razloga s kojima vi nemate ništa. Sjećam se da je u njoj štampana velika knjiga s tvrdim plavim koricama. S prednje strane bila je slika velike kuće, zapravo dvorca, ispod kojeg je pisalo: Najlepše bajke sveta. U toj knjizi, toj velikoj kući, stanovale su sretne priče. U njima nema naših sudbina. Dakle, slušala sam jadikovke i nisam znala šta da kažem. Ljudi uvijek dijele na krive i prave, na naše i vaše. Naprosto, takvi su ljudi Mawu, sa svih strana granica.

Da se ne lažemo, ni tu među tvojima, tebe niko ništa ne pita. Vuku te za sobom, onako, kao da si krpa. Ili te guraju u ćošak da ne smetaš. Ali ja znam da se ti ponekad iskradaš. Blizu Grafosrema je pruga. U ustima ti je plastična zviždaljka s kuglicom. Pruga je duga i prazna, kao i ravnica. Trčiš čas gore, čas dole i pušeš. Tvoj dah mahnito okreće kuglicu. Zvuk je prodoran, ali ništa se ne dešava. Tvog voza nema, da dođe i odvede te u neko ljepše i pravednije sutra. Nema ga, nema ničega. Samo stare šine, kao dvije beskonačne linije. Kad ih dotakneš rukom, na dlanovima ti ostaje hrđa.

Mrak sve ranije pada. Legla sam krajnje umorna. Sklapam oči ali sna nema. Grlice se skrivaju u šupljinama krovova. Još malo i one idu, i svakog proljeća sve manje i manje ih se vraća. Nestaju. Kažu da se u zadnjih trideset godina njihova populacija smanjila za 60 posto. Zato bih voljela da ih upamtiš. Te sitne ptice koje se glasaju najljepše među svim vrstama golubova. A voljela bih i da odeš do jedne rijeke. Bosut se zove. Nije daleko. Samo da ugrabiš jedan od preostalih toplih dana. Pješice ti treba dvadesetak minuta. Prvo ćeš vidjeti most. Odmah ispod, prije nego se počnu redati vikendice, nalazi se šljunčana obala. Tu je voda plitka. Lako ćeš ući. Ali pazi! Dobro pazi gdje staješ. Među kamenjem je mnogo polomljenog stakla. A tebi ne treba još posjekotina. Nemoj da te zbuni što po površini pluta drezga. Može ti na prvu izgledati ljigavo, ali nije tako. To rijeka sama od sebe cvijeta. Vjeruj mi voda pod njom je čista i topla. Kapi su guste i nježne. Njima slobodno vjeruj. Roni i uči zadržavati dah. Ta će ti vježba biti veoma korisna. Da ostajem duže ja bih te naučila.

Ipak moj voz kreće u pola sedam. S ruksakom na leđima izašla sam nešto ranije. Htjela sam još jednom iz blizine vidjeti staru štampariju. Tužna je to ruševina. Odbačena. Podno jednog prozora razapet je štrik. Na njemu visi odjeća. Majice, košulje, čarape, pokoja suknjica. Za njih mislim da su tvoje. Ti sigurno još spavaš. I ja sad stvarno moram da idem. Iz ovog mjesta u koje navraćam sve rjeđe, i ostajem sve kraće. Žao mi je što ti sve ovo nisam rekla. Nas je jučer na pijaci vezao tek jedan uzajamni pogled. Ali bilo je dovoljno da znam, da ćeš ti biti dobro nakon svega. Jer tvoje su oči, tvoja kuća. Jedino utočište.

Na ulazu u stanicu tigrasta mačka drijema pod prvim zrakama sunca. Vrh repa joj se malo pomjera. Prolazim pored nje i mislim da možda još samo u njenom snu, svijet se nakratko odmara od vlastitih nemira. Ulazim u voz. Ostavljam te ovdje znajući da ćeš i ti jednom otići. Ne znam kuda, ni kada, ali ćeš ići dalje. Život je kao rijeka, nema stajanja. Godine će prolaziti. U njima će biti još svakakvih zala. Ipak moći ćeš ti to, ma šta da se desi. Jer ti si bila ovdje. Sjećat ćeš se pijace, konzervi ribe, pruge, svoje zviždaljke … I toga da nisi bila njihova. Tad ti ćeš hodati svijetom, posve svjesna da nisi ničija.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.