Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mirko Božić

Kamel Daoud: Mersault, protuistraga, Fraktura, Zagreb 2017.

 

Čovjek na svijet može gledati samo kroz svoje oči, jednako kao što vlastitu priču može ispravno ispričati on sam. Pisci su u tom smislu povlašteni jer čitatelj njihov narativ gleda prije svega kroz njihove oči. Pogotovo je to slučaj kod knjiga napisanih u ich-formi, gdje autor kao da inzistira na isključivom pravu na svoju priču. No, ona nikad nije ekskluzivno njegova jer je priroda književnosti uvijek inkluzivna, pogotovo u slučaju proze, kakva je roman Kamela Daouda Mersault, protuistraga. Ono što ovaj roman izdvaja iz uobičajenog mono-naratorskog stereotipa je upravo perspektiva. Naime, Daoud doslovno „hakira“ Camusova Stranca i priču postavlja u potpuno novi okvir, sa drukčijim likovima. U Strancu, Mersault svoju žrtvu naziva Arapin. To je čovjek čija je jedina funkcija uloga trupla koje pokreće radnju. Čovjek je to kojemu je čak oduzeto i pravo na najelementarniji identitet – vlastito ime, te je pretvoren u apstraktni lik koji ne zaslužuje naš interes ili suosjećanje. Ova knjiga borba je za njegovo pravo na život, jer čovjek koji nema ime ne može umrijeti, budući da nema ime koje dokazuje da je uopće živ. Kroz priču nas vodi njegov brat Harun koji nam saopćava da se on zvao Musa, i da je imao obitelj, jer svatko od nas mora imati neku majku i neku obitelj iz koje potiče, kao što svako drvo raste iz korijena, a ne iz krošnje. Činom ovog pripovijedanja, Musa izlazi iz sjene bezimenih i dobiva sve ono što mi uzimamo zdravo za gotovo, a to je biografija.

Kamel Daoud je alžirski pisac rođen 1970. u Alžiru te urednik francuskih novina Le Quotidien d’Oran. Cijeli taj prostor obilježen je vrlo distinktivnom književnom poetikom koja je melankolična i jednostavna, i koja se tematski najviše bavi ljudskim sudbinama u okviru onoga na što ne mogu utjecati. Je Ne bi bilo pretjerano reći da je Arapin metafora za francuske kolonije, kojima je oduzet njihov identitet i nametnuta nova uloga i lice unutar kulturološkog sklopa u koji su nasilno ugrađene. Novi val suvremene književnosti, a posebno književnosti Levanta, svjedoči nemoći društva da se odupre velikim silama i da sačuva barem dignitet. Pripovjedač je odavno raskrstio sa religijskim obrascima koja kontroliraju društveni ugovor sustava u kojem živi, što nimalo ne skriva u tekstu.
“Petkom, svi su barovi zatvoreni pa ne znam kamo bih se djenuo. Ljudi me čudno gledaju jer, usprkos godinama, nikome se ne molim i nikome ne pružam ruku. Kao, nije u redu biti tako blizu smrti a ne osjećati Božju blizinu.” (277).
Priča se odvija nakon proglašenja neovisnosti, koje sa sobom nosi niz razočaranja i neispunjenih želja, kao u cijelom svijetu. U BiH ljudima su obećane „zlatne kašike“ koje i dan danas, 25 godina nakon rata, još uvijek čekamo. Dok Daoud podsvjesno prkosi kolonizatorima i razbija iluziju sreće koju je neovisnost trebala donijeti, glavni lik okreće svoj fokus u drugom smjeru, prema majci koju nježno naziva „M’ma“ i plaži na kojoj je ubijen Musa. Figura majke u ovoj knjizi oslikana je gotovo monumentalno u svojoj tuzi koja ne popušta, nego je sa vremenom sve više i više guta. Možda bi se najbolje moglo opisati da je majka kao cvijet glicinije koji se obavio oko stupa u vrtu i ne popušta svoj snažni stisak. Sve što je ostalo od sina kojeg nije mogla pokopati jer nikada nije pronađen – Camusov Arapin – par je novinskih članaka u kojem čak nije niti imenovan, a ona ih čuva poput relikvije u vlastitim njedrima. Majka moli Haruna da joj uvijek iznova čita članke, ne bi li možda ipak u njima uspjela pronaći podatak o tome gdje je Musino tijelo, ali se papir sa odmakom radnje sve više pretvara u metaforu, jednako kao i njih dvoje, u metaforu za upornost i strpljivost čekanja. Njegova majka čak nije niti majka mudžahedina, on nije poginuo zbog svoje vjere. I samim time ona kao da nema pravo na suosjećanje drugih.
Nekoliko puta naglašava se ljepota i umješnost Camusova teksta, koji je Mersaulta prikazao kao francuskog ekvivalenta Kafkinog Josefa K.: čovjeka kojemu je svejedno i koji nema što izgubiti. Koji ne može umrijeti jer nikada nije ni živio. Harunov život misija je osvete smrti njegova brata, ili barem pokušaj nadoknade svega onoga što je Musi ostalo uskraćeno, uključujući i pravdu. U pokušaju izvršavanja svojevrsne kozmičke pravde, Harun ubija nedužnog Francuza Josepha, zbog čega, mimo svih očekivanja, upada u probleme sa vlastima. Ubio ga je prekasno, kažu mu. Jer se ubojstva za vrijeme sukoba ne tretiraju jednako kao i ona mirnodopska. Tako da čak i njegov pokušaj pobune – i protiv sebe i protiv Mersaulta – završava mlako i bezbolno, upravo suprotno od onoga što je htio postići. Jedino gore od zločinca je nerealizirani disident – kao da nam želi poručiti. Njegovo razočaranje time je još veće, jer se njegov ultimativni akt prkosa pretvorio u izlišnu gestu, u kojoj nema čak ni moralnog opravdanja. U romanu Agathe Christie Ubojstvo u Orient Expressu, zadovoljština za ubojstvo djevojčice također se izvršava ubojstvom, koje je doduše strukturirano kompleksnije i ondje gdje nema toliko sunca da Mersaulta nagna da bez ikakva razloga ubije čovjeka koga naziva Arapin. Harun i Mersault razlikuju se u svome pristupu zločinu. Prvi je emotivac čiji je zločin uzročno-posljedično vezano za konkretnog čovjeka i njegov čin, a drugi je potpuno hladan i njegov zločin nije ničim konkretnim motiviran, osim možda potrebom da ostavi kakav-takav trag u društvu kojemu nije potreban i čija je egzistencija svedena na rutiniranu entropiju bez nade u promjene. Mersault se prema zločinu odnosi kao kupac prema džemperu – nakon kratkotrajna ushita, reakcija splasne i nestane. Harun, s druge strane, svoj čin doživljava gotovo apokaliptično i simbolički, a za razliku od Camusova junaka, on je prije svega zatočenik svoje savjesti, a tek onda zatvora u kojem se nalazi, i koji u njegovoj interpretaciji postaje camera obscura u koju svjetlo ulazi kroz mali prozor, i kroz koji on crpi doživljaj vanjskog svijeta koji prolazi pokraj prozora nesvjestan drame iza zida. Išao je toliko daleko da nauči francuski samo kako bi mogao pročitati priču o ubojici njegova brata, i ispričati svoju. Sva njegova borba je uzaludna, borba za brata i njegovu priču:
“Osjećao sam se uvrijeđeno i usto otkrivao sebe. Cijelu sam noć čitao kao da čitam knjigu samoga Gospoda, srce mi je lupalo, gušio sam se. Doživio sam pravi šok. U knjizi je bilo svega osim najvažnijeg: Musina imena! Nigdje. Brojio sam i prebrojavao, riječ „Arapin“ ponavljala se dvadeset pet puta, a nijednog imena, nikog od nas.” (134).
Osim Haruna, Muse i M’me, u priču ulazi i Merjema, djevojka koja sa svojom ljepotom antiteza Musi koji je sveden samo na svoju funkciju (neuspjelog) osvetnika. Zato što osveta nije ni moguća, zato što je Mersault mrtav, a Harun nije sam potegao taj obarač. Merjema se gotovo kao anđeo pojavljuje na njihovu pragu u potrazi za Musom, unoseći nemir u staloženi i monotoni život njih dvoje. U kući čiji se unutarnji svemir vrti oko stabla limuna u dvorištu (kojeg Harun spominje više puta), pojavljuje se više kao uljez, nego nosilac dobrih vijesti, a majka je dočekuje sumnjičavo i oprezno. No, to niti nije njihova kuća, nego tuđa koju su sami zaposjeli u ratnom kaosu u Hadžutu. Svoju novu priču izgraditi će od stvari pronađenih u njoj. Nije to po sebi ništa neobično, jer su mnogi koji će čitati ovaj prijevod Daoudove knjige i sami prošli kroz „humano preseljenje“ gdje su ušli u tuđe kuće kao da ulaze u tuđi život, koji prvo moraju počistiti kao što se čisti prašina sa namještaja. Tek tada se mogu emotivno useliti u njih, iako bolje od drugih znaju da je svaka kuća privremena. Ponajviše od svih ljudsko tijelo, najkrhkija od svih kuća. I posljednja koju se napušta. M’ma je na kraju ušutjela i pretvorila se u nešto slično grčkoj karijatidi, koja više nema potrebe za govorom jer je izgubila i posljednji razlog da prekine svoju šutnju. Srećom, ljudi poput Haruna nastavit će njihovu isprekidanu priču. A glicinija će i dalje u grču grliti stup tuge.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.