Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Matija Bošnjak

 

 

Na Dan Europe i pobjede nad fašizmom, 9. maja godine dvijehiljadenebitne, svečano je, s početkom u 19.00 sati, otvorena sarajevska Vijećnica, nakon dvodecenijskog restauracijskog poduhvata vrijednog više od 16 miliona eura, u kojem je finansijskim donacijama i drugim gestama podrške učestvovalo nekoliko europskih zemalja i njihovih institucija. Proglašena simbolom „kulturocida“, koliko i simbolom „susreta civilizacija“, Vijećnica je na očevid građana Sarajeva, koji je pamte iz vremena prije agresije i onih koji su o njoj slušali najljepše priče iz mladosti ovih prvih, u višesatnom ceremonijalu predstavljena u svojoj monumentalnoj historijskoj istrajnosti minulim epohama uprkos. Danas, u tom „objektu“ od neprocjenjive kulturne vrijednosti, u tom „spomeniku“ duhovno-povijesnog kontinuiteta, dakle, u tom dokazu višestoljetnog „suživota“ naroda na ovim prostorima i u tom reprezenativnom uzorku graditeljske baštine i, konačno, na tom jedinstvenom mjestu susreta orijentalnih i okcidentalnih svjetova, priređuju se vjenčanja i svadbe, održavaju se kojekakve smotre, ustupaju se prostorije seansama joge, okupljaju se tranzicijske elite i zapodijevaju diskusije na teme presudne za političku sudbinu naroda Bosne i Hercegovine, a postoje i glasine da je ta zgrada u nekom dalekom trenutku u prošlosti (u nekoj dalekoj zemlji) služila svrsi univerzitetske biblioteke.

U vremenu dok se na sve strane ukazuje i opominje na važnost „kulturnog pamćenja“, a intenzivno raspravlja o problemima „kulturnog identiteta“, volio bih na sedam-osam idućih stranica čitateljeve pažnje, čudnu okolnost monumentalno praznih hodnika te palače, bez očigledne svrhe i namjene, kojom odjekuju s vremena na vrijeme riječi još čudnijeg kralja, shvatiti ozbiljnije nego što bi današnje teorijske apstrakcije o kulturi sebi dopustile, ako ni zbog čega drugog, onda zbog elementarne logike po kojoj bi ideja „kulturnog pamćenja“ barem trebala računati na povijest nešto stariju od datuma kada je jedna zgrada granatirana, a dva miliona rukopisa skladištenih u njoj zauvijek izgorilo. U predgovoru svoje briljantne studije Slika i pojam, ruska filologinja Olga Frejdenberg piše kako osjeća da nema pravo na znanstveno djelo, budući joj je staljinistički režim onemogućio pristup institutima, arhivama, građi, na kraju krajeva, upravo knjigama, no to ju ipak nije spriječilo da dovrši jednu od najdragocjenijih koje uopšte imamo o antičkoj tragediji i komediji. Valjda nije samo puki cinizam ako kažem da me osobno u ovom slučaju ne zanima znanstveni članak, pa tako ni neka znanstveno utemeljena istina, budući da i sam osjećam kako nemam biblioteku. Što me se tiče, neka i bude ništa više od cinizma, ako kažem da to osjećam i to ne isključivo zbog razloga što ju je neko prije dvadeset i kusur godina pretvorio u prah i pepeo.

Bez obzira na osobinu rukopisa da gore, odnosno, kako kaže Bulgakovljev đavo, da „ne gore“, o životu čovjeka po imenu Béni Kállay de Nagy-Kálló (1839. – 1903.), ili po austrijanski, o Benjaminu von Kállayu historijske nauke tvrde da znaju dosta toga. Po stjecanju obrazovanja u oblastima prava i ekonomije, prvu diplomatsku funkciju u ime Austro-Ugarske imao je obnašati kao konzul u Beogradu. Relativno rano je savladao, sve za vlastitu karijeru strateški bitne jezike, između ostalog, ruski i srpski, napisao jednu mnogo citiranu Historiju Srba i nešto manje poznatu Orijentalnu politiku Rusije, preveo Johna Stuarta Milla, njegov kapitalni traktat O slobodi, i to sve prije nego što će predmet „Bosna“ postatio dio njegovog osobnog i profesionalnog interesovanja. Kako se u duhu njegove privatne osobe paradoks rečenice „jedina sloboda koja to ime zaslužuje, jeste težiti vlastitom dobru na vlastiti način, sve dok ne pokušavamo drugima otuđiti njihovu, ili onemogućiti im da je sami steknu“, pomirio sa njegovom političkom ambicioznošću, neka bude i onom koju je demonstrirao tokom uredovanja nad austrougarskom Bosnom, to prevazilazi vidike historiografije, te bi se o tome dalo samo naslućivati. Za vjerovati je da se strateškoj inteligenciji čovjeka, koji se rado zabavljao igrajući šah, metafora šahovske table učinila najslikovitijom uobraziljom historijske pozornice na kojoj djeluju, i zaista u tome ne gube vrijeme, ljudi njemu sličnog formata, dovoljno strastveni koliko i vješti da svome idealizmu daju šansu na terenu ovozemaljske stvarnosti.

Po okončanju okupacijskog procesa koji su imale do kraja konkvistadorski efikasno, a naravno i što civiliziranije sprovesti kohorte barona Filipovića, Kállay preuzima, kako je i dogovoreno za nekakvim stolom u Berlinu, „privremeni“ mandat nad ovom dotadašnjom otomanskom pokrajinom. Unatoč dogovorenoj privremenosti, teško da bi se po stečenom pravu na okupaciju Austro-Ugarska puno pitala o tome šta će biti nakon što istekne predviđeni rok, pošto je u prirodi svih ozbiljnih imperija da podrazumijevaju vječnost svoje vladavine, a vječnost je više nego dovoljna čovjeku kakav je Benjamin Kállay da isplanira svoju „civilizatorsku misiju“ i ove krajeve lansira u nepovrat modernosti gdje ih svakako očekuje sav odveć zapadni Zapad.

Skoro pa je zadivljujuće kako je čitav program segmentirao s obzirom na vlastito tumačenje prilika u zemlji za čiji je razvoj odlučio preuzeti odgovornost. Kod Ljubice Mladenović u knjizi Građansko slikarstvo Bosne i Hercegovine XIX. veka objašnjava se kako je časopis Nada jedan od tih projekata koji su imali za svrhu doprinijeti ostvarenju ministrove političke vizije. Predviđena za instrument i propagandno glasilo austrougarske kulturne politike u Bosni, Nada je trebala biti „odlično sredstvo za suzbijanje (…) nepoželjnih uticaja“, pod čime se misli uglavnom na nacionalni sentiment što se razvijao u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji. Da bi se to postiglo, konfesionalno i etnički šarolikom življu u Bosni je trebalo ponuditi i insistirati na nekoj ideji koja bi Bosnu izdvojila iz konteksta njenih susjednih zemalja, a ta ideja bi bila nacionalno zajedništvo naroda unutar Bosne.1

No, ono što me interesuje u ovom konkretnom slučaju je radije imaginacija Benjamina Kállaya nego pitanje „primjerenosti“ njegovih stavova za naša viđenja nas samih, ko god da smo ovom prilikom. Kažem, imaginacija, i to bez potrebe da ga poradi njegove maštovitosti diskvalificiram kao velikog zlotvora ili proglasim za „mesiju“, jer je upravo ta maštovitost vjerovatno i njegovu suprugu, groficu Wilmu Bethlen, nadahnula da u svojoj rezidenciji priređuje strateška druženja sa domaćim muslimankama, jevrejkama i kršćankama, uglavnom svim ženama relevantnijih društvenih figura u tadašnjem Sarajevu. Riječ „maštovitost“ ću rado staviti pod navodnike pri trećem spomenu, ali ću insistirati da se radi upravo o tome kada govorimo o čovjeku koji se dosjetio da bi odgovarajući arhitektonski stil za izraziti taj duh nacionalnog jedinstva svih naroda i religija što ih je zatekao u tadašnjoj Bosni mogao zapravo biti pseudomaurski stil, u literaturi nerijetko upotpunjen pridjevom „takozvani“, a također poznat i pod imenom „maurski preporod“ (The Moorish Revival).

Dakle, „takozvani“ pseudomaurski stil? Po kome je tako nazvan taj „takozvani“ stil? O zagonetnoj takozvanosti ovog stila u arhitekturi je napisano mnogo manje nego što fenomen zaslužuje, ali za naše standarde itekako dovoljno da se čovjek ima na šta pozvati. U tekstu naslovljenom Arhitektura historicizma i Art Nouveau u Mostaru, koji pronalazim u pdf-u, a po tome što počinje od 175. strane sudim da je objavljen u sklopu nekog zbornika, stoji da je pseudomaurski stil u bitnoj mjeri Kállayeva „invencija“ (ne u historiji, nego u Bosni) i u zoni odlučivanja zapravo isključivo njegova direktiva. Tekst je napisala naša autorica po imenu Sanja Zadro i ona ubjedljivo argumentira da je „eksplozija (pseudomaurskog) stila na teritoriji Bosne i Hercegovine bila (…) čisto povezana sa tendencijom formiranja nacionalnog izraza u arhitekturi za austrougarske vladavine“, te dalje u nastavku, kako je riječ o Kállayevom pokušaju „da promovira ujedinjeni bosanski nacionalni identitet i da suzbije srpski i hrvatski nacionalni pokret“, zbog čega je pitanje selekcije najpodobnijih arhitekata „za javne realizacije“ postalo presudno važno.

U realizaciju projekta „Vijećnica“, koji će na koncu i sam biti estetički riješen u pseudomaurskom slogu, Benjamin Kállay se, kako saznajem od Maximiliana Hartmutha, osobno investirao do mjere da je odlučio odbaciti inicijalni prijedlog tada već vrlo uglednog Karela Paříka, te potražiti sretniju opciju u mladosti  (i vjerovatno većoj želji za dokazivanjem) Alexandera Witteka. To što će Wittekov rad na projektu „Vijećnica“ biti okončan smrću pod misterioznom okolnostima, a prema izvjesnim glasinama možda i samoubistvom, nije ni blizu zagonetno koliko neobična ministrova potreba da presudi u korist novog nacrta iako su, „uspoređujući oba“, kaže Hartmuth, „osnovne veličine i proporcije i jednog i drugog projekta ostale iste.“ Stvar je u tome, primjećuje post-doktorant Odsjeka za povijest umjetnosti Univerzteta u Beču, što je „Wittekov nacrt imao visoko islamizirajući arhitektonski identitet“ u odnosu na Paříkov čije je rješenje ornamentike na fasadi bilo nadahnuto „romaničkom i bizantijskom arhitekturom.“ Harthmuth akademski korektno upućuje na knjigu Arhitekt Karlo Paržik Branke Dimitrijević, gdje su objelodanjene fotokopije nacrta, a iste se mogu pronaći i na zvaničnoj stranici Vijećnice, u nešto preglednijem formatu i na web-stranici posvećenoj upravo češkom arhitekti. Original nacrta stoji u ZPRGS arhivi.

Nedžad Kurto, jedan od bosanskohercegovačkih najboljih poznavalaca naše graditeljske tradicije i autor knjige Arhitektura Bosne i Hercegovine – razvoj bosanskog stila, objašnjava također da inicijalni „projekat nije bio usvojen, a razlike u odnosu na izvedeni projekat su u izboru dekorativnih elemenata i rješenju ugaonih kula“, koje su po Paříku trebale biti kupole, a kod Witteka, i kasnije Ćirila Ivekovića ih nema. Čak i nestručno oko bi primijetilo da Paříkov nacrt vizualno daleko više naginje ka europskom arhitektonskom idiomu tog doba, što će reći, historicizmu u čijem estetičko-stilskom okviru je i principijelno ostvarivana većina građevinskih projekata u Sarajevu za vrijeme Austro-Ugarske. Zgradu Zemaljske vlade (danas Predsjedništvo) Vancaš rješava u neo-renesansnom slogu, budući da je riječ o objektu javne političke namjene čemu je i sama simbolika (asocijacija na jedan kulturno-historijski poredak) ovog stila najadekvatnija. No, i Vijećnica je također ta vrsta objekta i projekat njene izgradnje je po definiciji politički, te stoga iznenađuje to da se, kao prvo, odustalo od nekakvog važećeg graditeljskog standarda u pogledu stila, zatim, to da se pravac razmišljanja, čak i po cijenu odgađanja realizacije na skoro sedam godina, radikalno promijenio u korist islamske graditeljske baštine.

Islamske, dakako, ali koje? Jedna od važnih lekcija kojima nas poučavaju studije Edwarda Saida jeste da koncipirati i zamišljati nekakav „Orijent“ iz ugla Zapada u pravilu podrazumijeva nedostatak sposobnosti diferenciranja između mnoštva kultura koje se jednoznačno vode pod tim pojmom. Konstruirati „Orijent“ bi u tom smislu značilo raspolagati jednim pojednostavljenjem i ne brinuti pretjerano za mogućnost da možda život, svijet i ljudi koji naseljevaju oblast sjeverne Afrike nisu potpuno identični onima što žive u Siriji ili u Jemenu. Po toj logici je sasvim moguće da je Kállayu i Witteku, tokom jedne partije šaha (koji im je bio zajednička strast), naprosto sinulo da se hiljadu i koja godina islama u Egiptu u bitnom ne razlikuje od bilo čega što je u istom vremenskom rasponu bilo i nastajalo u Istanbulu, pa im se učinilo sjajnom idejom da mladi arhitekt ode upravo u Kairo i tamo izučava kako graditi autentično u duhu jedne zemlje koja je i sama bila dijelom monolitne i posvuda jednoobrazne islamske civilizacije. Druga mogućnost tumačenja je da otputovati u Istanbul u svrhe takvog istraživanja naprosto nije bilo moguće zbog diplomatsko-političkih odnosa i okolnosti. Iz više razloga se ni jedno ni drugo tumačenje ne čine ni najmanje plauzibilnim.

Prvenstveno, neka nam sjajna studija Beč kraljem stoljeća američkog historičara Carla E. Schorskea i knjiga Bečka moderna hrvatskog germaniste Viktora Žmegača budu od pomoći pri razumijevanju na koji način je u horizontu one estetičke bečke moderne odabir arhitektonskog stila značio i artikulaciju određenih ideja, to jest određenih predodžbi i skupa s tim određenih vrijednosti. Neka, pritom, znamo i to da ako je igdje na svijetu u tom trenutku postojala visoka svijest o nijansiranim razlikama između stilova, to je onda bilo u kulturnom i umjetničkom ambijentu modernog Beča kao prijestolnice moderne Austro-Ugarske, gdje su, uzgred budi rečeno, i školovani gotovo svi arhitekti koji će kasnije i definirati lik modernog Sarajeva. Drugim riječima, govorimo o kulturi koja je, kako objašnjavaju i Schorske i Žmegač, u nedostatku autentičnog stila vlastite epohe, posezala za svim historijskim stilovima (neo-renesansa, neo-barok, neo-gotika, itd.) i pritom temeljito ovladala svim tehničkim preduslovima za takvu gradnju uključujući i nijansirano razlikovanje dekorativnih elemenata, pa je teško vjerovatno da da bi arhitekti jedne takve kulture mogli po logici neukosti ili nesporazuma poistovjetiti Kairo i Egipat. Na koncu, u knjizi Displaying the Orient, autorice Zeynep Çelik, pronaći će se podatak da su na međunarodnim izložbama krajem XIX. stoljeća egipatski i otomanski paviljon, u svoj raskoši svojih dekorativno-plastičkih različitosti, nerijetko znali stajati jedan pokraj drugog, na uvid mnogom zainteresiranom laičkom ili umjetnički kompetentnom Europljaninu.

No, na stranu sa pitanjima i usporedbama kojima se ovdje ne može u detalje i naširoko baviti, jer manje bi nas trebao zanimati odnos stranaca prema ovdašnjoj graditeljskoj baštini od našeg odnosa prema istoj. Svakako treba priznati da je Nedžad Kurto ostavio najopsežniji pregled te graditeljske historije, napose od vremena dolaska Austro-Ugarske, kada Bosna postaje „dijelom europskog civilizacijskog kruga.“ Koliko god je hvalevrijedna njegova ekspertiza u ovom području (bez koje, na kraju krajeva, ne bi bilo ni mog promišljanja), toliko je upadljiv i napor profesora Nedžada Kurte da objasni taj čudan fenomen pseudomaurskog stila kroz prizmu mišljenja o kontinuitetima arhitekturalne tradicije na ovim prostorima. U prvom redu, Kurto ima problem sa interpretacijom ovog stila kao „tuđinskog“, onako kako su ga u svojim knjigama na temu razdoblja austrougarske vladavine uzgredno tretrali, koliko mi je poznato, Todor Kruševac i Jahiel Finci. Kurto nasuprot dvojici ukazuje na potrebu „što objektivnijeg izučavanja tzv. pseudomaurskog sloga“, te se nada da će to „posredno otkloniti i brojne prepreke za izučavanje naše prošlosti“. Apologija pseudomaurskog stila, sa stanovišta kontinuiteta graditeljske tradicije, pokušaj je koji traži nekoliko paralelnih misaonih manevara, a svaki zasebno nam sugerira koliko se radi o uistinu teškom poduhvatu.

Kada argumentira „izrazito regionalni karakter pseudomaurskog stilskog izraza“, Kurto zapravo raspolaže sa tri imena za jedan te isti fenomen. Kada, naprimjer, pominje famozne međunarodne izložbe u Beču ili Parizu, „stilski izraz“ u kojem je Bosna u tom kontekstu predstavljana naziva „pseudoorijentalnim“, a nedugo zatim kaže da je Bosna „svoju kulturnu posebnost i autonomnost (…) isticala kroz pseudomaurski“ koji je još i ,u zagrade stavljeno, „(peudoislamski…)“, te dodaje kako se to radilo tako „iz uvjerenja da je to autohtoni izraz lokalnog duha.“ Ali iz čijeg uvjerenja? Profesor Kurto ističe već na prvim stranicama knjige činjenicu da sa dolaskom Austro-Ugarske i njenog administrativno-političkog sistema u Bosni počinje sasvim nova, do tog trenuka nezabilježena, graditeljska etapa, što se, u prvom redu, očituje kroz uvođenje građevinskih propisa i osnivanje građevnog ureda 1880. godine u zemaljskom glavnom gradu Sarajevu. Potpuno mu je pritom na analitičkoj razini jasno da „takozvani“ pseudomaurski stil (ili orijentalni slog, ili maurska arhitektura ili pseudoislamski ili pseudoorijentalni stil) predstavlja „eklektični metod usmjeren ka generaliziranju (podvukao M.B.) orijentalne graditeljske baštine“. Tome slijedi i promišljanje aspekata „dekorativne čipke“ čije „morfološko porijeklo (…) nije teško otkriti u spomenicima Kaira“, plus detalji iz Alhambre, koje Kurto također spominje i uspoređuje kao vrlo slične. Najzad, u jednoj pogolemoj fusnoti, na stranici 32, autor knjige je detaljno poduzeo objasniti nam da su „Mavri ili Mauri (…) melezi Berbera, Arapa i Crnaca“, te da žive u „sjeverozapadnoj Africi, Mauritaniji, Maliju, Senegalu, a ima ih oko 500.000“, i tako dalje, ali svejedno mu je opravdano zaključiti da „ako smo već njegovali takvu arhitekturu, to nije bilo zato što smo morali, već što smo kulturno i civilizacijski bilo tome opredijeljeni“, ili, eo ipso, da je sve to bilo „zahvaljujući kulturnoj politici kojom se podsticala autonomnost razvoja vlastitog umjetničkog izraza“.

Da uistinu jeste postojalo doba i to još za vrijeme austrougarske vladavine, kada se osjećalo potrebnim graditi „u duhu lokaliteta“, crpiti iz onog genius loci, te na tragu konkretno prisutne i žive kulturne baštine ostvarivati autentičan izraz podneblja koji bi udovoljio pritom i zahtjevima modernosti – o tome svjedoči faza potrage za „bosanskim slogom“, čiji je pionir Ernst Lichtblau, a najvrijedniji protagnosti niko drugi do Josip Vancaš. O „bosanskom slogu“ ili takozvanoj vernakularnoj arhitekturi govori, na kraju krajeva, i sam Kurto, te nudi dovoljno argumenata zašto bi se tu etapu trebalo jasno razgraničiti od vremena predominacije pseudomaurskog stila. Uostalom, ovaj može biti shvaćen jedino kao relativno neuspješna eksperimentalna, a u najboljem slučajnu prijelazna etapa do ideje „bosanskog sloga“. Zašto onda u poglavlju o arhitekturi eklektike za vrijeme austrougarske uprave ne čitamo kritiku mjesto apologije fenomena pseudomaurskog stila? Jer, reći da smo takav stil njegovali „mi“ ili da je „bio prihvatan od svih konfesija“ je otprilike isto kao i za stotinu godina od danas tvrditi da su svi ovi šoping centri nikli u centru Sarajeva po inicijativi, zamisli i realizaciji ukupnog stanovništva u tom gradu. Sa modernošću (a to nam je podarila Austro-Ugarska), zna se, dolazi i jedna potpuno nova graditeteljska praksa, zajedno s njom i stanovita vrsta „inžinjeringa“ urbanog prostora u kojoj više nema puno mjesta živoj jezgra narodnog učešća. Gradovi u kojima živimo ne nastaju po logici organskog i višestoljetnog okupljanja ljudi na nekom mjestu, pa tako ni izgled tih gradova ne odaje utisak nekakvog spontanog procesa izgradnje. Moderni grad je djelo arhitektonske, urbanističke strategije, na kraju krajeva kapitala, koji je za nekadašnje Sarajevo možda i presudno odredilo njegovo europsko naličje, a danas, u većoj mjeri, znači havariju ilegalne i neplanske gradnje.

Što se tiče historije, pseudomaurski slog bi mogao biti ništa više od fantazije jednog diplomate iz Mađarske. Što se tiče nas, mi očigledno imamo ime za taj stil koji je i naznaka njegove „stranosti“ u našem kulturnom podneblju, a imamo u knjigama ime za nešto što nazivamo „bosanskim slogom“, imamo čak i primjere toga, sve zabilježeno, sve evidentirano, arhivirano, poprilično sačuvano i dostupno. Kako smo onda došli ovdje, u ovu realnost, iz koje po svemu sudeći ne znamo izaći, a u njoj sami sebe gledamo radije očima tog diplomate iz Mađarske, nego vlastitim. Bilo bi mi iskreno zadovoljavajuće objašnjenje da u ideji pseudomaurskog sloga slutimo neku grandioznost, neku neskromnost po mjeri megalomanskih političkih apetita, kakve su možda i bile u ucrtane u same temelje tog „jednog od najskupljih projekata“ svoga doba, jer bi to značilo da smišljeno varamo svijet, a ne da ne sluteći varamo sami sebe. Svejedno, mene ipak zanima samo to da povučem krajnje konsekvence stvarnosti koja me okružuje.

Akademska, a možda i duboko ljudska potreba profesora Nedžada Kurte da odbrani plemenitu ideju kulturno-povijesnog i umjetničkog kontinuiteta u graditeljstvu na ovim prostorima, zbog koje je manje-više nasilno pokušao „import“ pseudomaurskog stila opravdati kao jednu od zanimljivijih faza tog racionalnog slijeda stvari – ta potreba nije sporna i nije nimalo naivna, s obzirom na ovo u čemu živimo danas. Više iznenađuje to da smo, bez i jednog pitanja2, bez i jedne diskusije, bez i jednog jedinog zrna sumnje, u tom pseudomaurskom stilu obnovili sarajevsku Vijećnicu i proglasili je simbolom bitno našeg „kulturnog identiteta“, svjedodžbom o našoj i samo našoj tradiciji, dokazom zaista našeg kulturno-povijesnog kontinuiteta.  Osim što iznenađuje, ono i zabrinjava, jer sugerira da smo očigledno, po zakonu čiste inercije, a taj glasi da „svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok vanjske sile ne uzrokuju promjenu tog stanja“, odlučili spomenik našoj pobjedi nad barbarstvom ukrasiti bojama i čipkama jednog, kaže Kurto, „kvazistila“, za koji su čak i nekakvi Austro-Ugari znali da nema nikakve veze sa zaista našim kulturnim naslijeđem, već je naprosto bio poželjniji u tom trenutku, povoljniji tom političkom kormilu, ili naprosto smisleniji jednom jedinom čovjeku koji je, možda, iskreno vjerovao da će, možda, Bosna zaboraviti da je nekoć bila otomanska ili da su joj Srbija i Hrvatska tu preko rijeka, ako je pretvori u zamišljenu Pseudomauritaniju

Ne leži, dakle, „prokletstvo“ Vijećnice u tome što zaboravljamo ljude što su nas zadužili, kako je u opskurnom kolumnističkom zanosu zapisao prije par godina jedan domaći novinar, nego što izgleda da iskreno vjerujemo da je sva historija (osim one prije dvadesetak godina) nekakva riznica neproblematičnih i neupitnih vrijednosti čiju nevinost treba održavati tako što ćemo iznova i opet sve vraćati kako je uvijek i bilo. Dok god je naš doživljaj kulture takav, ona će za nas neminovno ostati nešto savršeno mrtvo i nestvarno.

 

Bilješke:

1 Odmah da kažem, ne pronalazim ništa uzbudljivo u tome da osporavam ili procjenjujem politički legitimitet ove ideje ili cjelokupnog Kállayevog programa, koji je, iz perspektive jednih problematičan, iz pozicije drugih možda emancipatorski, a iz ugla trećih, recimo, okupatora, po svoj prilici samo strateški logičan i neophodan. Prepuštam debati između branitelja suvereniteta i agitatora teritorijalnih pretenzija da djeluju u pravcu u kojem bi svakako djelovali sa ili bez mog oglašavanja na temu.

2 A pitanja je manje-više bezbroj: 1) Kako može kontinutet dokazati nešto što je od samog početka bila namjerna, s vrha instruirana, politička negacija kontinuiteta? 2) Kako može „kulturni idenitet“ definirati ono što nema veze sa tvojim stvarnim postojanjem u vremenu i mjestu, nego je radije jedno apstraktno poimanje tebe i islama i svega ostalog što imaš? 3) Kako ti može simbol „susreta civilizacija“ biti nešto što zaista jeste nastalo kao posljedica susreta kultura, ali na području miljama daleko od stvarnog tla na kojem stojiš ti, musliman, katolik, pravoslavac ili jevrej iz nekakve Bosne i Hercegovine? 4) Na kraju krajeva, ne treba ti uopšte biti čudno da nemaš biblioteku niti ustanovu, a ideš na časove joge u toj Vijećnici, kojoj osim pompoznosti ceremonije njenog otvaranja, ne vidiš ni smisla ni svrhe, kad nisi u stanju na složenijoj razini promisliti vlastitu historiju da bi razlikovao udio vlastitog u njenom stvaranju od onog što su, zamišljajući te, od tebe pokušali napraviti. Očigledno je da živimo u svijetu gdje se apsolutno sve podrazumijeva i nema mjesta ni jednom jedinom pitanju. 5) Onda neka Vijećnica i bude „simbol“, ali dozvolite, ultimativni simbol komatoznog stanja naše kulturne samosvijesti, koja bi za stotinu-dvije godina svog mirnog i neuzdrmanog kontinuiteta, blago rečeno šta bilo, mogla proglasiti svojom autentičnom baštinom. I tako dalje, et cetera, et cetara, i tako dalje.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.