Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Elma Porobić

 

Oduvijek me je fascinirala ljudska potreba da se sve pribilježi i objasni riječima, kao da predmet promatranja i mišljenja ne bi postojao, barem ne dovoljno opipljivo, i ne bi značio, barem ne dovoljno smisleno, ukoliko ne bi bio uhvaćen u riječi. Naučili smo se isuviše, što iz straha, što ih lijenosti, oslanjati isključivo na jezik, davati mu ulogu konačnog suca koji ima da verificira i objasni fragmente stvarnosti, po formuli koja je prepoznatljiva većini. Usavršili smo mehaničko okretanje ka jeziku kao glavnoj razumskoj alatki kad se nađemo ispred nečeg što je van jezika, van riječi koje bi nam dale privid sigurnosti. Pri tom se zaboravljamo upitati, zabrinutost je ovdje itekako opravdana, koliko se izgubi u toku procesa prevođenja u riječi, dok nastojimo ujezičiti vanjezične umjetničke oblike? Rekla bih da svaki put, kad se na njih obrušimo riječima, smislenim frazama i dopadljivim opservacijama, bujicom pročitanog i naučenog sadržaja po kojem sve brižljivo katalogiziramo u društvene odjeljke, donekle naštetimo izvornom umjetničkom obliku i da nam, neminovno, najljepši dio ostaje zauvijek uskraćen u onom neiskazivom djeliću doživljenog i proživljenog. Zašto jednostavno sebi ne dozvoljavamo da osjećamo i budemo u trenutku, lišeni potrebe da sve odmah razumijemo!?

Nedavno sam posjetila izložbu Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf, Milomira Kovačevića Strašnog, koja je bila postavljena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Strašni, kako ga «raja» zove, obratio se sarajevskim umjetnicima s idejom da svako od njih izabere jednu od njegovih fotografija te napiše tekstualnu reakciju na izabranu fotografiju. Učestvovalo je oko 130 umjetnika. Oko 130 njih interpretiralo je, reagiralo i riječima oblikovalo sadržaj koji je isprovocirala odabrana fotografija. U Kovačevićevom manifestu, okačenom na ulazu u prostoriju na prvom spratu, stoji:

Draga i poštovana/Dragi i poštovani XXXXXXXX,

 

Javljam ti se s jednom lijepom i dragom molbom, uz zahvalnost, i želim da ovdje predstavim projekat koji bi mogao biti značajan ne samo meni i nama, nego i široj kulturnoj i društvenoj zajednici.

 

Radi se o seriji ratnih fotografija, uglavnom objavljenih u BH Danima

Priča vezana za ovu izložbu ide ovako:

 

Svako izabere jednu od mojih fotografija, onu koja mu/joj je najinteresantnija i najinspirativnija, a potom o toj fotografiji napiše priču/pjesmu/esej ili šta god želi, u kojoj god formi želi, ali da tekst koji priloži u vezi s fotografijom ne pređe dužinu jedne kucane strane (1.800 znakova).

 

To je obično bio početak konverzacije i kontakta s velikom većinom žena i muškaraca, dragih ljudi kojima sam se obraćao s molbom i željom da učestvuju u mom projektu (izložbi).

Praveći fotografije u ratu, trudio sam se da one ne budu tek standardne reporterske, one slične ostalima, a pogotovo da ne budu slične fotografijama onih stranih fotografa koji su u naš grad dolazili na foto-safari.

 

Moje fotografije morale su biti osmišljene, dobro kadrirane, s više značenja i tumačenja, sa mnogo simbolike − jer uvijek sam od fotografije, kao i od sebe, tražio više, dublje, poetičnije… Stvarao sam svoj svijet u tom sveopštem haosu, a taj svijet više niko nije mogao uništiti.

 

Trudio sam se da budem samo gradski, sarajevski fotograf, što sam i bio do rata, i da što objektivnije prikažem našu ratnu svakodnevicu, ma koliko ona u pojedinim trenucima bila bolna, lična ili kolektivna.

 

Trudio sam se ostati svoj, misliti svojom glavom, prenositi svoje emocije i doživljaje na fotografsku emulziju i objaviti te fotografije u Danima ili na samostalnim izložbama na Obali u Collegiumu, na Jatovom neboderu ili u starom Šipadu. Naravno, želja mi je bila da na vlastiti način svjedočim i da od zaborava sačuvam sve što se dešavalo u gradu u tom strašnom vremenu.

 

Na izložbi će učestvovati oko 130 pisaca sa svojim tekstovima koji prate moje fotografije. Pored toga, još neke od mojih ratnih fotografskih serija (Vijećnica, Lutke, Groblja…) naći će se tu da vizuelno zaokruže cijelu tu epohu, koja je ostala urezana duboko u nama i većini od nas odredila životni put… ali uvijek sa sjećanjem na Sarajevo, na teška vremena i drage ljude u njima.

 

Promatranje, čitanje i osluškivanje tihog dijaloga između njegovih fotografija nastalih tokom rata te jezičkih reakcija i interpretacija njegovih fotografija, napisanih više od dvadeset godina nakon završetka istog, ponudilo je privremeno olakšanje od zamora jezikom. Iako tekstualna zasijecanja u fotografiju stoje kao osnovna ideja ove izložbe, a mogli smo ih susresti i u serijama fotografija Sarajevo u srcu Pariza te Nevidljivo srce1, ono što se kristaliziralo kao ishod sinergije i sinteze fotografije i riječi daleko je, rekla bih, nadmašilo prvobitnu zamisao. U slučaju Strašni nije riječi o pukoj potrebi da se iskustvo dokumentira, već njegove pažljivo kadrirane fotografije poprimaju metaforična svojstva, pa sinteza slike i riječi, na fotografijama na izložbi Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf, proizvodi onaj poželjni lakanovski višak, ostatak koji se opire simbolizaciji i otima ujezičenju, a čiji intenzitet ima potencijal da gledatelje ostavlja nepovratno izmijenjene, iako im on ostaje zauvijek nedokučiv. Početna radoznalost i ushićenje gledatelja/čitatelja vrlo brzo ustupaju mjesto tupoj boli, nemoći, fizičkoj malaksalosti i emotivnom drhturenju, a gledatelji/čitatelji istodobno mogu napipati nešto što bi se dalo imenovati kao «uznemirujuća bliskost» na Kovačevićevim fotografijama – što nije slučaj samo sa fotografijama prikazanim na ovoj izložbi – koja dodatno pojačava stanje emotivnog napuknuća. To opet odgovara Lacanovoj ideji da je napuknuće inherentno subjektu jer se još u zrcalnoj fazi desila traumatska fragmentacija. Prateći liniju ove misli, dolazimo do jednog od ključnih svojstava Kovačevićeve fotografske poetike – nastojanja da se iskaže trauma ratnih dešavanja u Sarajevu. Tako s jedne strane drhturenje i nelagoda dolaze iz intenziteta «uznemirujuće bliskosti» na njegovim fotografijama, a s druge iz još uvijek neprocesuiranih ratnih trauma, koje su onaj stravični događaj koji kad se desi narušava cjelinu subjekta, pri čemu se zapravo očitava necjelovitost prvobitne strukture subjekta, ono inherentno napuknuće. Mogli bismo reći da se prepoznavanje «bliskosti» na njegovim fotografijama dešava upravo zbog prepoznavanja praznine i napuknuća u nama koje je ostalo nakon doživljene traume. Iako su fotografije nastale u ratu, postavljanje izložbe dvadesetidvije godine nakon završetka rata, potvrđuje da se trauma uvijek otkriva retrospektivno. Izložbom Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf Kovačević nas poziva na otkrivanje traume, na čemu mu trebamo biti duboko zahvalni, prvenstveno zato što to nije priča o smrti, već priča o preživljavanju i životu nakon.

Strašni je fotohroničar koji bilježi život na ulicama, pa čak i kad bilježi najstrašnije, ratnu pustoš, paradoks i očaj, slavi život, slavi nesalomljivi ljudski otpor dehumanizirajućim iskustvima u kojima smrt dobija najstravičnija lica. Svojim ratnim fotografijama on ispisuje vlastitu nepokolebljivu potrebu da stvara smisao u vremenima bezumlja, haosa i nesmisla, a mi svjedočimo kreativnoj sintezi haosa materijala i podražaja. Široj je publici možda najpoznatiji po svojim ratnim fotografijama, naročito seriji fotografija Mali vojnici, na kojima susrećemo djecu s oružjem u rukama, nekad pravim, a nekad napravljenim igračkama, iz koje je preuzeta i naslovna fotografija. Ova serija na jedan način otjelovljuje ideju Susan Sontag da su sve fotografije «memento mori», a na drugi oslikava paradoks rata. Stvarno ili imaginarno oružje u dječijim rukama simbolizira smrt stavljenu u dječije ruke, kao da je riječ o tek novoj igrački, a dječija radoznalost, naivnost i nedostatak svijesti o značenju te igračke koje joj se dodijeljuje u svijetu odraslih, istovremeno služi kao podsjetnik na vječitu blizinu i neminovnost smrti, na okrutnost i svirepost rata koji ne bira svoje žrtve, a opet i kao simbol otpora. Kao da se oružju ukida značenje koje ima u simboličnom poretku tako što ga se na neki način relativizira dječijom imaginacijom. Osjećamo ljutnju i bijes, jer otkud ratu pravo da se tako besramno poigrava s djecom. U isto vrijeme osjećamo i tihu pobjedu života nad smrću, baš onako kako se na nekim od fotografija, bez obzira na ozbiljnost situacije i njihovu ranjivu izloženost, dječica neprimjetno smijulje u lice ratu. Nakazna ratna atmosfera iz prvog plana Kovačevićevih fotografija možda upućuje na svijet u raspadanju, no naznaka svijeta u nastajanju je ono što ostaje u gledateljima.

Strašnog rijetko susrećemo na njegovim fotografijama; njegova fotografska poetika ne počiva na identitetskom poigravanju kroz nizove autoportreta, već on radije traga za sobom kroz druge i proučava sebe kroz ono što snima. Ako ga i sretnemo to je tek njegova sjena na fotografiji, tek naznaka njegovog prisustva, koje, koliko god da je svjestan svoje aktivne participatorne uloge u definiranju vremenskog i prostornog okvira, ostavlja dovoljno slobode da njegovi drugi progovore svojim (autentičnim) glasovima. Pri tom drugi kroz koje on artikulira sebe nisu samo ispolirana i dopadljiva slika koju bi društvo biralo da vidi. U gotovo svim serijama, onim prijeratnim, ratnim i poslijeratnim, upoznajemo ljude s margine. Onako kako je radila Diane Arbus, Strašni otkriva osjetljivost svog fotografskog oka na oblike koje društvo ne bi obilježilo kao poželjne, standardne i prihvatljive. On nas neprimjetno uranja u atmosferu «uznemirujuće bliskosti», u kojoj je osjećanje nelagode dodatno pojačano naznakom prisustva Drugosti, nečeg «stranog», a opet prepoznatljivog i bliskog. Bez obzira na tematiku Kovačevićevih fotografija, otvorena perceptivnost njegovog oka, jedna bressonovska neposrednost i «iskrenost», praćena punim formatom te izostankom naknadnih intervencija u kadriranju, čini ih «stvarnim», prepoznatljivim i bliskim, no ujedno i začuđujućim.

Naposljetku bez obzira koliko «stvarne», koliko bliske onom što nazivamo našom stvarnosti, koliko «istinite» i iskrene, fotografije su uvijek fikcija. Društvo smatra fotografije «istinitijim» i vjerodostojnijim od književnosti. Fotografije su neposrednije i trenutnije. No, ujedno su prikrivena imaginacija u procesu (pre)oblikovanja stvarnosti, koja ostavlja duboke rezove u nama, ne toliko zbog njihove faktičnosti, već zbog imaginativnog potencijala koji stvaraju. U tome se očituje njihova snaga. Koliko god da se radi o dokumentiranju, ipak je fotograf subjekt koji neminovno rekadrira i modificira stvarnost koju promatra svojim senzornim, emotivnim i intelektualnim aparatom. Stoga je fotografija ovakvog tipa umjetnost, a ne puko bilježenje činjenica. Slavni američki pejzažni fotograf Ansel Adams rekao je: «You don’t take a photograph, you make it». Zapitajmo se šta to stvara Strašni? Koju sliku svijeta on ponovo slaže i ispisuje svojim fotografijama? Ako fotograf ide kroz život s već jasno iscrtanom idejom te da svjesno i s namjerom bilježi sve što tu ideju utejlovljuje, kao da su isječci iz života koje smjesti unutar okvira male scene koje su nekad prije iskružene iz njegove vizije svijeta, pa se smjesta prepoznaju i on osjeti kad treba pritisnuti gumb, onda je u slučaju Milomira Kovačevića Strašnog riječ o začuđujućoj i uznemiravajućoj bliskosti, koja nas uspijeva dislocirati iz jezika u tišinu.

Bilješke:

1 U seriji Sarajevo u srcu Pariza nalaze se fotografije predmeta koje učesnike izložbe, Milomirove prijatelje i poznanike iz Sarajeva, koji se danas nalaze u Parizu, vežu na neki način za Sarajevo te njihovi komentari zašto su taj predmet ponijeli sa sobom u Pariz. Radi se o nizu osobnih predmeta, poput porodične fotografije, mlina za kafu, sehare, lule, igračake od drveta, nanulica, rukavica, školskog spomenara i niza drugih, a svi oni imaju za cilj progovoriti o praznom mjestu u svakom od njih, koje je nastalo odlaskom iz rodnog grada. U drugoj seriji Nevidljivo srce nalaze se fotografije na kojima su fotografije iz novčanika posjetitelja kafića Petit trou de Bretagne, koji je danas zatvoren, a u koji je sam redovito zalazio. Ispod svake je fotografije napisano nešto posvećeno toj osobi.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.