Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Faruk Šehić

Cijeli okean aluzija mi se ulijeva u svijest dok se spremam na prvo putovanje za Ameriku. Početna aluzija je stih Džonija Štulića: «Amerika nije rad i znoj», drugi citat je Ginsberg: «Ameriko dao sam ti sve i sada sam ništa».

Reference pop-kulture su bitne za inicijalni doživljaj Amerike, tj. USA, jer te reference su ugrađene u našu kulturu, barem u kulturu moje generacije i svih ljudi koji su rođeni prije nego što je počeo rat u BiH. Ispostaviće se da su mnoge od ovih referenci u potpunosti tačne i da ćete vidjeti baš ono što ste očekivali. Kao što sam ja vidio vodenu paru koja se isparavala iz šahtova u Bostonu, ili ulice na Petoj aveniji u Brooklynu, koje izgledaju čarobno kao i u američkim filmovima, pogotovo krajem aprila kada se sve zakiti beharom i kada je sunčan dan, kakav smo imali sreću doživjeti.

Što se tiče samog Manhattana, njega sam gledao kroz staklo Amtrak voza koji me vozio od Bostona prema Velikoj jabuci duž atlantske obale gdje se bezbrojne rijeke i kanali ulijevaju u okean; plus sva ta jezera, akumulacije, cijela obala je jedna ogromna produžena Venecija sa šlagom, a šlag su prelijepe kućice na brežuljcima okrenute ledenom okeanu. Vožnja Amtrakom je poseban doživljaj pošto se putuje vozom čiji dizajn nije mijenjan decenijama i to je ono što ga čini dražesnim, jer on, skovan od srebra, juri Istočnom obalom prema Penn station gdje sam prvi put nogom dotakao tlo New Yorka.

Kada smo izašli iz Amtraka na Penn Station dočekali su nas akordi pjesme Sweet Home Alabama (znam da je to desničarski pjesmuljak ali baš me briga) nekog cover banda, koji je svojski prašio, i odmah sam osjetio euforiju i sreću prvog susreta s New Yorkom, da bi se samo nekoliko sekundi poslije zaglavili na ulazu u metro stanicu, pa je euforija postala gorka realnost u kojoj trčimo sa tridesetak kilograma stvari na leđima. Amerika jeste rad i znoj, dobro je pogriješio Džoni Štulić.

I tu se ukazala slika ovog grada; neviđena ludnica, ubrzanje, bukvalno sam trčao sa velikim koferom na točkove i dva solidna ranca na leđima, jer u New Yorku nema vremena za predah. Trebali smo što prije do Brooklyna podzemnom željeznicom, do stana u kojem ćemo spavati da ostavimo stvari i pripremimo se  za razgovor i čitanje u ulici Dean, u prostoru koji se zove A Public Space. Sam event je bio i više nego dobar, nakon njega smo razgovarali s publikom, i ono što me fasciniralo bila je publika sastavljena od pisaca, urednika, novinara i prevoditelja. Niko od njih nije mahao svojim egom, niti se predstavljao kad da radi nešto bitno. Pričao sam s dvojicom mladih njujorških pisaca i zapanjila me njihova skromnost i nenametljivost.

Poslije smo večerali na Petoj aveniji u italijanskom restoranu Peperoncino, negdje u blizini hipsterskog kafića Clever gdje smo tri kafe platili 14 dolara.

Nije bilo vremena za predah u Brooklynu od kojeg nisam puno vidio, samo Williamsburg Savings Bank Tower, neboder sa satom, u čijoj blizini se nalazi Barclays Center, hram košarke.

Teško je upoređivati nivo profesionalnosti ovdje sa profesionalnošću u Evropi, ovdje smo radili kao švicarski satovi, non-stop i bez kukanja na ubitačan tempo. Radilo se o novim iskustvima gdje u publici na tvom čitanju sjede pisci, urednici, prevoditelji. Naše prvo čitanje je bilo u otmjenom kvartu Bostona koji se zove Brookline, gdje smo imali privatno čitanje u kući gospođe Carol. U ovom kvartu ljudi imaju privatne sinagoge, što svjedoči o bogatstvu kvarta u kojem smo imali sreću odsjesti. Jedino su nas ujutro budili glasovi divljih ćurki.

Jedno od velikih čuda Amerike je to što u svakom gradu možete naići na neisprepadane divlje zvijeri. U našem kvartu zečevi, vjeverice, ćurke, rakuni, pa čak i kojoti su svakodnevno vidljivi, i niko ne obraća pažnju na njih. Niko ih ne ganja sjekirom jer u mislima ima mentalnu sliku iz crtanog filma, u kojoj se očerupana ćurka vrti na slasnom ražnju.

Bilo je i više nego uzbudljivo moje prvo privatno čitanje u Americi. U publici su sjedili ljudi iz umjetničkog svijeta. Iznimna količina inteligentnih faca koje sam gledao dok bih odgovarao na pitanja naše Stacy Mattingly, američke spisateljice sa iskustvom života u Sarajevu. Stacy je ujedno bila i naša moderatorica, te osoba s kojom smo se pripremali za svaki nastup. To je taj nivo profesionalnosti koji ne postoji u Evropi bez obzira koliko sam radio s ljudima koji su super poslovni i ozbiljni u svom zanatu. U Americi je sve na vrhunskom nivou i nisam nigdje vidio nikakvu negativu, depresiju ili naletio na obeshrabrivanje tako karakteristično za naše podneblje.

U Americi ti ljudi stalno daju podršku i uvjeravaju te da možeš uspjeti u onom što radiš. Zaista nije čudno što im pozivni broj mobilne telefonije počinje sa 01. Kada imaš tako pozitivno ozračje oko sebe onda definitivno moraš uspjeti. Naravno da smo se mi susretali uglavnom sa ovdašnjom elitom i da nismo imali dodir sa najnižim klasama društva tako da je moja slika Amerike ružičasta. Tu mislim na ambijent i atmosferu koji su stvoreni za tebe, a ne rade ništa protiv tebe. Ovdje je uspjeh normalna stvar, dok je kod nas uspjeh razlog za mržnju i zavist.

Čitali smo i razgovarali na improvizovanom stejdžu u predvorju kuće gospođe Carol. Iza naših leđa su bila ulazna vrata. Publika je sjedila na stolicama, na stepenicama kuće koja je napravljena nekad 1900-te, okolo su ljudi stajali začuđenih očiju slušajući netremice. Nema gdje nisam čitao posljednjih 20 godina života kako se aktivno i javno bavim književnošću ali je za mene ovo čitanje bilo novo otkrivanje užitka javnog nastupa. Isto bih mogao reći i za čitanje u Brooklynu gdje smo bili gosti prestižnog prostora A Public Space na Petoj aveniji, gdje su naš nastup kosponzorirali Archipelago Books i Brooklyn Rail’s InTranslation. U publici su bili njujorški pisci mimo naših evropskih očekivanja.  Ovdje vrijedi pravilo da ako želiš postati i biti pisac onda moraš živjeti u Brooklynu. A on izgleda (moram to ponoviti) baš kao iz filmova: ulice sa nizovima zgrada i kuća koje stepenicama izlaze na trotoar, drveće u cvatu, harmonija; sve je u Americi isto kao i na filmovima o njoj. Naveče stvarna para izlazi iz šahtova, gradovi se sjaje kao na filmskim impresumima. Ne zna se više šta je stvarnost a šta filmska fikcija, ovdje su se pomiješali mimesis i obrnuti mimesis.

Za naše gostovanje u Bostonu pobrinuli su se ljudi sa Boston University, tačnije sa Boston University’s Center for the Study of Europe gdje smo i imali centralno čitanje, a Elizabeth Amrien, asistentica direktora ovog centra nam je bila kontakt osoba zadužena za naš boravak na Istočnoj obali. Dok smo na Zapadnoj obali bili gosti slavnog UC Berkeley također na odsjeku za slavistiku, gdje nas je predstavila predavačica Antje Postema zajedno sa profesoricom Jasminom Husanović, koja je i zaslužna za naše gostovanje u Berkeleyu. Red je navesti i Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike bez čije pomoći ne bi mogli stići s jedne američke obale na drugu, kao i susretljivost našeg ambasadora u USA gospodina Harisa Hrleta.

Naravno, postoji i bezbroj sitnih problema na koje nismo navikli u balkanskoj kaljuži. Mi se odnosi na mene i Mirzu Purića, prevoditelja engleskog i njemačkog jezika, mog saputnika i učesnika svih javnih čitanja i razgovora na turneji, bez kojeg ja ne bih vidio Ameriku. Mirza je također učestovao na promociji proljetnog broja časopisa AGNI čitajući svoj prijevod moje kratke priče na engleski. Tokom boravka u Bostonu upoznali smo se i družili se sa Williamom Pierceom, koji je pisac i senior editor u pomenutom magazinu.

Meni najsmiješniji problem je bio kako shvatiti da kovanice nemaju brojeve na sebi, i zašto je kovanica od deset centi manja od kovanice od pet centi? Naučio sam prepoznati samo kvorter, ostala sića me nije zanimala, ali me stalno čudila. Kao što me čudilo da u banci ne možeš zamijeniti dolare, jer nemaš račun u njoj. A ko bi imao račun u Bank of America negdje na Bancroft streetu negdje u Berkeleyu u Californiji preko puta San Francisca. Mi sigurno nismo mogli imati te račune. Kao što svi ljudi misle da mogu lako otvoriti račun u nekoj banci u Švicarskoj, što je naravno moguće jedino u holivudskim filmovima, jer nije moguće da kao stranac otvoriš račun u švicarskoj banci osim ako nemaš kofer para sa sobom.

Kad god bih mijenjao eure u dolare bio bih na gubitku, u Newarku sam promijenio 20 eura i dobio cijelih 16 dolara bez ikakvog računa gledajući u indiferentne face dvije mlade žene. Žurilo mi se da pazarim neki suvenir tako da me nije bilo briga što su me uzeli lopatom kao mladog majmuna. Gdje god sam mijenjao novac nigdje nije bilo nikakvog računa i činilo se da se to radi onako bosanski, odokativno, kao što se naplaćuje voće i povrće na zelenoj pijaci u centru Bostona gdje sam pet jabuka platio nekoliko dolara. I sve se prodaje na broj. Ne postoje vage u Americi, barem ih nisam vidio u Bostonu. Prava je šteta što ovdje nema naših nakupaca jer bi se oni idealno snašli u sistemu odokativne prodaje voća i povrća. Na ovoj tržnici smo jeli ostrige i školjke clams (Italijani bi ih zvali vongole) isto onako kako možeš jesti ostrige na ulici Istiklal u epicentru Istanbula. To znači iz ruke: dobiješ limun, iscijediš sok u školjku i posrčeš njenu bibavu suštinu.

Možda mi je od svih čuda u Americi najviše strano i neshvatljivo to da se i za najmanji bol uzima analgetik. Kada bih rekao da me nešto blago boli (ili smeta) dobio bih sugestiju: «Uzmi analgetik». Odmah sam se sjetio situacije iz ratne brigadne bolnice gdje sam ležao teško ranjen u nogu 1994. Kad god bih tražio neki lijek za bolove, a oni su bili nesnosni, sestra bi mi rekla da izdržim bez tablete, jer te tablete uništavaju želudac i jetru, a i zalihe lijekova su nam bile tanke.

Tako sam izdržavao bez analgetika bolove zbog kojih bi prosječan Amerikanac popio bure puno raznih pilula. Kad sam već kod ratnih storija red je napisati da sam u Bostonu sreo svog ratnog druga Zijada Musića zvanog Zićko Šajtov. Nedugo prije nego će biti teško ranjen i evakuisan u USA, gdje i danas živi, Šajtov i ja smo pronašli fiksni telefon u napuštenoj srpskoj kući u dijelu Bosanske Krupe pod našom kontrolom. I još je telefon bio u funkciji nekim čudom. Onda je Zićko zvao nekog svog dragog u Holandiju, ja sam zvao svoju djevojku u Njemačkoj. U avliji oskudne prizemnice nalazila se proteza za visoku amputaciju koju je njen gazda u žurbi bježanije ostavio na travi, ili ju je tu donio neki dokon vojnik nabijajuću protezu čizmom kao nogometnu loptu. U jednoj akciji forsiranja rijeke Une ljeta 1992. Zićko je ostao bez noge. Sreli smo se u Bostonu i proveli lijepo poslijepodne. Nismo previše pričali o ratu jer smo obojica dobro izašli iz tih priča, svako na svoj način.

Iako je Zićko bio dosta stariji od mene te se nismo poznavali prije rata imao sam osjećaj da je Amerika od njega napravila još boljeg čovjeka koji se samo smješkao ispunjen laganom, pozitivnom energijom. Sjećam ga se prvih dana rata kao hrabrog borca, čvrstog i okretnog, nesklonog višku riječi.

Boston je bio leden za naše poimanje završetka najsvirepijeg mjeseca prema Eliotu, jer smo stigli iz sarajevskih plus 26 C u neugodnih 9 stepeni. Poslije će Kalifornija ispraviti ovo klimatsko očuđenje i podići toplinu naših tijela tamo negdje na Grizlly Peaku gdje smo bili smješteni u kući Sonje Baumer i njenog muža Geve. Inače zazirem od toga da ulazim nepoznatim ljudima u kuću i stanove na konak, jer volim svoj mir a i tuđi poštujem. Međutim, kod Sonje, koja je emigrirala iz Beograda početkom devedesetih u Izrael zbog narastajućeg srpskog nacionalizma i Geve osjećao sam se sasvim ugodno. Kako je Sonja pobjegla od jednog nacionalizma tako je napustila i Izrael i skrasila se na zelenom obronku iznad Berkeleya. Svako veče smo završavali pričom o ratu u Jugoslaviji. To je naša vječna tema koju ćemo tabiriti i u zagrobnim životima, ili ako uskrsnemo u biljnim molekulama, elektronima u nekom hemijskom elementu i tada će naša tema biti ista. Raspad Jugoslavije je nešto što je obilježilo naše živote. Naša biografija nije samo tema naših razgovora nego i centralna tema naše književnosti i drugih umjetničkih zanata. Moje neskromno mišljenje je da ničeg boljeg nema nego kada ti je vlastito tijelo nositelj i poprište književnog djela. Kada ožiljci pišu svoje priče. Kada mnoga tvoja iskustva žele da se uobliče u neku književnu formu.

Skoro sam čitao intervju Olge Tokarczuk, dobitnice nagrade The Man Booker International za sjajni roman Flights (u originalu Beguni), u kojem ona kaže kako je nemoguće pisati romantično pravolinijski kako se nekad pisalo, jer je stvarnost daleko od tako idealiziranog, ružičastog poimanja kakvom je žele shvatiti čitatelji. I da je njeno promišljanje književnosti fluidno i slobodno jer dolazi iz zemlji čiji je glavni grad, Varšava, u potpunosti srušen tokom WWII. Odmah sam osjetio veliku bliskost spram njenih riječi. Znao sam šta znači kad dolaziš iz zemlje u kojoj ne postoji vjekovima stabilan politički sistem. Kao što mi je bilo sasvim jasno kada je Tokarczuk rekla da se Poljska geopolitički nalazi poslužena na tanjiru, vrlo slično kao što se i Bosna nalazi, samo su proporcije kolača na tanjiru manje, ali ništa manja nije ni krvožednost komšija, koji stalno gledaju kako da se dočepaju «svog» dijela kolača. Roman ili pjesnička slika ne mogu spasiti svijet, ali ga mogu učiniti boljim mjestom za život, barem u utopijskom prostoru naših misli.

U Berkeleyu smo šetali s Gevom padinama duboko ogrezlim u božansko zelenilo. Na jednoj livadi smo vidjeli znakove na kojima stoji upozorenje na mogućnost susreta s planinskim lavom. Pisalo je da ne bježimo ako ga ugledamo, da stvaramo buku i ostanemo hladnokrvni. Nismo sreli planinskog lava. Sa vidikovca smo gledali San Francisco Bay, grad San Francisco i daleko u izmaglici Golden Gate.

Jedan dan smo lunjali ulicom Mission blokovima daleko od metro stanice dok nas noge nisu zaboljele a opet nismo stigli do kraja ulice koja izgleda filmski kao i Brooklyn, mada je ovo bio film u kojem smo mogli vidjeti nešto opasnije face nego što smo ih sretali u Brooklynu. U pawn shopu sam kupio polovnu, skoro novu, masivnu čakiju sa drškom koja je imala indijanske motive. Čim smo izašli na ulicu odmah sam se porezao na izrezbarenu oštricu iskovanu od damast čelika. Čakija je imala vatreno krštenje u 16th Street Mission kojom smo hodali osjećajući se akterima pitoreskne urbane zbilje.

U jednom momentu sam zažalio što nemam 18 godina jer bih volio doći ovdje i upisati neki fakultet na Berkeleyu koji me podsjećao na pojedine scene iz serijala o Harry Potteru. Uglavnom smo gluharili po Telegraphu i Elmwoodu, i noć provodili na Grizzly Peaku, tamo gdje ima planinskih lavova, i gdje u avlijama raste limunovo drvo, i gdje sam vidio najveću čuvarkuću na planeti. Vidio sam i gajeve redwooda te eukaliptusa. Čuvarkuća je bila tolika da je mogla progutati manjeg čovjeka i svariti ga prije zore da je kojim slučajem mesožder.

Amerika je neobična zemlja gdje divlje zvijeri i ljudi žive u harmoničnom savezu, ili se samo dobro podnose. Ne znam kako je to među različitim rasnim ili etničkim grupama, ali znam ono što su nam rekli naši bostonski domaćini, pisci, da su zabrinuti za budućnost ove velike i čudesne zemlje. I kako je njihova vizija Amerike mračna i turobna u svakom smislu.

Slovenski pjesnik Primož Čučnik također ima pjesmu o Americi iz koje pamtim zadnji stih (varijaciju na Ginzbergov stih s početka teksta): «Ameriko, ni upola mi ne daješ kao poljskim pjesnicima».

Meni je Amerika dala nova prijateljstva, neprocjenjivo iskustvo tokom nekoliko javnih nastupa, mogućnost da se shvatim skromno bez obzira na sredinu u koju sam se vratio a gdje je skromnost sve samo ne vrlina. Usto, vidio sam vode velikih okeana, rijeku Hudson iz Amtrak voza, nebrojene zaljeve Istočne obale, rijeke koje se ulijevaju u Atlantik, puste pješčane plaže i gradiće s biblijski metaforičnim imenima, načičkane duž željezničke pruge. Vidio sam svijetlosmeđu boju prirode pritisnute zimskom čizmom i zlatnu svjetlost Istočne obale, tornjeve Manhattana i behar u Brooklynu. Mislim, znam da mi Amerika nije mogla dati više nego što mi je dala prvi put.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.