Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

Edina Bećirević, Genocide on the Drina river, Yale University Press, New Haven, London, 2014.

 

Drina je rijeka koja se ponavlja. Krvava. Od krvi – nevidljiva. ”Na mjestu gdje se završava obala, a počinje drinska ćuprija, u jednoj istočnobosanskoj varošici, zavaljen u drvenoj naslonjači, u toplom šinjelu, sa šubarom navučenom preko ušnih školjki, zagrnut do pasa finijim vojničkim ćebetom, sjedi četnički komandant istočne Bosne, žandarmerijski major Jezdimir Dangić, i posmatra kako njegovi junaci kolju ‘Turke na buljuke’, a leševe bacaju s ivice ćuprije u nevidljivu Drinu. S vremena na vrijeme posilni mu doturi u suknom zaštićenoj čuturi vruću zašećerenu rakiju da se zagrije. Jer noć je decembarska, godina 1941., mrazna, pogotovo pokraj Drine. Topla krv poklanih mrzne po ćupriji i po koljenu koljača, a za leđima krcka zamrznuta barica pod nogama nekog od pratilaca koji se tobož nekim poslom diskretno muva iza gospon majorovih leđa, […] Korak po korak primiču se bezimene žrtve, u gaćama i košuljama, bosi starci, pogurene nene, jedna drži nanule pod pazuhom da ne bi klepeteom uznemiravala gospodu, trbavi, ili mršavi, ljudi bez kapa i kaputa, momčići, dječaci, žene s djecom u naramku, vezani po dvoje žicom ili komadom priuze, primiču se žutim krugovima koje po ćupriji bacaju visoko obješeni kolski fenjeri, a krvnici zasukanih rukava dočekuju par po par… trupla lete s ćuprije, čuje se dolje pljeseka tijela po brzim nevidljivim talasima, pa – ‘Sledeći! […] Leševi plove Drinom. Planinom gmiže nepodnošljiv zadah sprženog ljudskog mesa jednog promrzlog zbjega nejači.’’ Decembar 1941. godine se ponovio tokom proljeća i ljeta 1992. godine. U potpunoj istini, punoći i viskoznosti proključale, komšijske i bratske krvi tokom razdoblja koje je uslijedilo, prikazala se poslovica kineskog naroda o ponavljanju kao majci gluposti. Već na prvim sjednicama Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine održanih krajem 1991. godine predsjednik SAO Hercegovine nagovijestio je ponavljanje gradiva. Lamentirao je tako i zamijenjivao teze Bojović: ”Sve ono što se dešavalo proteklih decenija bilo je u znaku ispaštanja, potiranja, duševnog bezizlaza. Ugrađivali su Srbi svoja živa tijela u ‘Skadre na Bojani’ srpske istorije, u tu stalnu razvalinu našeg stoičkog bića besprimjernog po stradanju. I uvijek kada je suđeno da prolazimo kroz iskušenja ‘Ćele kula’ tog užasnog otsustva ljudskosti […] tako nas dovedoše pred srpski ‘Zid plača’. No, Srbi imaju mnogo Jerusalima, mnogo golgota i mnogo ‘Zidova plača’. Gdje god stanu da se pomole, zaklinju mogu to učiniti bez straha od Boga jer i Bog zna da je čitava srpska zemlja mučenička sveta. Srbi su čelom doticali dno ljudske patnje svojom jevandjelskom dušom dosegoše jedinstvo. […] Sada kada smo […] na pravom putu nameće nam se rat na cjelokupnom prostoru postojeće Jugoslavije i to u stilu rat svih protiv sviju, ako kojim slučajem ne može rat sviju protiv Srba. No, i pored te stalne opasnosti mi moramo završiti rat i nastaviti posao. Vratićemo se našim nacionalnim vrednostima, državotvornosti, vjeri i moralu. […] Mi sada stvaramo državu, novu državu, bez onih koji su iz nje izašli istog trenutka kada su to osjetili da mogu učiniti. […] Imamo zemlju, imamo narod, imamo istoriju pored nas. Šta nam još treba. Ništa nego volja i mudrost, a toga hvala Bogu imamo.” Proljeće, odnosno početak bosanskohercegovačkog genocida, nagovijestio je u navedenim skupštinskim klupama Ratko Mladić, kada je pred narodne poslanike iznio predstojeće planove svoje vojske istaknuvši da se rat ne može dobiti ”sjedeći svako na svom kauču u svojoj kući”. Prema Mladiću bi na neki način trebalo, između ostalog, postići i skretanje pozornosti svjetske javnosti sa rata u Bosni i Hercegovini te ”da napravimo veze, proširimo koridore prema Krajini, naročito ovaj u […]nu Brčkog, ovaj u dolini Drine, i da spojimo Hercegovinu sa ostalim delovima teritorije, da je kopnom moguće proći, (…) moguće je izvršiti neka bolja i racionalnija odsecanja neprijateljskih grupacija južno od Tešnja i Teslića i možda ovamo prema Majevici da budemo u izvesnu ruku u o[fa]nzivi da bi odsekli Gradačac. […] vojska Srpske Republike je, zajedno sa svojim narodom i svojom vlašću, sa svojim MUP-om, sa našom pravoslavnom crkvom pa do naših najviših organa.”

Prijevod knjige Edine Bećirević, koja je nastala na osnovu doktorske disertacije Genocid u istočnoj Bosni 1992. – 1993. godine: srpski politički, vojni i socijalni projekat, odbranjene 2008. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu koju je na bosanskom jeziku 2009. godine objavila sarajevska izdavačka kuća Buybook, a pod naslovom koji je osmislio Nerzuk Ćurak – Na Drini genocid, nastoji da svjetskoj publici naučnim pristupom prikaže genocid počinjen nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne s početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Jedan od poticaja autorici da istraje u pisanju knjige bila je i činjenica da se na političkom nivou još uvijek negira genocidni proces od 1992. – 1995. u Bosni i Hercegovini.  Naime presuda od 26. februara 2007. godine, u procesu Bosne i Hercegovine protiv Srbije, je genocid ograničila teritorijalno i vremenski jer je kao genocid okvalificirala masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, te je uspostavila praktično nedostižan standard za dokazivanje genocida. Međutim, u julu 2007. godine je Evropski sud za ljudska prava izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. godine srpske snage u Doboju počinile genocid nad Bošnjacima.

Holokaust ili shoah je bio prvi zločin tolikih razmjera sa kojim se putem masovnih medija suočila svjetska javnost ali i ”svjetska savjest”, što je mnogo važnije za prevenciju i prepoznavanje genocida. Rezultati suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su bili razočaravajući. Lekcija naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju istog, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obrađena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela da genocidni proces u Ruandi i Bosni i Hercegovini nije prepoznat na vrijeme. Autorica nastoji u knjizi dati odgovor na pitanja koja se postavljaju: Kako je moguće da toliki broj ljudi učestvuje u zločinu? Da li nam genocid ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode i u kojim se uslovima ona aktivira?

Kroz poglavlja knjige, teoretski razađeno i određenim primjerima potkrepljeno, autorica je nastojala pokazati proces genocida izvršenog nad nesrpskim stanovništvom uz obale rijeke Drine u ukupnom njegovu trajanju, od uzroka, povoda, preko ciljeva i posljedica te načinila jedan, ali čvrst korak u pravcu sprečavanja istog. Autorica iznosi prikaz svjetske relevantne literature socioloških teorija o genocidnom procesu, raznolikost, nesuglasice te probleme u razvijanju funkcionalne definicije genocida. Prema Churchillovim riječima, prije usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida  nije bilo adekvatnog izraza za ovaj zločin. Čovječanstvo jednostavno nije imalo riječi za takvo masovno stradanje ljudi. U ovom dijelu knjige autorica je posvetila pažnju definiranja genocida te izrazila mišljenje kako je poređenje više slučajeva genocida, u različitim historijskim razdobljima i društvenim okolnostima, ustvari – poželjno. Uspoređivanje nam mogućava da prepoznamo opće karakteristike ovog zločina. Kriteriji za određivanje su različiti i naučnici se slažu da se genocid pojavljuje u različitim oblicima, da je motiviran različitim ciljevima te da se u svrhu njegove realizacije primijenjuju različite strategije. Pojedini istraživači genocida smatraju da postoji nekoliko vrsta ovog zločina, a genocid počinjen nad Bošnjacima se po autoričinu mišljenju može uklopiti u barem tri vrste prema tipologiji i definiciji koju iznose istraživači. Autorica je više puta u knjizi kroz studije slučaja pokazala kako je politika mržnje i dehumanizacija drugoga bila neophodan uslov za genocid i masovno učešće stanovništva u njegovom provođenju i izvršenju. Bećirević je u postavljanju okvira za analizu genocida ukazala na rad Gregoryja Stantona, prema kojem genocid ima osam faza: prva je klasifikacija, odnosno podjela na ”nas” i ”njih”, slijedi simbolizacija  u kojoj se ”drugi” obilježavaju simbolima, potom dehumanizacija u kojoj se drugi stavlja u ravan životinje, četvrta faza je faza organizacije koja podrazumijeva da iza genocida stoje institucije, država, u fazi polarizacije dolazi do odvajanja grupa, slijedi identifikacija te ubrzo i istrebljenje – dio procesa koji se pravno naziva genocidom. Posljednja faza je ujedno i upozorenje da se zločin genocida može ponoviti, a to je negiranje zločina.

Autorica je prikazala historijsku genezu srpskih agresivnih planova prema Bosni i Hercegovini, komparativno analiziravši velikosrpske strateške ciljeve prema istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu u prvoj polovici devedesetih godina. Autorica smatra da su Bošnjaci kroz historiju bili žrtve srpskog genocida kojem je srpska kultura i nacionalistička ideologija davala ”romantičarski prizvuk i na njemu gradila lažni mit srpskog heroizma koji se bunio protiv osmanske represije”. Smatra kako je bitka na Kosovu polju 1389. godine i epika koja je proistekla iz ovog događaja zapravo vještački formiran mit srpske crkve i političke elite, te da on kao takav nije djelo poteklo ‘odozdo’, ‘iz baze’, već s ‘vrha’. Ovaj je mit uspješno korišten u svrhu homogenizacije srpskog naroda, od vremena hajdučkih ustanaka, preko balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata do ratova 90-ih godina. Proces dehumanizacije i predstavljanje bosanskohercegovačkih muslimana kao drugih, prije svega srpskoj kulturi, potom kršćanstvu i evropskim vrijednostima, plod je rada srpskih orijentalista koji su kampanju započeli 1980. godine. Prema E. Saidu internacionaliziranje ove kampanje nije bio težak poduhvat budući da su muslimani u Evropi još od Dantea predstavljani kao drugi. Autorica se osvrće na socijalne, vojne i političke činioce koji su doveli do genocida i učestvovanja velikog dijela stanovništva srpske nacionalnosti u njegovu izvršenju. Kroz studije slučaja analizira način provođenja genocida u istočnoj Bosni tokom 1992. i 1993. godine, u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Rogatici, Foči, Višegradu, Srebrenici i okolnim selima. Genocidne metode su bile gotovo identične u svakom od ovih gradova. Nakon granatiranja i oduzimanja oružja nesrpskom stanovništvu slijedilo je ubijanje, protjerivanje ili zatvaranje civila u koncentracione logore koje je pratilo uništavanje džamija i oduzimanje imovine.

Kroz slučaj Vlasenice i zapovjednika logora Sušica, Dragana Nikolića, zvanog Jenki, koji je do rata bio ”običan čovjek”, autorica traži odgovor na pitanje o psihološkom profilu ljudi koji od ‘običnih dobroćudnih komšija’ u kratkom roku postanu masovne ubice. Smatra da će nam odgovor biti kristalniji nakon što javnosti postanu dostupni dokumenti koje su načinili psiholozi ICTY-ja, budući je svaki procesuirani zločinac koji se pojavio pred ovim sudom prošao psihološku procjenu. Slučaj Deronjić je ilustrativni primjer prosječnog intelektualca, profesora književnosti, koji se u djelovanje Srpske demokratske stranke aktivno uključio od septembra 1990. godine. Miroslavu Deronjiću je srpska kultura, u čijoj je osnovi, prema mišljenju autorice, netrpeljivost prema drugome idejno bliska. Kroz ovaj slučaj autorica upućuje i na učešće samog Međunarodnog tribunala u Haagu u relativizaciji zločina, koji je priznanja počinitelja za počinjene zločine i dodjeljene im male kazne pravdao konceptom restorativne pravde. Međutim, Bećirevićeva nalazi da pogodbe u Haagu, od kojih je Deronjićeva samo jedna u nizu, nisu u skladu s ovim konceptom koji podrazumijeva: da se počinilac istinski mora osjećati krivim, da isti mora dobrovoljno poduzeti korake ka ispaštanju krivice, te konačno mora dobrovoljno pristati na ispaštanje. U slučaju Rogatice, između ostalog, autorica piše i o tzv. spasiocima, čuvarima čovječnosti. Na primjeru stanovnika sela Rasput Njive, koji su svoje komšije obavještavali o opasnosti od nadolazećih četnika, te ukazuje na nedovoljan broj radova i malo pažnje koja se posvećuje u istraživanju ovakvih slučajeva.

Posljednje poglavlje knjige analizira osmu fazu genocida – negiranje i refleksiju na šire slojeve stanovništva te obrađuje različite načine učešća u genocidu. ”Društvene situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, […], nisu historijska novina”. Ovaj navod autorica ilustrira kroz slučaj Višegrada u kojem je danima pred očima stanovništva srpske nacionalnosti, na javnim mjestima vršena likvidacija Bošnjaka. Jedan od uzroka negiranja genocida je bjeg od osjećaja krivice, a upravo je prihvatanje moralne kolektivne krivice ”prvi korak u katarzi jednog naroda koja je neophodna da se genocid ne bi ponovio”. U djelu je više puta ponovljeno da je genocid proces koji podrazumijeva kolektivitet i na strani žrtve, ali i na strani počinioca. Autorica je kroz nekoliko primjera, od ‘negiranja znanja’ i dezintegracije racionalnosti, preko teorije ‘nezainteresiranosti’, osjećaja stida, izbjegavanja odgovornosti ukazala na to kako kolektivno negiranje genocida ima ”bogat izbor odbrambenih mehanizama koji se odvijaju na nivou pojedinačne svijesti pripadnika jednog naroda.” Autorica ukazuje i na istraživanja Stanleya Cohena koji u tipologiji negiranja razlikuje ideologe i izvršioce, prema kojoj su ideolozi svjesni svojih djela, ne kaju se za počinjeno i ponovno bi uradili isto kada bi imali priliku, opravdanje za urađeno nalaze u ”višem cilju”, dok obični počinioci zločine negiraju samo zbog krivične odgovornosti. U primjeru Nikole Popovića autorica nalazi ”ideologiziranog običnog počinioca”, koji se u miru kriju iza ”pasivnih posmatrača”, te u slučaju ponovljene krizne situacije, pored planera i ideologa predstavljaju najveću opasnost za eventualno ponavljanje zločina. Ponavljanje je majka gluposti. Glupost je neuništiva. Glupost je majka zločina.  

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.