Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

 

     Prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade britansko-japanski romanopisac Kazuo Ishiguro poznato je spisateljsko ime i romanopisac koji već duže od tri decenije uživa status „velikog pisca“ i literata čiji raznoliki i umjetnički svestrani opus književna kritika ocjenjuje kao iznimno uspješan između ostalog i zbog činjenice da je Ishiguro pisac koji sa svakom novom objavljenom knjigom bjelodano pokaže da svojim pismom odudara od skromnog literarnog prosjeka današnjice. Pouzdan kao pripovjedač i sklon konstruiranju jasnih i aristotelijanski oblikovanih fabula Ishigurov literarni prosede najbolje bi bilo opisatio kao eklektičan spoj želje za „snažnim“ pripovijedanjem i potrebe da se avangardnim otklonom od predvidljive naracije izdjeluje forma koja će održavati literarne zahtjeve epohe i pripovijedati koherentne romaneskne naracije.

    Pa iako autor kompleksnog i poprilično raznorodnog opusa u kojem je toliko jasno vidjiva želja za odbacivanjem klasičnih normi pripovjedanja Ishigurovo pismo obilježio je roman koji svojom formalnom strukturom odudara od onoga što je autor nastojao profilirati kao poetički izraz svog narativnog glasa, a činjenica da je „Ostaci dana“ nagrađen i Man Bookerovom nagradom jasno pokazuje da je iščitavanje te historiografske metafikcije polazišna tačka u razumijevanju Ishigurovog pripovjedačkog djela. Ne manje važno je i uspostavljanje jedne epistemološke korelacije između teksta romana i njegove filmske adaptacije, jer se upravo u tom međusobnom tumačenju sestrinskih narativa nalazi semiološko polazište za interpretaciju Ishigurove pripovijesti koja podjednako uspješno funkcionira u literarnom i filmskom mediju.

    Zanimljivost uporedbne analize narativa „Ostataka dana“ jeste što filmska verzija pripovijesti, koliko god vjerno slijedila romaneskni siže, akcentiranjem određenih detalja romaneskne priče i pomjeranjem pripovjedne perspektive donosi toliko snažne i nove semantičke obrate da se s punim pravom Ivoryieva filsmka verzija pripovijesti može, u jednu ruku, smatrati potpuno autonomnim narativom makar se nikada ne dovodila u pitanje metatekstualna veza između književnog predloška i filmske interpretacije.

    Ishigurov roman, u najednostavnijim crtama opisan, prati život engleskog batlera gospodina Stevensa koji se tokom vožnje, koja treba da ispravi krucijalnu pogrešku njegovog života, prisjeća događaja odigranih netom uoči Drugog svjetskog rata na imanju lordovske porodice Darlington. Introspektivan pogled u prošlost donosi pripovijest o jednom životu koji je, ne znajući to, bio na izdisaju i pred potpunim urušavanjem, a koji je, što niti jedan akter pripovijesti u trenutku odvijanja fabule nije znao, biti ubrzan predstojećom ratnom kataklizmom. Stevensonova pripovijest u Ishigurovom romanu ispripovijedana je kroz perspektivu poluaktivnog svjedoka događaja, odnosno svjedoka čija je perspektiva ograničena njegovim društvenim staležom. Kao batler, dakle jedna vrsta uglađenog sluge, Stevenson je događajima koji su se zbivali u kući Darlingtona prisustvovao kao pasivni akter sa čvrsto određenim mjestom u životu i fabuli narativa. Njegova pozicija posmatrača omeđena je granicama fizičkog vidioca događaja koji psihološka zbivanja među karakterima svoje pripovijesti može samo naslutiti otkrivajući u svojim sjećanjima nagovještaje jedne dublje lične i epohalno-političke drame. I tu je Ishiguro majstor priopvjedanja, jer u narativnom diskursu pripovijedanja namjerno, kao vid stilske markacije, osebujni mimikrijski prosede viktorijanskog pripovijedanja sistematski i sa nedvosmislenom poetičkom namjerom ironizira čineći Stevensonovo prepričavanje događaja podnošljivijim, neobavezujućim i manje osuđujućim – dakle tragediju događaja namjerno snižava jednim bezbrižnim pripovijedanjem svjedoka koji sam smatra da događaji kojih se prisjeća nemaju više onu sudbonosnu dimenziju kakvu su imali u vrijeme kada su se, na razini romaneskne priče, odvijali kao sadašnjost. Nostalgični, samopraštajući i pogled pun samorazumijevanja ono je što odlikuje Stevensonovu rekonstrukciju događaja iz kuće Darlingtonovih.

    A kuća lordovske porodice Darlington bila je poprište jednog veoma neobičnog i zanimljivog događaja koji je, kako to pripovijeda gospodin Stevens, trebao imati nesagledivu važnost na svjetska historijska zbivanja, ali koji iz perspektive pripovjedačeve sadašnjosti dobija konture jednog potpuno banalnog i nepromišljenog pokušaja da se utiče na događaje povijesti. Suluda ideja organizovanja konferencije koja bi trebala spriječiti srozavanje njemačke ekonomije i kolektivnog njemačkog ponosa, koju iz sasvim ličnih i iskupiteljskih razloga, sebi kao vrhunaravan zadatak postavlja lord Darlington ideja je koja je iz Stevensonove perspektive predstavljena kao pomalo luckasta megalomanska zamisao koja očito prevazilazi Darlingtonove intelektualne sposobnosti i koja je utemeljena na potpunom nerazumijevanju historijske zbilje. U takvoj perspektivi ideja o „izmirenju“ sa Njemačkom, koja se naočigled cijelog svijeta militarizira i pomalja kao prijetnja svjetskom poredku, doima se kao bulažnjenje čovjeka koji pati od bolesti stvaranja iluzornih predodžbi. Stevensonov pogled u prošlost obojen je saznanjem da je cijeli pokušaj upletanja u tokove svjetske politike bio samo eksentrični pokušaj jednog čovjeka zarobljenog u prošlosti da učini nešto što dijalektika povijesnih zbivanja ne dozvoljava čak ni kao fiktivnu mogućnost.

    Pripovijedanje gospodina Stevensa stoga nosi jednu vrstu olakšavajućeg priznanja da je povijest nužnost i to je razlog zašto je akcenat njegovog pripovijedanja prebačen sa pokušaja rekonstrukcije događaja na njihovo prepričavanje u kojem se znanja vremenske distance koriste kao katalizatori opuštanja pa pripovijest nema onu ozbiljnost povijesne nabijenosti, koja je recimo, toliko svojstvena klasičnom historijskom romanu. Stevensonovo pomalo lapidarno pripovjedanje odmah daje do znanja čitaocu da je riječ o pri/povijesti koja više računa na historiju kao na kulise i dekor fabule, nego što nastoji ispripovijedati jedan pseudoistinit romaneskni narativ. Pojednostavljeno rečeno, i pripovjedač sa svojim ironizirajućim diskursom i čitalac kojemu se povijest predstavlja samo kao fabularni okvir od samog početka pripovijedanja razumiju kako je riječ o fikciji kao konstruktu različitih kulturalnih elemenata u kojima je povijest manje važna od narativnog efekta i granica čitalački očekivanog.

    Iako dosljedno slijedi fabularnu nit romaneskne pripvijesti u svojoj nadahnutoj kostimiranoj adaptaciji romana James Ivory izvršio je fundamentalni predstavljački obrat izmještajući perspektivu pripovijedanja i lišavajući naratorske uloge glavnog protagonista priče. U njegovoj filmskoj verziji romaneskne pripovijesti glavni junak batler Stevenson predstavljen je kao ključna osoba događaja, ali na način da se zbivanja predstavljaju iz jedne sveznajuće i odmaknute perspektive u kojoj on više nije instanca pripovjedača kroz čiji filter doznajemo detalje fabule. Bez naratorskog komentara i sa ograničenom upotrebom subjektinih kadrova Ivory je relativizirao priču rekonstruišući u potpunosti ozbiljnost povijesnog okvira vođen idejom o primarnoj važnosti sadržaja pripovijesti. Zbog toga je priča o neuspjelom i potpuno besmislenom pokušaju organizovanja mirovne konferencije u filmskoj adaptaciji dobila konture koje nisu toliko istaknute u romanu, gdje se događaji pripovijedaju sa sviješću o vremenskoj distanci. Jezik Ivoryeve filmske naracije, iako je formalno razdijeljen na dvije narativne linije, skloniji je naglašavanju objektivnosti zbilje, a pripovjedačko prošlo vrijeme uvijek je filmska sadašnjost u kojoj se tragika događaja pojačava slućenom tragčinošću individualnih sudbina.

    Najveći odmak od semantičkih ograničenja linearne priče Ivory je napravio u interpretaciji glavnog junaka pripovijesti batlera Stevensa. Lišavajući ga pripovjedačke moći učinio ga je samo jednim od aktera događaja, a ukidanjem privilegije tumačenja i oblikovanja narativa realizirao ga je u sasvim izmjenjenoj dimenziji. Ukočena, formalna, suzdržana i facialno napeta izvedba Anthony Hopkinsa istakla je osobine koje Stevenson, posmatran iz ugla njegovog vlastitog prisjećanja na događaje iz prošlosti, u Ishigurovom romanu ne posjeduje, ali koje je u svome nadahnutom čitanju knjige Ivory prepoznao kao ključne osobine njegovog ponašanja. I dok je u romanu Stevens kućni sluga koji besprijekorno ispunjava obaveze, u filmu je on čovjek koji manijakalno posvećeno nastoji radne obaveze izdići na nivo kultne važnosti. Za filmskog Stevensona ne postoji ništa drugo osim robovskog služenja radnim obavezama što Ivory vješto ističe kao polozište njegove lične tragedije, koja se najbolje ogleda u gubitku ljubavi.

    Želja za obnovom starog prijateljstva i odlučnost da prizna pogreške iz prošlosti otkrivanjem svojih osjećanja osnovni je motiv u pripovijesti romana i njegove filmske adaptacije, ali ta drama suočenja sa vlastitim zabludama i gubitkom životnog motiva u Ivoryevoj adaptaciji literarnog predloška snažnije je podcrtana. U romanu Ishiguro tu tragičnu životnu katarzu ublažava perspektivom ich pripovijedanja u kojem se ispovijest jednog čovjeka, ipak, doživljava kao mogućnost prevazilaženja traume. Ivory, s druge strane, vještim odabirom filmske naracije u kojoj nerijetko složnost emotivnog života batlera Stevensona prikazuje isticanjem njegove facijalnosti u dugotrajniom krupnim kadrovima zarobljava glavnog junaka u okvir njegovog spoljašnjeg ponašanja. Na taj način polazi mu za rukom da akcentira tu nepreglednu i veoma mučnu unutarnju Stevensonovu borbu, koja nikada nije do kraja ispoljena, nego se uvijek obznanjuje više kao slutnja i nagovještaj. Vizualizacija fabularnih događaja omogućila je Ivoryu da čak i na formalnom pripovjednom planu tragediju Stevensonovog života predstavi u momentu njenog vrhunca, a posebno su emocijama nabijene sekvence u kojima ne uspijeva, iako je to čvrsto odlučio, priznati svoje osjećaje gospođici Kenton, osobi zbog koje se i upustio u prvo i jedino putovanje u svome životu.

    Roman i film nadopunjuju se na jedan neobičan, ali kreativan način i često se doima kao da je riječ o jednoj organskoj nadogradnji istovjetne pripovjesti, a konačni heremenutički odgovor u potrazi za „značenjem“ pripovijesti smješten je više u raspoloženju čitaoca/gledaoca, nego u nekakvoj pravilnoj upotrebi tehinka tumačenja priče. I to je najveća vrijednost Ishigurove romaneskne pripovijesti, jer je napisana s toliko poetičkog predumišljaja da je njena otvorenost za kreativno čitanje maksimalno potentna, što se najbolje vidi u njenoj filmskoj metanaraciji koja je, u mnogim svojim segmentima, vrhunac bogate Ivoryeve filmske djelatnosti.

    Kazuo Ishiguro pisac je krajnje raznorodnog opusa i ako bi se u sagledavanju cjeline njegovog književnog djela pokušao dati sud o karakteru tog pisma onda bi „Ostaci dana“ bili onaj ekstravagantni i neobjašnjivi izlet u sferu drugačijeg. Jer, Ishigurovo pisanje je temeljno obilježeno idejom modernističkog i egzistencijalističkog i to je razlog što je njegova romaneskna pripovijest o sudbini batlera Stevensona fundamentalno drugačija od svega što je pisao prije i poslije tog postmodernistički oblikovanog romana.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.