Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Amela Balić

Elvedin Nezirović: Boja zemlje – roman prema porodičnom albumu  (Laguna, Beograd, 2016)

 

Roman Boja zemlje Elvedina Nezirovića nije samo još jedan roman koji tematizira rat, nije to samo još jedna porodična hronika ispričana ispovijednim tonom, nije svođenje računa sa samim sobom niti pomirenje sa nedostajanjima i gubicima, iako jeste od svega navedenog pomalo. Možda je najvažnije što se romanu u prilog može reći to da se pažljiv čitalac nikako neće zaustaviti na samo jednom čitanju. Ovo je roman koji se iznova čita u strahu da je nešto važno promaklo, i zaista, svaki povratak romanu otkrit će nove, važne i velike detalje. Otkrit će jedno fascinantno umijeće pisanja, jednu nevjerovatnu moć odvajanja autora od priče koja je duboko lična. Nezirović svjesno kreira priču u prvom licu, ali donesenu jednim nenametljivim ispovijednim tonom. Njegov narator odvojio se od teksta do one mjere u kojoj je roman dat čitaocu kao gola činjenica. On neće suditi zločincima, nikad neće biti kivan na stvarnost, neće proklinjati ratnu zbilju, samo će objektivno i distancirano nizati fakte. Sva ta turbulentna dešavanja oko njega svedena su na goli hladni realitet. I upravo su to značajna mjesta pripovijedanja u kojima se otkriva snaga, jedinstvenost i posebnost Boje zemlje.

         U Boji zemlje nema viškova, ničega nije previše, teme koje se obrađuju, bilo da se radi o ratu, međusobnim porodičnim odnosima, poratnom krpljenju iskidanih života, iznesene su potpuno ogoljeno i objektivno, bez ikakve tendencije za uljepšavanjem i pretjeranim literarnim oblikovanjem. Pored očeve smrti, koja će uveliko odrediti ličnost naratora i put kojim će njegov život krenuti, druga, ako ne i najvažnija odrednica tog životnog puta bit će ratna zbilja. Rijetko je kojem autoru na južnoslavenskom prostoru pošlo za rukom da o ratu piše poput Nezirovića. Boju zemlje kao da je pisao neko kilometrima i godinama udaljen od Mostara i Bosne i Hercegovine devedesetih, neko ko vlada činjenicama i pretače ih u roman, nikako neko ko je sve ono o čemu piše proživio, vidio i osjetio. Upravo zbog toga Miljenko Jergović će za ovaj roman reći da je šokantan, i baš mu se zbog te šokantnosti i čvrsto vjeruje.

         U prvom planu romana jesu isječci iz prošlosti jedne porodice, u vidu porodičnog albuma. Na osnovu nekoliko fotografija rekonstruira se prošlost, fragmenti života okupljaju se u priču koja završava ratnim dnevnikom. Dnevnik je, pored albuma sa fotografijama, važan element romana koji garantuje vjerodostojnost ispričanog. Nekoliko bitnih dijelova romana vezanih za temu rata pokazuju kako to ratne okolnosti utječu na čovjeka. Trenutak kada muškarce odvode u logor, očuhova pobuna i zauzimanje za naratora, otkrit će dotad nepoznatu stranu njegove ličnosti. Potrebno je mnogo hrabrosti i ljudskosti izabrati da između sebe i nekog drugog izabereš da si ti taj koji odlazi u logor. Nigdje u romanu ne može se naći opis onoga što se u logorima dešavalo. Pečat koji je to iskustvo ostavilo na ljudima, Nezirović će približiti na druge načine, prije svega, opisom likova prije i poslije tog iskustva. Očuh nikada neće govoriti o onome što je proživi, jer ono najstrašnije u svome iskustvu čovjek najčešće zaključa šutnjom. Zato će se u njegovoj pojavi i ponašanju snažno nametati bitna promjena kao breme proživljenog iskustva. Neki će u logorima, da bi sačuvali razum, spoznati Boga, jer ovozemaljskim uzusima nisu mogli sebi objasniti ono što ih je zadesilo. „A tamo, u koleričnim hangarima Dretelja i Gabele, pod stalnom prijetnjom puščanih cijevi, Boga je bilo odveć lahko spoznati. Otad se, bar što se njih tiče, život na Zemlji odvija po nekom tačno utvrđenom planu, od jednog do drugog iskušenja, a sve što se dogodi, i lijepo i ružno, ima prefiks Božijeg određenja.“1 Dio romana koji čini kratki ratni dnevnik mogao je biti i izostavljen, i bez njega bi roman bio zaokružena cjelina, ali ovaj dodatak daje romanu jednu bitnu dimenziju. Nevjerovatno podsjeća na Selimovićeve hoćinske močvare, mrtvaju na kraju svijeta, nikome bitnu niti potrebnu, a u kojoj se životi gase jedan po jedan. Nešto od te atmosfere nalazimo i u toponimu ovog dnevnika. Bjelimićko selo u zimu 1995. zaista je kraj svijeta. „Dalje, ako i postoji, samo je ništa: beživotna bijela pustoš.“2 Ovo „dalje“ s početka rečenice ne znači samo prostor, već jednako znači i vrijeme. Vrlo se jednostavno kristalizira misao o svoj besmislenosti ratova, na bilo kojem prostoru i u bilo koje vrijeme. Nezirović nijednog trenutka ne podcjenjuje svog čitaoca, ne opterećuje ga viškom informacija. Tako će, na još jednom mjestu u romanu, progovoriti o ratu, i u samo jednoj rečenici sažeti činjenicu o ljudskoj povijesti kao povijesti ratova. „…umrla je u dobi od devedeset tri godine, od gladi, jedne zimske noći 1993, tokom posljednjeg od tri rata kolika su je za života zadesila.“3  U ovom romanu, kao i u našoj bliskoj povijesti, naići ćemo na ljude čiji su kratki životni vjekovi podnijeli i po tri rata.

         Baveći se odnosima likova, članova majčine i očeve bliže i dalje familije, nameće se pitanje nije li svaka porodična hronika ujedno i hronika porodičnog rasula? Kad pozadinu tih života čine ratna dešavanja, odgovor je uvijek potvrdan. U tim dvjema porodicama, naići ćemo na likove kakve pamte gotovo sve porodične historije: one za koje se svi trude zaboraviti da su postojali, kao što je u romanu slučaj sa jednim djedovim bratom, pripadnikom ustaškog pokreta; djeda patrijarhalnog junaka, čuvara doma i porodice, koji se na svoje srušeno ognjište vraća prazan, i takav prazan i napušta ovaj svijet; nanu koja svojom brižnošću stvarnost čini podnošljivijom, koja živi svoju rutinu bez obzira na sve što kraj nje prolazi; amidže koje svoju savjest smiruju povremenim poklonima djetetu svoga brata, bježeći od bilo kakve vrste povezivanja; i mnogi drugi likovi. Ima nečeg kovačevskog u slikanju likova ovog romana, kao i u njihovim međusobnim odnosima. To su likovi koji se više iskazuju šutnjom i gestovima, nego govorom i djelima. A na takav način izgraditi tako upečatljive likove, zaista je uspjelo samo rijetkim autorima.

         Ima mjesta u romanu, reklo bi se, nedovršenih, gdje zastaneš i domisliš nastavak, i ti su prostori romana bezgranični. I ta ćutnja i pauza u čitanju upravo dovršavaju intenzitet pročitanog, na tim mjestima nam se pokazuje izvrstan romansijer kojem se nijedan detalj u romanu nije slučajno našao. Negdje, na stranicama Boje zemlje, odgonetano je koliko to života čovjek zaista odživi, a koliko samo nijemo posmatra.

 

Bilješke:

1 Nezirović, Elvedin; Boja zemlje; Laguna, 2016, str. 47

2 Isto, str. 175.

3 Isto, str. 43.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.