Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mario Kopić

 

U prvoj polovici 19. stoljeća pojam rada afirmirao se kao ekonomska kategorija, u drugoj polovici počeo se razvijati kao sociološka, dok se u 20. stoljeću nije pretvorio u politološku kategoriju i istodobno pridobio metafizičke dimenzije.

Transformacija rada u metafizičko načelo proishodi iz radničkog pokreta. Formirale su se radničke stranke, koje nisu htjele ostati samo strankama, dakle elementima političkog pluralizma, nego je svaka od njih, čim je prispjela na vlast, postajala jedinom i pravom Strankom. Takvom se Strankom (Partijom), odnosno isključivom vodećom silom radničkog pokreta i izvršiteljicom misije Radnika, smatrala i NSDAP, Njemačka nacional-socijalistička radnička partija. Naglasak je, dakako, bio na njemačkom radničkom narodu i njegovoj nacionalnoj i socijalističkoj revoluciji.

Prvi koji je tu pretvorbu emfatično, ako već ne i euforično, eksplicirao i pozdravio bio je Ernst Jünger, spisatelj i višestruki ranjeni, visokim odličjima okićeni časnik s bojišnice Prvoga svjetskog rata1. Posrijedi je njegov esej Totalna mobilizacija (Die Totale Mobilmachung) iz 1930. godine i potom znameniti traktat Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godine2.

Začuđen tim naglim usponom radničkih stranaka i njihovim predviđenim planetarnim osvajanjem vlasti, navijestio je Jünger novo doba u kojem će zavladati lik Radnika, lik Radnika u smislu novoga povijesnog tipa. Lik (Gestalt) pritom ne označava oblik naspram sadržaja, nego paradigmatično određenje jedinstva sadržaja i oblika, cjelinu što sadrži više od zbira svojih dijelova.

Iz Radnika kao lika Rada rađa se nova organizacija društva. Parlamentarnu, liberalnu demokraciju zamijenit će ona radnička: „U prijelazu iz liberalne u demokraciju rada (Arbeitsdemokratie) provodi se prodor od rada kao načina života prema stilu života. Kakve god bile raznobojne nijanse u kojima se odigrava taj prijelaz – iza njih se skriva jedan te isti smisao, naime početak vladavine radnika“.3 Zahvatit će i preoblikovati sav život i cjelokupna čovjeka. Građanski, formalni pojam slobode ustuknut će pred bogatijim pojmom slobode: sloboda će biti određena sadržajno, iz bîti rada i bivstvovanja radnika. Društvo neće više konstituirati društveni ugovor, nego će njegova struktura ovisiti o moći i diktatu radnika. Taj se diktat neće osvrtati ni na kakve (moralne, religiozne) pretpostavke, tako da će se „volja za totalnom diktaturom u zrcalu novog poretka prepoznati kao volja za totalnom mobilizacijom“4. Ne samo u odnosu spram prirode, nego i u odnosu spram društva rad se tako potvrđuje kao volja za moć. Volja za totalnom mobilizacijom potvrđuje se kao totalna volja za moć, volja za moć kao vlast. Rad nije više samo produkcijski, nego i, odnosno prije svega i iznad svega, organizacijski princip. Otuda primat vlasti nad privredom, politike nad ekonomijom, primat koji se realizira supstitucijom tržišta – planom5.

Nakon revolucije, u kojoj se zbiva prevrednovanje vrijednosti, ostaju produkcija i ekonomija još uvijek značajne, čak fundamentalne, no nisu više ono odlučujuće. Ono odlučujuće sad je organizacija i politika. Ali niti one nisu u svojoj tradicionalnoj slici, u okviru građanske diobe vlasti i građanskih sloboda: „Ali nema ničeg jasnijeg od toga da se unutar svijeta u kojemu ime radnika djeluje kao oznaka čina (Rangabzeichen), i gdje se rad poima kao njegova najdublja nužnost, sloboda prikazuje kao izraz upravo te nužnosti ili, drugim riječima, da se svaki zahtjev za slobodom (Freiheitsanspruch) tu pojavljuje kao zahtjev za radom (Arbeitanspruch). Tek kada se zahtjev za slobodom objelodani u tom obličju, može se govoriti o dobu radnika. Jer nije važno to da vlast/moć (Macht) preuzima neki novi politički ili socijalni sloj, nego to da prostor vlasti/moći (Machtraum) smisleno ispunjava jedna nova čovječnost, ravnopravna svim velikim historijskim likovima. Odbili smo promatrati radnika kao predstavnika nekog novog staleža, nekog novog društva, neke nove ekonomije, jer on je ili ništa ili je više od toga, naime predstavnik jednog osebujnog lika koji djeluje prema vlastitim zakonima, koji slijedi vlastiti poziv i sudjeluje u jednoj posebnoj slobodi“6.

Lik Radnika kao figura rada jest nova meta-empirijska, odnosno metafizička paradigma.

Empirijski radnik zastupnik je novog staleža, novog društva i nove ekonomije, ali samo kao otjelovljenje Radnika kao lika Rada: „Da bismo to shvatili, svakako moramo biti sposobni za drukčije shvaćanje rada nego što je uobičajeno. Mora se znati da u dobu radnika, ako ono s pravom nosi svoje ime, a ne primjerice onako kako se sve današnje stranke označavaju kao radničke stranke, ne može biti ničega što se ne poima kao rad. Rad je tempo šake, misli i srca, život danju i noću, znanost, ljubav, umjetnost, vjera, obred, rat: rad je titranje atoma i sila koja pokreće zvijezde i sunčeve sustave“7. Ukratko: rad je bivstvujuće kao takvo i u cjelini, bivstvovanje bivstvujućeg u smislu bivstvenosti bivstvujućeg, dakle onoga po čemu i u čemu bivstvujuće jest to što jest. Karakterističan je prijelaz (preskok) od rada kao tempa šake, misli, srca itd., prema radu kao znanosti, ljubavi, umjetnosti, čak vjeri, dakle prijelaz s ontološke na teološku razinu: od bivstvujućeg kao takvog na bivstvujuće u cjelini.

Jüngerov Rad zauzima položaj Platonove ideje Dobra. Rad je sve u svemu, gledamo li odozgo: Jedno u svemu ili, gledamo li odozdo, sve u Jednom. Rad je bivstvovanje samo, ali bivstvovanje u značenju bîti, dakle u značenju koje je karakteristično za metafizičku dvoznačnost što proishodi iz njezina ontološko-teološkog ustrojstva. U bit samog bivstvovanja spada i opstojanje, no bivstvovanje samo ne opstoji dok ne opstoji na način nekog posebnog, iznimnog bivstvujućeg. U odnosu na Rad to iznimno bivstvujuće jest Radnik, Radnik kao lik, odnosno opstojanje Rada. Empirijski radnik, kako fizički tako i intelektualni, otjelovljenje je Radnika kao opstojanja Rada, ali ne sama Rada, koji je, kao i Platonova ideja Dobra kao Ideja idejâ, izvan područja opstojanja. Pritom treba naglasiti izvan, jer sada više nije riječ o onostranosti, nego o ovostranosti opstojanja. Nije, dakle, posrijedi transcendencija, nego rescendencija. Na vrhu je Radnik, a ne Rad. Rad je pod njim, ali ne u podređenom položaju, nego tako kao što je pod nama zemlja koja nas hrani: iz koje smo proizišli i u koju ćemo se opetovano vratiti, pa iako smo u međuvremenu postali ili ćemo tek postati gospodarima Zemlje. Zato Jünger u pismu Henriju Plardu od 24. rujna 1978. naglašava: „Radnik je Titan i time sin Zemlje; slijedi, kako se izrazio Nietzsche, svoj smisao, i to čak ondje gdje se čini da ga razara. Raste vulkanizam. Zemlja neće proizvesti samo nove vrste, nego i nove rodove. Nadčovjek je tek jedna od vrsta.“8 Drugim riječima, jedna od, premda drukčija, vrsta staroga roda. Novi rod je tek rod Radnika. Nadčovjek je, dakle, s historijsko-metafizičkog aspekta, na nižem stupnju od Radnika. Isto vrijedi, prema Jüngeru, i za Marxova Proletera. Nadčovjeka i Proletera Radnik ne isključuje, nego uključuje, i to kao svoje preliminarne stupnjeve. Svi su radnički pokreti stoga samo empirijsko-povijesne aproksimacije. U pismu Walteru Pattu (28. 10. 1979.) Jünger će zapisati da je u Radniku „pokušao opetovano unijeti ono što je Marx izdvojio iz Hegela i umjesto jedne ekonomske figure vidjeti lik, recimo, u smislu pra-biljke… Liku su se radnika u Rusiji i također Istočnoj zoni više približili nego kod nas. To se izražava u primatu vlasti/moći (Macht) nad ekonomijom… Također bih htio izbjeći da budem prezentiran kao antimarksist, zacijelo ne pristajem u Marxov sustav, ali on svakako pristaje u moj“9.

Radnik je prafenomen u Goetheovu smislu, genotip10. Ne oblik, nego oblikotvorna sila u smislu aristotelovskog boga kao Svrhe što miruje u sebi i pokreće sve drugo kao ljubljeno biće.

Takva aproksimacija, u uzvratnom zrcalu veoma nesavršena, ako ne i posvema promašena, bio je i nacional-socijalistički pokret. Dakako, Jüngerovi su ga zahtjevi nadmašivali već unaprijed. Zato Jüngera ne možemo naprosto smatrati proto-fašistom ili čak pro-fašistom. Ne kreće se na uobičajenoj ideološkoj, nego na ontološkoj razini. Na ideološkoj bismo ga razini, ako njegova manjkavost ne bi bila upravo u tome da je svagda htio nešto više i nešto preko, mogli smatrati čak i boljševikom. U vezi s poljskim pokretom Solidarnost, gotovo pola stoljeća nakon objave Radnika, u pismu Waldneru, još uvijek upozorava na osobna opiranja, odnosno neugodne osjećaje. Solidarnost mu pritom služi samo kao povod: „Tako primjerice, da navedem primjer, što se tiče trenutnih poljskih nemira. Nutarnjoj simpatiji liberalnog duha opire se uvid da se tu unutar razvića zbio korak unatrag (Rückscritt)“11. Jer „marksizam ruskog kova danas je jedina povijesnometafizički značajna snaga“12, odnosno jedini pojavni oblik Radnika i njegove totalne mobilizacije. Nije posrijedi to da svjetskopovijesni proces ide u smjeru komunizma, nego da je komunizam jedini svjetskopovijesni proces u kojem se realizira metafizički lik Radnika, jedini proces kojemu pripada eshatološko poslanje metafizičkog ranga.

Jünger tako ostaje vjeran sebi. Parlamentarnu je demokraciju (s političkim pluralizmom, društvenim ugovorom i tržišnom privredom) jednom zavazda otpisao kao nešto opsolentno, nedoraslo potrebama vremena. Fašizam je zajedno s nacional-socijalizmom propao poglavito zbog svoje nacionalne ograničenosti. Preostaje samo još internacionalni, svjetski komunizam, nositelj planetarnoga radničkog pokreta, nevidljivi ili skriveni pokretač kojeg nije ideologija nego tehnologija. „Strojna tehnika je odijelo radnika, također i njegov svjetski jezik“13, piše Jünger u pismu Jean-Michelu Palmieru od 7. studenog 1968. I iz pogledišta iznesena u Radniku: „Tehnika po svojoj bîti nije sredstvo skrojeno prema naciji niti ovoj pripada. Tehnika je, dapače, način kojim lik radnika svijet mobilizira i revolucionira“14. Tehnika totalizira, unificira i tipizira ne samo društvo, nego i bivstvujuće u cjelini. Njezina se krajnja zadaća, koja je u njoj sadržana poput klice, „sastoji u tome da na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj mjeri, ozbilji vladavinu“15. Jer „nikakvo razviće nije kadro iz bivstvovanja iznijeti više no što je u bivstvovanju sadržano. Dapače, vrsta razvića određena je bivstvovanjem“16.

Dugo se vremena, gotovo dva desetljeća, od 1934. do 1954. godine, na Jüngera oslanjao i filozof Martin Heidegger17. Opći je stav o njemu jednom prigodom izrazio ovim riječima: „Ernst Jünger nadmašuje sve današnje ‘pjesnike’ (to jest spisatelje) i ‘mislioce’ (to jest filozofske učenjake) odlučnošću viđenja zbiljskog, doduše tako da to ‘viđenje’ nije zijanje, nego biva egzistencijalno provedeno i znano“18.

Jüngerov se trag prepoznaje već u famoznom rektorskom govoru Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta, što ga je Heidegger održao 27. svibnja 1937. godine19. U tome se govoru nacionalsocijalizam i nacionalsocijalistička revolucija, Vođa i Hitler, uopće ne spominju, ali je zato naglašeno – samoupravljanje (Selbstverwaltung): „Sebi samome dati zakon, to je najviša sloboda“20. Podloga su pak samozakonodavstva rad, borba i znanje: „Znanje ne stoji u službi zvanjâ, nego obrnuto: zvanjâ proizvode i nadziru ono najviše i bitno znanje naroda o njegovu cjelokupnom opstanku. Ali nama to znanje nije onaj smireni uvid u bitnost i vrijednost po sebi, nego je ono najljuća ugroza opstanka usred premoći bivstvujućeg. Upitnost bivstvovanja kao takvog iznuđuje od naroda rad i borbu i sili ga u njegovu državu, kojoj pripadaju zvanja“21. Rad je nužan uvjet postojanja posred premoći bivstvujućeg, ali odlučniji je sukob s njim, borba s neizvjesnošću bivstvujućeg u cjelini i otvaranje upitnosti bîti bivstvovanja: „Sve voljne i misaone mogućnosti, sve snage srca i sve sposobnosti tijela moraju se razvijati kroz borbu, u borbi se osnažiti i ostati kao borba očuvane“22.

Rad je dakle uporišna baza borbe, odnosno (totalne) mobilizacije. Tako kao što je rad u državama realnog socijalizma bio samo bazični oslonac ideološke borbe, borbe koja nije više prije svega borba za vlast, nego borba ideja (predstava, zamisli, projekata) o daljnjem razviću društva, odnosno mijenjanju svijeta. Komunisti kao nositelji idejnog ili ideološkog rada poglavito su vojnici revolucije, a ne radnici u uobičajenom značenju riječi.

Heidegger se na nacional-socijalizam vezao tješnje nego Jünger. Potvrđuje to na svoj način i sam Jünger u pismu francuskom psihoanalitičaru Jeanu Reboulu (29. kolovoza 1966.): „Što se mene tiče, Martina Heideggera cijenim ne samo zbog njegova djela nego i zbog toga što se politički eksponirao u vrijeme kada je bilo puno čednije (billig) to ne činiti. Zar mu se može prigovoriti što su političke vlasti razočarale njegovo povjerenje?“23

Iako je nacionalsocijalističku revoluciju Heidegger isprva emfatički pozdravio, gotovo kao ukidanje rascjepa između bîti i pojave, između bivstvovanja i bivstvujućeg, onto-teološka struktura Radnika imala bi se revolucijom realizirati neposredno na socio-političkoj razini. Lik Radnika morao bi stupiti u prednji plan, postati vidljivom paradigmom i realizirati se najkasnije tijekom jednog naraštaja. „To zbivanje je nezaustavljiva navala, gotovo poput prisile, jedna od velikih unutarnjih nužnosti u koje se uklapa ljudsko srce. Samo je tako moguće izrasti do neke veličine. Mi stojimo pod zapovjednom snagom jedne nove zbilje. Mi tražimo one koji razumiju ovu novu zapovjednu snagu kako bi izvršili naređenja. Samo oni dolaze u obzir koji još nisu potrošeni, koji korijenima svojega bivstvovanja (Sein) i tubivstvovanja (Dasein) sežu u sam narod, koji u sebi osjećaju nagon prema napredovanju, juriš, a to je njemačka omladina. Ona posjeduje izvjesnost o svojem bivstvovanju. Prava se mladež mora angažirati za veliki cilj, a ona sebe zna kao takvu“24. Kao da se ontička moć volje i ontološke moći u revoluciji podudaraju: „Mi hoćemo sebe same. Jer su to odlučile mlađe i najmlađe snage našeg naroda, koje zahvaćaju već preko nas“25. Već je dakle odlučeno. Upravo se stoga – što je paradoks svakog eshatološkog zanosa – moramo što silnije boriti za ostvarenje odluke. Zbog velikih očekivanja od nacional-socijalističke revolucije, posvemašnja povjerenja u njezine ontološke dimenzije i nepokolebljiva uvjerenja u moć njezine realizacije, Heideggerova je netrpeljivost prema njezinim nedovoljno osviještenim ideolozima i dužnosnicima bivala sve većom. Čak i prema Vođi samome, koji je navodno veoma brzo nagovijestio prijelaz revolucije u evoluciju, odnosno, gledano s ontološkog motrišta, zaustavio se na pola puta. Kad je Heidegger odstupio kao rektor26, morao je ocijeniti da je došlo do nutarnjeg sloma revolucije. Izvanjski slom, uključivši vojni poraz, morao mu se očitovati tek neizbježnom posljedicom.

I sada nastupa presudna divergencija između Heideggera i Jüngera. Jünger je slom nacional-socijalističkog pokreta primio takoreći stoički, s aristokratskom distancom. Pokret jednostavno nije bio sazrio za svoje povijesno poslanje, nije bio kadar za totalnu mobilizaciju. Zato se približio samo nižem stupnju lika Radnika i na tom stupnju i propao. No, sam lik Radnika time nije bio ničim načet. Djelovat će i dalje u komunističkim sistemima. Heideggerova pak ocjena, ocjena koja proizlazi iz razočaranosti, poprilično je drukčija. Nacional-socijalistička revolucija uopće nije (bila) prava, nego samo prividna revolucija, zapravo jedan od sukoba između središta volje za moć. I idući korak: „prava revolucija“ se na razini bivstvovanja bivstvujućeg, na razini bivstvovanja kao bivstvenosti bivstvujućeg, uopće i ne može dogoditi. Dogoditi se može samo kao preokret (Kehre) bivstvovanja samog, bivstvovanja neovisno o bivstvujućem. Preokret bivstvovanja jest prigoda, „događaj prisvajanja“, stjecaj ili proces slučivanja bivstvovanja kao bivstvovanja (Ereignis). U dimenziji te prigode odlučuje se o tome kada se i kako bivstvujuće može i treba pojaviti u čistini bivstvovanja. Zato pravi put ne ide u smjeru lika Radnika, jer to znači samo nastavak i odugovlačenje, razvijanje i dovršavanje onoga već danog, nego je nužan korak natrag, silazak od bivstvovanja kao bivstvenosti bivstvujućeg prema bivstvovanju kao bivstvovanju. Silazak dakako nije korak preko crte (trans lineam), nego korak od crte (de linea), uzmicanje iz totaliteta i njegova mobilizacijskog tempa, odvraćanje od zaborava i okretanje prema spomenu, povratak u mišljenje bivstvovanja kao bivstvovanja.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da je iluzija o vladavini Rada zavela ne samo marksiste, nego i Jüngera i Heideggera. Danas je jasno da je onaj tko je zaigrao na kartu Radnika kao modernu inačicu nadčovjeka, možda u izgubljenoj, no u svakom slučaju krajnje kritičnoj situaciji.

Na teorijskoj razini nije riječ samo o tome da rad više nije ključna filozofska ili sociološka kategorija. Činjenica decentriranosti kategorije rada postala je takoreći empirijskom27. Posrijedi je sada nešto više, posrijedi je nova definicija rada, njegovo mjesto u sklopu drugih definicija ili pojmova, njegov teorijski položaj. Teorijski problem je reinterpretacija pojma rada kao takvog.

Bilješke

1Za cjelovit biografski i bibliografski prikaz, vidi Matthias Schöning (ur.), Ernst Jünger Handbuch: Leben – Werk- Wirkung, Stuttgart 2014.

2 Ernst Jünger, Der Arbeiter: Herrschaft und Gestalt, Sämtliche Werke, sv. 8, Stuttgart 1981, str. 3-157.

3Ernst Jünger, Der Arbeiter, op. cit., str. 134.

4Ibidem., str. 21.

5O tzv. planskoj privredi, vidi Ludwig von Mises, Nation, Staat und Wirtschaft, Wien – Leipzig 1919; isti, Die Gemeinwirtschaft: Untersuchungen über den Sozialismus, Jena 1922; isti, Kritik der Interventionismus, Jena 1928; Friedrich August von Hayek, The Road  to Serfdom: Text and Documents, Chicago 2007.

6Ernst Jünger, Der Arbeiter, op. cit., str. 33.

7Ibidem.

Ernst Jünger, Aus der Korrespondenz zum ‘Arbeiter’, Sämtliche Werke, sv. 8, op. cit., str. 194.

9 Ernst Jünger, Aus der Korrespondenz zum ‘Arbeiter’, op. cit., str. 194.

10  Goethe je zamišljao da su svi fenomeni (sve pojavne stvari) potekli iz nekog prafenomena i to prema svojoj rodovskoj karakteristici. Sve biljke bi tako proizlazile iz prabiljke. Jünger se na Goethea poziva naspram Platona: „Lik (Gestalt) je više no Platonovoj ideji srodan Leibnizovoj monadi, više no Hegelovoj sintezi Goetheovoj prabiljci“ (Ernst Jünger, Aus der Korrespondenz zum ‘Arbeiter’, op. cit., str. 194).

11 Ernst Jünger, Aus der Korrespondenz zum ‘Arbeiter’, op. cit., str. 197.

12 Ibidem., str. 195.

13  Navedeno prema: Ernst Jünger – Martin Heidegger, Briefwechsel 1949-1975, Stuttgart – Frankfurt/M. 2008, str. 67.

14 Ernst Jünger, Der Arbeiter, op. cit., str. 97.

15 Ibidem., str. 87.

16 Ibidem., str. 85.

17  O tome rječito svjedoči devedeseti svezak Heideggerovih cjelokupnih djela, koji nosi jednostavan naslov Uz Ernsta Jüngera. Vidi Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, Gesamtausgabe, sv. 90, Frankfurt/M. 2004.

18 Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, op. cit., str. 265.

19  Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Universität, u: isti, Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges, Gesamtausgabe, sv. 16, Frankfurt/M. 2000, str. 107-117.

20  Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Universität, u: isti, Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges, op. cit., str. 113.

21 Ibidem, str. 114.

22 Ibidem, str. 116.

23 Navod prema Ernst Jünger – Martin Heidegger, Briefwechsel 1949-1975, op. cit., str. 59.

24 Martin Heidegger, Die Universität im nationalsozialistischen Staat, u: isti, Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges, op. cit., str. 768.

25  Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Universität, op. cit., str. 117.

26 Hans-Georg Gadamer pridavao je veliko značenje činjenici da je Heidegger dobrovoljno napustio rektorstvo već nakon deset mjeseci. Držao je da je teško naći nekoga tko je, dovoljno pristojan, bio spreman na takvu odluku i takvu gestu. Ne uzimanje u obzir, to jest ignoriranje te okolnosti, Gadamer je označio kao veliku nepravdu (große Ungerechtigkeit) koja se time nanosi Heideggeru (Hans-Georg Gadamer, Die Lektion des Jahrhunderts: Ein philosophischer Dialog mit Riccardo Dottori, Münster 2002, str. 112).

27  Usp. Niklas Luhmann, Kapital und Arbeit, u: isti, Die Wirtschaft der Gesellschaft, Frankfurt/M. 1988, str. 151-176.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.