Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Bobo Jelčić

Razgovarala: Kristina Ljevak; foto: Obala Art Centar

 

„Sve što dođe u instituciju podložno je ispitivanju“ replika je socijalne radnice u filmu Sam samcat reditelja Bobe Jelčića koji se u najkraćem posvetio temi nastavka života nakon razvoda braka i činjenici da dinamika viđanja razvedenih roditelja s vlastitim djetetom postaje predmet pravomoćnih odluka, a ne stvar emocija i potrebe.
Intimna priča u prepoznatljivom Jelčićevom maniru svjetsku premijeru imala je u okviru Takmičarskog programa 24. Sarajevo Film Festivala. Rakan Rushaidat, Miki Manojlović, Snježana Sinovčić Šiškov uz djevojčicu Leu Breyer samo su dio vrhunske glumačke podjele. A kompleksnu strukturu važne intimne priče i ovoga puta, kao i u Obrani i zaštiti, prati kamera Erola Zubčevića. Daleko od podilaženja ukusu najšire publike i eventualnih žirija, Jelčić je još jednom pokazao kako jedino ima smisla pisati i snimati o onome što nas se uistinu tiče.

Reditelj Radivoje Andrić, veteran asistiranja režije mi je rekao kako nikad nije radio na zahtjevnijem filmu nego što je Sam samcat. Znači li to da je od pirotehnike i snimanja iz vazduha teže u nekoliko prostorija snimati o emocijama?

Nekada je lakše snimiti nešto što je fizički zahtjevno nego što je ozbiljno duboko u nekoj intimi. Uopće je teško doći do toga i u ovakvom razgovoru, a kamoli doći do neke forme da ga prezentiraš, da se manifestira, posebno ako se o tome ne govori. To je uistinu dosta zahtjevno. Ali što bismo snimali filmove koji nisu zahtjevni. Možda ovako i nešto važno kažemo.

Kada se snimaju filmovi u kojima se nešto kaže, onda su to najčešće i teme koje nas se direktno tiču, pretpostavljam da Vama i nema smisla raditi drugačije?

Jeste, i mislim da bi to trebalo biti bazično, ključno pravilo, da ne otvaraš vrata koja ne znaš. Mislim da je stvar ne samo filma, nego generalno umjetnosti, stvar vlastitog iskustva. Ono je na neki način korektiv, ali vlastitog iskustva koje je mnogo više racionalizirano nego što je svježe i emotivno. Mi baratamo emocijama, ali baza i impuls moraju doći iz iskustva. Zapravo iskustvo prerađuje stvari u suvislu cjelinu ili suvislu misao, da bi uopće znao čime se želiš baviti ili o čemu se u tom filmu radi. Često smo svjedoci snimanja žanrovskih filmova na našim prostorima, u jednom tipičnom smislu, poput američkog žanrovskog filma, koji je naravno proizašao iz jedne specifične kulture i povijesti koja nije naša. Dakle, film mora biti, samim tim što je moj, nečiji ko je sve doživio, mora biti autentičan, naš, i mora dodirivati prostore u kojima mi živimo. Ta autentičnost je veoma bitan faktor za vjerodostojnost pričanja neke priče.

Jedan od ključnih preduslova za Vaše uvijek dobre umjetničke rezultate je taj nesvakidašnji rad s glumcima. Da li se rad na filmu Sam samcat razlikovao od dosadašnjih procesa kad je riječ o komunikaciji s glumcima, pitam to iz razloga što ovoga puta imamo i dijete u filmu. A improvizacije ka kojima Vi težite mogu realizovati samo vrhunski glumci. S Vama očigledno mogu i djeca.

Zanimljiva je kombinacija male Lee koja nikada nije bila na filmu i Mikija Manojlovića koji nema šta nije igrao od kada zna za sebe. To je ogroman dijapazon koji obuhvaća način na koji ja radim. Naprosto mislim da je jako bitno to iz čega se radi. Način da dođeš do nekakve psihološke pozicije lika koji spajaš s pozicijom glumca ili čovjeka koji to radi. Taj je proces dosta zahtjevan i dugo traje. Što se tiče same male Lee, ona je birana na audiciji na kojoj je bilo dosta djece. Bilo je dosta užih izbora. Bez obzira na svoju dob, ona je dijete koje razumije pravila igre da tako kažem i imala je najmanji problem sa odnosom prema kameri i sa vrlo autentičnim odnosom i povjerenjem prema drugim kolegama glumcima tokom snimanja. Sad ne bih govorio o nekom talentu, ali je u tom smislu vrlo zrela za koordinaciju s takvim stvarima i to što je ona proizvodila jako je odgovarao načinu na koji ja radim. Mislim da je jako sposobna, bez obzira na dob, za stvari koje se tiču umjetnosti, glume, filma i kazališta. Ne znam da li će se glumom dalje baviti, ali ima vrlo velike sklonosti za to.

Možda će neki željeti ovaj film posmatrati isključivo kao muški pogled na razvod braka, ali mislim da će biti u krivu jer je ovo univerzalni pogled i imam osjećaj da ste imali potrebu ispričati priču o tome šta se dogodi kada se sustav, koji svakako ne funkcionira, umiješa u život, roditeljstvo i emocije.

Zapravo sam pokušavao izbjeći tenzičnost u bilo kojem smislu, izbjeći to da je kriv sustav ili bilo koja strana u „sukobu“. Naprosto sam htio stvari prikazati onakvim kakve jesu kao što to uvijek nastojim u bilo čemu što radim. To je neka puno šira dramaturška struktura koja nije ni konvencionalna u tom smislu da priča neku priču koja ima svoj tipičan zaplet i kraj, nego frca na sve strane, zapravo je jako digresivna, i na neki način je vrlo koncentrirana na čovjeka koji prolazi razna sranja. Bez obzira na klasičan zaplet. Da bih dobio tu autentičnost onda sam posegnuo i za tim, budući da je to prava istina, da je dijete u jednom dijelu tjedna ili dana sa ocem, a u drugom sa majkom, znači u svim tim dijelovima ono nije skupa sa oba roditelja i zapravo time dobijamo tu separativnost puno jače nego da se vidi i majka. Kao i niz drugih faktora koji određuju život krnje obitelji koja se dogodi nakon razvoda. Mislim da bi bilo koja teza i bilo kakvo zaoštravanje između spolova ili posezanje za nekom krivnjom bilo loše. Mislim da su tu u igri mnoge stvari i prolaženje junaka kroz mnogo faza.

Ali kad smo već kod sranja, nisu u njemu samo roditelji, vidimo tu i sluđenu djetetovu tetku i druge članove familije. Da li ste između ostalog željeli kazati koliko se mi, baveći se sobom, ne bavimo onim šta ostavljamo vlastitoj djeci?

Imamo obitelj koja se raspala, to je obitelj glavnog junaka i jednu obitelj koja se tek formira, a to je obitelj tetkove kćeri. Kod obje nalazimo probleme na različitim razinama. Naročito problemi nastaju onda kad svi onima koji su kao ugroženi nastoje pomoći. Mislim da se najveća čovjekova samoća može dogoditi unutar neke prijateljske atmosfere u kojoj mu svi žele pomoći i u kojoj su svi jako pristojni i ljubazni prema njemu. Kao što su u cijelom filmu prema njemu svi pristojni i ljubazni. On faktički u cijelom filmu nema nijedan sukob, nema nijedan ozbiljniji konflikt, nego su svi, uključujući i ove socijalne radnice, vrlo ljubazni. Mislim da je ta ljubaznost najviše iritantna i da je ona na neki način, sad ću to reći grubo, najveći fašizam koji se događa na intimnom planu u odnosu okoline prema pojedincu gdje je on zapravo ne sam čovjek u nekoj pustinji, nego sam čovjeka u jednom svijetu koji je vrlo običan i svakodnevan i koji je okružen ljudima koji su mu dragi i koji ga vole, a da se zapravo osjeća vrlo izolirano i usamljeno.

Osim usamljenosti mi na kraju vidimo jedno ogoljeno muško lice koje plače što nemamo prečesto priliku u balkanskom filmu.

Nekako u tom razotkrivanju, posebno muškog dijela koji je opterećen patrijarhatom i tim navikama da on mora biti čvrst i jak u nekim situacijama, zapravo vidimo pod navodnim znacima jedno žensko nježno lice, jedan majčinski aspekt, bez kojeg otac ne može biti otac, kao što ni majka, bez očinskog aspekta, ne može biti majka. Koji na neki način provali iz njega uslijed nesnalaženja u novim okolnostima, a postbračne situacije su potpuno nove okolnosti u kojima zapravo čovjek mora da postavi potpuno novi koordinatni sustav. I u tom smislu on reagira kao čovjek. Ne kao žena ili muškarac. Nego kao čovjek koji se raspada polako, skupa s tim što mu se događa, pokušavajući se skupiti onim gabaritima, elementima i ljudima sa kojima može i zna. Mislim da je to razotkrivanje ili provaljivanje u neki patrijarhat ili destrukturiranje tog patrijarhata zapravo ono što sam ja negdje načeo u Obrani i zaštiti u odnosu Diklića i Nade, odnosno muža i žene. Mislim da je to jedna od zadaća svih nas koji živimo na ovim prostorima. Naprosto da tim muškarčinama izmaknemo tlo ispod nogu, da probamo stvari nazvati pravim imenom i zapravo otkriti pravo lice i naličje tih ljudi.

Ponekad imam dojam da biranje intimnih tema podrazumijeva i svjesni gubitak međunarodnih nagrada. Kome pored krvi, trebaju balkanske suze…

Žiri i nagrade su nešto na šta ja ne mogu utjecati, to je nešto izvan mojih ingerencija pa se ne bavim tim. Povodi su mi uvijek vrlo intimni, autentični i moji. Dakle, nešto mora biti toliko moje da bih se uopće mogao baviti tim.
Točka s koje ja polazim je potreba da se napravi film koji mora komunicirati s publikom i da zapravo ta komunikacija i pitanja koja ja postavljam moraju biti njima važna. Da li će se to dogoditi ili ne, ja ne umijem reći, ali naravno da želim da se dijalog između te teme i ljudi koji gledaju dogodi.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.