Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Saša Čobanov

 

Premda je bilo i ranije nekih, manje-više uspješnih pokušaja  da se u formi stripa prikaže tragedija Bosne i Hercegovine, ključna godina je bila 2000., kad je izdavačka kuća Fantagraphic Books iz Seattlea objavila djelo  Zaštićena zona Goražde, nesumnjivo najbolje i najvažnije djelo devete umjetnosti koje priča priču o tragediji Bosne i Hercegovine.

Auor stripa, Joe Sacco, Maltežanin koji živi u Portlandu gdje godinama radi kao stripaš i novinar. Godine 1981. završio je novinarstvo na Sveučilištu u Oregonu, a pet godina kasnije seli u Los Angeles, gdje dobiva posao u izdavačkoj kući Fantagraphic Books, specijaliziranoj za strip izdanja. Sacco je korektan strip umjetnik, puno bolji kao pripovjedač nego kao crtač, no ponajprije  je novinar, reporter. Tu njegov talent najviše dolazi do izražaja i svi njegovi stripovi u principu su klasične novinarske reportaže pretočene u medij stripa. Početkom devedesetih provodi nekoliko mjeseci u Izraelu i okupiranim prostorima u Palestini. Putuje i bilježi. Za njega niti jedan razgovor nije besmislen ni uzaludno utrošeno vrijeme. Za Sacca je svaki detalj važan, a životna priča svakog pojedinca, nama običnim smrtnicima naoko nevažna i banalna, njemu je pravo blago jer on ih smatra komadićima neophodnima za stvaranje veličanstvene sage koju nikad nitko prije njega ispričao nije –  barem ne na ovaj način i u ovom mediju. Kombinacijom crteža i novinarskog zanata s filozofskim perspektivama tamošnjeg naroda, JOe Sacco je u Palestini  ispričao priču u kojoj su povijest, uspomene, sjećanja i glasovi jednog naroda, desetljećima sustavno uništavanog i marginaliziranog, dobili svoje jasne konture i svijet je, barem onaj dio kugle zemaljske koji je za stanje na Bliskom istoku bio zainteresiran, napokon dobio fantastičnu studiju o jednom nesretnom dijelu planete koja je voljom sila moći ostavljena da trune u međusobnoj mržnji i ubijanju.

Palestina  je proslavila Sacca, koji je za tu knjigu dobio prestižnu nagradu American Book Award 1996. godine. Iste godine objavljuje i svesku Christmas with Karadzic (Božić s Karadžićem), no životno djelo ovog američkog Maltežanina zasigurno je ‘ Zaštićena zona Goražd: Rat u Istočnoj Bosni 1992 – 1995, djelo nastalo na zabilješkama i razgovorima koje je Sacco vodio s ljudima koji su u Bosni proživjeli neviđene strahote.

‘Goražde‘ je postalo senzacija odmah nakon što je objavljeno, i  posve je zasluženo dobilo Eisnera – najveću nagradu koja se u stripu uopće i može dobiti, a Joe  Sacco je zasluženo stekaostatus jednog od najvažnijih suvremenih strip majstora. Stvarajući Goražde, Joe Sacco nije koristio fikciju kako bi potencirao začudnost i napetost priče na kojoj je radio. Fikcija mu je bila strana, kao i svaka refleksija u kojoj nije postojalo životno, znači opipljivo životno- događajno pokriće. Joe Sacco se našao  među novinarima u U.N.-ovom konvoju pomoći za izoliranu muslimansku enklavu Goražde u Istočnoj Bosni, kako bi donekle shvatio istinu o krvavom ratu usred čijeg se vihora zatekao. U ovoj knjizi Sacco nam donosi kroniku zbivanja, iz prve ruke, obogaćenu mnogobrojnim razgovorima sa stanovnicima s kojima se odmah sprijateljio, kao i sa brojnim izbjeglicama koji su u Goraždu potražili spas. Ljudi koje je Sacco upoznavao postali su junaci njegove priče, svaki na svoj način jer svatko od njih imao je neku svoju priču koja je autoru bila neophodna da shvati tu kompleksnost kaosa u koji se uvukao.

Pojava Spiegelmanovog stripa  Maus (1986) koji je na do tada neviđen način obradio jednu od najstrašnijih epizoda iz povijesti čovječanstva – Holokaust – u svijetu stripa je postavila posve nove standarde, a Spigelman je postao jedini stripaš u povijesti koji dobio Pulitzera. Utjecaj biografije Vladeka Spiegelmana na Sacca  je nemjerljiv. Kao i Spiegelman, i Sacco se uhvatio u koštac s mučnom i užasnom tematikom. I kod jednog i kod drugog izmjenjuju se nezaboravni potresni kadrovi. Jedna najstrašnijih scena u stripu koju sma ikada vidio jest kad u Mausu nacistički čuvar u Auschwitzu hvata za noge židovsko dijete i glavom mu udara u zid, no, potresna ispovijest Muslimana Rasima koji je Saccu u detalje opisivao strahote pokolja na višegradskom mostu i dan danas me proganja.

”10. juna sam vidio kako su četnici doveli dvije porodice – svaka je imala po troje djece – pobili su ih iza mosta. Prerezali su im vratove i pobacali su ih u rijeku. Porodice Gušo i Šabanović. Prvo su pobili djecu. I vidio sam kako je četnik odrezao grudi  majci koja je pokušala zaštiti svoju djecu”, pričao je nesretni Rasim Saccu, a čitav taj horor autor je dodatno potencirao u užasu veličanstvenom ilustracijom lokve pune krvi u kojima se kupa par dječjih cipelica.

Utjecaj Spiegelmana na Sacca vidljiv je i u značajnoj uporabi ironijskog odmaka od užasa kojem je svjedok. Premda je bio svjestan što mu je otac u životu prošao, Art je Vladeka u dobrom dijelu knjige prikazao kao čangrizavog, jako teškog čovjeka, koji pod stare dane postaje sve više isključiv i pun predrasuda. Jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti stripa nesumnjivo je detalj kad se Art, njegova djevojka i Vladek voze automobilom. Putem naiđu na crnca koji stopira i prime ga u automobil. Za cijelo vrijeme vožnje vidno nervozni Vladek nije progovorio ni riječ, no kad je ih putnik napustio osuo je paljbu po sinu i snahi rekavši da nisu normalni što su pustili u automobil crnca, koji ih je mogao opljačkati. Na to Artova djevojka poludi i kaže Vladeku kako ga nije sramota tako nešto reći, posebice jer je i sam preživio strahote predrasuda i to na onaj najdrastičniji način. Vladek  na to mirno odgovora:

”Ne mogu vjerovati da možeš uspoređivati crnce i nas Židove.”

Joe Sacco također nerijetko bježi od morbidnog pasolinijevskog naturalizma koji je zaštitni znak ‘Goražda‘, pa u intermezzima od klanja i ubijanja, autor nas upoznaje s likovima koji se ne žele pomiriti s onim što se oko njih dešava i svojim se romantičnim idealima očajnički opiru povijesti, njezinom silnom vodenom mlinskom kamenu koji melje sve pred sobom. I baš tu, u tom nekakvom sitnom, malom otporu zlu pronalazimo sličnost Goražda sa strip klasicima slične tematike kao što su Persepolis Marjane Satrapi, Bosanske basne Tomaža Lavriča ili s već spomenutim Mausom.

Protagonisti svih ovih stripova,  glavni ili sporedni, svjesni su da ne mogu zaustaviti pakao koji plamti oko njih i guta sve što mu je nadohvat plamenog jezičca, no za njih nema predaje, jer je baš duh i želja za životom, posvećenost malim stvarima ono što ih drži na životu. Pa je tako posve naivno, ali do bola iskreno pitanje jednog neimenovanog Bošnjaka koji usred najvećeg bombardiranja pita Joea Sacca je li istina da je Clyde Drexler potpisao za Houston Rockets, možda nešto najljepše u ovom krasnom stripu. Taj detalj je možda sitan i posve nevažan u kontekstu glavne teme, ali upravo takvi komadići ljudskosti u trenucima kad ljudskosti nema, golemi su, visoki poput babilonske kule i postaju zidovi otpora koji priječe da zlo povijesti uništi sve. A duh jednog naroda je sve. Čak ni četiri jahača apokalipse nemaju dovoljno jako oružje kojim bi zatrli snagu dječje nevinosti, romantizma i ideala.

Joe Sacco se niti u jednom trenutku ne postavlja kao moralna vertikala koja nudi svoj stav o onome o čemu piše i crta. Dovoljno je mudar i iskusan da zna da na ta pitanja lakih odgovora nema, a da pravu istinu ne zna nitko, a posebice ne netko tko je samo stranac. On je klasičan narator, vjerni pisar tuđih svjedočanstava, koji jedino progovara u prvom licu u trenucima kad oštro osuđuje svoje kolege koji su u Bosnu došli lešinariti nad uništenim sudbinama i kad oštro napada UN i svjetsku politiku koja je dopustila da se nešto tako užasno moglo dogoditi u srcu Europe na koncu 20 stoljeća.

Na srpskoj kulturnoj sceni Goražde  je uglavnom dočekano na nož. Sam strip je prikazan kao antisrpski pamflet koji demonizira Srbe i Srbiju, a Sacco je etiketiran kao pristran i neobjektivan pisac koji se otvoreno stavio u službu širenja antisrpske i promuslimanske propagande. Posve netočno. Sacco niti u jednom trenutku u Goraždu nije napisao da su za počinjene zločine krvi Srbi, već je za njih teretio isključivo četnike. S druge strane, već u Goraždu  Sacco je dao naslutiti da njegova priča s Bosnom nije gotova i u više je navrata spominjao primjere nevinih srpskih civila koji su stradali samo zato što su Srbi. O čemu ćemo čitati u njegovom sljedećem stripu Fixer – priče iz Sarajeva.  Goražde je u prvom redu antiratni strip, lišen svake ideologije i politiziranja. Njegov autor je novinar, i to onaj vrsni, koji ne radi za plaću već za istinu, a kako bi do nje došao spreman je i vlastiti život staviti na vagu. Za Sacca nema ni isključivih krivaca ni nevinih žrtava. Kao pojedinaca naravno, jer onaj koljač s višegradskog mosta ne može i ne smije biti stavljen u isti kontekst s bilo kojom nevinom srpskog žrtvom počinjenom od strane nekog Muslimana, baš kao što jednaki pijetet zaslužuje djevojčica koju je zaklao četnik Lakić kao i svaka žrtva koju su pobili ljudi Musana Topalovića Cace ili Ramiza Delalića Cele. Fixer upravo o tome priča i taj album nikako se ne smije čitati i promatrati  odvojeno od Goražda, jer jedno se djelo naslanja na drugo.

Sacco je znao da njegova misija u Bosni s Goraždem nije okončana i on se 2001. vratio u Sarajevo. Tamo je susreo  svog nekadašnjeg ”fixera” Nevena, inače Srbina koji je ratovao u vojsci BiH  – fixer je u to vrijeme bio čovjek na usluzi za strane novinare koji je za dobru cijenu mogao napraviti bilo što – i  koji mu krene pričati priču, jednu od onih koje su i danas tabu tema u Sarajevu i dobrom dijelu Bosne. Fixera sam kupio u Sarajevu prošlog proljeća, u jednoj tamošnjoj simpatičnoj striparnici, onih dana kad je Leicester senzacionalno osvojio naslov prvaka Engleske. Nakon što sam ga pročitao u dahu, bio sam oduševljen, ali priznajem da su mi neki upitnici ostali visjeti iznad glave. Ti upitnici su ostali na istom mjestu i nakon godinu dana, jer pričajući su ljudima s kojima sam se tih dana družio u Sarajevu shvatio sam da im se baš ne priča o Kazanima, Juki Prazini i svim ostalim mračnim stranama novije bosanske povijesti. Sarajlije su i dan danas ponosni na svoju širokogrudnost,velikodušnost i multietničnost. Međutim, kao da si ne žele priznati da je takvo Sarajevo nestalo u vihoru rata i zato radije šute o stvarima o kojima je bolje ne pričati. Pogotovo ne pred strancem, što ja, premda govorim njihov jezik, ipak jesam. Sve ono što je Sarajevo značilo prije rata danas ne postoji, a likovi s margine kojima su vlasti dopustile da u jednom trenutku zagospodare njihovim životima, podjednako su, kao i srpski topovi i noževi, krivi za raspad sarajevskog, etnički tolerantnog društva. I zato razumijem te ljude koji mi nisu željeli , a možda nisu ni znali, pričati o Jusufu Prazini, Musanu Topaloviću i Ramizu Delaliću. Jer ti su kriminalci predstavljali sve ono čega se prave Sarajlije srame, a rijetki su oni koji će pred strancem tek tako o svojoj sramoti pričati. I to razumijem. Neven se otvorio Joeu, a ovaj je postepeno shvatio da bi osobna, možda i izmišljena priča ofucanog ratnog veterana, mogla zapravo postati ključna za shvaćanje tragedije jedne države.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.