Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Nekoliko je razloga zašto je korisno iznova se osvrnuti na knjigu australskog povjesničara  globalne reputacije Christophera Clarka koji danas radi na Sveučilištu u Cambridgeu, Mesečari: Kako je Evropa krenula u Veliki rat 1914. godine.1 Riječ je o opsežnoj i iznimno poticajnoj monografiji s mnoštvom podataka koja je bez sumnje izazvala najviše pozornosti čitalačke javnosti u povodu obilježavanja stogodišnjice izbijanja Prvoga svjetskog rata. Već ta činjenica upućuje nas na zaključak da je riječ o izdavačkom uspjehu jer se tema pokazala kao nepresušni poticaj za po- vijesne rasprave. To djelo ima neospor- nu historiografsku relevantnost jer se potvrđuje, uz živost jezičnog izraza, u autorovoj namjeri da na komparativnom istraživanju bogate produkcije objavljenih primarnih izvora i goleme literature iznova razotkrije što je odvelo Europu, koja je bila na vrhuncu svoje moći, u do tada nezabilježni rat s ogromnim brojem žrtava i strašnim posljedicama. Učinci Clarkove knjige su značajni za povijesnu struku i zbog neprestane borbe za kulturu sjećanja koja s vremena na vrijeme pobuđuje ili čak podjaruje političke emo- cije tako da su uvijek dobrodošli radovi s racionalnim pristupom. Drugi je razlog najava izdavačke kuće Vuković i Runjić, da će se knjiga objaviti i u hrvatskom izdanju2.

Christopher Clark, kao ni druga razna imena svjetske historiografije koja su tragom stogodišnjice lansirala svoje knjige, ne donosi epohalna otkrića nastala na pronalasku nepoznatih izvora. Nema, dakle, nekih novih neoborivih dokaza koji bi bacali posve drugačije, do sada nepoznato svjetlo na pojedina kompleksna pitanja, napose ona o odgovornosti za izbijanje rata, a mogli bismo reći i o dubokim uzrocima globalnog okršaja. No, nova istraživanja na dokumentima iz raznih arhiva i već objavljenog gradiva ipak donose vrijedne rezultate koji nisu na tragu starih pravovjerja. Očito je da glavni ključ za analizu određenog historijskog problema leži u što pomnijoj raščlambi i interpretaciji postojećih podataka. U ovom slučaju te su standardne tehnike dopustile autoru utvrđivanje pojedinih scenarija koji su vodili prema ratu. I tu je osobito do izražaja došla Clarkova vještina za uravnoteže- nim izlaganjem i istančanim smislom za kompoziciju složenog teksta. Unatoč tomu, ipak su ga neki povjesničari dočekali na nož jer se njegovi pogledi ne uklapaju u njihova viđenja o uzrocima svjetskog rata, premda je jasno na temelju čitanja Clarkove knjige i njegovih brojnih razgovora za raznu periodiku da on nije nametao jednostrane poglede.

Za Christophera Clarka je Veliki rat bio najkompleksniji događaj moderne u kojemu su europske velesile djelovale nezavisno jedna od druge i u skladu sa svojom aktualnom blokovskom pripadnošću, ne pronalazeći zajednički jezik  o spornim pitanjima čime je najavljen vijek do tada nezabilježenog nasilja s desetinama milijuna ljudskih žrtava. U skladu s njegovim pozivom povjesničara, on nije podlegnuo šabloniziranom i pojednostavljenom pristupu koji je optuživao poražene strane za isključive krivce, nego je pomnim ispitivanjem povijesnog materijala dekonstruirao propagandne mehanizme budućih ratnih strana i došao do svojeg viđenja uzroka sukoba, povezujući ih s ratnim ciljevima pojedinih sudionica sukoba. Pri tome je osobito značajno njegovo odbacivanje rezultata škole Fritza Fischera iz 1960-ih koja je isključivu odgovornost za rat stavila na stranu Carske Njemačke, tumačeći da je riječ o posljedici agresivne namjere njene elite da ostvari svjetsku premoć. U toj interpretaciji snažnu ulogu imala je i percepcija nasljeđa nacističke ideologije na temelju koje su kasniji događaji, iz druge polovice 1930-tih i Drugoga svjetskog rata, utjecali na promišljanje o određivanju odgovornosti za poticanje Prvoga svjetskog rata, što je bilo paradoksalno jer je upravo za vrijeme Weimarske Republike započelo preispitivanje tog problema (Kriegsschuld Frage) radi skidanja tereta krivnje isključivo s njemačkog čimbenika. No, za Clarka je jasno da Njemačka nije bila jedina agresivna sila. U obzir treba uzeti njegovo promatranje odnosa svih sila i njihovih klijenata, objašnjenje kako su djelovali politički sustavi sa svojim ključnim akterima s naročitim propitivanjem odnosa između monarha  i  drugih sudionika državnog vrha, određivanje utjecaja diplomacije i vojnih krugova na usmjeravanje kriza, te tumačenje ponašanja javnih mnijenja pojedinih zemalja, napose u kontekstu stvaranja slike o drugome. Takvim je pristupom Clark ukazao na višestranu odgovornost za eskalaciju Srpanjske krize i prihvaćanje oružanih opcija koje su u potpunosti srušili dotadašnju ravnotežu snaga i uvele Europu u razorni rat širokih razmjera. Pri tome, nije izbjegao imenovati udjele krivnje pri poticanju rata, navlastito rasvjet- ljavajući uz Centralne sile ništa manje ulogu rusko-francuskog saveza koji je pokazivao sklonost prema agresivnim formama, čime je i odredio na kome sve leži odgovornost za nadolazeću katastrofu. Time je na stručan način pogodio osjetljiva mjesta pojedinih nacionalnih historiografija čiji su pojedini predstavnici burno reagirali na njegove ocjene, pokazujući koliko su još uvijek teški tereti nasljeđa Prvog svjetskog  rata.

Rasprava o povodu, uzrocima i odgovornosti za rat važna je i za hrvatske povjesničare i druge čitatelje u ovome okruženju. Osobito je važna Clarkova teza o potrebi odbacivanja legende o neizbježnom slomu anakrone Austro-Ugarske, preispitivanje odnosa prestolonasljednika Franje Ferdinanda prema ratnim rješenjima i definiranje skupina, koje su izvele atentat na nadvojvodu i njegovu suprugu, terorističkim imenom. Doduše, ovu zadnju odrednicu je u međuvremenu izmijenio. Clark je, naime, u pogledu maloljetnog Gavrila Principa i mladobosanske družine, termin terorist izmijenio u srpskom izdanju svoje knjige. U njenom je predgovoru utvrdio da je kod korištenja naziva terorist riječ o problematičnom pojmu jer bi on mogao upućivati suvremene ljude na „ubilački nastrojene zelote, spremne da pobiju nevine civile na najgnusnije načine.“3 Da je riječ o nimalo jednostav- nom problemu, dovoljno nam govori činjenica da je i svecijenjeni Miroslav Krleža u svojim polihistorskim zapažanjima bio sklon onom oštrijem izrazu. Podsjetimo na mišljenje nekadašnjeg prvaka Jugoslavenskog leksikografskog zavoda koje je nedavno otkriveno s izdavanjem njegovih Marginalija. U natuknici, koja se odnosi na predratnu omladinu, on piše: „Za ulogu predratne omladine najbolje bi se  bilo poslužiti citatima iz knjige Veselina Masleše Mlada Bosna. Tu bi trebalo naglasiti kako je teroristička aktivnost omladine s jedne strane samo blijeda imitacija ruskih socijalno-revolucionalnih metoda i kako je kult individualnog terora bio podržavan i po oficirskim juntama srbijanskim.“4 Na određeni način Clarkova promjena je bila i opravdana potreba da se pogrešno ne uspoređuju sarajevski atentatori sa suvremenim terorističkim skupinama alkaidovskog tipa koje nemaju nikakvih sličnosti po svojoj organizaciji, strategiji i ideologiji s pitanjem Prvog svjetskog rata. Ipak, kad čitamo tekst koji se odnosi na područje Balkana, utjecaje Srbije i njene netrpeljive odnose s Austro-Ugarskom, stječe se čvrst dojam da ta semantička promjena nimalo ne revidira Clarkova izvorna gledišta. Svoje ocjene Clark je potkrijepio nizom argumenata i time demitologizirao one silnice koje su smatrale nasilno rušenje Podunavske  Monarhije  isključivo bezgrešnom „oslobodilačkom“ i „ujediniteljskom“ borbom i historijskom nužnošću, a nije mogao ostaviti po strani i ekspanzivne pretenzije srpskih državnika koje su, po njemu, imale svoj udio u poticanju kriza. U tom smislu ovakva rasprava može biti promatrana i kao uvertira za tumačenje promjena koje su kroz Prvi svjetski rat i njegove ishode doveli do sloma starog poretka i stvaranja nove političke karte Europe, a na njoj i prve jugoslavenske države monarhističkog uređenja.

Clarkova analiza u prvom poglavlju knjige započinje s detaljnim  opisom  brutalnog puča u Beogradu (1903.) kojim se dinastija Karađorđević nasilnim putem vraća na prijestolje te naglašava da su zavjerenici i dalje ostali vitalna snaga u srpskoj politici unatoč sukobu s Pašićevim radikalima, koji su gotovo neprekidno bili na čelu vlada, i zahlađenim odnosima  sa dvorom, a tu je i neizostavno izlaganje o podlozi srpskog nacionalizma, koji je uz potporu službene politike, stremio da područja na kojima živi srpsko stanovništvo pripoje Srbiji. U tom je kontekstu naročito značenje pridavano Bosni i Hercegovini koja je za svakog srpskog domoljuba, prema pisanju tadašnjeg britanskog  poslanika B. Whiteheada u Beogradu, bila „srce velike Srbije“. Clark je uočio sposob- nost vladajuće elite da iskoristi otprije osmišljenu jugoslavensku ideologiju, prožetu idejom stapanja srodnih na- roda, za svoje iredentističke ciljeve i postupno je uzme za osnovu svog političkog rada u južnoslavenskim krajevima Austro-Ugarske. Ona osobito jača od Balkanskih ratova, kada uspjesi srpske vojske i golemo teritorijalno ši- renje iznova lansiraju njenu pijemont- sku ulogu, tim više što ni značajan dio predstavnika južnoslavenskih naroda pod habsburškom dinastijom nije bio zadovoljan s njemačko-mađarskom pre- vlašću u Monarhiji pa je bio spreman na okretanje pogleda prema istočnom susjedu u naletu. S obzirom da su se u Europi već iscrtale karte suparništva i savezništva, Clark je pratio i snažan utjecaj vanjske politike Sankt Peter- burga na Beograd koji je vodio prema stvaranju Balkanskog saveza, ali i davanja ruske prednosti Srbiji u odnosu na Bugarsku, prigodom obračuna oko podjele  bivših  posjeda  osmanske Turske u dijelu jugoistočne Europe. Clark nije propustio prigodu da istakne činjenicu da su u dijelu Makedonije, koju je anektirala srpska strana, važnu ulogu u vojnoj sastavnici imali pripadnici Crne ruke, tako da su oni unatoč svojoj kritici nositelja vlasti u Beogradu – sukob koji se obilježava kao sraz parlamentarnih snaga i vojne klike – i dalje imali osi- guran prostor za širenje svog zavjere- ničkog potencijala. Ili drugi primjer: austro-ugarsko izvješće koje pokazuje da se u Ministarstvu vojske u Beogradu nalazi slika „srpskog krajolika, s naoru- žanim alegorijskim likom žene u prvom planu, na čijem štitu su bila ispisana ‘područja koja tek trebaju biti oslobo- đena’: Bosna, Hercegovina, Vojvodina, Dalmacija  i druga.“

U pogledu Sarajevskog atentata, Clark smatra da su glave tog ubojstva bile u Srbiji, ukazujući na Dragutina Dimitrijevića Apisa i njegove suradnike koji daljinski uprav- ljaju borbenom omladinom. On spominje i druge skupine mimo Ujedinjenja i smrt ili Crne ruke koje su pripremale teren za obračun. Primjerice, istaknuto mjesto zauzimala je i Narodna odbrana, za koju je Clark eksplicitno utvrdio da je podrivala habsburšku vlast u Bosni i Hercegovini. Ovdje se čini bitnim još malo potkrijepiti dodatnim prilozima njenu važnost. Premda se u dijelu literature sklone atentatorima pisalo da je to udruženje imalo samo kulturnu zadaću pa iz tog razloga nije moglo poticajno djelovati na pripremu oružanih čina, ipak nas neki pokazatelji upućuju na zaključak da je njena priroda poslanja bila drugačija. Tako je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova objavljen tekst prisege koja se polagala uz „brovning revolver i kamu“. Ona glasi: „Ja (N. N.) zaklinjem se svemogućim Bogom i prahom mojih predaka da ću ovim silama raditi na ocepljenju Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije i na ujedinjenu sa majkom Srbijom. Ako bi makar i nehotično odao ovaj sveti rad, neka mi sud srpske Narodne Odbrane sudi kao izdajici srpskog roda i plemena. Tako mi Bog pomogao. Amin!“5 S druge strane, hrvatski kritičari ne smiju biti licemjerni i zaboraviti ono što smo već navođenjem Krleže istaknuli. Naime, uoči rata izvršen je čitav niz atentata, od kojih su neki s polovičnim uspjesima izvedeni u Zagrebu, a osim toga dio mladih Hrvata boravio je svojevoljno u srpskoj prijestolnici, prihvaćajući je kao nacionalno središte iz kojeg se raznosi ideja jugoslavenskog radikalnog nacio- nalizma. Izbijanje Prvoga svjetskog rata otvorit će širom vrata hrvatskim jugona- cionalistima da na razne načine provode svoju separatističku koncepciju.

Već navedeno breme Clarkove ocjene, koja nije svu odgovornost svalila na leđa njemačkih protagonista i njihovih ratnih saveznika sa svim popratnim aluzijama, nalazi se i danas u javnom prostoru. Tako je nedavno prvo ime aktuelne srpske politike Aleksandar Vučić u televizijskom razgovoru s poduzetnim publicistom Milomirom Marićem, prigodom spominjanja spomeničke baštine, ponosno rekao za Gavrila Principa: „Neko slavi borce za slobodu, a postoje ljudi koji bi da slave okupacione namesnike.“6 Na taj se način potvrdilo da se u atentatoru-egzekutoru vidi isključivo nacionalni junak, a žrtva je očito zaslužila svoju sudbinu. No, nadvojvoda Franjo Ferdinand nije bio nikakav okupator. Austro-Ugarska je 1908. anektirala Bosnu i Hercegovinu tako da ona više nije imala status zauzetog područja po odredbama Berlinskog kongresa, nego je došla pod njen suverenitet, a čin aneksije priznala je osmanska Turska koja je bila u formalnom smislu dotadašnji nositelj suverenite. Aneksiju su priznale i druge europske države, uključujući s odmakom i Srbiju i Crnu Goru. Pali nadvojvoda nije bio ni namjesnik, nego prestolonasljednik Austro-Ugarske koji je uoči rata imenovan za generalnog inspektora svih oružanih snaga Austro-Ugarske. No, možda je ovdje riječ o lapsus linguae jer se vjerojatno mislilo na Oskara Potioreka, tadašnjeg Landeschefa ili zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine koji je bio u pratnji Franje Ferdinanda prigodom atentata. Sve u svemu, izgleda da je i dalje važno u javnoj percepciji iznositi pogrešne klasifikacije radi opravdanja određenih interesa.

A kako Clark gleda u svojoj knjizi na Habsburšku Monarhiju  i  Franju Ferdinanda? Premda nije fiksiran na kritiku crno-žute Mo- narhije, on nije ni nostalgičan prema njoj. Već je istaknuto da ju nije shvatio kao anakronu zajednicu, ancien régime ili tamnicu naroda koja regresivno ometa nicanje nacionalnih identiteta, ne shvaća važnost gospodarske dinamike i stoga se, kako je to Josepf Roth zapisao u svojem Radetzky maršu, „živa raspada“. On će posve objektivno ukazati na njene slabosti očitovane osobito u pukotinama političkog i parlamentarnog sustava, manama u odlučivanju i sastavu elita, ali ne će izbjeći naglasiti  i one elemente poput ekonomskog rasta i kulturnih vrijednosti koji su išli u prilog njene privlačnosti. Ako ju je njeno vodstvo htjelo održati na životu, onda ono nije moglo slijediti zamisli raznih nacionalnih revolucionara koji su je nastojali rastvoriti iznutra, koristeći se i vanjskom asistencijom. U tom smislu, ni vrh Dvojne Monarhije nije mogao biti indiferentan prema težnjama nekih svojih susjeda da joj otrgnu pojedine teritorije. Ni u vezi uprave u Bosni i Hercegovini Clark nema loše mišljenje, navodeći njene uspjehe u postupnom poticanju masivnijih investiranja i izgradnje modernijeg društva. U tom smislu on ne primjenjuje model koloni- jalne paradigme („filozofija kolonijalne dominacije“), čime zapravo odbacuje stavove onih kritičara koji su u zauzeću i aneksiji vidjeli samo zrcalo represije, a time ujedno i odbacuje lajtmotiv atentatora, odnosno motiv osvete. 

Christopher Clark nasljedniku prijestolja zapravo posvećuje skromnu pozornost izvan okvira Vidovdanskog atentata. Ne raspravlja previše o već uobičajnom pitanju o tome kakvu je Monarhiju vidio prestolonasljednik pod svojom budućom upravom i je li doista namjeravao skorašnjim dolaskom na tron ozbiljno reformirati njeno unutarnje uređenje. Istaknuo je djelovanje njegove vlade u sjeni i nastojanje da ne izlazi u susret ratnom avanturizmu radi zaštite prestiža Monarhije. Clark tvrdi da je nadvojvoda zasigurno bio protivnik njene federa- lizacije po nacionalnom ključu, ali je razmišljao o jačanju položaja pojedinih naroda i to napose onih koji su mogli uravnotežiti odnose u ugarskom dijelu Monarhije. Međutim, kada pročitamo navedeni iskaz Principa na sudu da je prestolonasljednik „kao budući vladar mogao da onemogući naše ujedinjenje sprovođenjem određenih reformi“ perspektiva postaje jasnija. Isto kao i kad uzmemo u ruke knjigu talijanskog diplomata Carla Sforze i u njoj pročitamo da je tom ratnom savezniku Pašić izjavio na Krfu da se “samo jednom ozbiljno preplašio za sudbinu svoje zemlje, a to je bilo onda, kada su mu postale jasne namjere Franje Ferdinanda.“7 Stoga iz takvih navoda slijedi zaključak da je postojala, kako to Clark piše, „logička nit“ koja je povezala atentatore i njihove nadređenike s uklanjanjem reformski orijentiranog prestolonasljednika.

Iz svega toga Clark je nastojao izvući i po(r)uke za europsku budućnost, smatrajući da navedeni primjeri potpune nesposobnosti za postizanjem konsenzusa, paranoja i mjesečarenja vodećih ljudi mogu donijeti samo loše posljedice. Nesposobnost za uklapanje u uravnotežene dogovore otvorilo je vrata neobuzdanim huškačima, a oni su pripremili teren  za „nepredvidljivo zaoštravanje situacije“  i prevagu ratobornih odluka čime je Europa ušla u rat, a njene velesile izgubile premoć u globalnoj politici. U dokumentima koje je Clark obradio u svojoj studiji pronašao je dovoljno argumenata koji su ga doveli do takvog zaključka. To što nije mimoišao ni odgovornost strana koje su pobijedile u ratu ili što je u sukobima na balkanskom području vidio otponac za proširenje krize na sve kontinentalne saveze, znači samo da zna svoj zanat.

 

Bilješke

1 Knjiga je već prikazana u hrvatskim časopisima (Časopis za suvremenu povijest, Historijski zbor- nik, Hrvatska revija), a njen je autor sudjelovao, uz pomoć British Councila, na simpoziju Com- memorating 1914: Exploring the War’s Legacy, koji je održan 5. i 6. 5. 2014. u glavnoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.
2 Doduše, prema zadnjem izvješću Ministarstva kul- ture Republike Hrvatske za podupiranje izdavanja knjige od 2. veljače 2017., koje je dostupno na internetskoj stranici http://www.min-kulture.hr/ userdocsimages/Programi%202017/potpora%20 2017%20 pdf, za tu je nakanu odobreno „0,00 kuna“, no nadamo se da će ipak svjetska uspješnica izaći i kod hrvatskog izdavača unatoč kontroliranom nadzoru trošenja novca nadležnog ministarstva i na primjerima gdje je to nepotreb- no. Pridodajmo u priči o nedostatnom novcu da su mjerodavni čimbenici i u Sarajevu odustali od objavljivanja zbornika radova s međunarodne konferencije The Great War: Regional Approac- hes and Global Contexts International Conference on the Occasion of the First Centennial of the Beginning of World War One, koja je održana od 18 do 21. lipnja 2014. u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, premda je cijeli niz povjesničara iz više zemalja i različite generacijske pripadnosti sudjelovao na tom skupu, što svakako ukazuje i na prepreke za širenjem znanja o povijesti.
3 Kristofer Klark, Mesečari: kako je Evropa kre- nula u rat 1914., prev. Aleksandra Dragosavlje- vić, Heliks, Beograd, 2014., str. xviii. Knjiga je vrlo dobro prevedena tako da se čitatelj može la- gano snalaziti u moru povijesnih podataka. Vje- rojatno iz subjektivnih razloga jedino nas smeta nedosljedno Clarkovo pisanje glavnog grada da- našnje Hrvatske, što se koristi i u ovom izdanju. Tako se više rabi njemački termin Agram, nego Zagreb, premda njemački nije bio službeni je- zik u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj i Ako bismo prihvatili prevlast njemačkog izričaja onda bi u knjizi bili Wien, Belgrad, Sarajewo, Budapest i dr.
4 Miroslav Krleža, 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ, pr. Vlaho Bogišić, Službeni glasnik, Beograd, 2011., str. 528.
5 Legendarni čika Boža, Politika, 7544, Beograd, 1. 5. 1929., str. 6.
https://www.youtube.com/watch?v=s9NUz8H 4RDg, emisija Ćirilica na Happy tv, 3. 2017.
7 Carlo Sforza, Neimari savremene Evrope, Svedo- čanstva o velikim ljudima i dogodjajima, 1, prev. Ilija Kecmanović, Beograd, 1932. str. 55.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by