Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vahidin Preljević; foto: Unutrašnjost Velike lože Jugoslavije

 

Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, u bivšoj Jugoslaviji pojavljuju se gotovo istovremeno dvije knjige koje su u široj javnosti aktualizirale temu o kojoj se iz različitih razloga dotad zvanično veoma malo govorilo u ozbiljnim krugovima. Godine 1983. u Splitu, u ediciji Crkva u svijetu, katolički povjesničar Ivan Mužić prvi put objavljuje svoje djelo Masonstvo u Hrvata, a novinar Zoran Nenezić 1984. knjigu Masoni u Jugoslaviji 1764-1980, u izdanju Narodne knjige u Beogradu.1 Obje knjige, iako nominalno iskazuju znanstvene ambicije, očito su pisane za širu publiku, pa su u veoma kratkom roku doživjele više izdanja, postajući neslužbeni jugoslavenski bestseleri. Obje publikacije su imale prilično slabo skrivene političke implikacije koje su zasigurno pogodovale njihovom uspjehu, a o kojima će još biti riječi.

Ova dva izdanja otvorit će ili „akademski“ legitimirati, već tinjajuću sklonost ka okultnom, koja će se posebno razbuktati u drugoj polovici 80-ih godina, ulazeći u neslužbenu koaliciju i s drugim fenomenima kasnih osamdesetih, prije svega, s porastom kulturnog i političkog nacionalizma. Ovaj mistički ili okultistički obrat jugoslavenske diskurzivne povijesti, koji se odigrao sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, zasluživao bi inače posebnu i puno opširniju analizu, jer se može pretpostaviti da je izvršio podzeman, ali ogroman utjecaj na preobražavanje tadašnjeg kulturalnog imaginarija, u kojem se događaju dalekosežne epistemološke promjene. Jedna od najznačajnijih je raspadanje realsocijalističkog racionalizma. On će se sve više pretvarati u isprazan govor, u okoštale fraze, koje su izgubile sposobnost da oblikuju stvarnost. Najduže će se održati u zvaničnoj politici, ali će, prema analizama Dejana Jovića2, najkasnije u drugoj fazi djelovanja Slobodana Miloševića, nakon 1986., postepeno ustupati mjesto jednoj legitimacijskoj bazi koja u toj fazi više neće imati puno veze sa socijalističko-samoupravnim modelom govora, a koja je sažeta u sintagmi  „dešavanje naroda“. Već sam ovaj izraz, ubrzo pretvoren u parolu antibirokratske revolucije, predstavljat će kapitulaciju socijalističkog narativa progresa te priznavanje, pa čak i favoriziranje iracionalne dimenzije povijesti koja se jezgrovito zgušnjava u bezličnom glagolu „dešavanje“.

Izdvojimo nekoliko simptomatičnih primjera ovog kompleksnog fenomena. Pojačano zanimanje za mistiku, gnozu, kabalu, pa i sufizam, te, kao što smo vidjeli, slobodno zidarstvo, odražava se u nizu publikaciju koji od početka osamdesetih plave biblioteke bivše Jugoslavije.  U tom kontekstu treba istaknuti prijevode djela rumunskog historičara i antropologa religije Mircea Eliade, koji se masovno objavljuju tih godina, počev od studije Sveto i profano 1980. Zanimljivu je ulogu odigrao i ugledni časopis Gradac, koji objavljuje temate o apokalipsi (1984.), gnosticizmu (1986.) ili o tajnim društvima (1989.). Ili časopis Kulture istoka, koji izlazi od 1984. i na veoma visokoj razini razmatra različite aspekte istočnjačkih tradicija. Dijapazon tog mističkog obrata je širok, on seže od subverzivnog, i svake ideologije lišenog, otkrivanja Drugog u akademskim i kulturnim krugovima, preko publicistike u kojoj se već naziru različiti politički podtekstovi, sve do nizina popularne ili trash kulture, koja se ogleda u osnivanju raznih časopisa za paranormalne pojave, kao što je, recimo, bila sarajevska Arka (od 1988.), ili televizijskih emisija u kojima se raspravljalo o raznim mističnim i neobjašnjivim pojavama.

Sasvim sigurno da je i uspon religije u posljednjoj fazi socijalističke Jugoslavije, koji analizira Vjekoslav Perica u svojoj studiji Balkanski idoli3, imao ključni značaj za destabilizaciju diskursivnog poretka u tadašnjoj državi, i nesumnjivo je da je on u svakom slučaju vodio ponovnom osvajanju sakralnog polja od tradicionalnih religija, nakon što su komunističko-partizanske svetinje izgubile vezivnu snagu. No, isto tako, valja primijetiti da se mistički obrat osamdesetih u najmanju ruku može smatrati komplementarnom pojavom, koja je zbog svoje jače diseminacije u različitim sferama društva i kulture možda i dublje prodrla u konfiguraciju kolektivne uobrazilje od tradicionalnih religija.

Nova struktura kolektivne imaginacije, koja će sredinom osamdesetih godina doprinijeti urušavanju socijalističkih naracija, porodit će, ili revitalizirati, i jedan možda i odsudni i djelotvorni modus mišljenja, koji ima jako dugu tradiciju, a redovito se javlja u vremenima destabilizacije diskursivnog poretka: narativ zavjere. Središnji dio narativa zavjere uvijek je neki konspirativni scenarij koji podrazumijeva „tekstualne modele interakcije koji se pored sviih razlika (…) uvijek odlikuju jednom zajedničkom karakteristikom: oni opisuju, tumače i objašnjavaju događaje, konstelacije i razvoje u socijalnim, političkim, privrednim, znanstvenim, umjetničkim i drugim kontekstima kao rezultat tajno dogovorenog i koordiniranog djelovanja personalnih aktera.“4 Porijeklo ovog narativa seže daleko u prošlost, može se prepoznati u mitovima i biblijskim pripovijestima, te u brojnim političkim akcijama tokom historije, no njegova tekstualna frekventnost, medijska disperzija i politička djelotvornost doseže vrhunac krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme Francuske revolucije. Prije svega, u to doba se finalizira i kodiranje narativne matrice, koja će nakon toga uglavnom u svojoj strukturi ostati ista. Ona će svoju završnu formu dobiti u historiografskoj naraciji Augustina Barruela i njegovoj intepretaciji Francuske revolucije kao sveobuhvatnoj i dugo pripremanoj masonsko-jakobinskoj zavjeri „protiv trona i oltara“5, prepoznajući u idejama prosvjetiteljstva i slobodnog zidarstva o slobodi, jednakosti i bratstvu filozofske, a u djelovanju iluminata prije izbijanja Francuske revolucije, praktične dokaze o postojanju velike i sveobuhvatne zavjere protiv političkog, društvenog i duhovnog poretka na kojem se zasnivalo staro, predrevolucionarno društvo.

Kao i kod nastanka svakog modernog mita, tako je i u zavjereničkom narativu, od ključnog jeznačaja moment prefiguracije koji je u kontekstu političke retorike iscrpno analizirao Hans Blumenberg6. Pritom se neki događaj iz prošlosti recipira kao najava ili potvrda nekog savremenog zbivanja, recimo u slučaju preklapanja datuma (npr. Bitka na Kosovu i Sarajevski atentat), ili nekog drugog stvarnog ili prividnog afiniteta. Ovdje valja naglasiti da uspjeh zavjereničkog narativa počiva na njegovoj pripovjedačkoj plauzibilnosti, zaokruženosti forme i izraženoj autentifikacijskoj dimenziji; veoma rijetko uspijevaju one pripovijesti koje su potpuno izmišljene, puno su uvjerljivije i djelotvornije one koje počivaju na prefiguraciji i konstrukciji autentičnosti koji se makar djelimično oslanja na historijske činjenice, dakako, uglavnom istrgnute iz konteksta. Američki teoretičar književnosti Theodore Ziolkowski u zavjereničkoj pripovijesti naglašava još i fascinozum tajnovitosti, odnosno zavodljivost arkanskog, koji se, po njemu, temelji na „bazičnom ljudskom impulsu da se pridruži tajnama, da bude uključen u posebnu grupu koja ima privilegiranu informaciju o bilo kojoj temi koja ga se tiče, svejedno je li riječ o vladi, finansijama, sportu, umjetnosti ili religiji.“7 Ta prirodna čežnja za sudjelovanjem u tajni nalazi svoj izraz u obrnutoj operaciji: razotkrivanju tajne, u kojoj sudjeluje pisac i čitalac konspiracijske literature, naročito onda kad se zvanično ne radi o fikciji, nego faktualnom tekstovima. Sa zavjereničkim narativom u neposrednoj je vezi „paranoidni stil“ mišljenja i pisanja, koji je analizirao Richard Hofstadter u eseju objavljenom u Harper’s Magazinu davne 1964. godine8, s posebnim osvrtom na netom minulu eru mekkartizma. Hofstadter pritom ukazuje na neke osnovne  elemente zavjereničkog diskursa; na konstrukciju neprijatelja kao oličenja svekolikog povijesnog pa i metafizičkog zla, na problematičnu figuru renegata, bivšeg masona ili jezuita (u kojima donekle možemo prepoznati i današnji tip zviždača), koji će sad, nakon što je napustio zločinačko društvo, u kojem je dugo boravio, bilo zbog vanjske prisile, bilo zbog zablude, razotkriti najdublje tajne mračnih projekata koji se pripremaju daleko iza očiju javnosti. Još uvijek je značajan Hofstadterov uvid u proturječni ustroj paranoidnog i zavjereničkog mišljenja, koja kombinira razigranu maštovitost u konstruiranju konspirativnih pripovijesti i pedantnost u navođenju tobožnjih ili polovičnih činjenica koje služe za autentifikaciju ispričane zavjere.

Ovaj politički narativ u školskoj oglednosti se ispisuje u gorepomenutim djelima Ivana Mužića i Zorana Nenezića o slobodnom zidarstvu. Obje knjige, premda se nominalno bave jednom rubnom temom historiografije, zapravo pretendiraju da ujedno proture i alternativnu intepretaciju nastanka i razvoja Jugoslavije. Kod Mužića, koji studiju objavljuje u katoličkoj ediciji,  ideološko polazište je prilično jasno, iako se knjiga najvećim dijelom drži pravila znanstvenog stila, dajući, u prvi mah neutralni pregled nastanka i razvitka masonerije u Hrvatskoj, oslanjajući se pritom na izvorne masonske dokumente (uglavnom izdanja Velike Lože Jugoslavije ili drugih obedijencija u svijetu) ili na zvanične državne dokumente koje tretiraju slobodno zidarstvo (prvenstveno izvještaje tajnih službi NDH-a ili UDBA-e). No, zavjerenički narativ krije se u samom središtu ove knjige, a sastoji se u povezivanju masonerije i Sarajevskog atentata, a time i nastanka Jugoslavije. Autor ponovno oživljava konspirativnu teoriju iz dvadesetih godina o masonskoj zavjeri koja je rezultirala izbijanjem Prvog svjetskog rata, rastakanju nekoliko carstava, suzbijanju utjecaja Katoličke crkve, te osnivanjem Čehoslovačke i Jugoslavije, koje se u takvoj naraciji predstavljaju kao masonske države. Ta teza se pseudokumentaristički utemeljeljuje na dvosmislenim iskazima Nedjeljka Čabrinovića pred sudom u Sarajevu o tome da su Vojo Tankosić i Milan Ciganović, ključni ljudi udruženja Ujedinjenje i Smrt u pripremi golobradih izvršilaca za vidovdanski atentat, bili pripadnici slobodnog zidarstva.9 Drugi stub Mužićeve argumentacije jeste da su masoni, koji su, po njegovom viđenju, imali ključnu ulogu u osnivanju Jugoslavije, suštinski bili antihrvatski nastrojeni, te je utjecaj VL Jugoslavije išao u pravcu suzbijanja hrvatskog elementa i stvaranja unitarne Jugoslavije. Strukturalno sličnu, ali semantički opozitnu argumentaciju gradi Zoran Nenezić, koji u svojoj knjizi kolportira da su hrvatski slobodni zidari igrali dvostruku igru: s jedne strane su bili lojalni jugoslavenskoj masoneriji, a s druge strane su gradili paralelne strukture koje su pripremale teren za osamostaljenje hrvatske države. Nenezić ide tako daleko da kolportira kako su prvaci dvije suprostavljene hrvatske političke opcije, komunisti i ustaše, imali, što prikrivene, što manifestne veze sa slobodnim zidarstvom, a da im je zajednički cilj bilo antisrpsko djelovanje i razbijanje Jugoslavije. Posebno bizanna je bila implikacija da je i sam Josip Broz Tito bio pripadnik masonerije. Ova tvrdnja nije izgovorena direktno, ali je sugerirana u registru imena i naslovu knjige Masoni u Jugoslaviji 1764-1980 u kojoj kao vremenska granica figurira godina Titove smrti. Inače, ovu će tvrdnju kasnije Nenezić sasvim neuvijeno iznositi, te je dodatno „obogatiti“ tumačenjem da je Tito bio istovremeno i mason i komunist i vatikanski agent, a potkraj osamdesetih će ona ući i u popularnu kulturu, recimo u pjesmama rock grupe Riblja Čorba Al Kapone i Tito je vaš s albuma Koza nostra, objavljenog 1990.10

Posebno se u nacionalističkom umu zavjerenički narativ mogao pozicionirati na gotovo idealtipski način, jer se u njemu povijest uvijek iščitava kao niz zavjera protiv vlastite nacije ili etničke grupe, uglavnom sve do nekog trenutka oslobođenja, pri čemu valja voditi računa da su nosioci zavjere i nakon tog trenutka neprestano aktivni. Otkad je (ponovo) izbio na površinu političkog diskursa osamdesetih godina, narativ zavjere se više nije povlačio iz retorike (post)jugoslavenskih zajednica, nego se, naprotiv, razgranao i učvrstio u paronoidnim nacionalističkim programima, u različitim verzijama, mada uvijek gotovo identične strukture, pa možda danas čak predstavlja i novu normalnost, no normalnost koja se očito odlikuje krajnje rovitim diskurzivnim poretkom u kojem prevladava strah i osjećaj ugroženosti. Za takvu tvrdnju, koja se danas, u doba evropskih integracija, u kojem smo devedesete ostavili iza sebe, može činiti preoštrom, dovoljna je ilustracija samo letimični pogled u recentnu štampu i internet portale, u kojima se svakodnevno objavljuju fantastične priče o Bilderberg grupi, Trilateralnoj komisiji i masonskim intrigama protiv kršćanstva, islama ili nacije. Bilo bi pogrešno ovakve medijske priče tek devalvirati kao sferu razonode: one, naime, učvršćuju paranoidne i fantazmatične strukture nacionalističkog diskursa. A u kriznim trenucima, retorika konspiracije veoma brzo se iz ruba društvenog govora, sa kafanskog stola, pomjera u središte, najčešće razotkrivajući uljuđenu političku retoriku lidera kao praznu ljušturu bez stvarnog sadržaja.   

No, signifikantno je da se to „balkansko“ zavjereničko mišljenje, u posljednje vrijeme sve više širi i na tzv. Zapadu, možda i pod utjecajem ekonomskog kraha iz 2008. i velike zastupljenosti terorizma u medijima. Neki politički događaji koji ukazuju na stvarne zavjere ili dalekosežne tajne operacije državnih službi sigurnosti, prije svega, otkrivanje velikog sistema nadziranja i špijuniranja u režiji američke tajne službe NSA, ili tvrdnje o ruskom miješanju u izbore u zapadnim zemljama, ne pomažu u slabljenju zavjereničkog narativa. Naprotiv, sama činjenica da postoje dokazane realne zavjere pospješuju dalje jačanje paranoidne svijesti koja u tendenciji cijelu povijest čovječanstva intepretira kao rezultat konspirativnog djelovanja neke grupe.

Nova retorika razgraničenja, metafora zida, koja dubinski  određuje retoriku u određenim utjecajnim zapadnim političkim krugovima, medijsko insceniranje migranata kao „izbjegličkog vala“, kao prirodne katastrofe protiv koje se treba osigurati zidanjem bedema – sve te figure su izdanci zavjereničkog narativa, koji ima poseban afinitet za apokaliptičko imaginiranje  prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Bilješke:

1 Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata. Split 1983 (prvo izdanje); Zoran Nenezić: Masoni u Jugoslaviji 1764-1980. Beograd 1984 (prvo izdanje).

2 Dejan Jović: Jugoslavija, država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije, 1974. – 1990. Zagreb 2003., str 329 i dalje.

3 Vjekoslav Perica: Balkanski idoli I i II. Beograd 2006 (XX vek).

4 Rolf Klausnitzer: Poesie und Konspiration. Beziehungssinn und Zeichenökonomie von Verschwörungsszenarien In: Publizistik, Literatur und Wissenschaft 1750-1850. Nerlin; New York 2006, str. 6-7.

5Augustin Barruel: Mémoires pour servir à l’histoire du Jacobinisme. London 1797.

6 Hans Blumenberg: Präfigurationen. Arbeit am politischen Mythos. Berlin 2014.

7 Theodore Ziolkowski: The Lure od the Arcan. The Literature and Cult and Conspiracy. Baltimore 2013, str. 6.

8 Richard Hofstadter: The Paranoid Style in American Politics. Harper’s Magazine, november 1964, str. 77-86.

9 Te teze su nekoliko puta sistematično opovrgnute već i samim ukazivanjem na činjenice da Princip, Čabrinović i drugi atentatori nisu mogli biti slobodni zidari, te da je Čabrinovićev iskaz pred sudom u kojem on tvrdi da su masoni osudili Franza Ferdinanda na smrt, što je polazište svih zavjereničkih interpretacija o povezivanju slobodnog zidarstva i atentata, ili posljedica njegovog namjernog navođenja na krivi trag, da bi zaštitio organizaciju Ujedinjenje ili Smrt, ili pak njegovog neznanja. Još je 1930.  Eugen Lennhof uvjerljivo raskrinkao ovaj politički mit, koji je u to doba već pokazivao svoje djelotvorno, ali destruktivno lice u političkoj praksi: naime, u nacionalsocijalističkoj interpretaciji ove naracije, krivnja bačena na masoneriju  proširit će se i za jevrejsku dimenziju, pa će pogotovo Erich Ludendorff u svojim knjigama, prodavanim u stotinama hiljada primjeraka, širiti tezu o judeo-masonskoj zavjeri. Istu će, kao što znamo, Adolf Hitler učiniti jednim ključnim elementom svoje ideologije. O genezi mita o učešću slobodnih zidara u sarajevskom atentatu vidi i moju opširnu analizu u raspravi na njemačkom jeziku: Das Attentat von Sarajevo und der Mythos von der Freimaurerverschwörung. U: Quatuor Coronati. Jahrbuch für historische Freimaurerforschung. Bd. 16.

10 Stihovi iz Al Kaponea: „Svet se deli na pione/pione i šampione/vidi kako tvoj brod tone/mafijašu, razbojniče/Al Kapone, Al Kapone/svet se deli na pione/pione i na masone/vidi kako tvoj brod tone/lopovčino i zlikovče/Al Kapone, Al Kapone. U nastavku pjeseme se zavjerenički narativ o Titu proširuje još za vatikanski registar: „Vuko si na svoju stranu/negdje prema Vatikanu/Al Kapone.“ Naoko kontradiktorno povezivanje Vatikana i masonerije svoje uporište nalazi u velikom skandalu u Italiji, koji se dogodio poečtkom osamdesetih godina, u otkrivanju zavjereničke i paramasonske lože Propaganda Due (P2), koja je objedinjavala brojna zvučna imena iz tadašnje italijanske politike, sudstva, vojske, policije, tajne službe, pa i dijela vatikanske administracije. U pjesmi Tito je vaš u refrenu se misterizona višeznačnost Titove ličnosti poentira i sažima aludiranjem na njegovu navodnu pripadnost masoneriji: „On je bio lovac/lovac, ribolovac/pijanista, humanista/i nikada uranista/splavar, travar, kravar/Tito mašinbravar/ranar, lekar, vidar/i slobodni zidar“.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.