Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Adrijana Vidić

Amir Brka (ur.), Djelo Hamida Dizdara: zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 9. 12. 2017. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.

 

U Tešnju se lani u povodu stodesete godišnjice rođenja održao jednodnevni znanstveni skup o Hamidu Dizdaru i njegovu djelu. Rezultat  jest zbornik trinaest izlaganja u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje. Dizdarevo djelo, koje je tu brojem radova najzastupljenije u okvirima književnog, sve je izuzev jednolično: riječ je o pjesniku i prozaiku, uredniku, novinaru, ilegalcu NOP-a, političkom zatvoreniku, prikupljaču narodnog stvaralaštva, bibliofilu, službeniku, arhivaru, uredniku, kritičaru, ukratko o prvoklasnom bosanskohercegovačkom kulturnom marniku kakav je bio i njegov podjednako svestrani deset godina mlađi brat Mak. Premda Stočanin rođenjem i većim dijelom života Sarajlija, Dizdara je njegova bibliofilija godinu dana nakon smrti ozbiljno vezala za Tešanj (pritom, kako se navodi, nije poznato da ga je ikad posjetio). Naime, 1968. godine općina je zalaganjem jednog „lucidnoga kulturnog pregaoca“ (8), Mustafe Ćemana,  i tadašnjeg predsjednika općine, Saliha Sarića, otkupila njegovu nesvakidašnje bogatu biblioteku, arhiv i osobnu zaostavštinu. Taj – ispostavilo se – dalekovidni potez konkretno rezonira do danas jer je, riječima urednika, upravo zbog te „blagotvorne riznice“ (8) 2015. godine izgrađena moderna zgrada tešanjske knjižnice. Spomenimo i da u knjizi Mak Dizdar: sjećanja i fotografije [Vrijeme, Zenica, 2007.] Majo Dizdar navodi da je puka sreća to što Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nije mogla priuštiti da kupi Dizdarevu biblioteku jer bi u protivnom u potpunosti izgorjela u požaru prve ratne godine. U istoj se knjizi navode i zanimljivosti o nastanku Dizdareve izvanredne biblioteke, a podaci o knjižnom fondu dostupni su na mrežnim stranicama Opće biblioteke Tešanj.) Ne čudi stoga da je inicijativa za skup krenula upravo iz Tešnja kao produžetak onog što je na krajnje dobrodošlom rasvjetljavanju Dizdareva značaja već bilo učinjeno. Pionirska je uloga u tom pogledu pripala priređivaču Fahrudinu Rizvanbegoviću i već spomenutom Centru za obrazovanje i kulturu koji 1998. objavljuje Dizdareva Izabrana djela. Amir Brka u uvodnom dijelu zbornika ističe još i izbore iz poezije i proze u ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga (2003.) te knjigu Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara u izdanju sarajevskog Historijskog arhiva (2008., priredile Almira Alibašić i Ismeta Džigal-Berkovac).

Prethodnih su dvadesetak godina, dakle, učinjeni temeljni napori da se aktualiziraju Dizdarevi tekstovi koji su dobrim dijelom bili rasuti po periodici (Alija Pirić i Ljiljana Šop, primjerice, navode da nije objavio niti jednu zbirku pripovijedaka pa su takve raštrkane, za razliku od ukoričenih pjesama, promicale književnoj kritici), a skup je predstavljao logičan sljedeći korak. Zbornik stoga po svoj prilici opravdano računa na Dizdarevo „dugogodišnje izbivanje“ pa su radovi u njemu smislom posloženi tako da ga čitatelju prvo predstave putem književno-povijesne kontekstualizacije da bi uslijedile analize specifičnih elemenata u poeziji i prozi te posljednja trećina zbornika bi bila posvećena ostalim oblicima njegovog djelovanja u kulturi.

Rad Alije Pirića kojim zbornik počinje naglasak stavlja na socijalnu orijentaciju Dizdareve proze za što autor prilaže iscrpan uvod te ističe da, premda su elementi socijalne književnosti postojali kod prethodnika, Dizdareva nije mogla od njih učiti kada je u pitanju sustavnije bavljenje temom sela. Ne zanemarujući njezine slabosti, koje se uvelike daju svesti na „ideološku zadaću“ (26), Pirić analizira pripovijetke Najcrnja noć Mešana Šabete i Kasaba šapće koje „imaju dovoljno književno-estetske uvjerljivosti da bismo mogli govoriti o Dizdarevom mjestu unutar naše književnosti“ (26). Analizira i tri Dizdareve zbirke poezije (Arabeske [1929.], Zapisi u kamenu [1936.] i 3×8. Lirika [1954.]) da bi pokazao raspon od ekspresionizma u tragovima, pučkog i tradicionalnog preko faze socijalne poezije do povratka „intimnim prostorima duha, sa onom poznatom liričnošću iz prve faze i jednim tužnim, elegičnim emotivnim prelivom“ (41) pedesetih godina, kada je popustio „politički zagrljaj“ (21), ali i sami pisci socijalne orijentacije sazreli. Na Pirićev se rad nastavlja onaj o umjetničkim oscilacijama Hamida Dizdara za kojega Muhidin Džanko tvrdi da je bio „pjesnik na amplitudi: umjetnički je pehlivanio od neslućenih uzleta i nadahnuća do nevjerojatnih padova i srozavanja“ (52) te pripovjedač „koji se opasno klatio na estetičkoj krivulji od antologijske pripovijetke Kasaba šapće do prosječne socijalne novelistike i vrlo ambiciozno zamišljenog, ali i nedovršenog romana Duhan koji je ostao u rukopisu“ (53).

Treći po redu rad – onaj Envera Kazaza – izvrsno upućuje na razloge zbog kojih bi pretpostavljenom čitatelju ovog osvrta ime Hamid Dizdar moglo biti bez ostatka nepoznato ili poznato izvan domene spisateljskog zbog čega se upravo na prvoj cjelini zbornika najviše zadržavam. Započinje jezgrovitim ekspozeom o zasadama kanonizacije općenito da bi, s obzirom na to, autor promatrao prisutnost Dizdarevu u antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije, odnosno odgovorio na pitanje o razlozima pjesnikova izuzeća iz bosanskohercegovačkih izdanih od osamdesetih godina 20. stoljeća naovamo. Ključnim se u tom pogledu čini uopćena orijentacija tih zbornika: tri se starija izbora iz bosanskohercegovačke poezije (riječ je redom o antologiji urednika Huseina Tahmiščića objavljenoj kao posebno izdanje časopisa Život 1969., a kao zasebno izdanje 1971. godine, onoj Riste Trifkovića iz 1974. godine te onoj Ivana Kordića iz 1976.) kao i dva na bošnjački korpus svedena izbora Enesa Durakovića iz 1991. i 1999. godine, posve sigurno mogu ocijeniti kao panoramski. Pritom je zanimljivo – ali i indikativno – da sastavljači ne biraju jednake naslove kojima je Dizdar zastupljen, već je riječ o tek djelomičnom preklapanju (po dvije se pjesme ponavljaju dva puta, a da prema autorovom sudu nije riječ o vrhunskim estetskim ostvarenjima „u ravni poetske realizacije jezika“ [65]). Međutim, izbor naslova obilježenih tad aktualnom egzistencijalističkom i neoavangardnom poetikom nedvojbeno upućuje na to da su razlozi Dizdarevog uključivanja prvenstveno književnopovijesni (Kazaz usput upozorava da se pjesnikovu sklonost neoavangardizmu valja promatrati i kao slobodarsku u kontekstu strujanja oko ljubljanskog Kongresa jugoslavenskih pisaca 1952. godine), to jest da „[t]akav antologičarski opseg kriterija ne traga za onim što bi se moglo odrediti kao čisto estetski kanon s idejom izbora najboljih pjesama bosanskohercegovačke poezije, nego izabranom poezijom pokazuje ono najbolje što antologičar smatra da jest u datom poetskom razdoblju, odnosno poetičkom okviru“ (65). Do pjesnikove marginalizacije dolazi kada sastavljači poput Slobodana Blagojevića (1981.) ili Enesa Durakovića, Mile Stojića i Marka Vešovića (2000.) bivaju vođeni estetskom paradigmom s čijom prevlašću svakako imaju veze proširena „oblast poezije“ (66) i kanonski zaokret potaknut poetskim dosezima Skendera Kulenovića i Maka Dizdara koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Kazaz Dizdarev neupitan pjesnički talent oprimjeruje analitičkim navođenjem niza stihova, a razloge neumitnog potiskivanja na marginu pronalazi u, najjednostavnije rečeno, pjesnikovu manirističkom praćenju aktualnih poetskih trendova i svojevrsnom nemaru za cjelinu, to jest u tome da je „rijetko dosezao pjesničku autentičnost, iako je po nizu poetskih slika u kojima pokazuje talent za vrhunsku realizaciju u jeziku nagovještavao da je posjedovao nesumnjiv pjesnički potencijal. Nažalost, nije ga ostvario, između ostalog i zato što nije spadao u disciplinirane pjesnike koji glačaju svoje pjesme, neprestano tražeći sve bolja i bolja jezička sredstva za emociju i misaoni potencijal pjesme“ (75).

U – uvjetno govoreći – analitičkom dijelu zbornika slijede tekstovi Naide Mujkić, Velide Zukan Đogaz i Emine Đelilović o osobitim prostornim, ekspresionističko-socijalnim i impresionističkim elementima Dizdareve poezije te još tri rada posvećena prozi. Dok su oni Edise Gazetić i Željka Grahovca srodni utoliko što prepoznaju ambijentalnu povezanost proza Dizdara i Zije Dizdarevića, pri čemu se Grahovac orijentira na prikaz kasabe kod dvaju autora, a Gazetić ponajvećma kroz feminističko čitanje na prikaz nasilja u političkoj i privatnoj sferi kod Dizdara, Ljiljana Šop njegovoj prozi pristupa kritičarski, ali pronalazi i kuriozitet kronološke podudarnosti kod stvaralaštva braće Dizdar. Naime, Mak debitira 1936. godine zbirkom Vidovopoljska noć kada izlazi Hamidova zbirka Zapisi u kamenu, a za obojicu su važne još 1954. kada izlaze zbirka 3×8 i poema Plivačica, 1958. kad se pojavljuju zbirka Obasjane staze i poema Povratak te 1965. kada izlazi izbor iz Hamidove poezije, Proljeće u Hercegovini, i Makova zbirka Minijature.

Treću cjelinu zbornika čine radovi posvećeni ostalim oblicima Dizdarovog djelovanja u kulturi. Senada Dizdar ga predstavlja kao autora tekstova od neizmjerne važnosti za  proučavanje povijesti knjige u Bosni i Hercegovini, u prilog čemu iscrpno navodi naslove koji su nastali uslijed Dizdareve skoro cjeloživotne preokupacije kulturnom poviješću, posebice tiskarstvom. Krajnji je domet toga Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja u Hercegovini od 1873. do 1941. iz 1958. godine koju je izradio s Linom Štitić i koju je autorica u prilogu precizno usporedila sa srodnim bibliografijama Hamdije Kreševljakovića, Emine Memije i Šimuna Muse. (Iste su godine u časopisu Život izašle i Dizdareve Bilješke o razvitku štampe u Bosni i Hercegovini.) I dok se Dizdarevoj književnoj produkciji upućuje potkrijepljena kritika, njoj, čini se, nema mjesta kada je u pitanju njegova arhivska djelatnost koju je u zborniku obradila Almira Alibašić-Fideler. Arhiv grada Sarajeva osnovan je 1948. godine, no, prema autorici, počinje ozbiljnije djelovati tek tri godine kasnije kada Dizdar postaje upravnik. Na čelu te institucije ostaje šesnaest godina, sve do smrti, a transformacije koje je u tom razdoblju institucija doživjela i koje Alibašić-Fideler sustavno navodi iznova potvrđuju da je Dizdarev entuzijazam u pravilu izjednačen s njegovom kompetencijom unatoč tome što „nije bio školovani historičar, pravnik, a posebno ne arhivski profesionalac“ (180).  U prilog tome govori i drugi u zbornik uključen tekst Muhidina Džanke koji je, kako navodi u bilješci, dio iz monografije o sarajevskom Vratniku i u kojem prikazuje Dizdareve žurnalističke priloge na tu temu. Posljednji, pomalo iznenađujući prilog naslova Moja nafaka. Jedno sjećanje na amidžu Hamida potpisuje ranije spomenuti Majo Dizdar. Kako budućem čitatelju zbornika ne bih pokvarila zadovoljstvo čitanja tog anegdotalnog teksta, zadržat ću se na opasci da se dalekosežnom ispostavila ne samo profesionalnost, nego i ljudskost Hamida Dizdara.

Za kraj bih čitatelja uputila na zaključak prvog izlaganja, onog Alije Pirića, za koji smatram da poprilično precizno sažima idejnu zamisao, ali velikim dijelom i realizaciju cijelog zbornika. Vidna neujednačenost priloga u ambiciji, tonu i zahvatu u materiju se nakon čitanja cjeline protivno očekivanju ne pokazuje bitno problematičnom, no mogla bi postati bude li se – a nadajmo se da hoće – nastavio podmirivati „naš dug prema Hamidu Dizdaru“ (42).

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.