Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Ismar Mujezinović

Razgovarala: Elma Porobić

 

  1. Osjećate li  da iza Vašeg stvaralaštva postoji jasno artikulirana intencija koju ste uspješno realizirali?

Jako rano sam se počeo vizuelno izražavati, bolje reći igrati, tako da mislim da je u pitanju podsvijest koja se formira usputnim interesima, a ne nekom mojom osmišljenom željom. Oca sam prvi puta ugledao sa četiri godine i strašno mi je imponovao. Saznanje da je slikar i to još bitan, kod djeteta izaziva potrebu za identifikacijom. Dijete ima onaj majmunski nagon da radi sve ono što i stariji. Bio sam inače izuzetno znatiželjan i kako su mi tetke govorile, “svakom loncu poklopac”, ili “ženski petko!” Volio sam se petljati oko kuhanja i šivanja. Djed mi je rezbario iz komada drveta mali čamac, tako da je kod mene pobudio želju za “inovatorstvom”. Sanjao sam da budem izumitelj, brodograditelj. Crtao sam avione, brodove i cepeline i sanjao da ću to realizirati jednom. Da nije bilo ovog rata sagradio bih manji brod, jer sam imao sve pripremljene elemente, drvo, stolarsku mašinu i nacrt, kao i prostor. Želje su jedno, a desi se ono što ti  se desi, pa postanem slikar, mada sam bio puno talentiraniji kao kipar! Govorili su mi da imam bujnu maštu, što obično stvara konfuzna stanja i dijete sa tim osobinama se prepusti stihijskom dešavanju i utjecajima. Tako i dan danas plivam i ribu lovim u raznim rijekama, morima i jezerima, manje otkrivam, a više u tome ritualu istraživanja uživam.

 

  1. Postoji li neka crtica iz Vašeg djetinjstva i mladosti koja Vas je snažnije i neumoljivije oblikovala u umjetnika kakvim ste danas, a da ste je možda tek naknadno prepoznali kao formativnu?

Uz Ismetovo slikarstvo sigurno fotoaparat Voikslender koji sam na poklon dobio sa pet godina i koristio ga kao igračku, ali me na neki način cijeli život prati. Mislim da imam dvadesetak raznih fotoaparata i filmskih kamera kupljenih. Od Linhofa, Haselblada, Nikona i Bolexa do onih malih što su dijelili kao reklamu uz deterdžent za pranje rublja. Zahvaljujući bavljenjem fotografijom i filmom, na majstorskoj sam radionici K. Hegedušića 1966. započeo svoju fazu redova, prelaza, izlaza, što je bila tada novina, “neofuturizam” za mene nastao pod utjecajem filma i pronalaska motora za fotoaparat, što je omogućilo analizu pokreta u stilu Mejbridga. To me je inspiriralo, mada sam ja u taj pokret ubacio emocionalni doživljaj od položaja figure, osobe 1. do položaja iste te figure u položaju 2. Vodila me misao da čovjek u svakoj svojoj fazi kretanja ima drugačije stanje osjećaja, koji je za mene bio vizuelno-apstraktan, dok se figura pojavljuje u fazama, realistična, ekspresivna ili impresionistički interpretirana ovisno od predhodnog ili narednog pretpostavljenog doživljaja. Ponegdje bih ubacivao poneki simbol momentalnog modnog trenda, konzumerizma ili prometni znak, koji nam određuje pravac kretanja, podsvjesno idejni koncept.

Filmom sam se tada, za razliku od gimnazijskih dana u Sarajevu 1957., bavio pedagoški, vodio sam sa Zoranom Tadićem kraći period “Filmsku studentsku sekciju” Radničkog univerziteta Moše Pijade u Zagrebu. Krsto Papić nam je bio mentor. Inače sam odmalena, kako je Ismet bio u savjetu za otkup filmova Kineme, odgojen na art filmovima, kao De Sicino Čudo u Milanu, Kradljivci bicikla ili Marijana moje mladosti, kasnija francuski novi val, Godard, Raine, Ajzenstein, Tarkovski, danas Anderson švedski ili kanadski?

 

  1. Kakav je Vaš  odnos s imaginacijom? U kojoj je mjeri imaginacija unutrašnje “stanje”, a u kojoj vanjsko, te da li je hranite više eksternim ili internim sadržajem?

 Kod mene se sve uvijek miješa. Ne postoje pravila. Pravila postoje da se zaobilaze, mijenjaju i krše. Inat mi je u osnovi stvaralaštva. Uvijek polazim od pretpostavke, “Zašto baš tako, kada može i ovako, ili onako!” Mrzim šablon i teško prihvatam umjetnike sa tvrdim nepokolebljivim stavom, što je karakteristika “avangarde”, isključivost! Treba priznati da ponekad glasaš za političara “Idiota” i da si sam dio tog idiotluka. Doći pameti je kvalitet, a ne sramota predhodnog promašenog stava. Pitanje je samo u tome da li si došao pameti na osnovu svog iskustva, ili pod utjecajem nekog autoriteta, što može biti koristno, ali nije kretivna osobina. Autor i jeste “autor”, jer je svoj, ima svoj svijet i razlikuje se od drugih. Ima svoje zablude i otkrivenja. Onaj koji se uživi u tuđi svijet, poetiku, je zanatlija, mada može imati u tom zanatu i svoj senzibilet. Postoje kopije kod mase slikara koje su imale pečat i senzibilitet kopiste, ali je to ipak tuđi svijet, anahron savremenom svijetu i doživljaju. Izvođač u muzici, a ne kompozitor.

 

  1. Jednom ste prilikom rekli kako kreativnost ima avanturistički karakter, a poznati ste po tome što se hrabro šećete kroz različite umjetničke medije – Vaše otiske vidimo u književnosti, filmu, fotografiji, muzici. Šta Vas pokreće, gdje prepoznajete motiv za Vaš pomalo nomadski pristup umjetničkim formama, pa tako i mjestu prebivališta?

Postoji izreka “slikar misli kistom!”. Ona objašnjava avanturu u kojoj se slikar, a i drugi umjetnik nađe kada u svojoj kreativnosti odluta u nepoznato, ponekad genijalno, a ponekad bljutavo bez ukusa i oblika. Stara kineska priča  govori o slikaru koji je naslikao sliku i toliko mu se dopala da je ušao u nju i za ovaj svijet se u njoj izgubio! Rekli bismo da je bio narcisoidan, ali može se shvatiti i da je od sredine neshvaćen, u svom ovdašnjem svijetu. Ponekad treba otići za njim da bi se on shvatio, ali to onda nekome znaći nestati za druge kao i on. Teško se svoj stav nameće drugima. Nismo svi isti i ne treba da budemo. Različitost stavova i afiniteta, iskustava – bogati umjetnost, kao i nauku, a život čini interesantnijim. Zato se pronađu sebi slična bića i sa njima se komunicira, a sa drugima polemizira. Kako za svoje izlete u razne meni dopadljive situacije, “kineske slike”, nemam baš razumijevanja od drugih, naslikao sam sebi, po uzoru na tog kineskog slikara, “sliku” i u njoj se šećem, a ponekada iz nje izađem da odem u banku i uzmem pokoji dinar, jer ni tamo, u svijetu fikcije, nije sve džabe. Izlet u drugi svijet osvježava i reinkarnira stvaralaštvo. Avanturizam ima svoje pluseve i minuse. Smanjuje vam se onaj statusni, od sredine priznati umjetnički opus, a gomila onaj dio vašeg rada koji njima ništa ne znači, ali je vama bitan dio života. Kažu da vrijeme to sve poreda na pravo mijesto, ali to traje, obično dulje nego što bi vi to željeli. Kod nas je problem materijalnog, fizičkog opstoja umjetnine. Slike, kipovi se uništavaju, a knjige nakon što su dobile državnu dotaciju, završavaju direkt iz izdavačkih kuća na odpadu za stari papir. To je problem, a ne to da vas neko ne prihvata, ili vas prihvata po vama nebitnim stvarima, a ignorira ono što je vaša prava kreativnost. Karakteristika provincije i provincijalaca je što ne otkrivaju kvalitet i ne promoviraju ga, nego a priori prihvataju ono što je u nekom potvrđenom centru, ili od nekoga autoriteta prihvaćeno. Avantura u takvoj sredini je zbilja samo avantura!

 

  1. Voljela bih da se kratko osvrnemo na predstavljanje ženskog tijela na Vašim slikama. Žensko je tijelo na Vašim slikama vrlo atletsko, mišićavo, “fizičko”; ostavlja nas s jedne strane pod dojmom da se radi o osvještenoj seksualnosti, jednom dinamičkom govoru tijela, a s druge da je samo forma ta koja je dinamična, forma koja zapravo prikriva pasivnost ženskog tijela. Kako Vi gledate na to?

Kada bih definirao svoje slikarstvo rekao bih da sam renesansni slikar koji ne poštuje njihove kanone, i bavim se sa savremenom tematikom. Tačno je da su tijela atletska jer me kao takva interesiraju. Da li u njima postoji seksualnost ovisi ko i u kojem stanju ga gleda. Ako ga gleda dijete, onda je to za njega samo poznata i nepoznata anatomija, ako je to zrela osoba, može imati i neki seksualni naboj, ovisi kako njegova seksualna mašta u tom momentu funkcionira. Narod kaže, “Što je babi milo, to joj se i snilo?” – sve ovisi od komunikacije i interesa gledaoca. Moja ideja je bila da postavim dilemu između spontanog odnosa i artificijelnog stava prema ženskom, ali i muškom tijelu, gdje se ono manipulativno koristi za podizanje tiraža i zarade u ono vrijeme traženim časopisima, kod nas Start, u francuskoj Lui. Kod mene su figure ljudi postavljene u izlog, na ulicu kao reklama, bez svog emotivnog stava i karaktera. Sam pojedini dio tijela koji je po navici sakriven, nekoga iznenadi svojim otkrivanjem, ali rijetke uzbudi, jer za to treba imati u datom momentu potrebu, da bi se požuda i probudila. To je bilo doba takozvane “seksualne revolucije”, po meni iz današnje perspektive, uvođenje pod krinkom slobodoumlja, seksualnosti u biznis, koji je danas svugdje prisutan. Ako analizirate, u sve se tranzicijske zemlje prvo uvela prostitucija i trgovina bijelim robljem. Da bi savjest mirna bila, uveli su hipokrizne natpise pred projekciju filma, “nije primjereno za djecu ispod 12 godina”. Film se recimo prikazuje iza ponoći, a dijete od pet godina čitav dan igra na iPadu sate i sate “satanske igrice” čija je svrha odgajanje nasilnih, agresivnih ljudi. Usput mu je prisutna pornografija koja se sama otvori, kao i reklame svih vrsta. Sličan je slučaj sa kutijama od cigareta, kada ocu dijete donese cigare i usput ga pita: “Šta je to na ovoj slici?” Usnica u fazi raspadanja. Kao da oni koji puše nisu svijesni da se truju? Najobičnija hipokrizija koja nas prati na svakom koraku. To sam na neki način već tada uočio i na svoj način kritikovao, bez deklarativne, parolaške dikcije.

 

  1. Kako biste opisali prostor intime na Vašim slikama?

 Intima na slici je običnom gledaocu neprimijetna, vrlo često nevidljiva. Da je opišem bi to bio potez kista, olovke, pera. Njegov intenzitet, senzibilnost, čvrstoća ili mekoća koja se miješa i kombinuje sa plohom, bojom, tonalitetom, strukturom, volumenom, sjenom i svjetlom u opisu svoje autorske fikcije ili motiva interesa. Kako se taj dijalog odvija, on piše neku priču, roman gdje su akteri sem onih prepznatljivih oblika, likova, odnos boje, kontrasta svjetla i sjene, sfumato svjetla, što bi bio adekvatan postupak Andrićevog opisa nabijanja na kolac. Kao što postoji “vibrato” u muzici, tako on postoji i u literaturi kao i u likovnim umjetnostima. Bogatstvo tok intimnog jezika je de facto ona osnovna kvaliteta i prisutna je u svim njenim predhodnim pravcima, oblicima. Da bi na to skrenuli pažnju, umjetnici su prezentirali apstraktnu umjetnost, koja je uvijek bila prisutna, ali u mikrokozmosu onih predhodnih slikarskih pravaca. Slično je sa hepeningom, koji je nekad bio ekcesan i pratio je uvijek umjetnike i umjetnost, anegdotalno. Milivoje Uzelac i njegovi ekscesi u Parizu.

 

  1. Primjetan je pritisak u današnjem društvu na umjetnike da proizvode više, da budu, recimo to ovako, rentabilniji, da budu i biznis orijentirani, ujedno sasvim vladajući marketinškim alatima poput društvenih mreža. Samoreklamiranje koje se nameće kao jedan od imperativa uspješnosti. Da li  u tome prepoznajete narcističko samoljublje umjetničkog genija i koliko takvo stanje osnažuje stanje umjetnika u vlasništvu?

Mi danas živimo u autoritativnom sistemu za umjetnost. Ne postoji otkup, nego konkurs na fond i sponzor što nije isto kao mecena. Sponzor bira umjetnika koji njemu donosi profit, već priznatog. Sponzor ne investira u otkrivanje talenta, kao mecena. On je dio interesa, a ne investicija. I kada to radi to je interes, a ne ljubav i razumijevanje. Sponzor nema kriterij kvalitete, nego popularnosti. Fondovi su ili lobiji, ili politički formirani ovisno od stranke na vlasti. Evro fondovi vezani su na prigodna dešavanja i finansiraju djela, filmove prigodno vezane za godišnjice. Prije su to bili državni praznici, a danas dan LGBT, Dan Roma, Prvi svjetski rat itd. Takvi prigodni projekti dobiju sredstva i nagrade. Uglavnom ih uvjetuje i koprodukcijski sistem, što uspostavlja komunikaciju među autorima, sredinama, narodima, ali i smanjuje individualitet i originalnost same umjetnosti. Muzeji su negdje sedamdesetih počeli sa praksom tematskih izložbi što je praktično ubilo individualnost i originalnost autora, jer ako nisu bili kompatibilni sa njihovim tematikama, nisu imali mogućnost da izlažu, sem na revijalnim izložbama. To se i meni desilo na Pariškom bijenalu mladih. Zadovoljio sam kriterij kvalitete, ali ne i tematike. Nakon toga sam prestao da konkurišem. Izlagao sam samo tamo gdje su me zvali. Nikada se nisam nudio. Sama produkcija je uvjetovana sa dva elementa profita koja su uzajamno vezana. Ako vas više ljudi ima, imate cijenu i njihov je interes da vam je vrijednost umjetnine što veća. Danas je to obrnuto nego nekada. Prije je bila veća vrijednost nečega što nije svugdje. Što je rijetko i kvalitetno. Danas je to ono što svi hoće da imaju, a kada imaju to i održavaju, na bilo koji način. Živimo u vremenu promotivne umjetnosti. Zarada od pet pjevača je neuporedivo veća, nego od pedeset, jer su to samo pet investicija u odnosu na pedeset. Da to možeš da izvedeš, postaneš vlasnik svih radio stanica i svih kino dvorana, televizijskih kanala i vrtiš sve samo svoje produkcije, a hipokrizno pričaš o “zdravoj konkurenciji”. Drugo za publiku ne postoji i stvara se umjetničko jednoumlje, što je de facto isto kao i u stočarstvu krava u savremnom uzgoju, pile u brojleru. Niti pase, niti se kreće, spremno je samo za klanje. Sve meso ima isti okus! Šopanje publike sa hranom koja deblja i donosi proizvođaču samo profit. Sve je šablon i prigodno. Neposlušni i originalni su prezreni i ignorirani! Ignorancija je najjače oružje moderne autoritarnosti. Jednostavno te nema i masa te ne poznaje, a ono malo,koji te poštuju su nebitni za globalno mišljenje. 

 

  1. Kamo  vodi poigravanje s horizontima očekivanja? Ako se umjetnik iznova dodvorava zahtjevima i potrebama tržišta, u kojoj je mjeri uopće potentan da preoblikuje horizont očekivanja gledatelja, slušatelja i čitatelja, odnosno da elasticizira njihove granice mišljenja i interpretacije?

Mlad čovjek nema neki izbor između utjecaja medija, oficijelne institucijalne politike i svoje potrebe za izražavanjem. Uspjeh je mladom često vodilja u njegovom životnom putu i razvoju. To je uslovljeno svim ovim elementima koje sam naveo, a i ono što sam na početku rekao, da mladost i faza formiranja traže često identifikaciju sa nekim uzorom, koji je kao po pravilu konzumeristička ikona. Avanturista je sve manje. Ljudi idu na sigurno, kao što je meni Ismet rekao: “Idi na arhitekturu, slikarstvo je nesiguran posao!” Bio sam kao i danas, neposlušan. Danas je doba poslušnih!

 

  1. U Vašoj  knjizi Ismet Mujezinović, Portret sa spomenicom napisali ste : “Hodanje u paru je bilo naporno. Bilo ga je teško pratiti jer je imao dugačak i brz korak. Hodao je u nekom svom ritmu promatrajući sve unaokolo, malo poguren, podignutih ramena, tako da je izgledalo kao da se zbog hladnoće uvukao u sebe, ne bi li mu bilo toplije”. Sjećanje na Ismeta Mujezinovića, Vašeg oca, sjećanje na Ismeta Mujezinovića, slikara – da li biste mogli na(o)pisati, koliko je moguće, barem djelić emotivno zgusnute atmosfere Vaše knjige? Gledao sam nedovršeno nebo…

Upravo montiram film o Ismetu koji sam zamislio kao priču njegovih crteža koji su nastajali u kafanama, sjednicama, pijacama i kao studije za veće slike, kompozicije. To su nepretenciozni radovi koji su onaj “intimni” odnos u umjetnosti. U svakom od njih se osjeća momentalno raspoloženje i odražava neposredan kontakt sa objektom ili ličnošću koju je portretirao, crtao. Raznolikost interpretacija i kaledioskop tipologija crtanih likova mi ostavlja mogućnost da crtežima opisujem dijelove njegove biografije. Slike su posljedica, a ti crteži de facto inspiracija, iako su slike bile narudžbe, oni nisu. Slikati nešto u šta ne vjeruješ, po narudžbi nije isto, kao i slikati nešto čega si dio doživljaja i u šta vjeruješ. Sikstina Michelangelova je dio njegove osjećajnosti i nema nimalo u tim freskama podilaženja. Za svoje stavove se sam izborio, ali je imao naručioca sa adekvatnom kulturom i inteligencijom. Sa primitivnim naručiocem je komunikacija nemoguća. Primitivizam i malograđanština imaju svoju komunikaciju, koja pretpostavlja podčinjavanje naručiocu ili fondu. Ali bolje i to nego ništa, jer postoje i oni barbarskog raspoloženja koji misle da je to sve što je umjetnost, najbolje uništiti, da se narod pameću i kulturom ne zarazi! Tada se teže sa njim manipulira! Postoje i oni koji tuđe uništavaju da svoje bez valorizacije promoviraju! Postoje i oni slugani koje sami sebe unište za pet banki, ili selfia sa nekom mitskom osobom. Kao što ste primijetili kako sam se prepao kada sam se popeo na skelu četiri metra visoku i trebao da mu pokrijem bojom jedan dio neba, na velikoj kompoziciji, jer se njemu mantalo i nije se smio popeti, a ja u momentu svog straha shvatio, kako je teško znati šta bez predloške ili pomagala projektora, tada uraditi, kada nemaš mogućnost otklona, distance da sagledaš svoj uradak. Praksa je da slikari, a i drugi umjetnici, ostave svoja djela da “odmore”, da bi ih nakon nekog vremena kritički sagledali i došli do relativne valorizacije. Onaj prvi radni efekat je uglavnom dvojben, varljiv, jer se autor u fazi rada navikne na svoje greške i ne vidi ih. Kažu da za pravu valorizaciju treba distanca od cirka sto godina! Zato se je nadati! U nadi je spas? ” Sa Nadom bez nade ostadoh ja!” Bio je popularan šlager koji je po meni aktuelan i danas!

Biografija
Ismar Mujezinović (Osijek, 1942.) diplomirao je 1966. godine na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za slikarstvo u Zagrebu. Saradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića, gdje je uspješno učestvovao do 1969. Bio je saradnik na filmu Bitka na Neretvi, scenograf i kostimograf u filmovima 19 djevojaka i mornar i Deveto čudo na istoku. U Sarajevu radi na Likovnoj akademiji kao šef Katedre za slikarstvo. Angažiran je u raznim oblicima likovnih djelatnosti: na filmu, teatru, dizajnu, slikarstvu i grafici. Napušta Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1979. i vraća se u status samostalnog umjetnika. Autor je olimpijskih plakata 1984. Snimio kratke igrane filmove Crvenkapica se crveni (15 minuta, 2005), Sjena (15 minuta, 2007), Dvojnica (45 minuta, 2008), Zid (20 minuta, 2009), dugi igrani (nedovršen) Enigma (30 minuta, 2008), dugi igrani Dim/monofobija (112min, 2012). Napisao i izdao romane Ring, 2004., objavljen 2006., Crvenkapica se crveni, 2005., objavljen 2008., Noć vještica, 2010., objavljen 2011., K-15, 2011., i knjigu o Ismetu Mujezinoviću – Ismet Mujezinović – Portret sa spomenicom (2007., a objavljena 2008.) Godine 2012. je izdao CD album sa svojom muzikom, 12 numera iz filma Dim/monofobija. Kulturno i društveno je aktivan u raznim periodima: kao predsjednik Udruženja likovnih umjetnika i Udruženja primijenjenih umjetnika BiH. Samostalne izložbe: Banja Luka, Bjelovar, Innsbruck, Klagenfurt, Ljubljana, Mostar, Oslo, Poreč, Rijeka, Rovinj, San Diego, Sarajevo, Split, Stavanger, Tuzla, Zagreb itd. Kolektivne izložbe: Beograd, Bjelovar, Celje, Dubrovnik, Ljubljana, Poreč, Portorož, Rijeka, Sarajevo, Slovenj Gradec, Split, Vinkovci, Vukovar, Zadar itd. Inostranstvo: Caracas, San Diego, Bologna, Prag, Coventry, Milano, Francavilla Al Mare, Budimpešta, Hoechts, Leverkusen, Kopenhagen, Paris, Atina, Bydgoszcz, Lodz, Bytom, Derrara, Lund, Tokio, Aleksandrija, Minhen itd. Nagrade: 1979. – Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva; 2. NOB, Beograd; 1. nagrada Salona mladih, Zagreb; 1. nagrada Izložba mladih, Sarajevo; 1. nagrada Collegium Artisticum, Sarajevo; 1. nagrada Sarajevski salon, Sarajevo; 1. nagrada Memorijal Nadežde Petrović, Čačak; Godišnja Vjesnikova nagrada – Josip Račić, za najbolju izložbu te godine u Jugoslaviji, Zagreb; nagrada Peppe D’ Ortona na Premio Michetti, Francavilla al mare; Nagrada Banjalučki salon; Nagrada za olimpijske plakate u Kranju; 1. nagrada za olimpijske plakate na Beču; 1. nagrada za olimpijske plakate u Oslu; 1. nagrada za olimpijske plakate u Bruxellesu.

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.