Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mario Kopić

Maurice Blanchot: Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015.

 

U svijetu u kojem se od svjetla javnosti teško može umaći, ime francuskog filozofa i pisca Mauricea Blanchota zacijelo je iznimka koja potvrđuje pravilo. Jer nitko od svoje anonimnosti nije načinio takvu enigmu kao on. Njegova svjesno odabrana anonimnost nije bila poza koja bi imala pribaviti njegovoj popularnosti neku dodatnu auru, nego je Blanchot postao znamenit upravo svojim iznimnim djelom i, što je navlastiti paradoks, svojim istaknutim društvenim angažmanom.

Maurice Blanchot je rođen 23. rujna 1907. u Quainu, malom burgundijskom mjestu, gdje je, pokraj Pariza i Normandije, proveo djetinjstvo. Nakon studija njemačkog jezika i filozofije na univerzitetu u Strasbourgu, gdje susreće Emmanuela Levinasa, budućeg znamenitog filozofa, dolazi u Pariz, gdje između 1931. i 1944. u »orto«-desničarskim časopisima (Journal des débats, Rempart, Aux écoutes, Combat, l’Insurgé) objavljuje oko dvjestotinjak članaka, uglavnom literarnih kritika, ali i posve politički usmjerenih. Kao i mnogi intelektualci između dva rata, primjerice Gottfried Benn, Ezra Pound, T. S. Eliot, Fernando Pessoa, Mircea Eliade ili Knut Hamsun, tako se i Blanchot »u ime duha« suprotstavlja kapitalizmu, smatrajući ga personificiranom židovskom konspiracijom. Izraelski povjesničar Zeev Sternhell označit će čak predratnog Blanchota kao »savršenu definiciju fašističkog duha na francuski način«1. Kad se u travnju 1977. pojavila prva bilješka u La Quinziane littéraire u kojoj je bilo riječi o Blanchotovoj suradnji s »desnim« pa i »rasističkim« publikacijama i njegovim kolebanjima nakon sloma 1940., Blanchot nije javno reagirao niti je pak tražio ispravak, smatrajući da pisac mora pristati na eksponiranost svim vjetrovima i pustiti da o njemu bude rečeno ono što drugi osjećaju dužnim reći. No, napisao je pismo prijatelju Mauriceu Nadeauu, objasnivši mu svoje postupke, svoj put i tražeći od njega da pismo ne objavi dok je on (Blanchot) živ. Nadeau je, dakako, respektirao želju svojega prijatelja, ali je nakon obuhvatnoga biografskog eseja Christopha Bidenta. Maurice Blanchot – nevidljivi partner2, pismo ipak objavio, ispričavši se Blanchotu, koji je, po svoj prilici, odobrio tu odluku. U njemu se, između ostalog, kaže: »Neću braniti tekstove koje sam tada objavljivao. Nema sumnje da sam se promijenio. Kako mi se čini, promijenio sam se pod utjecajem pisanja (pisao sam tada Tomu mračnog i Aminadab), ali i spoznavajući događaj (surađivao sam tada u dnevnom listu koji je vodio jedan Židov i mi smo primili puno njemačkih židovskih emigranata). Nacizam i antisemitizam vazda su mi se činili čistim zlom za koje smo bili loše pripremljeni. U času sloma prisustvovao sam sjednici Narodne skupštine, koja je tada predala Pétainu svoje ovlasti, podlo i sužanjski (čak je i Herriot izgovorio odvratne riječi). Vidio sam tada Europu, a možda i svijet, podvrgnute najgorem. Moja je odluka bila izravna. Što god bi se moglo dogoditi, naša je dužnost bila da u Francuskoj održavamo žarišta otpora, barem intelektualnog otpora. Zato sam odbio otići u London kad su mi ponudili. Otuda moj susret s Georgesom Batailleom i tajna djelatnost o kojoj nikad nisam govorio i neću govoriti. No osjećaj užasa nije me napustio«3.

Uskoro nakon rata Blanchot postaje »glavnom figurom kritičke inteligencije«4. Susrećemo ga u idiličnom mjestu Èze, u okolici Nice, predana epikurejskom načelu: lathe biosas, živi u skrivenosti, živi neprimjetno, odnosno živi u osamljenosti. Unatoč osobnoj izolaciji od huke javnog života, intelektualno je i dalje zauzet. Pedesetih godina surađuje s obnovljenom Novom francuskom revijom, a za Gallimarda priređuje svoja literarna i esejistička djela: Toma mračni, U željenom času, Literarni prostor, Zadnji čovjek, Lautréamont i Sade, Vječno prežvakavanje. Održava bogatu korespondenciju s mnogim znanim suvremenicima, kao što su Georges Bataille, Levinas, Jean Pouhlan, Roger Laporte i René Char. Objavljuje u brojnim revijama (Les temps modernes, Critique), a godine 1958. pruža podršku Projektu 14. srpanj – antigolističkoj reviji, projektu koji će se već u drugom broju preimenovati u »savez slobodnih duhova za uvrštavanje nedomoljublja (l’incivisme) na dnevni red i propagiranje duha neposlušnosti«. Projekt kulminira potpisom »Deklaracije o pravu na neposlušnost u alžirskom ratu«, poznatije kao Manifest 121. Režim se želio obračunati sa svim potpisnicima (njih 121), ali se ponajprije oborio na dvojicu glavnih, na Blanchota kao »autora« i Nadeaua kao »propagandista«. Prijetilo se teškim kaznama. Dvije godine kasnije De Gaulle je dao Alžiru neovisnost i proveo dekolonizaciju.

U svibanjskim događajima famozne 1968., uredio je Blanchot tekst solidarnosti sa studentskim pokretima po svijetu što su ga potpisali mnogi znani francuski intelektualci (M. Duras, J. Lacan, N. Sarraute). Noć proživljava na barikadama, sudjeluje na studentskim zborovanjima, »anoniman, impersonalan, jednak među jednakim, prihvaćen s jednim jedinim opravdanjem, tim da je čovjek«5. Kao zagovornik »kolektivnog pisanja«, planira »projekt Međunarodna revija«, u kojega se pet godina uzalud trsi uključiti kritičke intelektualce iz cijele Europe. No, »pisac angažiranog povlačenja«, kako ga naziva Bident, ustrajava i dalje. Potpisuje 1995. peticiju o građanskoj nepokornosti protiv Debréjeva zakona o imigraciji, a sljedeće godine, peticiju za priznanje homoseksualnih parova. Tri godine kasnije poziva u svoju kuću Salmana Rushdija, indijskog pisca kojega je Homeini 1989. osudio na smrt. To je i vrijeme novih izvornih djela: Čas moje smrti, Intelektualci u pitanju i Za prijateljstvo.

No, unatoč tolikoj zauzetosti po pitanju uloge intelektualca u društvu, Blanchot je više no oprezan. Sa Simone Weil, o kojoj je napisao krasan esej6, dijeli uvjerenje da intelektualac mora biti istodobno unutra i vani. Kao i ona, naglašava duhovnu slobodu i njezinu neovisnost o institucijama, uopće o izvanjskom svijetu. U eseju o intelektualcu čitamo: »Kad se intelektualac pisac odluči i izjasni, trpi možebiti nepopravljivu štetu. Odriče se jedine zadaće koja je za njega značajna. Može se dogoditi da neopozivo izgubi pravo na neočekivanu riječ (droit à la parole inattendue). Između dvije nužnosti koje se nameću, a da se pritom ne nametnu, podliježe onoj za koju nije bio stvoren. Bilo mu je lako držati se po strani. Koji je dakle taj izvanjski nalog na koji on treba odgovoriti i koji ga obvezuje na vraćanje u svijet u kojemu preuzima dodatnu odgovornost koja ga može zavesti (égarer)?«7

Je li Blanchotu uspjelo očuvati »pravo na neočekivanu riječ« time što mu je uspjelo prikriti dobar dio svoje »fizičke« nazočnosti? Što je očekivao od tog govora? Kamo ga je on doveo?

U javnosti kruži tek pokoja fotografija Maurica Blanchota. Jedna je mladenačka, iz studentskih dana, na kojoj ga vidimo u društvu s Levinasom i s još nekoliko kolegica. Druga je iz 1985. i vidimo malko pognuta sijeda gospodina što ga je objektiv ulovio pred nekim supermarketom na periferiji Pariza. Godine 1986. izazvao je nekovrsan skandal poslavši za neku izložbu pisaca umjesto svoje fotografije »odbijenicu« (lettre de refus) u kojoj izražava svoju želju »za što manjim pokazivanjem, ne zato da bismo veličali svoje knjige, nego da bismo izbjegli prisutnost autora koji pretendira na vlastitu egzistenciju«8. Dosljedno tome otklanjao je i intervjue. Jedini intervju s njim načinila je u povodu alžirskog pitanja Madeleine Chaysal, no zahvaljujući cenzuri ostao je neobjavljen. Njegova brojna prijateljstva jedva da bi prekoračivala granicu korespondencije, samo su rijetko bili posrijedi susreti u četiri oka. Među njima je svakako najtrajnije ono s Levinasom9. Blanchot se sprijateljio s Levinasom čim je 1926. pristigao na studij u Strasbourg i otada je bio trajna prisutnost u Levinasovu životu. Blanchot je usto najzaslužniji za spas Levinasove supruge Raisse Lévi i kćeri Simone pred nacističkim progonom. Svoj susret s Blanchotom opisao je Levinas u razgovoru s Françoisom Poiréom: »Bili smo zajedno gotovo cijelo vrijeme mojega boravka u Strasbourgu. To je teško opisati. Odmah sam dobio dojam da je posrijedi izvanredan um, misao koja se izražavala aristokratski i koja je politički bila vrlo udaljena od mene – u to je vrijeme bio monarhist – ali smo vrlo brzo imali pristup jedno drugome«10. I naposljetku, kao da je Blanchot, pišući 1962. godine o tome što znači biti Židov, iznašao definciju koja ponajbolje karakterizira prijatelja s kojim se družio od studentskih dana do smrti : »Postoji istina progonstva, postoji sklonost progonstvu, i ako biti Židov znači odati se raspršenosti, to je zato što raspršenost – kao što poziva na boravak bez mjesta, kao što uništava svaki čvrsti odnos moći s pojedincem, grupom ili državom – oslobađa, nasuprot zahtjevu cjeline, i jedan drugi zahtjev, te, napokon uskraćuje iskušenje jedinstva-identiteta«11. I u prijateljstvu, kao odnosu prema drugome, odnosu kojem je Blanchot posvetio čak dvije knjige (Prijateljstvo, Za prijateljstvo), za Blanchota je vrijedilo isto što i u odnosu prema samome sebi: do pravog, plodnog odnosa može doći samo u odsutnosti odnosa. »Prijateljstvo, istina je, nije lako odrediti: prijateljstvo za sebe sve do raspada; prijateljstvo jednoga prema drugome, kao prijelaz i kao potvrda kontinuiteta počevši od nužnog diskontinuiteta… Što je onda prijateljstvo? Prijateljstvo: prijateljstvo prema nepoznatom bez prijatelja12

Krucijalna Blanchotova misao o umjetnosti glasi da je umjetnost danas tragičnija nego ijedna umjetnost prije. Vrijeme umjetnosti jest vrijeme Hölderlinove krajnje oskudnosti (dürftiger Zeit), a umjetnik koji duboko proživljava vrijeme bez prisutnosti Boga i Istine – nutrina je te oskudnosti. U zbirci ogleda pod naslovom Književni prostor, Blanchot piše da je umjetnost »bila jezik bogova i, kada su bogovi iščezli, postala je jezik u kojemu se izrazilo njihovo iščezavanje (disparition), potom jezik u kojemu se to iščezavanje prestalo pojavljivati. Taj je zaborav sada ono što samo od sebe govori. Ukoliko je dublji zaborav, veća dubina govori u tom jeziku, veći ponor (l’abîme) te dubine može postati smislom riječi«13. Govoreći o umjetnosti uopće, Blanchot ulazi u epohalno zbivanje umjetnosti ističući činjenicu da je ona zasnovana na izgubljenoj sigurnosti prisutnosti. Ona je u odsutnostima i u negacijama apsolutnog, smisla i ideala. Njezin je smisao u afirmaciji negativnog značaja čovjekova bivstvovanja u svijetu, no ona ne smije sebi pridati privilegij pozitivna značenja14. Zato su odredbe suvremene umjetnosti kod Blanchota samotnost, zaborav, zabluda, praznina vremena, iluzija neposrednog, muk svijeta, pravo na umiranje…

Središnja prispodoba koju Blanchot tako rado rabi za označavanje umjetničkog, napose pjesničkog iskustva jest prispodoba Orfejeva pogleda, njegova okretanja Euridici15. Pjesnički uvid, »realni« predmet pogleda doista vraća iz svjetla bivstvovanja u tamu ne-bivstvovanja, no zapravo to zrenje u zjenicu smrti i ništine istodobno je vjernost pjesničkom pozivu – uvidjeti istinu ne u njezinom dnevnom, opipljivom, uporabnom obličju, nego joj se približiti u njezinoj fragilnoj privremenosti, zastrtosti, stranosti, neizrecivosti. »Ne okrenuti se prema Euridici, to ne bi bila manja izdaja, biti nevjeran snazi bez mjere i bez opreznosti svojega kretanja, koje ne želi Euridiku u njezinoj dnevnoj istini i u njezinoj svakodnevnoj ljupkosti, koje je želi u njezinoj noćnoj tami, u njezinoj udaljenosti, s njezinim čvrstim tijelom i njezinim zatvorenim licem (visage scellé), koje je hoće vidjeti, ne kad je nevidljiva, nego kad je vidljiva, i ne kao intimnost obiteljskog života, nego kao stranost nečega što isključuje svaku intimnost, ne da je učini živjeti, nego da u njoj ima oživotvorenu punoću smrti (la plénitude de la mort16. Iskustvo smrti, nedostupno pojmovno-diskurzivnom govoru, odlikovani je prostor pjesničkog, privilegirani literarni prostor u kojem se objelodanjuje tama noći i u kojem odzvanja muk tišine. Prostor je to gdje se na pozadini ništine, u zasljepljujućem bljesku pjesničke prispodobe, raskriva bivstvovanje i, iza obzorja smrti, pomalja život.

Za Blanchotove romane (Toma mračni, Aminadab, Vrlo visoko) vrijedi, poput Kafkinih, da se njihove tajne daju dešifrirati samo kao topološka struktura: narativni se svijet sastoji od niza blokada i prijelaza između unutra i vani, koji nisu nikakve stranputice, nego univerzalni releji. Pripovjedač vazda ostaje zatečen na obzorju neizvjesnosti svojih likova, i njihovu dezorijentaciju i neuspjeh doživljava poput vlastita usuda. Svi Blanchotovi romani zbore o pisanju, djelu, neuspjehu, nemogućem, o kretanjima i prijelazima pisanja. Sve je samo zaludan, no nužan pokušaj.17 Ta je zaludnost u samom srcu Blanchotova književnog govora: pisac nema ništa reći, mora dakle reći tu ništinu. Kako pritom hegelijanski bilježi Maurice Nadeau, svaki se književni govor sastoji od tri momenta: prvi je negacija postojećeg (njegovo ograničenje), drugi afirmacija (jer govor sebe sama smatra postojanjem i samim tim potvrđuje), treći sjedinjuje tu afirmaciju koja negira (egzistenciju) i negaciju koja afirmira (bivstvovanje): govor donosi smrt u život i život u smrt18.

Za Blanchota je »najneangažiranija književnost istodobno najangažiranija, u mjeri u kojoj se ona zna smatrati slobodnom u društvu koje to nije, preuzeti na sebe podčinjenost tome društvu i nadasve prihvatiti mistifikatorski smisao riječi sloboda kojom to društvo prikriva svoje pretenzije. Zapravo književnost mora imati djelotvorni i izvanknjiževni smisao, što će reći da se ne odriče svojih književnih sredstava, i ona mora biti slobodna, što će reći angažirana«19.

Blanchotov veliki doprinos sastoji se u tome što je krajnje izoštrio pojam književnosti. Nedvojbeno je Blanchot Mallarméov baštinik, potaknut je nadrealizmom, Heideggerom i Levinasom20, ali ponajprije Kafkom21. No on ipak ima vlastiti esejistički stil, razvija vlastitu misao, vlastito pisanje, koje ima »bdjeti nad odsutnim smislom« (veiller sur le sens absent)22 u univerzumu »gdje slika prestaje biti sekundarna u odnosu na model, gdje obmana pretendira na istinu, gdje naposljetku više ne postoji original, nego stanovito vječno treperenje (scintillation éternelle) u kojem se raspršuje, u sjaju (clarté) zaobilaženja i vraćanja, odsuće iskona«23.

Kasno je otkriven. Tek kad mu je časopis Kritika posvetio tematski broj 1966. godine s prilozima Pouleta, Starobinskog, Foucaulta, Levinasa i Paula de Mana, bilo je jasno koliko je zapravo postao utjecajan. Tako se rad Paula de Mana ne može bez njega zamisliti, ne može se zamisliti bez njega ni Derridino radikalno propitivanje fonocentrizma, kao ni Foucaultovi »romani« o zapadnjačkim institucijama i moćima, ludilu, transgresiji, seksualnosti. To nezamislivo ima pak zahvaliti Blanchotovoj nepopustljivoj odredbi književnosti kao jezika, odnosno govora koji se svemu uskraćuje: smislu, istini, razumijevanju.

Kod Blanchota nema više nikakva lutanja između pjesnikove i čitateljeve svijesti, između loše maskirana potomka genija i narodnog duha, nego je književnost problematizacija sebe same: literarni se prostor konstituira i destruira u samopropitivanju vlastite prirode. Književnost je drhtava ruka koja piše24. Na njezinom obzorju ne stoji nikakvo autorsko Ja, nikakav čitatelj-recipijent, nikakva povijest i svijet, nego titravo, monomano strujanje energije koja želi uspostaviti, odnosno proiznijeti književnost. Blanchotove zbirke eseja vraćaju se vazda iznova tematici književnosti kao književnosti: književnost kao jedini, jedinstveni govor koji se gasi upravo uslijed svoje mogućnosti: »Ako se jezik-govor (langage), a posebno književni jezik, svagda već (pas constamment, par avance) ne uspinje prema svojoj smrti, on neće biti moguć, jer upravo je to kretanje prema njegovoj nemogućnosti uvjet njegova utemeljenja«25.

U filozofskoj pripovijesti Smrtna presuda (Arrêt de mort), Blanchot će ovako objasniti svoje povlačenje u osamu: »Ako bih se odrekao šutnje, osjetio bih pritom neizmjernu žalost. Ne mogu reći kakva nesreća (malheur) snalazi čovjeka u času kad prisvoji govor (parole). Postojana nesreća, sama zavjetovana šutnji i zarad toga nesnosna, element je što ga udišemo. Zatvorio sam se u sobu, izvan skoro nikoga, ali samoća sama je progovorila, i zbog te samoće koja govori prisiljen sam i sam progovoriti; ne zato da bih se rugao, nego zato što s onu stranu nje vreba samoća koja je od potonje veća, i s onu stranu nje još jedna veća, a svaka od njih nadzire govor i, umjesto da ga uguši i ušutka, odbija ga u beskonačnost, tako da beskonačnost postaje njenim odjekom.«26

Ta tišina koja nastaje u okolišu samotnosti, izdvojenosti i stranosti nije samo prostor osobne meditacije, u kojem se čovjek opušta i spaja s okolnim svijetom, nego je ujedno i početak jezika koji se mora, želi li se realizirati u svojoj cjelovitosti, spustiti u čistu šutnju iz koje proishodi. No to nije nepomična šutnja, nego kretanje iz kojega se izljušćuju riječi svagda pred ponorom, neprestance u opasnosti da potonu natrag u ono odakle su izronile. Pisanje koje se u svijesti tišine više ili manje uspješno približava mogućnosti totalnog govora zato je za Blanchota vježba u atentivnosti i krajnje napetom očekivanju koje briše svaku posebnu sliku koja mu se nudi i gdje je sve, čemu je izražaj dao oblik, učas bačeno natrag u zaborav.27 No, ta meditativna atentivnost i pročišćeno očekivanje u odsutnosti, nije ni nasljedstvo metafizičkog purizma ni izbjegavanje materijalne konkretnosti, nego nam omogućuje da iza brbljive zavjese »tog svakidašnjeg blebetanja (bavardage), nad kojim se tako neopterećeno sablažnjavamo kad u njemu sudjelujemo«, i koje je izgubilo »svaki karakter jezika«28, naslutimo samo prazninu i – duboku tišinu.

Bilješke

1 Zeev Sternhell, Ni droite ni gauche, Paris 1983, str. 257.

2 Christophe Bident, Maurice Blanchot: Partenaire invisible, Seyssel 1998.

3 Duex lettres de Maurice Blanchot (avril 1977), La Quinzaine littéraire br. 741, 16-30 lipnja 1988, str. 5. Uz ovo, vidi Riccardo de Benedetti, La politica invisibile di Maurice Blanchot, Milano 2004.

4 Christophe Bident, op. cit., str. 368.

5 Ibidem, str. 476.

6 Vidi Maurice Blanchot, L’affirmation (le malheur, le désir), u: isti, L’entretien infini, Paris 1969, str. 153-179.

7 Maurice Blanchot, Les intellectuelles en question, Paris 1996, str. 38.

8 Christophe Bident, op. cit., str. 535.

9 Vidi o ovome više: Éric Hoppenot – Alain Milon (ur.): Levinas Blanchot: Penser la différence, Paris 2008.

10 François Poirié, Emmanuel Levinas, Paris 1992, str. 59.

11 Maurice Blanchot, L’indestructible. 1. Être juif, u: isti, L’entretien infini, op.cit., str. 184.

12 Maurice Blanchot, La communauté inavouable, Paris 1983, str. 42, 44. Usp. također Maurice Blanchot, L’amitié, Paris 1971; isti, Pour l’amitié, Paris 1996.

13 Maurice Blanchot, L’espace littéraire, Paris 1955, str. 258.

14  Usp. Marlène Zarader, L’être et le neutre: à partir de Maurice Blanchot, Paris 2000.

15 Pobliže o tome, vidi Chantal Michel, Maurice Blanchot et le déplacement d’Orphée, Saint Genouph 1997.

16  Maurice Blanchot, L’espace littéraire, op. cit., str. 226.

17 Usp. Philippe Fries, La Théorie fictive de Maurice Blanchot, Paris 1999.

18 Maurice Nadeau, Maurice Blanchot, u: isti, Le roman français depuis le guerre, Paris 1999, str. 130.

19 Maurice Blanchot, Réflexion sur le surréalisme, u: isti, La part du feu, Paris 1949, str. 101-102. Bliže o tome, vidi Philippe Mesnard, Maurice Blanchot: le sujet de l’engagement, Paris 1996.

20 Uz ovo više, vidi Eric Hoppenot – Alain Milon (ur.), Blanchot et la philosophie, Paris 2010.

21 Usp. Maurice Blanchot, De Kafka à Kafka, Paris 1981.

22 Maurice Blanchot, L’ecriture du désastre, Paris 1980, str. 72.

23 Maurice Blanchot, L’amitié, op. cit., str. 205.

24 Vidi Françoise Collin: Maurice Blanchot et la question de l’écriture, Paris 1971.

25 Maurice Blanchot, La part du fue, op. cit., str. 28.

26 Maurice Blanchot, L’arrêt de mort, Paris 1948, str. 57.

27 Vidi Anne-Lise Schulte Nordholt, Maurice Blanchot: L’écriture comme expérience du dehors, Genève 1995.

28 Maurice Blanchot, La part du feu, op. cit., str. 255.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.