Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dino Bajramović; foto: Milomir Kovačević Strašni

 

Damir Ovčina je u drugoj polovini 1980-tih  i početkom 1990-tih, pohađao ETŠC „Jaroslav Černi“ u Sarajevu. U prevodu: Elektrotehnički školski centar. U istu školu sam išao i ja, samo u generaciji prije njegove.

Nismo se poznavali, što me i ne čudi, s obzirom da mu eksponiranje u javnosti poslije rata, u ratu pogotovo, a tih godina u školskom društvu, vjerovatno nije (bila) jača strana. Skroman je i tajanstven, rekao bi možda neko, ali to mi nekako i suviše jeftino zvuči. Uglavnom, Damir Ovčina nekada je bio odličan učenik, a danas je veliki pisac… Kako to reče jedan drugi veliki sarajevski pisac, sa trenutnom adresom negdje u okolini Zagreba. Spominjat ćemo ga nešto kasnije.

Eh, da nije bilo rata, ko zna u kojem bi smjeru teklo njegovo školovanje. Jer, tih je godina ETŠC u Buća Potoku – eno ga i sada tamo, „specijaliziran“ za slabu struju, jer je ona srednja škola s „visokom strujom“ istoga naziva bila smještena, i danas je, u naselju Pofalići – bio respektabilan obrazovni faktor.

Na prestižne sarajevske fakultete, Elektrotehniku ili Mašinstvo, a sa diplomom ETŠC-a u Buća Potoku, mogao si „upasti“ skoro i bez prijemnog ispita. No, Damir se u ratu, rođen je 1973., odlučio upisati na Filozofski fakultet i diplomu osigurati na Odsjeku za književnost naroda Bosne i Hercegovine. Danas je uposlenik Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu.

„Knjiški ljudi“ hvalili su njegovu prvu i dosad jedinu zbirku poezije Jesenji dani, koju je promovirao 1996. godine. Onaj veliki sarajevski pisac kojeg ćemo nešto kasnije spominjati je početkom 1997. objavio knjigu Ovdje živi Conan, u podnaslovu: Mlada bosanska lirika 1992. – 1996., u kojoj je svoje mjesto „pronašao“ i Damir Ovčina. S punim pravom. A onda je napravio pauzu od dvije decenije. U publiciranju. Za razliku od onoga koji ga je uvrstio u antologiju, a koji je objavio kao malo ko.

Kad sam bio hodža naziv je, pak, njegovog prvog romana. Koji je 2016. objavio sarajevski Buybook. Ima tome i godina i po, da je proglašen remek-djelom i svrstan među najvažnije bosanskohercegovačke romane ikad. U njemu, njegov glavni lik 1. maja 1992., sa prijateljicom odlazi u sarajevsko naselje Grbavica, da obiđe stan koji je njegovoj obitelji ostao u naslijeđe.

Ona se, da ne dužimo, vratila na Dobrinju, gdje su oboje živjeli, a on je – ostao. Već naredni dan, vodila se odsudna bitka za Sarajevo, u već spomenutom naselju Pofalići. Grbavica, preko puta, bila je okupirana, a on je završio u „radnom vodu“.

Preživio je zato što je, po naredbi, ukopovao mučki ubijene stanovnike Grbavice, čiji su egzekutori bili Veselin Vlahović Batko i ostali četnički zlikovci, i za one bošnjačke nacionalnosti „bio je hodža“.                                                                                  

Dosta. Spuštaj. Namještamo. Poravnavamo. Ako hoćete šta po običajima. Pas ne prestaje lajati. Ptice se oglase na visini. Neki kamion s mukom prema Prvom šumaru. Ja ne znam. Ja samo znam nešto malo na našem jeziku. On zagleda u vrhove čizama pa stavi ruke u džepove hlača. Pa haj makar nešto. Čučnem. Ne mogu se sjetiti dvije, tri, pet, deset sekundi. Promrmljam onda desetak riječi. Sjetim se da sam zaboravio jedan red. Ponovim. Moj saradnik čuči pored mene. Komandir se zamislio ispod borova što prave sjenu. Na zemlji puno iglica…“ Kući odlazi tek nakon što je Grbavica, u martu 1996., reintegrirana.

Kad sam bio hodža sada je već stari, ili nešto stariji roman… E, dok nisam zaboravio: ako još uvijek niste, obavezno ga potražite. Pročitan je on, iščitan, hvaljen, nagrađivan, prepričavan, preporučavan. Govorio je, Damir, u međuvremenu, za one regionalne medije koji drže do književnosti. Sada, nekako, dođe red i na Behar.

Interesira me, na samom početku našeg razgovora, koliko dugo je, zapravo, Damir pisao ovih 530 stranica. Prikupljanje faktografskih elemenata, pretpostavka je, trajalo je još od reintegracije Grbavice u gradsku jezgru. „Sve što ikad vidimo, čujemo, pročitamo stvara masu slika iz koje nastaje priča. To je bilo do moje trideset osme, devete godine kad sam počeo ovu priču. Dvije godine sam kružio oko stotina izvora da bih sastavio roman kad mi se učinilo da sam dovoljno blizu građi i da znam šta ću s njom puštajući rečenici da određuje dokle ići“, veli on.

O ratu se, naravno, nikada ne može sve napisati. A ni veći dio toga. Pa i onda kada je radnja smještena u prostor od desetak ulica, uključujući i one na Dobrinji – u Aerodromskom naselju i Neđarićima, na drugom, (jugo)zapadnom dijelu grada. Možda danas, ipak, pomisli kako nije napisao sve ono što je imao namjeru: „To iskustvo rata u Sarajevu duboko je u meni i pomiješano sa slikama iz djetinjstva, odredilo je kako doživljam svijet osjećajući da mi je priča blizu, da je to moje. Poslije završavanja romana taj osjećaj mi se još javlja kad prolazim Lenjinovom ili preko Vraca idem na Dobrinju. Kad sam na biciklu negdje pod Igmanom ili na Poljinama. Na Trebeviću. Na stotinama mjesta. I danas tražim šta je to i šta je u srži tih događaja. Hvatam ga još kao pozadinu, kao atmosferu u putopisima. Ovu priču sa Sarajevom na način na koji sam pisao roman sam, čini mi se barem, završio u objavljenom romanu i njegovom još neobjavljenom nastavku“.

 

U neposrednoj blizini zgrade na Grbavici u kojoj je „zaglavio“ njegov glavni junak koji u romanu nema ime, u Lenjinovoj, smještene su i ulice „egzotičnih“ naziva: Zagrebačka, Ljubljanska, Splitska, Ohridska, pa k tome još i Beogradska. I kao da su se tokom rata rugale svima nama koji smo bili naivni, kao, „neće tamo, jer tamo je gradska raja“. I danas se tako zovu, a u Ljubljanskoj je porodica Ovčina i stanovala, nekad, u drugoj polovini sedamdesetih godina.

Ne znamo više ni sami, mogu li uopće mirisi sretnog djetinjstva ikada doprijeti do mozga nakon svih užasa koji su se od 1992. do 1996. na Grbavici, što podrazumijeva i Kovačiće, ali i Ljubljansku ulicu, koja je u ratu bila na liniji razgraničenja. „To su te slike koje nikad ne umiru, kako je spretno sastavio onaj autor s Alifakovca. Mislim da su naša sigurna djetinjstva i onaj neki pozitivni filing koji je bio najčešći, odredila slabije i sporije shvatanje stvarnosti početkom rata. Svijet se nerijetko čini prijateljskiji nego li je. Ja sam pisao o tom miješanju osjećaja, slika, riječi, ljudi u tim trenucima. Djetinjstvo nas određuje“, kaže Ovčina.

Miljenko Jergović je primijetio da se „užas Grbavice ogleda i u tome što je legenda o njoj potisnuta u zaborav čim je naselje oslobođeno“. Moguće da su to mišljenje dijelili i njegovi sagovornici, koji su rat proveli u ovom naselju, a s kojima je razgovarao kako bi došao do informacija, detalja, „kadrova“, na osnovu kojih je ovaj roman tako autentično napisan, da pomislim kako je on skoro četiri godine i sam bio svjedok tragedije tog sarajevskog naselja.

„Sva su iskustva svijeta nepoznata. Malo toga napisanog postaje važno svakom ko to pročita. I naš život prije i poslije i u ratu, tek je djelimično skoro zanemarljivo osvijetljen pričama. Osviješćen. Grbavica kao i Neđarići, kao bilo koje mjesto svijeta tek pričom što uvlači u sebe postaje vijest svima, svugdje, zauvijek“, ističe naš sagovornik.

U većem dijelu romana Ovčina piše o događajima koji su se desili u prvih pet, šest mjeseci rata. Preostale skoro tri i po godine, do reintegracije Grbavice, nekako su glavnom junaku „brzo prošle“. Doduše, i nije mogao nešto puno gledati i vidjeti, pa onda i „prepričati“, jer se od ubica i zločinaca sa Grbavice krio u svom haustoru.

Da, to je taj dio koji je u prvoj verziji romana bio još i kraći, pa je autoru romana Kad sam bio hodža suvlasnik izdavačke kuće Buybook, koja ga je i objavila, Damir Uzunović sugerirao da ga proširi: „Da. Htio sam uhvatiti to trajanje u što manje slika i riječi. Staviti ga ispod teksta. To što ste rekli, tačno je. Postupak u mom romanu zasnovan je na viđenom i slušanom. U dijelu koji pominjete moj lik ima samo jedan izvor usredotočen na vrlo mali krug kretanja pa je i njegova perspektiva time određena. Tu su više radijske vijesti, čitanje, zamišljanje, odjeci svijeta i sjećanja kao stvarnost. Poslije Uzunovićeve sugestije tražio sam u priči i našao i ovaj dio trećeg dijela romana kao što je objavljeno kao da je uvijek i bio tu, ali ga nisam odmah vidio. U svakom prostoru naših započetih priča ima masa toga neispričanog, ali nije tako lako naći to. Išao sam za hvatanjem tih godina tamo u jasnim slikama“.

Genocid je, dakle, „najekstremniji – po žestini najdrastičniji, po metodima često najbrutalniji, a po posljedicama najpogubniji – vid ‘rasne’ diskriminacije“, piše na Wikipediji. Zašto se onda ne govori i o grbavičkom genocidu? Jer, nigdje ne piše da je potrebno pobiti određeni broj ljudi, niti koji su to limiti brutalnosti, da bi se zločin mogao nazvati genocidom. „Književnost u svojoj neusporedivoj snazi jedini je dugoročni sud jer će se samo ono vješto napisano pamtiti taman ako, kao ona scena s višegradske ćuprije, ni nema uporište u stvarnosti. Sve što sudovi presude, mada ih se ne može dibidus negirati, ipak je birokratija, kompromis, peglanje, gnjavaža, nerijetko farsa. Mene zanima roman jer je to jedino neoborivo i neosporivo ako u sebi ima istinu pa se još pravim načinom uobliči“, odgovara na pitanje, ali i naglašava Damir Ovčina.

On je krajem prošle godine dobio nagradu „Mirko Kovač“ u Rovinju, bio je u najužem krugu kandidata za nagrade „Meša Selimović“ u Tuzli i „Fric“ u Zagrebu, sve odreda prestižne regionalne nagrade nazvane po književnim gromadama – „Fric“ po Miroslavu Krleži, a Jergović je, pak, napisao da je „Kad sam bio hodža veliki roman one književnosti čiji se veliki romani zovu Travnička hronika, Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah“. Sve ovo iznad rečeno i napisano je, socijalističkim rječnikom kazano, i čast i obaveza.

„Napisao sam nastavak još prije negoli je i Hodža izašao. Mislim da ću ga ove ili iduće godine objaviti. Pisanje, koliko god bilo teško, meni je ipak suštinski i određujući način življenja. I Kovačeva nagrada i blizina Mešine i Fricove i svako čitanje mog romana razgaljuje me“, ne krije oduševljenje, a usput i najavljuje sagovornik Behara.  

U pripremi našeg intervjua, u jednom ugostiteljskom objektu u Radićevoj ulici u Sarajevu, kazao mi je kako se radi na prevodu romana Kad sam bio hodža na njemački jezik. Neke dijelove će jako teško biti prevesti… „Čekam prevod na njemački. Imam dogovor i za francuski. Po razgovoru s prevoditeljicom na njemački mislim da joj neće biti problem. I prevodilac na francuski s kojim sam dva tri mejla razmijenio, obaviješten je i samouvjeren pa će to vješto uraditi ako do toga dođe. Snaga nekog teksta nadilazi sve prepreke. Makar navijam da je tako“, govori Damir.

A tada sam ga pitao i zašto je, nakon promocije knjige pjesama Jesenji dani 1996., stao. Odgovorio mi je vrlo kratko: „Zato što nisam imao šta reći“. Pošteno. No, piše li se u savremenoj bosanskohercegovačkoj produkciji i previše kada se nema šta reći? „U svakoj zemlji i jeziku najviše je potrebe za objavljivanjem kao vlastitim nekakvim značajem i statusom autora, ovog-onog. Pet, deset knjiga na godinu u svijetu u umjetničkom fazonu je puno“, kaže on, kratko.

Nedavno je završen trideseti „Sajam knjiga“ u Sarajevu. Muzičar Damir Imamović je tim povodom na Facebooku objavio status iz kojeg izdavajam ovaj dio: Garantujem da je ‘Sajam’ bio aktuelniji 2008., nego 2018., a to je već ozbiljno postignuće, jer se, po njemu, „Sajam“ sveo na vjersku literaturu i teorije zavjere, na kojem su najinteresantniji štandovi antikvara.

„Dobar izdavač rjeđi je od dobrog pisca. Sarajevo ima jednu knjižaru i izdavača. Buybook. Ta jedna je veliko. Kad bi ih bilo deset u gradu i sto u zemlji dupke punih kupaca, a ne pozera, kad dođemo do hiljada i hiljada ljudi koji traže način za razumijevanje pa i unapređenje svijeta i sebe kroz čitanje onog najboljeg što svijet daje, a što nije lako ni naći, svi bi naši rješivi problemi bili riješeni. Vjerujem da bi skoro svaki čovjek bio opsesivni čitač, kao što su ljudi manijakalni gledaoci u televizor, da mu prava priča u pravom trenutku, s prave strane dođe na pravi način. Samo da nastavnice i profesorice književnosti pa i drugi nastavnici i profesori, bibliotekari, glumci, članovi profesionalnih orkestara, sudije, tužioci, novinari, poslanici u općinskim, kantonalnim, federalnim i državnim skupštinama, članovi komisija, sav nevladin sektor što pare iz budžeta vrti, taksisti, vozači autobusa, vlasnici i zakupci poslovnih prostora, svi rukovodioci i članovi svih sindikata, radijski i televizijski voditelji, nezaposleni kao i zaposleni pedagozi, psiholozi, učiteljice, socijalni radnici, svi što s namjerom pa i greškom uđu na bilo kakav fakultet, vlasnici i zaposlenici privatnih fakulteta, svi što su na plaći na sarajevskom, banjalučkom, mostarskom, bihaćkom, zeničkom, tuzlanskom, ima ih još, univerzitetu, sva granična služba, carinici, veterinari, svi vlasnici stanova i kuća, svaki što je ikad kravatu svez’o, svi što debitne i kreditne kartice koriste, svi što su tužbe po osnovu radnih nekakvih prevara i zavrzlama naplatili, svi što su se dizali na “Hej sloveni”, svi ljekari, specijalisti porodične medicine i drugi, svi zaposlenici domova zdravlja, klinički centar kompletan od onih što pucaju pečate za prijem i otpust, do direktorice pa i njenog muža i pripadajuće mu stranke sa svom svitom članova te i drugih stranaka i njihovi članovi domaćinstava, svi što podržavaju one što ih žene pepeljarama pogađaju, državni telekom dibidus, gras skrooooz, svi što kupone za prevoz dobijaju, svi prijestupnici, primaoci socijale, korisnici povlastica, svi vlasnici smartfona, imaoci televizora, ko god je ikad račun u bibiaju il alšidiju ikakav dobio, oni što trunu po kladionicama, svi pobrojani, a i zaboravljeni sad, zakonski, a i nezakonito ako treba, moralo bi ih se natjerat’ ako ne može privoljet’ da čitaju i kupuju ono malo dobrog književnog objavljenog u svijetu i prevedenog ovdje. A i ovo naše što valja, a nema ga previše. Ja ću naređivat’ šta da se čita“, sada se malo i raspričao Ovčina, a grehota bi ga, realno, bilo kratiti.

Tržište bi bilo jako, konstatiramo. „Jako, jako. Zemlja u roku deset godina došla bi najbolja i najzanimljivija na svijetu. To je oslobađanje naroda tjeskobe, zaostalosti, samodovoljnosti, brbljavosti, samosažaljenja“.

 

Književno Sarajevo, utemeljeno mu tvrdim, izuzetno je kvalitetno u dijaspori, najbolji su već godinama oni koji su njemu i meni nekada bili sugrađani: Štiks, Nikolaidis, Hemon, Mehmedinović, pa opet Jergović. Bi mi drago kada su, knjiški znalci, recimo, njega i Ahmeda Burića prošle godine ubacili u isti tim sa navedenim autorima. Zvuči kao reprezentacija Bosne i Hercegovine, ozbiljna i golema kao kad se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazil.

„U književnosti uvijek igraju i mrtvi. Ono napisano vješto zauvijek je živo i ne da mjesto u timu. Ne možeš pobjeć’ od njih. Meni, pored Miljenka, još trojica padaju svaki dan napamet kad prolazim ulicom Đure Đakovića, parkom ispod Bistrika ili odem na Dobrinju pa mi se i ona bijela zgrada okrenuta prema Igmanu na ‘Dvici’ ukaže u pogledu“, završava, bez želje da bude krajnje precizan, Damir Ovčina. Šteta zbog samo dvije knjige u dvadeset godina, a velika sreća što su obje – za sva vremena.

Sada, čekamo dakle, nastavak Hodže. Već sam se pripremio…

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.