Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martina Jurišić

Zadnji u Alepu, režija: Firas Fayyad, Danska, 2017., 83 min.

Piazza Vitorio, režija: Abel Ferrara, Italija, 2017., 73 min.

 

Kriza i ratno stanje na Bliskom istoku, kao i nedavne te konstantne masovne migracije s tog područja, postali su neiscrpan izvor motiva i simbola u suvremenom javnom, ali i umjetničkom diskursu. Tako je drugo desetljeće 21. stoljeća pod utjecajem narativa koji su usmjereni na krizu suvremenog društva, promjenu globalne ravnoteže i propitkivanje koncepta drugoga. U tom kontekstu nužno je promotriti na koji se način i u kojem kontekstu oblikuje slika suvremenog svijeta unutar suvremenih umjetničkih praski, prvenstveno filmske umjetnosti, posebno njezinog dokumentarističkog djela. Od prošlogodišnjih ostvarenja koji su ostali zapaženi kod publike i kritike nužno je istaknuti dokumentarce Piazza Vittorio Abela Ferrare te Zadnji u Alepu Firasa Fayyada (koji je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na Sundance Film Festivalu 2017). Oba su ostvarenja posve različita, a opet s nekolicinom dodirnih točaka – prvenstveno u pogledu tematike, gdje bi se Fayyadov film mogao okarakterizirati kao uzrok, a Ferrarov kao posljedica.

Ono što se moglo čuti nakon završetka projekcije Piazza Vittorio, u predvorju kina Europe, većinom je glasilo: “Od Ferrare se očekivalo više.” I doista, u svojem dokumentiranju života na jednom od značajnijih rimskim trgova, koji je danas postao okupljalište migranata iz Afirke i Afganistana, Ferrara gledateljima nudi tipičan zapadnjački pogled nastale situacije. Izostanak patetike te djelomično humorističan pristup situaciji, ipak nije rezultiralo realnim prikazom stanja. Gledatelj prati tri narativa, međusobno pomiješana i popraćena kadrovima užurbanog života u četvrti oko trga. Dominatan je onaj narativ usmjeren na tek pristigle migrante koji se okupljaju na trgu te objašnjavaju zašto su otišli i koji su im ciljevi u budućnosti. Zatim su tu životne priče o davno pristiglim migrantima, danas asimiliranim i uspješnim ljudima, te na kraju narativ usmjeren na starosjedioce četvrti koji pamete i sretnije dane. Ono što je karakteristično za izgradnju priče je nepostojanje distinkcije niti kritičkog odmaka u prikazivanju sve tri strane, pa tako preseljenje holivudskog glumca u poznatu rimsku četvrt, na narativnom nivou, tretira se jednako kao i priča o migrantu iz ratom pogođene afričke države. Iako se tu prepoznaje izostanak svake patetike, s druge strane, taj postupak ukazuje i na nepostojanje kritičkog propitkivanja klasnih, političkih te društvenih prilika. Sirovošću snimljenog materijala, Ferrara dodatno naglašava ružnoću i prljavštinu trga, upotpunjujući je kadrovima, na ulicama i pješačkim zonama, usnulih ili pijanih migranata. Upravo potonji postupak, koji je nadopunjen snimkama i pričama o trgu iz prošlosti, nudi publici isključivo zapadnjački pogled na stanje koje je Ferrara dokumentirao. Iako se odgovornost pokušava usmjeriti i na gradske te državne organe vlasti, taj  se dio slabo uklapa u narativni koncept. Tako život migranata na trgu Piazza Vittorio, u ovom je uratku prikazan površno, izazivajući osjećaje koji variraju od osuđivanja do potrebe razumijevanja nastale situacije.

Svakodnevnim promatranjem neba iznad Alepa, Khaled, Subhia i Mahmoud neprestano su u iščekivanju još jednog zračnog napada. U tom su položaju i predstavljeni publici u uvodnim kadrovima. Zadnji u Alepu Farisa Fayyada, ružnoću i prljavštinu ne svodi na koncept “nekad i sada”, ne postavlja je u prostor, već je antropomorfizira – ona je isključivo produkt ljudske prirode koja je uvijek željna moći, pod svaku cijenu. Tri spomenuta pojedinca glavni su protagonisti Fayyadova dokumentarca, pripadnici volonterske organizacije “White Helmets”/”Bijele kacige” koja pruža humanitarnu pomoć u ratom pogođenoj Siriji. Prateći njihovu svakodnevnicu u razorenom Alepu, Fayyad ne daje dodatne komentare, objašnjenja, novinarski uvid. Ono što nudi je sirovi materijal, cinéma vérité – gdje nizanjem prizora spašavanja civila ispod ruševina, većinom djece, gledatelja ostavlja u stanju šoka. Lajtmotiv Fayyadova uratka neprestano je ponavljanje koje se iščitava iz konstantnih zračnih napada, izvlačenja civila iz ruševina, razbacanih udova po ulicama, mrtvom novorođenčadi te razgovorima među pripadnicima “Bijelih kaciga” koji se svode na dilemu treba li otići ili ostati. Ono što ih obeshrabruje u odlasku je situacija na turskoj granici, ali i potreba za spašavanjem ono malo života koji je ostao u Alepu. Pa tako, većina njih završava razgovor konstantacijom kako će u Alepu i umrijeti, prije ili kasnije. Ponekad zastrašujuću svakodnevnicu prekidaju veseliji trenuci, kao odlazak na dječje igralište, gdje roditelji i djeca uživaju u kratkom osjećaju slobode. No, plač djeteta nakon objave o mogućnosti zračnoga napada, ubrzo i taj sasvim običan i svakodnevni trenutak pretvara u scenarij koji bi mogao završiti tragično. Fayyadovi protagonisti ne progovaraju o svojim ideološkim ili religijskim stajalištima, o njima gledatelj može pretpostavljati, iščitava ih iz prizora koji mu se nude na filmskoj vrpci. Ono što je sigurno je osjećaj beznađa. Teško je u ovakvim prikazima izbjeći patetiku, no Fayyadu to djelomično uspjeva. Ona se potkrada u kadrovima izgradnje fontane u koju protagonisti planiraju “useliti” zlatne ribice, ili u kadrovima Kahledova razgovora s vlastitim kćerima u kojem ga one mole da se vrati kuće. No, osjećaj koji prevladava je šok, spoznaja da pakao nije negdje drugdje. Ali i spoznaja o nemogućnosti kritičkog odmaka jer ga film ni ne nudi. Ono što nudi su brojni prikazi noćnog neba nad Alepom, ispunjenog tisućama sjajnih, zlaćanih iskri. Prizor ostavlja bez daha, sve dok se u sekundi ne spuste na tlo započinjući katastrofalnu igru razaranja.

Ferrara i Feyyad, svaki na svoj način, oblikuju dominantnu sliku suvremenoga svijeta. A ona nije nimalo optimistična, već je ispunjena ideološkim diskursima, borbom za prevlast određenog pogleda na svijet te razaranjem. I dok jedan suptilno nameće način iščitavanja vlastitog uratka, drugi niže prizore u kojima su riječi i usmjeravanja suvišni. No, oba uratka dokumentiraju – kako je to odavno napisao Bjørneboe – “(…) strahovite ludosti ovoga svijeta (…)” gdje je “(…) temeljna činjenica da mi na ovoj našoj, tankoj kori, s vatrom ispod nas i nezamislivom hladnoćom iznad nas, nikada nismo prestali loviti, probadati, bičevati, drobiti, vješati i spaljivati jedni druge – nadalje: nema naznake da ćemo s time ikada prestati.”

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.