Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dubravka Bogutovac

Goran Vojnović, Smokva, Fraktura 2016.

 

Goran Vojnović (1980), pisac je, redatelj i scenarist koji se na književnoj sceni pojavio zbirkom poezije Lep je ta svet, a afirmirao romanom Čefuri raus! iz 2008. godine. Roman Jugoslavija, moja domovina objavio je 2011. godine, a svoj treći roman, Smokva, 2016. godine. Snimio je nekoliko kratkometražnih i dugometražnih filmova, od kojih je jedan ekranizacija njegovog romana Čefuri raus!. Romani Čefuri raus! i Jugoslavija, moja domovina dobitnici su nagrade Kresnik, najznačajnije slovenske nagrade za roman. Prevedeni su na više jezika i postavljeni na pozornice. Vojnović se također bavi i pisanjem kolumni, te je objavio knjigu kolumni iz Dela Ko Jimmy Choo sreča Fidela Castra 2010. godine.

Riječ je o piscu iznimne popularnosti na prostoru čitave regije, kojega bi možda bilo nedostatno odrediti kao isključivo „slovenskog“ pisca, jer ni sam u svojim tekstovima ne podržava određenje vlastitoga identiteta kroz nacionalni obrazac. U intervjuu koji je dao za Novi list povodom izlaska romana Smokva ističe da su prostori u kojima je moguće proživjeti život ne obazirući se na društveno-politička zbivanja na svijetu rijetki. Namjera mu je bila pisati u ovome romanu o ljubavi, ali na ovim prostorima ljubav ne postoji izvan vremena. U tom smislu zaključuje da bi roman koji bi pripovijedao ljubavnu priču u kojoj politika ne igra važnu ulogu bio u žanru znanstvene fantastike. Takva priča jest zamisliva, on bi je čak mogao i napisati, ali ga kao pripovjedača ne zanima jer je suviše udaljena od njegovog iskustva i svijeta.

Vojnovićevi romani bave se, u većoj ili manjoj mjeri, posljedicama koje je raspad bivše države ostavio na identitet njenih nekadašnjih građana. Ističe da su se životi nekadašnjih stanovnika Jugoslavije njezinim raspadom podijelili na vrijeme prije i vrijeme poslije rata. Rat je za ljude ovih prostora određujući faktor identiteta čak i danas: pitanja poput „gdje ste bili u ratu“, „na kojoj strani“, „pred kim ste bježali i kuda“, „jeste li stradali ili profitirali“ te „u koju istinu o ratu vjerujete“nikad ne gube na snazi i aktualnosti, jer „Uz ne previše pretjerivanja moglo bi se reći da smo svi mi rat i da su naša društva rat“, zaključuje Vojnović u ovom razgovoru i napominje da se stoga uopće ne treba čuditi šovinističkim prepucavanjima hrvatskih i srpskih političara, koja se odvijaju na političkoj sceni regije 2016. godine, dok se odvija razgovor o romanu Smokva.

Vojnovićeva preokupacija poviješću proizlazi, po njegovome vlastitome viđenju, iz toga što „jedino o njoj nešto znam“. Međutim, čitajući roman Smokva, stječem dojam da autorova procjena polja vlastite kompetencije nije sasvim točna. Rekla bih da su dionice romana koje zahvaćaju intimu likova i prostor koji izmiče povijesti upravo najsnažnije, ali o tome nešto kasnije. Vojnović drži da je osobna povijest vrelo iz kojeg može crpiti sve priče koje piše i da bi pisanje o „sutrašnjem sebi“ ili „sutrašnjem svijetu“ bilo nešto u što se ne bi usudio upustiti. Osobito je u tom kontekstu značajno njegovo poimanje granica – kako realnih, geopolitičkih, tako i onih imaginarnih, koje pripadaju polju kulture: „Jasno je da sam slovenski pisac, ali mnogi imaju potrebu nešto dodati tome pa sam već bio i slovensko-srpski i slovensko-hrvatski i slovensko-bosanski pisac“, komentira autor vlastiti identitetski status unutar postjugoslavenskog književno-kulturnog polja i zaključuje da je za njega vjerojatno i sam odgovoran – vlastitim nepristajanjem na jednonacionalni identitet, odnosno pripadnost jednonacionalnoj kulturi.

Jedan od ključnih problema svih društava nastalih raspadom zajedničke zemlje je po njegovom sudu lakoća s kojom su mnogi bivši Jugoslaveni pristali na suženje vlastitoga kulturnog prostora. Odjednom se dogodilo da ih više nije zanimalo što se događa izvan prostora njihovih malih država. Također ističe da je možda još veći problem to što sami sebi ne želimo to priznati, te sami sebe uvjeravamo da su naše kulture u boljem statusu nego ikad prije. Naša kulturna izolacija je, prema njegovom mišljenju, rezultat činjenice da Europska unija nije uspjela ostvariti projekt stvaranja zajedničkog europskog multikulturalnog prostora.

Smokva (naslov izvornika: Figa) je roman koji problematizira navedena pitanja pripovijedanjem priče o tri generacije jedne obitelji. Roman se otvara pričom o Aleksandru Đorđeviću koji dolazi u Buje 1955. godine. Njegov unuk Jadran, tridesetogodišnjak iz Ljubljane, nakon smrti djeda i odlaska supruge Anje, pokušava uspostaviti kontinuitet vlastitog identiteta prisjećanjem i pripovijedanjem priče o prošlosti i sadašnjosti – ponajviše zaokupljen problemom ponavljanja obrazaca ponašanja unutar obiteljskih konstelacija i (ne)mogućnosti izlaska iz njih. Pripovjedač svoju priču pripovijeda na način koji čitatelja mjestimično zbunjuje, jer nije siguran može li mu vjerovati: budući da je sjećanje subjektivna kategorija, nemoguće je utvrditi što je u romanu istina, a što individualna interpretacija događaja, prelomljena kroz pripovjedačku svijest. U tom smislu roman uspostavlja paralelu s predstavom Olivera Frljića Mrzim istinu, u kojoj se također uspostavlja da su rašomonske situacije sudbina svake obitelji, a sjećanje često falsifikat, laž, fabricirana pripovijest ili produkt manipulativnih strategija. Kao i kod Frljića, i kod Vojnovića je sudbina obitelji neodvojiva od sudbine države – ne samo neodvojiva, nego i neobjašnjiva. Velika povijest se nadvija kao zloduh nad ovim junacima, prijeti im, razdvaja ih i ponovno spaja na načine na koje oni to ne bi možda ni željeli.

Pripovjedna perspektiva u romanu neprestano se mijenja, što zahtijeva angažiranog čitatelja – sukreatora slojeva značenja koje roman gradi. Ipak, ono što okuplja ovo mnoštvo likova i različita vremenska razdoblja u kojima se radnja zbiva je tema koja ih sve povezuje: tema ljubavi. Pripovjedač Jadran i njegova žena Anja, majka Vesna i otac Safet te baka Jana i djed Aleksandar – svi ti likovi su u tri vremenske dimenzije povezani ljubavnim vezama, koje pokušavaju i (ne) uspijevaju opstati. Roman u tom smislu postavlja pitanja same prirode ljubavi: bježimo li od nekoga koga volimo zato da bismo ga zaštitili ili to činimo da bismo ostvarili vlastitu slobodu?

Roman bismo mogli odrediti stoga i kao obiteljsku kroniku, i kao ljubavni roman, i kao neku vrstu (novo)povijesnog romana, koji propituje probleme nomadizma, bijega, izgubljenih ili fragmentiranih identiteta likova koji su u potrazi za jasnoćom, u čijoj je pozadini socijalna, ekonomska i politička povijest prostora kojima likovi lutaju tražeći sami sebe. Naslov romana je u tom smislu znakovit i višeznačan: ispod smokve koja se nalazila u vrtu djed je postavio drvenu klupicu s koje je, kao što je govorio, promatrao kako na njoj rastu plodovi. Pripovjedač zaključuje: „Smokve će i nakon njegove smrti biti jednake kao što su bile. Svladale su me slike budućih dana koji su nam bili oduzeti, koje sam prizivao u misli. I svladala me otužna slika stabla koje stoji osamljeno pred praznom djedovom kućom i gleda u njezina zatvorena vrata.“ (Vojnović 2016: 41). Pripovjedač postaje svjestan djedove smrti tek tada, dok promatra otužnu sliku stabla koje osamljeno stoji pred djedovom kućom. Pogled na debelu prezrelu smokvu koju je težina nakupljenih sokova otrgnula s grane čini to da se Jadran počinje gušiti. Sjeda na zemlju leđima naslonjen na stablo i spušta glavu u naručje. Ovaj prizor u romanu predstavlja svojevrsno prihvaćanje neumitnog tijeka sudbine i pristajanje na krajeve koje vrijeme donosi. Krajeve koji su ujedno i počeci novih traganja. Potraga za jasnoćom ne napušta pripovjedača ni u jednom trenutku; njegova žudnja za saznanjem odgovora na pitanje tko sam, ali i na pitanja zašto se stvari odvijaju po tajanstvenim nalozima koji su jači od naših spoznajnih moći – ta svojevrsna potjera za samim sobom uključuje i neumitno pristajanje i prihvaćanje onoga što jeste. Ljudi odlaze. Države se raspadaju. Ljubavi umiru. Čini se kao da tek kroz pristajanje na to da ne zna pripovjedač uspijeva doznati ono za čim čezne. „Današnje nas vrijeme, čini mi se, mijenja brže nego što se uspijevamo upoznati“, zaključuje Jadran, prisjećajući se početaka svoje ljubavi s Anjom. „Možda je mrak jedino što nas povezuje. Taj je mrak sada moj djed, taj mrak sam ja, zato moram prodrijeti u njega, moje oči se moraju priviknuti na to da mogu vidjeti obrise stvari u njoj. Moram osjetiti Aleksandrov nemir.“ (Vojnović 2016: 152)

U jednom od ključnih trenutaka romana, pripovjedač konstatira da je želio upitati svoju majku nešto važno o baki i djedu, ali nešto ga je zaustavilo da to učini. Ne može sebi objasniti o čemu je bila riječ – možda o slutnji da se pitanje majci ne bi svidjelo, pa ga je izbjegao iz neke vrste obzira; možda iz straha da čuje majku kako izgovara istinu koju je ionako slutio. Ali odgovor do kojega na kraju dolazi u preispitivanju motivacije svoga zastoja u traganju formuliran je kao novo pitanje: „Ili sam se bojao da će njezini odgovori biti suprotni mojim očekivanjima i da će srušiti logiku moje priče? Da ću ostati bez priče?“ (Vojnović 2016: 175). Pripovjedač koji ostane bez priče čovjek je bez identiteta. Priča je ono što drži na okupu sav taj kaos likova, vremena, prostora, ljubavi, izdaje, napuštanja, odlazaka, vraćanja, iščekivanja, nade, zamjeranja, iskupljenja. Priča je jedina u stanju obuhvatiti neizrecivi užas vremena o kojem se ovdje radi. Jedino pripovijedajući on zaslužuje pravo na pripadanje. Pripovijedanje i sjećanje u tom su smislu nerazdvojivi. Pa makar to sjećanje bilo i lažno, a ta priča – izmišljena. „Čiji si, Jadrane Dizdaru? Odakle si, Jadrane Dizdaru?“ pitanja su koja ga proganjaju i posramljuju, ali i čine da se kreće naprijed. Tek okretanjem pogleda unatrag on zaslužuje pogled u budućnost i konstruiranje nove priče o tome tko će tek postati.

U tom kontekstu, najuspješnije dionice romana su intimnog karaktera. Držim da je Vojnović u krivu kada kaže da je povijest jedino o čemu nešto zna, jer je u ovome romanu demonstrirao umijeće pripovijedanja o intimi likova koje nadmašuje njegove ambicije da ispriča priču o ovim prostorima. To ne znači da su dionice romana u kojima se bavi povijesnim, socijalnim i ekonomskim problemima bivše Jugoslavije loše ispripovijedane – naprotiv, on svoj zahtijevni naum uspijeva realizirati gotovo jednako uspješno na razini čitave pripovjedne strukture. Ali, čini mi se da kada govorimo o dva plana romana – intimnom i socijalnom, uvjetno rečeno – možemo govoriti o dva potpuno različito koncipirana (pa i talentirana!) pripovjedača. Na planu izgradnje socijalno-političke pozadine svoje romaneskne priče, ova pripovjedač vrlo je ambiciozan – gotovo megalomanski. Zadaje si ogromne zadatke na vremensko-prostornom planu, kao i na planu likova. Uspijeva ih ostvariti, i roman mu je u tom smislu uspješno organizirana cjelina koju možemo čitati kao dokument vremena, studiju utjecaja raspada Jugoslavije na živote i sudbine njenih građana i tome slično, ali cjelokupan dojam čitanja ove razine romana ipak kvari ta pomalo artificijelna tendencija centralne generativne svijesti: povremeno imamo osjećaj kao da je roman pisan za strance koji ne znaju ništa o navedenoj problematici, pa su neke stvari u tom procesu prenošenja morale stradati. Drugim riječima: kao da nas pripovjedač uči nečemu što već znamo. S druge strane, pak, njegova (puno manje ambiciozna) želja da nam prikaže intimni svijet svojih likova pripovjedački je izvedena na nekim mjestima gotovo briljantno. Tu je njegov iskaz sveden, reduciran, sav u skicama, slikama, minijaturama, atmosferi. Nema tumačenja, nema velikih zahvata, nema dodatnih pojašnjenja. Čitatelj je suočen sa golom slikom. Kao, primjerice, u sceni u kojoj pripovijeda o raspadu svoga odnosa sa ženom: „A mir sam zamišljao tako da Anja i ja navečer sjedimo na kauču, ona je naslonjena na mene i sve je tiho i nema nikoga osim nas i noći pred nama. Još nisam znao koliko nemira u sebi može skrivati upravo takav prividni mir.“ (…) „Žudio sam za nama ležeći kraj nje. Što je bliže ono što je nedostižno, to je bolnija nedostižnost, zaključio sam.“ (Vojnović 2016: 231, 237).

Zaborav je, kao i sjećanje, jedan od temeljnih motiva romana. U tom smislu treba posebno istaknuti priču o gubitku pamćenja Jadranove bake, koja ima neobično djelovanje na razvoj događaja: njezina sposobnost zaboravljanja spašava njihovu ljubav. Na paradoksalan način, spašava i njihova sjećanja – ostaju im samo lijepe uspomene. Zaborav briše sve ružno što se dogodilo. „To je čar njihove ljubavi, pomislio je. Tako dugo je trajala, da će nestajati još godinama prije nego što naposljetku cijela nestane.“ (Vojnović 2016: 279).

Završetak romana pripovjedački je izveden vrlo suptilno. Bila bi šteta govoriti o sadržaju kraja, jer je jedna od namjera pisanja o knjigama i nagovaranje čitatelja da posegnu za njima. Dovoljno je reći samo da je riječ o jednom od otvorenih završetaka, koji prizivaju nova značenja samog naslova postavljajući pritom pitanje zamišljenih života, imaginarnih sudbina koje nismo proživjeli jer smo u određenoj točki vlastitoga života odabrali jedan put umjesto drugoga. Što bi se s nama dogodilo da smo odlučili drukčije? Bi li to bila sloboda? Kada ne bismo osjećali strah pred vlastitim sjećanjem, bismo li mogli izdržati samoću slobode? U ovome romanu sloboda se pokazuje kao „privid svih privida, samo drugo ime za osamljenost.“ (Vojnović 2016: 360).

Figa ili Smokva, u elegantnom prijevodu Anite Peti-Stantić, pokazuje se kao roman čiji je naslovni motiv metafora neuhvatljive slobode. Riječ koja je plod za kojim čeznemo, ne znajući točno što sadrži. Sloboda uznemiruje. Ishod slobode je neizvjestan. Njezine posljedice znaju biti preteške za one koji za njom tragaju. Ipak, Jadran ne odustaje od svojega pohoda do posljednje stranice romana, svjestan da je ono što ga goni ujedno i nešto sa čime se vjerojatno neće moći nositi. Ipak, njegovo neodustajanje i njegova fantazija čini ovu priču lijepom. Možda ju je ispričao s figom u džepu. Ne znamo. Možda je ovaj roman samo jedan u nizu romana koji će ovaj pisac napisati u svojoj književnoj karijeri, pogađajući one neuralgične točke koje su trenutno „in“ u postjugoslavenskom književnom polju. Preostaje nam da ga pratimo i nadamo se da će ispričati i one priče koje je prešutio. Pisanje može vrlo lako skliznuti u građenje književne karijere. Pisac je neprestano u toj opasnosti. Artikulacija onoga što ga zaista proganja zadatak je pisca, gdje god živio. Barem ova čitateljica tako misli. Sve drugo ipak jednom padne u zaborav, kao brak Jadranove bake i djeda. Zato Vojnoviću držim fige.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.