Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Darko Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme Zenica,  2017.

Dijala Hasanbegović: Neće biti djece za rat , Vrijeme Zenica, 2017.

Vuko Rodić: Gutač nula, Vrijeme, Zenica, 2017.

 

Tri knjige poezije objavljene u ediciji znakovitog imena „Nova osjećajnost“ izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice (urednik: Marko Tomaš),  iako formalno i sadržajno sasvim različite, nimalo slučajno, mogu se označiti kao poezija koja u tradiciju bosanskog pjeništva unosi duh noviteta. Ta poetska inovacija ne ograničava se samo na korištenju neuobičajenih izražajnih i poetskih sredstava, nego ona svojom semantičkom imanentnošću uspostavlja sasvim drugačiji poetički i onotlogijski diskurs pjesništva od onoga koji poetski kanon promovira kao univerzalan i zakonodovan, bar kada je u pitanju pjesnički korpus koji književna historija označava kao bosanskohercegovačka poezija.

    Knjige Darka Cvijetića, Vuka Rodića i Dijale Hasanbegović jedinstvene u svom autonomnom otkrivanju pjesničkog osjećaja svijeta. Sve zajedno nose u sebi tu prevratničku i izdajničku kvalitetu kojom, razarajući kanon poetske tradicije, nastoje sopstvenim poetskim jezikom rastumačiti svijet s kojim se suočavaju u konfliktu demjurškog stvaralaštva. I dok su kod Rodića i Hasanbegovićke polje sukoba životna svakodnevnica i trauma odrastanja u svijetu tragičnog ponavljanja svakodnevnih trivijalnosti, Cvijetić za temu svoje poezije bira recentnu historiju Bosne, a svoje poetsko mjesto gradi na kritičkom ispitivanju historiografskih činjenica i društvenih mitologija.

    Ježene kožice knjiga je koja začuđuje svojom otvorenom sablažnjivošću i tako očiglednom namjerom da poetskim iskazom poremeti etablirani kanon društvenog pamćenja, jer je to knjiga poezije koja se doslovce, u svom poetskom propitivanju izražajnih mogućnosti, bavi stvarima koje gotovo nikada nisu predmet poetičkih opservacija. Stoga je još i važnija Cvijetićeva odluka da za osnovnu temu svoga pjesničkog očitovanja odabere užasnu topografiju ratnih zločina počinjenih u njegovom rodnom gradu Prijedoru. U interpretacijskom sagledavanju zbirke nužno je zamjetiti kako Cvijetić svoju ars poeticu gradi na prkosnom odbijanju Adornove teze o nijemoj nemogućnosti stvaranja poezije u trenutku kada se lirski subjekt suočava sa činjenicom masovnih zločina, pri čemu je odsutnost prenaglašene metaforike i jezičko – izražajna oskudnost zapravo poetički izbor da se naturalizacijom poetskih slika što vjerodostojnije pokuša dokučiti besmisao zločina ubistva.

    Cvijetićevo poniranje u recentnu historiju i stvarnost prijedorske topografije genocida toliko je nedvosmisleno precizno da se u njegovoj poeziji koncentracioni logori i masovne grobnice ne pojavljuju kao alegorijske asocijacije, a njihova imenovana prisutnost tu poeziju čini, na jedan potpuno originalan način, društveno angažiranom. Paradoksalno, u jednu ruku, jer svojim ujednačeno mirnim tonom ta poezija nikada ne poziva na akciju, već prije svojim hladnokrvnim pristajanjem da svjedočanstvom ne dozvoli zaborav, ima jednu etičku ulogu koja nadilazi svako objavljivanje poziva da se bivstovanje učini radikalno prisutnim u stvarnosti. Cvijetićeva poezija govori na mjestu gdje historiografija, politika, sociologija i pravosuđe uporno šute pa je to razlog što se njena etička dimenzija izdiže iznad očekivanog, kojeg svaki poetski iskaz nosi kao sebi razumljivu i podrazumijevanu stvar.

    Ako je tema Cvijetićeve poezije demitologizacija historijskog narativa, u kojem se činjenice namjerno redaju na način da se istina gubi u svojim interpretacijama, onda se odnos lirskog subjekta prema kategorijama stvarnosti u poeziji Vuka Rodića može opisati jedino kao dijametralnosuprotan. Knjiga pjesama Gutač nula, duhom i namjerom, neusporediva je sa knjigom Darka Cvijetića, ali on što ih obje čini poezijom nove osjećajnosti jeste odlučnost da se u opetovanom protivljenju pjesničkoj tradiciji pokuša naći poetski oblik dovoljno konzistentan da izrazi pjesničku ideju epohe. Ako je to kod Cvijetića diktat, da se etika postulira kao norma poetskog djelovanja, kod Rodića je to potreba da se od prizora sopstvene svakodnevnice uspostavi jedinstvena mitologija urbanog življenja.

    Gutač nula je knjiga o životu čovjeka i knjiga o Sarajevu u kojoj su sudbine ta dva simbolička karaktera isprepletena u onome što možemo označiti kao apsolutno ontologijsko značenje. Jer, samo u suodnosu figure pjesničkog ega i njegove odisejade jednim nestvarnim i imaginarnim Sarajevom možemo dokučiti ona skrivena značanje Rodićeve poezije. Sarajevo njegove poezije je mjesto za jednog neurotičnog ludaka u kome su život siromaštva, besmisleno potucanje gradskim ulicama, snoviđenja i nastojanje da se ovlada pjesničkim zanatom, granice jedino mogućeg i zamislivog svijeta i svijeta u kome se dešava neprekidna implozija slika, uspomena i doživljaja. Ulice Sarajeva ono su epistemološko središte Rodićeve poezije, mjesto koje je izgubilo granice stvarnosti i obznanilo se kao jedna potpuno nedokučiva metafora u kojoj je sadržan cijeli univerzum poetskih poruka. Stoga je potraga za istinskim, zbiljskim Sarajevom u Rodićevoj poeziji uzaludan i besmislen trud, jer Sarajeva u kojem žive neki sasvim obični ljudi u toj poeziji nema. Ali, oni koji budu tražili u Rodićevim stihovima naznake jednog šizofrenijskog Sarajeva koje je više nalik Garcia Marquezovom Macondu, znači nadrealnog, grotesknog, ali ne i pitoresknog, ti će u stihovima zbirke Gutač nula prepoznati onu djetinju želju da se ulicama vlastitog iskustva podigne neuništiv spomenik.

    Staviti u jedan lako razumljiv i jednodimenzionalan odnos poeziju Dijale Hasanbegović sa pjesništvom Cvijetića i Rodića izazovan je intelektualni pothvat, ali negirati da između njihovih poetika ima stanovitih sličnosti i poveznica bio bi potpuni hermeneutički promašaj. Na izražajnom planu poezija troje autora ima dosta zajedničkih osobina, bilo da je riječ o težnji da se poetski iskaz narativizira i učini komunikativnijim, bilo da je kod sve troje uočljiva potrba da se izbjegavanjem metaforizacije jezika pokuša oblikovati značenjski transparentan jezik, koji će stvarati nedvosmislene veze između onoga o čemu se govori i konteksta u kojem taj govor dobiva drugostepene konotacije. I dok se Cvijetić i Rodić koriste jezikom kao sredstvom kazivanja poetskih istina, Hasanbegovićeva  pjesničku efektnost gradi na sintaktičnoj neuravnoteženosti i gramatičkoj nepravilnosti pjesničkog govorenja uspostavljajući diskurs koji istovremeno kazuje pjesničku istinu i dovodi u sumnju izražajnu mogućnost jezika.

    Ali, daleko da je jezički egzibicionizam ono suštinski važno u poeziji Dijale Hasanbegović koja, slično Rodiću, iskustvo koristi kao materijal za pjesničko djelovanje koje, s druge strane, ima sličan cilj kakv je pred svoje pjesništvo postavio Cvijetić. Poezija u knjizi Neće biti djece za rat ima tu crtu prkosne angažiranosti koja izranja iz gorčine proživljenog pa se rat u poeziji Hasanbegovićeve, baš kao što je slučaj i u poeziji Darka Cvijetića, pomalja kao važna tema poetskih spekulacija. Ta ratna tematika daleko je od uznemirujućih prizora Cvijetićevog naturalizma, u njoj nema one gole i neposredne prisutnosti koja vrijeme prošlosti kondenzira u poetskoj slici sadašnjosti, ali ona svojom demonstrativnom snagom prizivanja otkriva kako je ratna prošlost neumoljivo traumatična. Poezija Dijale Hasanbegović je priča o traumi odrastanja u kojem se stilizirani i prikriveni naziru prikazi svijeta u raspadanju, pri čemu je raspadanje princip koji objedinjuje u sebi želju da se razotkrije uzrok traume i rastoči jedini instrument koji posjeduje snagu njenog obuzdavanja. To je razlog zašto se jezik u suočenju sa uzrokom traume uvijek raspadne u isprekidan metonimijski govor u kojem je ono o čemu se govori neizbježno uvijek samo nagovješteno i nikada do kraja označeno.

    Poezija Dijale Hasanbegović nosi u sebi i spoznaju ženskosti koja nije predmet posmatranja, opserviranja ili tumačenja nego je to pesimistična snaga razotkrivanja u kojem se nesreća, smrt i nekrofilnost susreću kao jedinstven osjećaj svijeta. Princip ženskosti je fundamentalno polazište poetskog kazivanja, a nerazumljiva ili neodgonetljiva priroda tog principa jasno daje naslutiti koliko je žensko u svom predstavljanju oblikovano prilagođavanju perspektive muškarca. Hasanbegovićeva to robovanje poetskom umu muškog odbacuje, ne kao programski zahtjev postulirajući svoju osobnu perspektivu, u jednom pseudo psihoanalitičkom procesu  kao jedini mogući način poetskog izražavanja.

    Na jednostavno pitanje, šta je to nova osjećajnost u poeziji tri pjesnika nije moguće dati jednostavan odgovor, ali ako bismo rekli da je to potraga za vlastitom pjesničkom istinom, gdje se nemiri i pobune epohe slamaju u nerazumljivom htijenju da se dosegne bezuslovna istina, bilo da je to istina o masovnim zločinima, protraćanoj mladosti ili nemogućnosti da se savlada bol prezrele infantilnosti, nećemo pogriješiti, jer poezija Cvijetića, Rodića i Hasanbegovićeve u svojoj suštini je potraga za najelementarnijim istinama ljudskog bivstvovanja.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.